Ateista wrote: ↑09/10/2021 16:58
Edouard wrote: ↑09/10/2021 15:35
Ova mantra o ateizmu, retorička je šupljarija, i stalno se ponavlja.
Ako ćemo tako, onda ni rasizam nije ništa drugo nego tvrdnja da u ljudskom društvu postoje superiorne i inferiorne rase.
Ali ono nezgodno, ponašanja i postupci šta proizlazi iz toga, tek slijdi...
Očito ne znaš šta su stavovi; da imaju emocionalnu, kognitivnu i ponašajnu komponentu, dakle, djeluju na emocije, spoznaju i ponašanje.
A onda je to puno više nego šta si mislio.
Nije to nikakva supljarija, to sto si ti mozda navikao drugacije ne znaci da je kod svakog tako.
Stavovi mogu djelovati na emocije ili biti doneseni na osnovu emocija ali ne moraju. Ateizam nema svoje rituale, praznike i slicno, nije vezan za osobu ili bozanstvo, nema tu sta biti vezano za emocije. Ja na primjer volim novu godinu i kicenje jelke, imam neke svoje rituale vezane taj praznik kao i rodjendane, ali to sve nema veze sa ateizmom.
Rasizam nije samo tvrdnja o superiornosti vec direktno i jasno pozivanje na diskriminaciju i to jeste vrsta ideologije koja podrzaba mrznju i zbog toga proizilaze sva aranja, direktno od same srzi rasizma. Sta moze lose ili dobro izaci iz toga sto neko smatra da ne postoji bog, i da sam taj stav bude uzrok toga loseg ili dobrog?
Naravno da je ono samo retorička šupljarija ako tvrdiš da je ateizam stav (čime se ja slažem), ali da nema veze s ponašanjem, emocijama, spoznajom.
Rekoh ti da barem letimično u literaturi pogledaš malo o stavovima.
Za vrijeme francuske revolucije Francuska je po prvi put u historiji službeno postala ateistička država, i proglašen je kult razuma 1793.
Ateizam je u komunističkim zemljama postao dio ideologije nazvan državni ateizam. I teza da ateistički zločini nisu počinjeni u ime ateizma nema dobre temelje. Zločini su svakako počinjeni u ime bezbožnih ideologija, u kojima ateizam predstavlja bitan aspekt; počinjeni su, dakle, u ime nečega čiji je militantni ateizam bitan dio. Od ove spoznaje ne treba bježati.
A šta virus bezboštva zaista može napraviti od ljudskog bića opisao je dobro Dobrica Ćosić u romanu Otpadnik.
“…Čitam stenografske beleške sa moskovskih suđenja, čitam, sumnjam u svoje oči; sumnjam u verodostojnost tog teksta; sumnjam u postojanje sveta u kome se to zbiva.
Sudilo se, dakle, vođama prve socijalističke revolucije kao neprijateljima i izdajnicima te revolucije; tvorcima sovjetske države kao imperijalističkim i fašističkim agentima; Lenjinovim drugovima i teoretičarima boljševizma kao kriminalcima i ubicama. A oni su priznali sve optužbe, veličali i slavili Staljina, svog tužioca i sudiju, svog ubicu; oni se na suđenjima nisu borili začast i život, oni su se borili za svoju sramotu i smrt.
Nisam čuo ni pročitao da su se ikada i ikoji okajnici toliko ponizili.
Razmišljam, pitam se: šta se to zbilo u toj tragičnoj i nepredvidljivoj Rusiji? Toliki pokolj svojih nije izvršen ni u jednoj borbi za presto, ni u jednom građanskom ratu, ni u jednoj crkvi. Koliko znam, ni u jednom verskom ratu, revoluciji i inkviziciji nije bilo toliko značajnih jeretika i otpadnika, kakvi su ovi boljševički - Trocki, Buharin, Zinovjev, Kamenjev, Rikov, Tuhačevski, Bliher injihovi drugovi.
Šta je onda s tom ideologijom i tim društvom ako su ih toliki i takvi ljudi izdali? Ako su izdajnici, oni su nesumnjivo najgori izdajnici u ovom veku. Ako to nisu, ako je, dakle, ovo laž, onda je u Rusiji pobedila kontrarevolucija, koja dokazuje da su ideali neostvarivi, da je čovek egoističko ništavilo, kome su ideje i ideali samo sredstva za obmanu i potčinjavanje ljudi.
U oba slučaja poražen je čovek. Zlo je, dakle, istorijska priroda čovekova…“