Odlična diskusija, dok se nije počelo sa nabrajanjem ko koliko ima ploča i čiji je veći... I čiji je tata jači.
Zakuhavanje je počelo od tvrdnje da je Jugoslavija imala treću pop-rock muzičku scenu na svijetu. Čuo sam takve tvrdnje i prije, nije da nisam. Muziku ću, samo radi lakšeg pisanja, nazivati popularnom, jer mi je čitava ova podjela na žanrove već davno počela ići na živce. Baš kao što mi i podjela filmova na žanrove ide na živce. Svejedno, popularna muzika, a svi će razumjeti o čemu pričam.
Korijeni popularne muzike su sa engleskog govornog područja, i to teško neko može argumentovano negirati. Jedini smislen argument bi bio da su pravi korijeni u Africi, pa su crnci čiji su preci dovedeni kao roblje u Ameriku to prenosili sa koljena na koljeno i prilagođavali novim uslovima. I to je vremenom mutiralo u razne modernizirane izraze i podizraze. Ali, to je priča za neku drugu temu.
Anyway, da bi uopšte razmišljao o tome da li je jugoslovenska muzička scena bila treća na svijetu, moram ocijeniti koliki je njen upliv i uticaj na englesko govorno područje, pa onda i na ostalu zapadnu publiku, i, na kraju, čitav svijet. Zaključak bi bio skoro nikakav. Mada, naravno, ima masu bendova iz bivše Jugoslavije koji su meni dobri, čak odlični, ali, to je isključivo jer potičem sa Balkana i govorim jezik, pa mogu potpuno (ili donekle) osjetiti "šta je pisac htio da kaže". Dakle, sve je to ipak od nekog lokalnog značaja.
Nesumnjivo je, naprimjer, da je Vlatko Stefanovski vrhunski gitarista, i da neki i svjetski poznati muzički stručnjaci znaju za njega jer im je to posao, ali, isto tako je nesumnjivo da on nikad nije prevazišao jezičku barijeru da bi mogao biti smatran nešto više od lokalne vrijednosti. Isto tako, siguran sam da mnoge "manje zemlje" imaju svoje vrhunske muzičare poput Stefanovskog. Ne mogu reći da poznajem muziku mnogih manjih zemalja izvan engleskog govornog muzičkog područja dovoljno dobro da bih nabrajao imena.
I tako, da krenem redom sa tim nekim sjajnim bivšejugoslovenskim popularnim muzičarima, uglavnom će ocjena biti da nisu prevazišli jezičku barijeru, pa da je njihov značaj u svjetskim okvirima skoro nikakav, ili, baš tako, nikakav. Svi oni imaju samo lokalnu vrijednost, ili, u najboljem slučaju, vrijednost za okruženje oko sebe, možda su dobacili do granica Balkana, i to je to.
Malo je duža priča šta čini bilo kojeg popularnog muzičara značajnim. Recimo, AC/DC, bez skoro ikakvih dubljih poruka u pjesmama Ali, poseban je osjećaj biti na njihovom koncertu. Apsolutno neponovljivo, nešto što se nikad i nigdje drugo ne osjeti. Tako da, ako je AC/DC jedini značajan australijski bend (a nije), onda je australijska muzička scena nekih petsto puta značajnija od bivšejugoslovenske. Ili, recimo, Neil Young. Da je jedini Kanađanin koji je uzeo gitaru i mikrofon u ruke (a nije), onda je kanadska muzička scena petnaest hiljada puta značajnija od jugoslovenske. Valjda je jasno o čemu pričam.
Od zemalja koje nisu u engleskom govornom području svakako treba izdvojiti njemačku scenu. David Bowie je govorio da često ide u njemačke klubove, čak i kamufliran, da kupi inspiraciju za muziku koju pravi. BTW, ovo što neko postavi da je Iggy Pop pokupio pjesmu od Bregovića, to je bio rezultat saradnje Iggy Popa i Bregovića na soundtracku za Kusturičin film Arizona Dream. Bregović je pravio muziku (i reciklirao svoju) za taj film, a Johnny Depp je pozvao Iggy Popa da se pridruži.
Da zaključim, skoro niko od muzičara iz bivše Jugoslavije nije prevazišao jezičku barijeru, da se smatra u bilo kojoj mjeri značajnim na svjetskoj muzičkoj sceni. Samo su lokalna atrakcija uglavnom. Tako da tvrdnja da je bivšejugoslovenska scena treća na svijetu još jedan ozbiljan slučaj priželjkionizma, što bi narod rek'o. Postoji, rekao bih, možda par izuzetaka. Samo jedan zabetoniran.
Naravno, Laibach je beton. Oni su zaista prebrodili jezičku barijeru, i može se o njima govoriti u svjetskim okvirima. Samo sam u vezi njih iz bivše Jugoslavije doživio da skoro svaki muzički fanatik na Zapadu kojeg sam sreo zna za njih.
Onda imamo ovu navalu World Music, whatever that means. Tu se nekako Bregović uvalio i postao donekle šire popularan. Bregović uvijek nađe način da se uvali.
Kusturica i No Smoking Orchestra su (bili) dosta popularni u Latinskoj Americi. U Argentini pogotovo. U ovo sam se lično uvjerio. Bez obzira na katastrofalnu političku pozadinu njihovog izraza.
I na kraju, bez obzira šta neko mislio o njima, Dubioza Kolektiv su napravili iskorak koji je meni dovoljan da ih uvrstim u red balkanskih muzičara koji su donekle prevazišli jezičku barijeru i značajni su u evropskim, ako već ne i svjetskim okvirima. Svirali su u Glastonburiju, svirali su u Evropskom Parlamentu. Doduše, ne znam na kojoj su sceni svirali i sigurno Glastonbury sada dovodi nešto češće bendove iz zemalja van engleskog govornog područja. Ali, ipak. Nikako nije za potcjenjivanje. Njihov živi nastup je za njihove potrebe sasvim solidan, a našli su i način da proguraju svoju poruku, ma šta ona bila i šta ko misli o njoj.
