Danasnji "feminizam"

[no_sikiriki]

Or to put it in a different way - men who earn more get more kisses from their wives

Taman kontam kako niko ne rece….

[Nierika]

Upravo... ovo prvo boldirano je stub na kojem nacionalizam i viševjekovna među....ljudska mržnja na ovim prostorima i počiva i uspješno se održava i prenosi s generacije na generaciju.
Mržnja je društveno neprihvatljiva. Svi mi znamo, jel, da nisi dobar i fin ako mrziš, da to nešto nije dobro i ne valja....ali ako sebe i druge ubijediš da ti ne mrziš druge etnije/nacije/religije..., nego samo voliš svoje, onda je to ok...prolazi glat autocenzuru I ne samo da je ok, nego vremenom postaje tvoja moralna dužnost i obaveza da to svoje što voliš i braniš....

A to što sve oko sebe, drugačije od sebe, gledaš sa stalnim podozrenjem i vidiš kao potencijalnu prijetnju, neprijatelja, izvor svih zala i problema u tvojoj avliji koju moraš kad-tad od tog zla očistiti da bi ona fercerala po tvojim uzusima, mjerilima i sistemom vrijednosti u tvojoj glavi...to ti nije nikakav problem i nije zlo u tebi, nego ...tvoja moralna obaveza. (govorim o ekstremnom nacionalizmu i fašizmu....to je uvijek u paketu, samo je stvar društvenih okolnosti kad se otvara jedan, a kad drugi)

Sve u svemu kolektivno ludilo, prokletstvo....kako god.

Negativne emocije su usmjerene na ono što vidimo i doživljavamo kao negativno, loše, zlo...bila to društvena pojava, ideja....čovjek, grupacija, narod, nacija.... zasljepljujuće su, kako god okreneš.... mač s dvije oštrice od kojih strada i onaj ko ih proživljava i hrani....a ne samo onaj ili ono prema kome ili čemu su usmjerene.


Izvinjavam se na offu i dužini ove ponjave.

Slažem se, slično kao i ljubav. Ne znam samo nastaje li mržnja iz pozitivne emocije koja se pretvara u negativnu, ili više iz nezadovoljstva, zamjeranja kroz duži vremenski period koje se potpiruje. Po meni su negativne emocije prirodne i za očekivati, ali mržnja mi se čini kao ekstremna emocija odvedena u krajnost bez pokušaja da se iskontroliše. Za mržnju koja se prenosi s generacije na generaciju - ovo mi se više čini da je svjetonazor (kao racionalna mržnja) a ne emocija, ne znam je li moguće prenijeti emociju na taj način pa da i sljedeća generacija mrzi jednakim intenzitetom. Mada mislim da ima životnih situacija koje se ljudima dešavaju a zbog kojih bih mogla shvatiti da osjećaju mržnju (u smislu bilo bi mi logično da osjećaju mržnju), samo što je ti ljudi često ne osjećaju..Misteriozna emocija uglavnom.

[piupiu]

Upravo... ovo prvo boldirano je stub na kojem nacionalizam i viševjekovna među....ljudska mržnja na ovim prostorima i počiva i uspješno se održava i prenosi s generacije na generaciju.
Mržnja je društveno neprihvatljiva. Svi mi znamo, jel, da nisi dobar i fin ako mrziš, da to nešto nije dobro i ne valja....ali ako sebe i druge ubijediš da ti ne mrziš druge etnije/nacije/religije..., nego samo voliš svoje, onda je to ok...prolazi glat autocenzuru I ne samo da je ok, nego vremenom postaje tvoja moralna dužnost i obaveza da to svoje što voliš i braniš....

A to što sve oko sebe, drugačije od sebe, gledaš sa stalnim podozrenjem i vidiš kao potencijalnu prijetnju, neprijatelja, izvor svih zala i problema u tvojoj avliji koju moraš kad-tad od tog zla očistiti da bi ona fercerala po tvojim uzusima, mjerilima i sistemom vrijednosti u tvojoj glavi...to ti nije nikakav problem i nije zlo u tebi, nego ...tvoja moralna obaveza. (govorim o ekstremnom nacionalizmu i fašizmu....to je uvijek u paketu, samo je stvar društvenih okolnosti kad se otvara jedan, a kad drugi)

Sve u svemu kolektivno ludilo, prokletstvo....kako god.

Negativne emocije su usmjerene na ono što vidimo i doživljavamo kao negativno, loše, zlo...bila to društvena pojava, ideja....čovjek, grupacija, narod, nacija.... zasljepljujuće su, kako god okreneš.... mač s dvije oštrice od kojih strada i onaj ko ih proživljava i hrani....a ne samo onaj ili ono prema kome ili čemu su usmjerene.


Izvinjavam se na offu i dužini ove ponjave.

Slažem se, slično kao i ljubav. Ne znam samo nastaje li mržnja iz pozitivne emocije koja se pretvara u negativnu, ili više iz nezadovoljstva, zamjeranja kroz duži vremenski period koje se potpiruje. Po meni su negativne emocije prirodne i za očekivati, ali mržnja mi se čini kao ekstremna emocija odvedena u krajnost bez pokušaja da se iskontroliše. Za mržnju koja se prenosi s generacije na generaciju - ovo mi se više čini da je svjetonazor (kao racionalna mržnja) a ne emocija, ne znam je li moguće prenijeti emociju na taj način pa da i sljedeća generacija mrzi jednakim intenzitetom. Mada mislim da ima životnih situacija koje se ljudima dešavaju a zbog kojih bih mogla shvatiti da osjećaju mržnju (u smislu bilo bi mi logično da osjećaju mržnju), samo što je ti ljudi često ne osjećaju..Misteriozna emocija uglavnom.

Evo 2 odgovora:

1) Kaže mržnja daje smisao ili svrhu našem životu. Užas i jad. To je ono kad se ni na koji drugi način nisi mogao ostvariti u pozitivnom smislu, pa te handri neki Bakir, Čović, Vučić, Dodik... ali tako da ti uživaš u tome jer su ti ukazali na 'stvarni' predmet tvoje mržnje.

https://www.forbes.com/sites/traversmar ... es-meaning

2) O drugom smo već pričali - masovna (kolektivna) histerija.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_m ... eria_cases

[broj dva]

A koje si ti to nabrojao? Spomenuo si premijerke Švedske i Finske koje sam i ja spomenuo i pitao kako su one pomogle ženama u drugim
dijelovima svijeta, a poenta je da se priča, na koju si se ti iz nekog razloga nadovezao, uopšte nije vodila u tom smjeru.
Riječ je bila o snažnim ženskim vođama država koje svojim primjerima i radom u državama iz kojih potiču čine svijet boljim mjestom
za sve. I da bi bilo dobro da imamo još takvih lidera u svijetu.

A ja pitao kako su to premijerke Švedske i Finske učinile svijet boljim Saudijkama, Afganistankama, Bangladešankama, svim Afrikankama itd? I Aboridžankama

Skandinavkama možda jesu, ali nabrojanim?

Pa kako ti reče da su učinile svijet boljim, ispade da Saudijke i ostale koje sam nabrojao nisu dio svijeta.

Jednostavo nije njihov posao. Izabrane da rade za dobrobit šveđana i finaca, ne saudijaca, afganaca i bangladešanaca.
Niti je njihova odgovornist, ni moralna ni istorijska. Nisu Finci i Švedi sjebali saudijce, afgance..

[Nierika]

Evo 2 odgovora:

1) Kaže mržnja daje smisao ili svrhu našem životu. Užas i jad. To je ono kad se ni na koji drugi način nisi mogao ostvariti u pozitivnom smislu, pa te handri neki Bakir, Čović, Vučić, Dodik... ali tako da ti uživaš u tome jer su ti ukazali na 'stvarni' predmet tvoje mržnje.

https://www.forbes.com/sites/traversmar ... es-meaning

..maybe people do need to cultivate more collective hatred towards phenomena like climate change, racism, and other societal ills.

Pominje se da ponekad možda i nije loše mrziti, mada ne osobe nego fenomene..Za ovu podjelu na kolektivnu mržnju usmjerenu ka grupama/fenomenima i onda na pojedinca, nekad mi se čini da se iz mržnje prema pojedincu i razvije mržnja prema cijelog grupaciji. Tj. mislim da svaka osoba koja mrzi određenu grupu istovremeno mrzi i jednog konkretnog pripadnika te grupe, ne znam koliko (ali rekla bih manje) ima ljudi koji općenito mrze grupu bez da pritom mrze i konkretnog pripadnika.

2) O drugom smo već pričali - masovna (kolektivna) histerija.

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_m ... eria_cases

Svašta, čula sam za pokoji slučaj ali nisam znala da ih je bilo ovoliko.

[Hakiz]

A ja pitao kako su to premijerke Švedske i Finske učinile svijet boljim Saudijkama, Afganistankama, Bangladešankama, svim Afrikankama itd? I Aboridžankama

Skandinavkama možda jesu, ali nabrojanim?

Pa kako ti reče da su učinile svijet boljim, ispade da Saudijke i ostale koje sam nabrojao nisu dio svijeta.

Jednostavo nije njihov posao. Izabrane da rade za dobrobit šveđana i finaca, ne saudijaca, afganaca i bangladešanaca.
Niti je njihova odgovornist, ni moralna ni istorijska. Nisu Finci i Švedi sjebali saudijce, afgance..

Tačno.

Ali "cijeli svijet".

[dale cooper]

Jednostavo nije njihov posao. Izabrane da rade za dobrobit šveđana i finaca, ne saudijaca, afganaca i bangladešanaca.
Niti je njihova odgovornist, ni moralna ni istorijska. Nisu Finci i Švedi sjebali saudijce, afgance..

Tačno.

Ali "cijeli svijet".

Gdje sam ja spomenuo "cijeli svijet" osim

Da je više lidera kao što su ove gore spomenute možda bi i cijeli svijet jednog dana mogao biti bolje mjesto.

Što je samo logična pretpostavka koja se tiče eventualne budućnosti. U svim ostalim djelovima ove, već preduge razmjene, se
referiram na bolji svijet. Ne cijeli, nego samo svijet kontajući da će neko ko je inteligentan skontati da se odnosi na dijelove
svijeta u kojima su spomenute žene na vlasti.

[John Cleese]

Or to put it in a different way - men who earn more get more kisses from their wives

Vjerujem da su ovim istrazivanjem ipak dokazali, koncizno: da je zvocanjem moguce nekome skratiti zivot za oko pet godina i lisiti ga radnog elana

[piupiu]

Da se vratimo omiljenoj temi.

[Snake Eyes]

Da se vratimo omiljenoj temi.

Radi zenske, radi muske poslove, kako kome...nekad nekome ljubav...Aki budi ozbiljan.

[John Cleese]

Da se vratimo omiljenoj temi.

https://www.youtube.com/watch?v=W_imn4a0-lA

https://www.youtube.com/watch?v=bFtJtuX7TNY

[Hakiz]

Tačno.

Ali "cijeli svijet".

Gdje sam ja spomenuo "cijeli svijet" osim

Da je više lidera kao što su ove gore spomenute možda bi i cijeli svijet jednog dana mogao biti bolje mjesto.

Što je samo logična pretpostavka koja se tiče eventualne budućnosti. U svim ostalim djelovima ove, već preduge razmjene, se
referiram na bolji svijet. Ne cijeli, nego samo svijet kontajući da će neko ko je inteligentan skontati da se odnosi na dijelove
svijeta u kojima su spomenute žene na vlasti.

I onda uvrijediš.

[piupiu]

Da se vratimo omiljenoj temi.

https://www.youtube.com/watch?v=W_imn4a0-lA

https://www.youtube.com/watch?v=bFtJtuX7TNY

Baš tužno. Posebno scena onog izdiranja. Tako je kad se 'zajednica' igra istjerivača pravde, iscjeljitelja, kad ti je jedino mjesto na koje možeš otići. Učinilo mi se, gledjaući ovo - a nakon gledanja Aleksandra/e, da u ovoj našoj Bosni ima malo više mekoće. Ispod ljudi skupljaju pare za struju, nalaze riječi podrške. Tegoba.

[Snake Eyes]

https://www.klix.ba/magazin/film-tv/joh ... /220708127

[patriot_bih]

Ovo je tata mata, 10 djece. Ne može mu feminizam ništa. To valjda tako kad imaš šuške.

https://www.klix.ba/magazin/showbiz/elo ... /220708015

[Snake Eyes]

[piupiu]

Ovo je tata mata, 10 djece. Ne može mu feminizam ništa. To valjda tako kad imaš šuške.

https://www.klix.ba/magazin/showbiz/elo ... /220708015

Ne moze mu kapitalizam ništa. Jok feminizam.

[hadzinicasa]

Bajrambarecola dragi (anti)feministi i ce

[no_sikiriki]

I od mene Bajram barecula svima koji obilježavaju/slave.

[¤ jelena ¤]

Slažem se, slično kao i ljubav. Ne znam samo nastaje li mržnja iz pozitivne emocije koja se pretvara u negativnu, ili više iz nezadovoljstva, zamjeranja kroz duži vremenski period koje se potpiruje. Po meni su negativne emocije prirodne i za očekivati, ali mržnja mi se čini kao ekstremna emocija odvedena u krajnost bez pokušaja da se iskontroliše. Za mržnju koja se prenosi s generacije na generaciju - ovo mi se više čini da je svjetonazor (kao racionalna mržnja) a ne emocija, ne znam je li moguće prenijeti emociju na taj način pa da i sljedeća generacija mrzi jednakim intenzitetom.

Naravno da jesu i prirodne i za očekivati.
Svak naše loše ili negativno mišljenje o nečemu ili nekome koliko god bilo opravdano, praćeno je negativnim emocijama...averzijom, prezirom, bijesom, mržnjom - bili mi toga svjesni ili ne. Što smo svjesniji toga - tim bolje.

Uzmi bilo koji primjer....čitaš ili slušaš o pedofiliji, silovanju, zločinu....prirodno je i očekivano da osjećaš i prezir i gađenje i bijes i mržnju prema počiniteljima svega navedenog. Je li to dobro i korisno - nije (mada se čini da jeste) jer pod snažnim uticajem tih emocija, koliko god one bile i prirodne i društveno prihvatljive i normalne, ti ne možeš normalno funkcionisati, racionalno donositi sudove o tim pojavama, a sve se to odražava i na ponašanje. Takve emocije te ne navode da učiniš ili kažeš nešto dobro, korisno, pametno. Tek kad ih racionalizuješ i kad "splasnu", onda se možeš vratiti normalnim životnim tokovima. Čak i ako odreaguješ u stvarnosti tako da se odbraniš i uspiješ u tome, pod uticajem pomenutih osjećanja, opet te pojave koje su bijes, gađenje, mržnu....izazvale ti ne možeš iskorijeniti. Možeš sebe u tom trenutku spasiti nekog napada, nasilja, silovanja, ali nasilje ostaje, trauma ostaje, a posljedice se trpe cijeli život. I to je život jbg.

Mada mislim da ima životnih situacija koje se ljudima dešavaju a zbog kojih bih mogla shvatiti da osjećaju mržnju (u smislu bilo bi mi logično da osjećaju mržnju), samo što je ti ljudi često ne osjećaju..Misteriozna emocija uglavnom.

E, takvi ljudi su jedini koje ja mogu nazvati herojima....kako rata, tako i bilo kojih drugih tragedija.



Moglo bi se o ovom do beskonačnosti.... ali nije baš da je direktno vezano za temu.

[Hakiz]

Uzmi bilo koji primjer....čitaš ili slušaš o pedofiliji, silovanju, zločinu....prirodno je i očekivano da osjećaš i prezir i gađenje i bijes i mržnju prema počiniteljima svega navedenog. Je li to dobro i korisno - nije (mada se čini da jeste) jer pod snažnim uticajem tih emocija, koliko god one bile i prirodne i društveno prihvatljive i normalne, ti ne možeš normalno funkcionisati, racionalno donositi sudove o tim pojavama, a sve se to odražava i na ponašanje. Takve emocije te ne navode da učiniš ili kažeš nešto dobro, korisno, pametno. Tek kad ih racionalizuješ i kad "splasnu", onda se možeš vratiti normalnim životnim tokovima.

Stani malo...

Jedna napomena: Ako se ta racionalizacija dogodi odmah, ne raguješ, pogotovo na forumu, prvo emotivno, onda budeš Hakiz. Na forumu te razapnu.

Prvo se svekolikoj forumskoj javnosti moraš dokazati emotivnim reagivanjem, da bi ti ista dozvolila racio. Ali i tada moraš u određenim intervalima ubacivati prigodne izraze šoka i nevjerice kojima taj racio razvodniš emocijom. Jer, zaboga, otkuda ti pravo da zadržiš hladnokrvnost?

[¤ jelena ¤]

Uzmi bilo koji primjer....čitaš ili slušaš o pedofiliji, silovanju, zločinu....prirodno je i očekivano da osjećaš i prezir i gađenje i bijes i mržnju prema počiniteljima svega navedenog. Je li to dobro i korisno - nije (mada se čini da jeste) jer pod snažnim uticajem tih emocija, koliko god one bile i prirodne i društveno prihvatljive i normalne, ti ne možeš normalno funkcionisati, racionalno donositi sudove o tim pojavama, a sve se to odražava i na ponašanje. Takve emocije te ne navode da učiniš ili kažeš nešto dobro, korisno, pametno. Tek kad ih racionalizuješ i kad "splasnu", onda se možeš vratiti normalnim životnim tokovima.

Stani malo...

Jedna napomena: Ako se ta racionalizacija dogodi odmah, ne raguješ, pogotovo na forumu, prvo emotivno, onda budeš Hakiz. Na forumu te razapnu.

Prvo se svekolikoj forumskoj javnosti moraš dokazati emotivnim reagivanjem, da bi ti ista dozvolila racio. Ali i tada moraš u određenim intervalima ubacivati prigodne izraze šoka i nevjerice kojima taj racio razvodniš emocijom. Jer, zaboga, otkuda ti pravo da zadržiš hladnokrvnost?

Zar u tom dijelu mog posta koji si citirao zaista ima išta šokantno i nepoznato iskustvu jedne odrasle osobe?

Nemoguće.

Odgovor na napomenu podsjećanjem:

čovječe, ja tebe ne poznajem, prema tome, stvarno ne znam ništa o tome šta ti znači ovo:"budeš Hakiz".

A nije mi poznata ni ta obaveza da se nešto "moraš dokazivati svekolikoj forumskoj javnosti".

Eo, ja se najiskrenije nadam da ćeš i to osjećanje.... "razapetosti na forumu", uspjeti da racionalizuješ nekad ako već ne ide u roku odmah kao u slučaju osjećanja gađenja, bijesa ili mržnje dok čitaš/slušaš o pedofiliji ili silovanju koje se dešava nekom drugom.

Sretno.

[Bloo]

https://www.portalnovosti.com/mjesto-prebijanja
Vidi Borisa što je histeričan i triggerovan.

Mjesto prebijanja

Nije prvi put da se u hrvatskom katoličkom patrijarhatu čulo kako je poželjni, pače obvezni položaj žene u društvu ležeći, ali do pojave Stephena Stjepe Bartulice nitko taj položaj nije opisao tako spremno i gotovo da se unese u zakone i u Ustav: "Žena je mjesto prebivanja djeteta"

Ne citiram Bibliju kad iznosim argumente. Ne ulazim u svjetonazor ljudi s druge strane i mislim da su došla vremena da su katolici u Hrvatskoj građani drugog reda. Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije. Mislim da je to prije svega pitanje pravednosti što se duguje nerođenom djetetu. Radi se o dva tijela, svaki liječnik će reći da pred sobom ima dva pacijenta, a ne samo trudnicu. Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno."

Zanimljiv novi prilog javnoj raspravi o pobačaju nekidan je u televizijskoj debati sa Sabinom Glasnović iz SDP-a iznio Stephen Stjepo Bartulica. Rođen i odrastao u američkom Missouriju, doktor političke filozofije, profesor na Katoličkom sveučilištu, član Opusa Dei i zastupnik Domovinskog pokreta, Bartulica je tipičan američki konzervativni otpad, kakav su posljednjih decenija plime nanijele na naše obale. Takvi američki duhovnjaci, divno slobodni od svake europske skrupule, reći će tako ono što naši rubnoeuropski umovi nikad ne bi rekli naglas: ne zato što tako ne bi mislili, nego jednostavno zato što tako misliti nisu naučeni.

Taman, eto, kad se poslije trideset godina već pomislilo da se na temu pobačaja ništa novoga ne može kazati i da je – nakon teze don Damira Stojića kako silovane žene ne trebaju pobačaj jer u strogo medicinskom smislu i ne mogu zatrudnjeti – o tome rečeno sve što se reći htjelo, moglo i moralo, eto neustrašivog američkog pionira Stephena Stjepe Bartulice iz Missourija da nas povede i pokaže kako se ženinom vaginom uvijek može još dalje i još dublje.

Valja nam stoga ponoviti i zapamtiti: "Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno."

Žena, odnosno majka, jer izvan uloge majke žena nema smisla i razloga – a zapravo ni žena ni majka, već samo njeno "tijelo", šezdeset ili sedamdeset kilograma živog mesa s jedinom svrhom da bude "tijelo nečije majke" – dobila je tako posve preciznu definiciju: ona je, naime, samo "mjesto prebivanja djeteta", tek njegovo privremeno prebivalište, i baš ništa više.

"Mjesto prebivanja djeteta."

Žena je, shvatili smo tako, samo složeni, razmjerno velik reproduktivni organ, vagina s očima, ušima, nogama, rukama i rudimentarno razvijenim mozgom, sposobnim za osnovne reproduktivne i postnatalne funkcije. Ne razvija se plod u ženinoj utrobi, krivo su vas učili, već žena raste i razvija se oko budućeg ploda, koji će ispuniti svaki, a zapravo jedini njen biološki i duhovni smisao.

Po toj revolucionarnoj tezi, oplođivanjem jajne stanice u ženinoj utrobi ne začinje se dijete, već se time začinje ispunjena i realizirana žena. Dijete se shodno tome ne rađa iz ženine maternice, već nakon devet mjeseci napušta "mjesto prebivanja" i oslobađa se majke kao suvišnog organa, na posve jednaki način na koji se neki parazitski kukci rješavaju posuđenog i iskorištenog tuđeg tijela. Žena nakon toga ne doji svoje dijete, već ljudsko mladunče koristi ženu kao izvor izvanredno hranjivih tvari, proteina i vitamina. "Mjesto hranjenja djeteta."

Žena, to čudo Boga i prirode, može pritom poslužiti kao privremeni pomoćni organ i "mjesto prebivanja" za tri, pet ili dvanaest plodova, nakon čega ostatak svog biološkog života – nisu li Bog i priroda divno uredili te stvari? – služi kao prebivalište za mužjaka. "Mjesto prebivanja" – gdje će je mužjak točno prebiti, hoće li je pogoditi ili promašiti, da li dakle u tijelo ili ipak izvan tijela, ako je u tijelo da li u glavu ili u bubrege, u leđa ili u trbuh, je li prebijena prije ili poslije poroda – potpuno je, "svaki će liječnik to reći", sekundarno.

Američki misionar Stephen Stjepo Bartulica konačno je tako javno izgovorio ono što praznomudi hrvatski katolički licemjeri u mračnim sakristijama među svojim ušima samo misle da misle. Nije, doduše, prvi put da se u hrvatskom katoličkom patrijarhatu čulo kako je poželjni, pače obvezni položaj žene u društvu isključivo ležeći, ali sve do pojave praktičnog i poduzetnog Amerikanca – nije džabe Stephen bio savjetnik i legendarnom premijeru Tihomiru Oreškoviću i lignjendarnom predsjedniku Ivi Josipoviću – nitko taj položaj nije opisao tako precizno, spremno i gotovo da se unese u zakone i u Ustav: "Žena je mjesto prebivanja djeteta." Je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, što se Ustavnog suda tiče potpuno je sekundarno.

"Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije", kaže tako vitez Opusa Dei, i pojašnjava u čemu je cijelo vrijeme bio nesporazum. Položaj žene nije stvar nečijih moralnih i etičkih načela, jer moralna i etička načela su, da se malo našalimo, kao jaja: svatko ima par. Položaj žene stoga nije svjetonazorsko, već vrlo administrativno pitanje.

Žena je, braćo, tek administrativna činjenica, rubrika u formularu, i savršeno ništa drugo. Mjesto boravka djeteta. Prebivalište. Privremena adresa. Ime, to i to, očevo ime, to i to, prezime, to i to, datum rođenja, tad i tad, mjesto prebivanja, ta i ta.

Čin rođenja samo je, eto, administrativna stavka u životopisu djeteta, koje s devet mjeseci mijenja "mjesto prebivanja" i iz "tijela svoje majke" seli u mnogo prostraniju i uvjetniju "kuću svog oca". Pomislili biste tada kako je i očeva kuća hram Božji kao što su to tijelo i vagina majke, i kako otac nad svojom kućom kao "mjestom prebivanja" majke i djeteta ima barem jednako ograničeni set ovlasti kao i žena nad svojim tijelom, ali to je zato što niste pazili na satu vjeronauka: dok je majčino tijelo tek pomoćni organ ploda u utrobi – ako i ne njegovo vlasništvo, ono barem mjesto zaštićenog, kako sama riječ kaže, plodouživanja – očeva kuća zajedno sa svim ukućanima, takozvana "obitelj", potpuno je i stopostotno vlasništvo glave obitelji. Očeva kuća je "mjesto prebivanja" i za ženku i za mladunčad, u oba dosad istražena i opisana smisla.

Žena, ili preciznije ženka, prazno je tako polje čiji čitko ispisani sadržaj ovisi tek o tome ispunjava li se "mjesto prebivanja" u matičnom uredu rođenih ili u ambulanti hitne pomoći: je li dakle "mjesto prebivanja" majka ili je "mjesto prebivanja" lijevo oko, i ako je "mjesto prebivanja" metnimo trbuh, je li to mjesto na kojemu je prebivalo dijete ili mjesto gdje se prebijala žena. Ili pak jedno i drugo. Ionako je, kako ono, "potpuno sekundarno".

Prevođenje svjetonazorskih pitanja u administrativna završni je čin konzervativne svjetonazorske revolucije, kojoj preostaje, eto, samo još da nove svjetonazorske norme i administrativno uredi. Stephen Stjepo Bartulica legitimira se kao pionirska prethodnica američke duhovne rekonkviste, kojoj je krajnji cilj vraćanje zapadnog društva njegovom kršćanskom ishodištu. Kako pak izgleda kad se te svjetonazorske stvari konzekventno provedu u administrativne, vidjeli smo na primjeru historijske odluke američkog Vrhovnog suda kojom je pobačaj u SAD-u nakon pedeset godina ponovo kriminaliziran.

Vraćanje hrvatskog društva svom kršćanskom ishodištu ispostavlja se tako kao simbolički povratak iz dugogodišnjeg progonstva i odlazak u praizvorno, prvo "mjesto prebivanja".

U pičku dakle materinu.

[no_sikiriki]

Ne bi mi mrsko proguglati šta je Stojić rekao, jer kontam mediji, ovo, ono, kontekst, sve je moguće. Ali...

Šta reći?

"Ja kažem da je Bog predvidio predigru. Ne toliko zbog nas muškaraca, nego da bi djevojka mogla biti spremna. Njezino je tijelo velik dar i Bog je ponudio predigru kako bi se njezino tijelo pripremilo. I što se događa, koga ne zanima predigra? Životinje i silovatelje. Zato su takvi slučajevi od kojih je i previše, toliko marginalni "- objasnio je Stojić.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... nja-786202

[dale cooper]

https://www.portalnovosti.com/mjesto-prebijanja
Vidi Borisa što je histeričan i triggerovan.

Mjesto prebijanja

Nije prvi put da se u hrvatskom katoličkom patrijarhatu čulo kako je poželjni, pače obvezni položaj žene u društvu ležeći, ali do pojave Stephena Stjepe Bartulice nitko taj položaj nije opisao tako spremno i gotovo da se unese u zakone i u Ustav: "Žena je mjesto prebivanja djeteta"

Ne citiram Bibliju kad iznosim argumente. Ne ulazim u svjetonazor ljudi s druge strane i mislim da su došla vremena da su katolici u Hrvatskoj građani drugog reda. Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije. Mislim da je to prije svega pitanje pravednosti što se duguje nerođenom djetetu. Radi se o dva tijela, svaki liječnik će reći da pred sobom ima dva pacijenta, a ne samo trudnicu. Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno."

Zanimljiv novi prilog javnoj raspravi o pobačaju nekidan je u televizijskoj debati sa Sabinom Glasnović iz SDP-a iznio Stephen Stjepo Bartulica. Rođen i odrastao u američkom Missouriju, doktor političke filozofije, profesor na Katoličkom sveučilištu, član Opusa Dei i zastupnik Domovinskog pokreta, Bartulica je tipičan američki konzervativni otpad, kakav su posljednjih decenija plime nanijele na naše obale. Takvi američki duhovnjaci, divno slobodni od svake europske skrupule, reći će tako ono što naši rubnoeuropski umovi nikad ne bi rekli naglas: ne zato što tako ne bi mislili, nego jednostavno zato što tako misliti nisu naučeni.

Taman, eto, kad se poslije trideset godina već pomislilo da se na temu pobačaja ništa novoga ne može kazati i da je – nakon teze don Damira Stojića kako silovane žene ne trebaju pobačaj jer u strogo medicinskom smislu i ne mogu zatrudnjeti – o tome rečeno sve što se reći htjelo, moglo i moralo, eto neustrašivog američkog pionira Stephena Stjepe Bartulice iz Missourija da nas povede i pokaže kako se ženinom vaginom uvijek može još dalje i još dublje.

Valja nam stoga ponoviti i zapamtiti: "Mjesto prebivanja djeteta, je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, potpuno je sekundarno."

Žena, odnosno majka, jer izvan uloge majke žena nema smisla i razloga – a zapravo ni žena ni majka, već samo njeno "tijelo", šezdeset ili sedamdeset kilograma živog mesa s jedinom svrhom da bude "tijelo nečije majke" – dobila je tako posve preciznu definiciju: ona je, naime, samo "mjesto prebivanja djeteta", tek njegovo privremeno prebivalište, i baš ništa više.

"Mjesto prebivanja djeteta."

Žena je, shvatili smo tako, samo složeni, razmjerno velik reproduktivni organ, vagina s očima, ušima, nogama, rukama i rudimentarno razvijenim mozgom, sposobnim za osnovne reproduktivne i postnatalne funkcije. Ne razvija se plod u ženinoj utrobi, krivo su vas učili, već žena raste i razvija se oko budućeg ploda, koji će ispuniti svaki, a zapravo jedini njen biološki i duhovni smisao.

Po toj revolucionarnoj tezi, oplođivanjem jajne stanice u ženinoj utrobi ne začinje se dijete, već se time začinje ispunjena i realizirana žena. Dijete se shodno tome ne rađa iz ženine maternice, već nakon devet mjeseci napušta "mjesto prebivanja" i oslobađa se majke kao suvišnog organa, na posve jednaki način na koji se neki parazitski kukci rješavaju posuđenog i iskorištenog tuđeg tijela. Žena nakon toga ne doji svoje dijete, već ljudsko mladunče koristi ženu kao izvor izvanredno hranjivih tvari, proteina i vitamina. "Mjesto hranjenja djeteta."

Žena, to čudo Boga i prirode, može pritom poslužiti kao privremeni pomoćni organ i "mjesto prebivanja" za tri, pet ili dvanaest plodova, nakon čega ostatak svog biološkog života – nisu li Bog i priroda divno uredili te stvari? – služi kao prebivalište za mužjaka. "Mjesto prebivanja" – gdje će je mužjak točno prebiti, hoće li je pogoditi ili promašiti, da li dakle u tijelo ili ipak izvan tijela, ako je u tijelo da li u glavu ili u bubrege, u leđa ili u trbuh, je li prebijena prije ili poslije poroda – potpuno je, "svaki će liječnik to reći", sekundarno.

Američki misionar Stephen Stjepo Bartulica konačno je tako javno izgovorio ono što praznomudi hrvatski katolički licemjeri u mračnim sakristijama među svojim ušima samo misle da misle. Nije, doduše, prvi put da se u hrvatskom katoličkom patrijarhatu čulo kako je poželjni, pače obvezni položaj žene u društvu isključivo ležeći, ali sve do pojave praktičnog i poduzetnog Amerikanca – nije džabe Stephen bio savjetnik i legendarnom premijeru Tihomiru Oreškoviću i lignjendarnom predsjedniku Ivi Josipoviću – nitko taj položaj nije opisao tako precizno, spremno i gotovo da se unese u zakone i u Ustav: "Žena je mjesto prebivanja djeteta." Je li izvan tijela svoje majke ili prije poroda, što se Ustavnog suda tiče potpuno je sekundarno.

"Ovo se često prikazuje kao svjetonazorsko pitanje, a duboko sam uvjeren da to nije", kaže tako vitez Opusa Dei, i pojašnjava u čemu je cijelo vrijeme bio nesporazum. Položaj žene nije stvar nečijih moralnih i etičkih načela, jer moralna i etička načela su, da se malo našalimo, kao jaja: svatko ima par. Položaj žene stoga nije svjetonazorsko, već vrlo administrativno pitanje.

Žena je, braćo, tek administrativna činjenica, rubrika u formularu, i savršeno ništa drugo. Mjesto boravka djeteta. Prebivalište. Privremena adresa. Ime, to i to, očevo ime, to i to, prezime, to i to, datum rođenja, tad i tad, mjesto prebivanja, ta i ta.

Čin rođenja samo je, eto, administrativna stavka u životopisu djeteta, koje s devet mjeseci mijenja "mjesto prebivanja" i iz "tijela svoje majke" seli u mnogo prostraniju i uvjetniju "kuću svog oca". Pomislili biste tada kako je i očeva kuća hram Božji kao što su to tijelo i vagina majke, i kako otac nad svojom kućom kao "mjestom prebivanja" majke i djeteta ima barem jednako ograničeni set ovlasti kao i žena nad svojim tijelom, ali to je zato što niste pazili na satu vjeronauka: dok je majčino tijelo tek pomoćni organ ploda u utrobi – ako i ne njegovo vlasništvo, ono barem mjesto zaštićenog, kako sama riječ kaže, plodouživanja – očeva kuća zajedno sa svim ukućanima, takozvana "obitelj", potpuno je i stopostotno vlasništvo glave obitelji. Očeva kuća je "mjesto prebivanja" i za ženku i za mladunčad, u oba dosad istražena i opisana smisla.

Žena, ili preciznije ženka, prazno je tako polje čiji čitko ispisani sadržaj ovisi tek o tome ispunjava li se "mjesto prebivanja" u matičnom uredu rođenih ili u ambulanti hitne pomoći: je li dakle "mjesto prebivanja" majka ili je "mjesto prebivanja" lijevo oko, i ako je "mjesto prebivanja" metnimo trbuh, je li to mjesto na kojemu je prebivalo dijete ili mjesto gdje se prebijala žena. Ili pak jedno i drugo. Ionako je, kako ono, "potpuno sekundarno".

Prevođenje svjetonazorskih pitanja u administrativna završni je čin konzervativne svjetonazorske revolucije, kojoj preostaje, eto, samo još da nove svjetonazorske norme i administrativno uredi. Stephen Stjepo Bartulica legitimira se kao pionirska prethodnica američke duhovne rekonkviste, kojoj je krajnji cilj vraćanje zapadnog društva njegovom kršćanskom ishodištu. Kako pak izgleda kad se te svjetonazorske stvari konzekventno provedu u administrativne, vidjeli smo na primjeru historijske odluke američkog Vrhovnog suda kojom je pobačaj u SAD-u nakon pedeset godina ponovo kriminaliziran.

Vraćanje hrvatskog društva svom kršćanskom ishodištu ispostavlja se tako kao simbolički povratak iz dugogodišnjeg progonstva i odlazak u praizvorno, prvo "mjesto prebivanja".

U pičku dakle materinu.

Odličan tekst. Dežulović kao i obično...u sridu.