Mile Stojić, pjesnik koji u Sarajevu, sa izvjesnim pravom, uživa status neupitnog bosanskohercegovačkog patriote, poetskog klasika i parekselansnog uglednika blagoizvolio je ovih dana da se obrati pučanstvu glede svojih utisaka poslije gledanja filma Jasmile Žbanić „Quo Vadis, Aida?“. U sentimentalnom zapisu prepunom klasičnih stojićevskih falsifikata, moralno i intelektualno najsuperiorniju poziciju dobiva srpski pisac Svetislav Basara.
Vrijednije od svjetske nagrade…
Vrijedi u tom smislu citirati sami završetak Stojićevog teksta: „Jasmila Žbanić je filmom Quo vadis, Aida? pokazala da umjetnost mora biti prisutna u vremenu, da ona može i mora svjedočiti o ljudskim sudbinama u zlu, bez obzira na vladajuće trendove i estetičke teorije. Biti na strani istine, ostati na strani prezrenih i ubijenih, jedini je moralni izbor. Umjesto poante ovom zapisu, stoga, navedimo riječi na početku navedenoga Svetislava Basare: ‘Jasmila Žbanić ovosvetska zbivanja posmatra kao i Benjaminov Anđeo istorije – kao jednu jedinu, zajedničku katastrofu, koja možda više pustoši i unesrećuje zločince nego žrtve, što je teza za koju bi pustoš koja je zavladala u našoj zemlji, koja idealizuje i idolizuje zločince, mogla poslužiti kao nepobitan dokaz.’ Mislim da su ove Basarine riječi vrjednije od bilo kakve svjetske nagrade.“
Ako je za Stojića Basara arhipozitivac čija je verbalna pohvala važnija od Oskara, Zlatnog globusa, Zlatne palme, Zlatnog lava, Zlatnog medvjeda, Zlatne arene i Srca Sarajeva zajedno, arhinegativac je, naravno, Peter Handke. Evo opet doslovnog citata: „Ta nije li Nobelom ovjenčani pjesnik Handke, ‘lumpovao po kafanama’, dok su njegovi srpski prijatelji inspirirali ubijanje djece u Srebrenici?“
Pošto Stojić onako kurvinski ovu odvratnu laž formuliše kao pitanje, najprije da kažemo: Nije! Niko od Handkeovih prijatelja nije „inspirirao ubijanje djece u Srebrenici“, a Handkeov prvi tekst koji se tiče rata u Bosni objavljen je poslije Dejtona. Da se razumijemo, ni Milošević ni bilo ko drugi iz srpskog političkog i vojnog vrha, ne spada među Handkeove prijatelje. A ako i ima poznanike među onima koji su na bilo koji način bili povezani s ratom u BiH, to su poznanstva iz vremena poslije rata. Što se pak tiče prijeratnih (što će reći, iz doba „inspiriranja“) poznanstava i prijateljstava sa onima koji su u Hagu osuđeni za genocid i najgore ratne zločine, od Radovana Karadžića nadalje, ta tema je potencijalno bolnija za Sarajevo nego za, primjera radi, Beograd.
Semantičke apsurdnosti
Ali dobro, hajde da prihvatimo da su „uloge davno podijeljene i da svako ide svojim putem“. Imamo dva pisca relativno bliskih godina (Handke je nepunu deceniju stariji od Basare); prvi spada među najvažnije svjetske pisce, drugi ima podosta prevoda na svjetske jezike i nesumnjivu reputaciju u Srbiji i regiji, ali globalno se sa Handkeom ne može porediti. Ipak, prvog u Sarajevu ne objavljuju, proglašavaju ga nepoželjnom osobom, ne igraju ga u pozorištima, pljuju po medijima, a njegova privatna kafanska druženja se opisuju kao „orgije“. Drugog ima i po knjižarama i po pozorištima, obožavaju ga na potezu Mile Stojić – Emir Hadžihafizbegović – Dino Mustafić, u medijima mu pjevaju hvalospjeve, a njegove sjedeljke u bifeu Kamernog teatra 55 ne spadaju u domen interesa tabloidnih portala.
Da čujemo prvo Handkea, citat iz 1996. godine: „Ono što sledi, međutim, ne potiče samo od mog, možda mehaničkog, otpora prema izveštavanju koje često deluje kao okamenjeno, već predstavlja pitanja koja se tiču same stvari: da li je dokazano da su oba napada na sarajevsku pijacu Markale zaista bila nedelo Srba iz Bosne, u onom smislu u kom je to Bernard-Henri Lévy, takođe jedan od novih filozofa, jedan od sve brojnijih naših savremenika koji su svuda i nigde, odmah nakon napada na sav glas tvrdio u semantički apsurdnoj izjavi da će se ‘Nesumnjivo ispostaviti da su krivci Srbi!?’.“
Čujmo, zatim, Basaru…
Šta on ovde, dakle, radi? On se usuđuje da sumnja i pita. Kaže: Da li je dokazano da su masakri na Markalama zaista nedjelo Srba? Ne tvrdi da nisu, samo pita je li dokazano da jesu. Prisjetimo se da je to sami početak 1996. godine, da za te zločine još uvijek niko nije bio osuđen, a da su i iz pojedinih međunarodnih izvora znale dolaziti kontradiktorne informacije. Takođe, iz perspektive čovjeka koji već godinama živi u Francuskoj, Handke – možda i previše sitničarski, neko bi mogao reći – polemiše sa jednim od najslavnijih francuskih javnih intelektualaca oko semantičke smislenosti jedne njegove formulacije. Svejedno, nigdje ne postoji eksplicitna tvrdnja da masakre na Markalama nisu počinile vojne snage Srba iz Bosne.
Čujmo zatim Basaru, citat iz 1997. godine iz njegove knjige “Ideologija heliocentrizma” : „Sada već klasičan primer pogibije civila na pijaci Markale u Sarajevu, režirane u svrhu političkog marketinga tokom rata u Bosni, pokazuje da naknadno razotkrivanje prevare nema nikakvog efekta.“
Dok rat u Bosni traje, Handke živi u Francuskoj, nadomak Pariza. Basara živi u Srbiji, u Beogradu i u Užicu. Jedan je, dakle, mnogo bliži „licu mjesta“, njemu bi, reklo bi se, stvari morale biti jasnije. Kako danas, međutim, stoje stvari u Sarajevu? To svi znamo. Od Handkea su napravili „karanđoloza“, čovjeka koji samom svojom blizinom kontaminira ljude. Sergej Trifunović se samo slikao s njim pa su sarajevski pravednici zavapili da nikad više ne bi smio da se pojavi na Sarajevo Film Festivalu. Basara je pak rado viđen gost sarajevskih izdavača i pozorišta i još draži sagovornik široke palete sarajevskih novinara.
Cijela priča je gotovo nevjerovatno poučna. Za sarajevski pogled na svijet (hoću reći, pogled na svijet danas dominantan u sarajevskoj javnosti) nema ničeg goreg od sumnje, ničeg goreg od negiranja crno-bijele slike svijeta, ničeg goreg od nijansi sive. Handke je prokazan zbog – sumnje. Mnogo prihvatljivija je ubijeđenost u nešto što može i potpuno da se kosi s „našom“ slikom stvari. Takva ubijeđnost uostalom uvijek može da se preokrene na „našu“ stranu. Minus i minus daju plus. Epilog je logičan. Handke je u Sarajevu oficijelno persona non grata, Basara se pak, nakon nekolicine svojih ortaka, s razlogom može čak i nadati statusu počasnog građanina Sarajeva.
Piše: Muharem Bazdulj za Preokret,