Izrael je opet pocinio zlocin!

[Project Ashe]

ma daj,pod prvo mi smo imali vojsku Palestinci ni to nemaju ,pod drugo poredit Yu,i to sakatu YU,sa izraelom je nidje veze

Dijete drago nemaš ti pojma, mi na početku rata nismo imali vojsku mi smo samo imali enntuzijastične momke u patikama i trenerkama koji su imali pištolje i lovačke puške i pokoji kalašnjikov. Mi na početku rata u Bosni nismo imali skoro ništa, čitav svijet je ostao zapanjen našom borbom za slobodu i Bosnu i Herzegovinu, TO na početku rata nije improvizovanim raketama bombardovala gradove sa civilnim stanovništvom, nisu ubijali i klali sve živo što nije imalu bošnjačko ime, itd.

Jos bitnija cinjenica je da je svijet na strani Izraela,on je mocan kao i SAD,YU je bila mala maca za izrael

Sad tek sam siguran da nemaš ni 18 godina kako treba, pijma ti nemaš šta je bila JNA i kakvo sve naporužanje je imala i 90% istog je otišlo Srbima u ruke da haraju po Hrvatskoj i Bosni a kasnije i po kosovu.

[hamos]

Dijete drago nemaš ti pojma, mi na početku rata nismo imali vojsku mi smo samo imali enntuzijastične momke u patikama i trenerkama koji su imali pištolje i lovačke puške i pokoji kalašnjikov. Mi na početku rata u Bosni nismo imali skoro ništa, čitav svijet je ostao zapanjen našom borbom za slobodu i Bosnu i Herzegovinu, TO na početku rata nije improvizovanim raketama bombardovala gradove sa civilnim stanovništvom, nisu ubijali i klali sve živo što nije imalu bošnjačko ime, itd.

Inace ovaj problem nije od jucer,palestinci se bore vec 60 godina a i tesko podjeljeni su izmedju hamas(islamski) i fataha(socijalisticki)..vidjeli bi bosnjake da su se morali borit duze,evo i za ovo kratko vrijeme smo imali islamske brigade,zamisli sad 60 godina da te neko ubija u pojam

Djeco draga, pojma vi nemate o skorijoj BiH istoriji očigledno, ajd ponovo na nastavu i pročitajte koju knjigu nemojte samo prepisivati na ispitima.

[Bloo]

Inace ovaj problem nije od jucer,palestinci se bore vec 60 godina a i tesko podjeljeni su izmedju hamas(islamski) i fataha(socijalisticki)..vidjeli bi bosnjake da su se morali borit duze,evo i za ovo kratko vrijeme smo imali islamske brigade,zamisli sad 60 godina da te neko ubija u pojam

Djeco draga, pojma vi nemate o skorijoj BiH istoriji očigledno, ajd ponovo na nastavu i pročitajte koju knjigu nemojte samo prepisivati na ispitima.

Djeco i penzioneri, imate teme o agresiji na nasu drzavu...

[Project Ashe]

Djeco draga, pojma vi nemate o skorijoj BiH istoriji očigledno, ajd ponovo na nastavu i pročitajte koju knjigu nemojte samo prepisivati na ispitima.

Djeco i penzioneri, imate teme o agresiji na nasu drzavu...

Izvinjavam se ali kad mi pačurlija koja nije, hvala bogu, osjetila rata ni šta to znači kad ti hiljade granata, vbr-raketa, onih ogromnih preinačenih avio bombi i raketa padne na glavu pa pođe pričati o jačinama vojnih formacija prije 30 godina, pukne mi film, neću više, obećavam.

[llull]

Da napravimo rezime, pisalo se danima o tome kako Izrael treba da obustavi napade na Gazu i civile. I sada kada su rekli da obustavljaju onda krecu upisi " Aaaaa ... ckice ne smiju vise, uplasili se " Mislim wtf ljudi da li ste normalni, dobro da je stalo ovo sranje ...

Več se vide efekti withdrawal sindroma kod pojedinih o čemu sada pisati?

Može li debeli policajac iz NY savladati ruskog specijalca?
Klimatske promjene i moda u Gazi?

Komedija geopolitickih forumskih magova u sred ljudske tragedije.

Ne daj se zavarati, ovaj je na jednom drugom forumu uživao u svakom ubijenom Azeru za vrijeme sukoba u Karabagu... Čak i priželjkivao udare Iskandera na Baku...

" Ovaj " ovdje moze da ti kaze da i jedan jedini ljudski zivot je preskupa cijena za bilo kakvo raskusuravanje. A posebno hype nekih isfrustriranih forumasa u evropskoj pripizdini zvanoj Balkan.

[Bossona]

Najnoviji sukob dogodio se nakon višednevnog policijskog terora nad Palestincima istočnog Jeruzalema za vrijeme ramazana i vjerskih obreda koji se suočavaju sa gubitkom domova dok čekaju da čuju svoju sudbinu u slučaju koji je otišao sve do Vrhovnog suda, uz nastavak višedecenijske kampanje etničkog čišćenja i terora nad Palestincima i konfiskacije njihove imovine.

Dok su mnogi od svjetskih lidera licemjeri, njihov narod je drugačije reagovao. Ta reakcija se nije dopala ni Jevrejima ni Amerima. Poslije svega ovoga nisu htjeli ući u još jedan petak i još jedan vikend.

Aluf Benn, glavni urednik izraelskih novina Haaretz, opisao je trenutnu vojnu operaciju u Gazi kao najneuspješniji i najgluplji rat koji je Izrael vodio u usporedbi s Drugim libanskim ratom i prethodnim ratovima u Gazi.

Ono što se dogodilo je “ozbiljan vojni i diplomatski neuspjeh koji je razotkrio velike vojne neuspjehe u pripremama i djelovanju izraelske vojske i političku zbunjenost zbrkane i nemoćne vlade”, naglasio je Benn u svojoj analizi.
Benn je pozvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da naredi hitni prekid ovog rata, umjesto da “gubi vrijeme u uzaludnom nastojanju da ostvari imaginarnu pobjedu, uprkos tome što to uzrokuje smrti i razaranje u Gazi i ugrožava živote u Izraelu.”
Drugo, zbog obavještajnog neuspjeha u procjeni Hamasovih namjera i sposobnosti, što se smatra taktičkim obavještajnim neuspjehom, postalo je jasno da izraelska vojska nije imala pojma kako paralizirati i neutralizirati Hamasove sposobnosti. Ako pretpostavimo da je 100, 200 ili čak 300 boraca ubijeno u trenutnom ratu, to neće srušiti Hamasovu vladavinu niti njegove sisteme vođenja i neće paralizirati njegovu sposobnost da ispaljuje rakete na Izrael.
Treće, Hamas je nanio veliku štetu načinu odvijanja života u Tel Avivu i na jugu, a čini se da vojska to ne može zaustaviti sedmicu i više od pucnjave.
Peto, autor je spomenuo upozorenje general-majora (rez.) Yitzhaka Bricka, najglasnijeg kritičara oficira izraelske vojske u posljednjih nekoliko godina, koji je upozorio da će sljedeći rat biti na domaćem frontu i da Izrael možda neće pronaći način da odgovori na napade hiljadama projektila i da njegove kopnene snage nisu u stanju da se bore. Ističe da je on u to vrijeme govorio o ratu s Hezbollahom, a sada je ovdje Hamas, koji ima skromne sposobnosti u odnosu na Hezbollah, što potvrđuje predviđanja tog komandanta, smatra autor.
aljazeera

https://balkans.aljazeera.net/news/worl ... vpJBvlnoLg

[Bloo]

Da napravimo rezime, pisalo se danima o tome kako Izrael treba da obustavi napade na Gazu i civile. I sada kada su rekli da obustavljaju onda krecu upisi " Aaaaa ... ckice ne smiju vise, uplasili se " Mislim wtf ljudi da li ste normalni, dobro da je stalo ovo sranje ...

Več se vide efekti withdrawal sindroma kod pojedinih o čemu sada pisati?

Može li debeli policajac iz NY savladati ruskog specijalca?
Klimatske promjene i moda u Gazi?

Komedija geopolitickih forumskih magova u sred ljudske tragedije.

Ne daj se zavarati, ovaj je na jednom drugom forumu uživao u svakom ubijenom Azeru za vrijeme sukoba u Karabagu... Čak i priželjkivao udare Iskandera na Baku...

Moram da skrenem paznju da odredene psihopatologije dolaze do izrazaja na odredenim temama. Takvi ljudi uzivaju u zrtvamna jer su iste samo brojevi i nisu "nasi". Stoga tvoj pakosni upis se odnosi i na tebe, da ne izvlacim sad upise sa teme o Turskoj. Procitaj clanak sa prometeja, bice ti jasnije na sta mislim.

Anyway, pokusajte civilizirano forumati.

[llull]

Tuđa patnja kao materijal za identitetske bitke

Koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja?


O narodima, pa i o trima bosanskohercegovačkim, ne može se govoriti personificirano, kao da se radi o jednom tijelu čija glava misli i osjeća kolektivno. Ipak, dopuštajući jednu nepreciznu generalizaciju za potrebe ovog članka, utemeljenu na raspoloženju dominantnih politika i medija, možemo reći da je fascinantna potreba triju bh. naroda da svaku stvar na svijetu, od ratova na Kavkazu i Bliskom istoku do američkih predsjedničkih izbora i borbi bjelosvjetskih MMA boraca u kavezima, nastoje predstaviti kao natjecanje između sebe, jednih protiv drugih. Ako se događaj ne može uklopiti u tu matricu, onda mu se i ne posvećuje puno pažnje.

Drugim riječima, ovdašnjim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima – i ne samo njima, da budemo pošteni, jer problem je globalne naravi – nesreća i muka mnogih ljudi diljem svijeta važna je i interesantna u onoj mjeri u kojoj im može poslužiti kao materijal za identitetske bitke. Ako je sukob primjerice takav da u njemu sudjeluju različite religijske zajednice, onda on ide u kategoriju zanimljivog. U tom slučaju napreduju kampanje po društvenim mrežama, te vijesti zauzimaju naslovne stranice i taj rat prerasta u svjetski rat hladnog tipa, koji se vodi tastaturama, političkim saopćenjima i performansima sa zastavama, s milijunima zgroženih (ili trijumfalnih) reakcija koje prate svaku pristiglu vijest.

Ono, pak, što se ne može uklopiti u shemu „zli i moćni oni protiv nevinih i nemoćnih nas“ brzo se raspline u eteru kao još jedna agencijska vijest iz crne kronike i iz 24. minute dnevnika.

Jedan od takvih sukoba kome se pridaje najviše pažnje, kao što se toj maloj tački svijeta inače pridaje višestruko više pažnje nego ijednoj drugoj, jest izraelsko-palestinski. Rat koji se vodi ovih dana jest strašan, deseci nevinih ljudi stradavaju, strah i očaj vladaju Izraelom i Palestinom, a kao i svaki put u posljednjih nekoliko ratova najgore prolaze stanovnici Gaze.

No, ovaj tekst nije o tom ratu niti o izraelsko-palestinskom problemu – niti bi se u granicama jedne kolumne išta korisno o potonjem moglo kazati. Ovaj tekst je o nama i o našoj potrebi da jedan takav rat na simboličkom planu presenemo u svoje dvorište, kako bismo imali još više razloga za međusobnu mržnju i nepovjerenje.

U tom i samo u tom ključu treba gledati akcije u Banjoj Luci i u dijelu Mostara kojima se vješanjem ili projekcijom izraelskih zastava daje „podrška“ toj državi. Razlog zbog kojeg se to radi jest oponiranje Sarajevu i Bošnjacima, koji su jednoglasni u podršci Palestini, što se također manifestira isticanjem odgovarajućih zastava.

Bez obzira na militantnost Hamasa i njegovu ideologiju mržnje, koji na izraelske gradove ispaljuje rekordan broj raketa – koje srećom bivaju većim dijelom uništene prije nego padnu zahvaljujući sustavu proturaketne obrane, jasno je tko je u ovoj situaciji u poziciji veće moći. To su izraelska država i vojska. Samim time, one snose najveću odgovornost i krivnju za ovaj rat, proizvode više nepravde, uzrokuju najveći broj žrtava i ne zaslužuju da im se iskazuje podrška. To bi trebalo biti jasno. Međutim, ako mislite da ovoliki izrazi solidarnosti s Palestinom (dosljednih jedinki ima i njima ide svako poštovanje) potječu iz ljudske potrebe da se bude uz slabije i nemoćnije, a ne iz nečega drugoga, možete to testirati s nekoliko jednostavnih pitanja.

Recimo, kako to da se u ratu koji se jesenas vodio između moćnog Azerbejdžana, kome su pomogli Turska i Izrael – da, Izrael, dobro ste pročitali – i slabašnih Armenaca, zauzimala uglavnom strana moćnijeg, koji je tako nadmoćan brzo izvojevao trijumf i riješio „armenski problem“? Da li se tu možda išlo po liniji religijske pripadnosti?

Drugo, ako je patnja svih nevinih ljudi jednako važna, kako je većini uspjela da promakne agencijska vijest da je u Jemenu, državi na Arapskom poluotoku, tokom višegodišnjeg sukoba između različitih muslimanskih grupa koji još traje, popraćenog agresijom i stalnim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, samo od gladi i samo u jednoj godini stradalo više od 50.000 djece? Je li sveopća ravnodušnost na činjenicu da se u Jemenu događa najveća humanitarna kriza na svijetu i da tu trenutno stradavaju djeca više nego igdje u svijetu, ne samo od gladi nego i od bombi, posljedica toga što nam ratovi i patnje u kojima nemamo za koga „navijati“, koji nisu u šablonu „mi i oni“, ne potresaju srca i ne mame suze? Da li bi bilo drukčije da su Jemenci npr. kršćani, ili da su Saudijci npr. Židovi? Odgovor se sam nameće.

Patnja jednih ne umanjuje patnju drugih, kao što ni patnja jednih ne opravdava patnju drugih. Patnja ljudi u Gazi čiji bližnji gube živote jednako je stvarna kao i onih u Jemenu i svugdje u svijetu gdje do patnje dolazi. Pred njom moramo biti skromni i skrušeni, poštujući jedinu svetinju – a to je dostojanstvo ljudskog života. No, još jedanput, ovaj tekst je tu da postavi pitanje svakome od nas: koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja? Svatko bi trebao sa sobom vidjeti kako mu stvari stoje i kojim motivima je vođen.

Franjo Šarčević. Tekst je objavljen na portalu Fokus.ba

Mislim da je ovaj tekst dovoljan da zakljuci diskusiju i nakon njega je sve suvisno. Gospodin je objasnio

[Bloo]

https://pescanik.net/sve-je-pocelo-u-seik-dzari/

Sve je počelo u Šeik Džari

Događaje u jerusalimskom naselju Šeik Džara izraelsko ministarstvo spoljnih poslova predstavlja kao imovinski spor. Četiri palestinska domaćinstva su suočena sa iseljenjem (najmanje 27 porodica vodi slične sporove) kako bi se napravilo mesta za desničarsku grupu naseljenika Lahav Shomron, koja je zemljište dobila od jevrejskih fondova iz kojih je ono kupljeno još u otomansko doba, što je poreklo imovine koje su priznali izraelski sudovi. Naseljenici kažu da su tamo bespravno useljeni Arapi; Palestinci su tu došli kao izbeglice 1957. dok je oblast bila pod kontrolom Jordana. Predmet se godinama vukao kroz izraelski pravni sistem, dok je vrhovni sud trebalo da donese konačnu odluku u ponedeljak, 10. maja.

Termin „bespravno useljenje“ Palestinci odbacuju kao apsurdan. Jedini način da se opiše situacija na terenu, kažu oni, jeste kolonizacija naseljavanjem: Izrael prisilno oduzima Palestincima kuće u kojima žive generacijama. Palestinci osporavaju imovinske pretenzije naseljeničkih grupa i tvrde da po međunarodnom pravu izraelski sudovi nemaju nadležnost nad okupiranom teritorijom – što je uverljiva tvrdnja, jer je prema Rimskom statutu zaplena imovine i raseljavanje stanovništva od strane okupacione sile, ratni zločin.

Izraelski vrhovni sud podržava državni projekat ekspanzije. B’Tselem, vodeća izraelska organizacija za ljudska prava, tvrdila je 2019. da najviši sud snosi odgovornost za rušenje kuća i nasilno oduzimanje imovine Palestincima, dok je sudske postupke nazvala „lažnom pravdom“ koja državnim zločinima daje privid legitimiteta. Palestinske porodice određene za proterivanje iz Šeik Džare kažu da im izraelski sudovi nisu dozvolili da ospore pretenzije jevrejskih naseljenika na njihovu zemlju, za koju oni takođe poseduju tapije.

Istina je da su se mnogi Palestinci kojima preti prisilno iseljenje iz Šeik Džare doselili u ovaj kvart pošto su 1948. prognani iz svojih domova u drugim mestima. Tako i mnoge jevrejske porodice danas žive u kućama ili na zemlji koji su pripadali Palestincima pre Nakbe, palestinskog egzodusa 1948. Ako bi izraelski sud uspostavio presedan za povraćaj imovine na osnovu vlasničkih listova iz otomanske ere, jevrejske porodice širom zapadnog Jerusalima i šire imale bi iste razloge za strah kao Palestinci u Šeik Džari. Oni se, međutim, ne plaše: izraelski pravni sistem štiti imovinske pretenzije Jevreja, ali ne i Palestinaca.

Od 1967. Izrael je opozvao boravak preko 14.500 Palestinaca u Jerusalimu, sproveo masovna rušenja kuća (više od hiljadu stambenih jedinica od 2004), teško zakinuo opštinske budžete za palestinske četvrti i izgradio zid koji jevrejska naselja izvan gradskih granica pripaja Jerusalimu, dok četiri palestinska kvarta unutar granica grada izdvaja iz Jerusalima.

Više faktora je uticalo na eskalaciju nasilja zbog prisilnih proterivanja iz Šeik Džare. Presuda je trebalo da bude objavljena na godišnjicu Nakbe i pred kraj Ramazana, uoči Bajrama. Na početku svetog meseca, izraelska policija je blokirala zonu pored Kapije Damaska, koja je za Palestince važno mesto okupljanja. To je stvorilo usko grlo na ulazu u Stari grad i duž trase do Hramske gore. Ubrzo je izbilo nasilje: mladi Palestinci su snimili napad na Haredi Jevrejina i objavili ga na društvenim medijima; jevrejski ekstremisti napali su Palestince.

Za to vreme, izraelski establišment se bavio koalicionim pregovorima posle četvrtih izbora bez jasnog pobednika. Palestinska uprava je na neodređeno odložila svoje izbore, za šta je kao osnovni razlog predsednik Mahmud Abas naveo izraelsko odbijanje da stanovnicima Jerusalima dozvoli da glasaju; mnogi Palestinci su to protumačili kao manevar za izbegavanje izbora koje bi Fatah verovatno izgubio.

U toj povišenoj atmosferi, stanovnici Šeik Džare su organizovali otpor proterivanju. Nedelju dana ranije, u petak uoči presude i poslednjeg petka pre kraja Ramazana, na hiljade Palestinaca se okupilo na molitvi u džamiji al-Aksa u Jerusalimu, ali i u znak solidarnosti sa stanovnicima Šeik Džare.

Protesti su organizovani u vidu kolektivnih iftara i molitvi, ali i incidentnih gađanja cipelama, stolicama i kamenjem. Izraelske snage su uzvratile gumenim mecima, smrdljivom vodom, suzavcem i šok bombama. Tokom vikenda, samo u Šeik Džari povređeno je više od 250 Palestinaca. U ponedeljak je bio Dan Jerusalima, kada Izraelci paradom obeležavaju godišnjicu onoga što smatraju ponovnim ujedinjenjem istočnog i zapadnog Jerusalima 1967. Izraelska policija je upala u sveti prostor i oskrnavila džamiju. Jevrejski naseljenici tumarali su gradskim ulicama sa automatskim oružjem i pod zaštitom policije.

Neki međunarodni akteri pozvali su Izrael da se uzdrži od proterivanja u Šeik Džari; drugi su obe strane pozvali na smirivanje tenzija. Američki savetnik za nacionalnu bezbednost, Džejk Salivan, ponudio je uobičajeno mlake primedbe, ali je progresivno krilo Demokratske stranke govorilo rečnikom koji se retko čuje na Kapitolu: Ilhan Omar je izraelske postupke ocenila kao oblik etničkog čišćenja, Rašida Tlaib ih je nazvala aparthejdom, dok su i članovi Kongresa koji ne pripadaju takozvanoj patroli takođe izdali oštra saopštenja.

Takav rečnik je možda nov u Vašingtonu, ali Palestinci oduvek smatraju da pojedinačni slučajevi „deložacije“ čine kontinuitet nasilnog oduzimanja imovine, počev od zemljišnih i radnih praksi koje sprovodi yishuv, zajednica jevrejskih doseljenika u Palestinu pre 1948. Zelena linija je za SAD, EU i UN dugo služila kao vremenska i geografska linija razgraničenja. Iz njihove perspektive, kolonizacija zapadno od Zelene linije, pre 1967, bila je legitimna – u diplomatskom slengu se ta teritorija često naziva „pravi Izrael“ – dok su naseljavanja istočno od Zelene linije od 1967. smatrana ilegalnim.

To rešenje, ugrađeno u rezolucije UN i na koje je palestinsko vođstvo pristalo kao pragmatični kompromis u Sporazumu iz Osla 1993, oslanjalo se na pretpostavku da će linija olakšati eventualno razdvajanje na dve države. Ti izgledi dramatično su opali, pre svega zbog faktičke aneksije palestinske teritorije. To delom objašnjava i zašto je početkom godine B’Tselem, na tragu analize na koju se pozivaju mnogi segmenti palestinskog društva, tvrdila da nema razlike između izraelske države i vojne okupacije: one čine jedinstven režim aparthejda. U aprilu je organizacija Human Rights Watch objavila izveštaj u kom optužuje Izrael za „zločine protiv čovečnosti aparthejda i progona“.

Kako su se razvijali protesti u Jerusalimu, Palestinci iz Lida, Negeva, Haife, Um al-Fahema i Nazareta – što su oblasti koje se nalaze zapadno od linije pa su, po logici razdvajanja, „izraelske“ – izašli su na proteste u znak podrške Šeik Džari, što se desilo i u Nablusu, Hebronu i širom Zapadne obale i dijaspore. Iznudili su odlaganje odluke vrhovnog suda i promenu trase parade za Dan Jerusalima. Marš je ipak upriličen i završio se na trgu pored Zida plača. U međuvremenu su Palestinci održali svoju svetkovinu, slaveći uspeh svojih protesta.

Pojas Gaze je odsečen od ostatka palestinskih teritorija 15-ogodišnjom izraelsko-egipatskom blokadom. U ponedeljak je Hamas izdao ultimatum izraelskim snagama da se do 6 sati popodne povuku iz al-Akse i Šeik Džare. Upozorenje je ignorisano i usledila je serija raketnih paljbi iz Gaze. Izrael je uzvratio vazdušnim udarima; za nekoliko sati posle prvih Hamasovih raketa, u izraelskim vazdušnim napadima ubijeno je 26 Palestinaca u Gazi, uključujući devetoro dece. Hamas nije nameravao da uzmakne. Ispaljeno je mnoštvo raketa i demonstrirana je nova sposobnost da se savlada izraelski sistem vazdušne odbrane Gvozdena kupola. Naneta je ozbiljna šteta izraelskoj strani na kojoj je poginulo i osmoro civila.

Hamasova raketiranja ne podržavaju svi Palestinci. Jedni ih zaista vide kao znak da su palestinske vojne snage stale u njihovu zaštitu, za razliku od rukovodstva na Zapadnoj obali, koje je tokom razvoja događaja u Jerusalimu ćutalo i suzbijalo proteste solidarnosti u Hebronu i okolini. Drugi, međutim, vojne akcije vide kao cinični pokušaj Hamasa da preuzme zasluge za uspeh građanskih pokreta u Jerusalimu i drugim mestima. Mnogi su zabrinuti da će cenu opet platiti Gaza, gde je već ubijeno 119 Palestinaca, uključujući 28 dece. Oni smatraju da Hamas i druge oružane frakcije u Gazi ne veruju da narodni protesti bez vojne sile mogu da promene ravnotežu snaga na terenu. Politički, Hamas malo gubi i mnogo dobija eskalacijom sukoba.

Pre nego Hamasove rakete, međutim, moglo bi se ispostaviti da je mobilizacija palestinskih građana Izraela u Akri, Lidu, Ramli i Haifi prava poruka ovog konflikta. Kad je pobuna izbila u Jerusalimu i Gazi, grupe Jevreja, u mnogim slučajevima pod zaštitom državnih bezbednosnih snaga, napadale su i linčovale Palestince na ulicama ili pokušavale da provale u njihove kuće. Palestinci su nastavili da održavaju proteste, palili su gume, napadali Jevreje i podmetali požar po sinagogama. Po prvi put od 1966. izraelska vlada je uvela vojnu upravu u Lidu. Na protestima se zahteva zaštita Gaze od izraelske odmazde i Jerusalima od dalje kolonizacije. Palestinci se takođe bune protiv otimanja imovine, sistemskog rasizma i kolonijalnog nasilja kom su izloženi. Baš kao što se imovina danas oduzima stanovnicima naselja Šeik Džara, pre 70 godina je novostvorena država izvršila eksproprijaciju zemlje i imovine mnogih palestinskih građana Izraela. Danas je više od 93% zemlje u Izraelu pod kontrolom izraelske zemljišne uprave; većina je dodeljena Jevrejima.

Kako god da se ova situacija razreši, postaju jasne dve stvari. Prvo, pasivnost Palestinaca nikada nije značila prihvatanje poraza. Pokazali su da imaju snage da nateraju Izrael da plati cenu za svoju politiku. Drugo, bez obzira da li će iz ovih protesta izrasti širi pokret, masovna pobuna širom istorijske Palestine pokazuje da su Palestinci i dalje jedan narod, uprkos surovom cepanju njihovih teritorija i dubokoj fragmentaciji njihovog političkog i društvenog života. Jedni podržavaju Hamasov oružani otpor, a drugi mirne proteste u Šeik Džari, ali zajedno su u borbi za slobodu.

Tareq Baconi, London Review of Books, 14.05.2021.

[LBVIEW]

Tuđa patnja kao materijal za identitetske bitke

Koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja?


O narodima, pa i o trima bosanskohercegovačkim, ne može se govoriti personificirano, kao da se radi o jednom tijelu čija glava misli i osjeća kolektivno. Ipak, dopuštajući jednu nepreciznu generalizaciju za potrebe ovog članka, utemeljenu na raspoloženju dominantnih politika i medija, možemo reći da je fascinantna potreba triju bh. naroda da svaku stvar na svijetu, od ratova na Kavkazu i Bliskom istoku do američkih predsjedničkih izbora i borbi bjelosvjetskih MMA boraca u kavezima, nastoje predstaviti kao natjecanje između sebe, jednih protiv drugih. Ako se događaj ne može uklopiti u tu matricu, onda mu se i ne posvećuje puno pažnje.

Drugim riječima, ovdašnjim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima – i ne samo njima, da budemo pošteni, jer problem je globalne naravi – nesreća i muka mnogih ljudi diljem svijeta važna je i interesantna u onoj mjeri u kojoj im može poslužiti kao materijal za identitetske bitke. Ako je sukob primjerice takav da u njemu sudjeluju različite religijske zajednice, onda on ide u kategoriju zanimljivog. U tom slučaju napreduju kampanje po društvenim mrežama, te vijesti zauzimaju naslovne stranice i taj rat prerasta u svjetski rat hladnog tipa, koji se vodi tastaturama, političkim saopćenjima i performansima sa zastavama, s milijunima zgroženih (ili trijumfalnih) reakcija koje prate svaku pristiglu vijest.

Ono, pak, što se ne može uklopiti u shemu „zli i moćni oni protiv nevinih i nemoćnih nas“ brzo se raspline u eteru kao još jedna agencijska vijest iz crne kronike i iz 24. minute dnevnika.

Jedan od takvih sukoba kome se pridaje najviše pažnje, kao što se toj maloj tački svijeta inače pridaje višestruko više pažnje nego ijednoj drugoj, jest izraelsko-palestinski. Rat koji se vodi ovih dana jest strašan, deseci nevinih ljudi stradavaju, strah i očaj vladaju Izraelom i Palestinom, a kao i svaki put u posljednjih nekoliko ratova najgore prolaze stanovnici Gaze.

No, ovaj tekst nije o tom ratu niti o izraelsko-palestinskom problemu – niti bi se u granicama jedne kolumne išta korisno o potonjem moglo kazati. Ovaj tekst je o nama i o našoj potrebi da jedan takav rat na simboličkom planu presenemo u svoje dvorište, kako bismo imali još više razloga za međusobnu mržnju i nepovjerenje.

U tom i samo u tom ključu treba gledati akcije u Banjoj Luci i u dijelu Mostara kojima se vješanjem ili projekcijom izraelskih zastava daje „podrška“ toj državi. Razlog zbog kojeg se to radi jest oponiranje Sarajevu i Bošnjacima, koji su jednoglasni u podršci Palestini, što se također manifestira isticanjem odgovarajućih zastava.

Bez obzira na militantnost Hamasa i njegovu ideologiju mržnje, koji na izraelske gradove ispaljuje rekordan broj raketa – koje srećom bivaju većim dijelom uništene prije nego padnu zahvaljujući sustavu proturaketne obrane, jasno je tko je u ovoj situaciji u poziciji veće moći. To su izraelska država i vojska. Samim time, one snose najveću odgovornost i krivnju za ovaj rat, proizvode više nepravde, uzrokuju najveći broj žrtava i ne zaslužuju da im se iskazuje podrška. To bi trebalo biti jasno. Međutim, ako mislite da ovoliki izrazi solidarnosti s Palestinom (dosljednih jedinki ima i njima ide svako poštovanje) potječu iz ljudske potrebe da se bude uz slabije i nemoćnije, a ne iz nečega drugoga, možete to testirati s nekoliko jednostavnih pitanja.

Recimo, kako to da se u ratu koji se jesenas vodio između moćnog Azerbejdžana, kome su pomogli Turska i Izrael – da, Izrael, dobro ste pročitali – i slabašnih Armenaca, zauzimala uglavnom strana moćnijeg, koji je tako nadmoćan brzo izvojevao trijumf i riješio „armenski problem“? Da li se tu možda išlo po liniji religijske pripadnosti?

Drugo, ako je patnja svih nevinih ljudi jednako važna, kako je većini uspjela da promakne agencijska vijest da je u Jemenu, državi na Arapskom poluotoku, tokom višegodišnjeg sukoba između različitih muslimanskih grupa koji još traje, popraćenog agresijom i stalnim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, samo od gladi i samo u jednoj godini stradalo više od 50.000 djece? Je li sveopća ravnodušnost na činjenicu da se u Jemenu događa najveća humanitarna kriza na svijetu i da tu trenutno stradavaju djeca više nego igdje u svijetu, ne samo od gladi nego i od bombi, posljedica toga što nam ratovi i patnje u kojima nemamo za koga „navijati“, koji nisu u šablonu „mi i oni“, ne potresaju srca i ne mame suze? Da li bi bilo drukčije da su Jemenci npr. kršćani, ili da su Saudijci npr. Židovi? Odgovor se sam nameće.

Patnja jednih ne umanjuje patnju drugih, kao što ni patnja jednih ne opravdava patnju drugih. Patnja ljudi u Gazi čiji bližnji gube živote jednako je stvarna kao i onih u Jemenu i svugdje u svijetu gdje do patnje dolazi. Pred njom moramo biti skromni i skrušeni, poštujući jedinu svetinju – a to je dostojanstvo ljudskog života. No, još jedanput, ovaj tekst je tu da postavi pitanje svakome od nas: koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja? Svatko bi trebao sa sobom vidjeti kako mu stvari stoje i kojim motivima je vođen.

Franjo Šarčević. Tekst je objavljen na portalu Fokus.ba

Mislim da je ovaj tekst dovoljan da zakljuci diskusiju i nakon njega je sve suvisno. Gospodin je objasnio

Sto se tice tvdnje da se ide "linijom religijske pripadnosti", ista prilicno stoji, sto je vidjeno u vecinskoj podrsci krscana i na ovom forumu, i Armeniji i Izraelu, po principu "samo neka je protiv muslimana". Uprkos tome sto se, i u jednom, i drugom slucaju, radi o podrsci krsenja MP i rezolucija UN-a.

[LBVIEW]

https://pescanik.net/sve-je-pocelo-u-seik-dzari/

Sve je počelo u Šeik Džari

Događaje u jerusalimskom naselju Šeik Džara izraelsko ministarstvo spoljnih poslova predstavlja kao imovinski spor. Četiri palestinska domaćinstva su suočena sa iseljenjem (najmanje 27 porodica vodi slične sporove) kako bi se napravilo mesta za desničarsku grupu naseljenika Lahav Shomron, koja je zemljište dobila od jevrejskih fondova iz kojih je ono kupljeno još u otomansko doba, što je poreklo imovine koje su priznali izraelski sudovi. Naseljenici kažu da su tamo bespravno useljeni Arapi; Palestinci su tu došli kao izbeglice 1957. dok je oblast bila pod kontrolom Jordana. Predmet se godinama vukao kroz izraelski pravni sistem, dok je vrhovni sud trebalo da donese konačnu odluku u ponedeljak, 10. maja.

Termin „bespravno useljenje“ Palestinci odbacuju kao apsurdan. Jedini način da se opiše situacija na terenu, kažu oni, jeste kolonizacija naseljavanjem: Izrael prisilno oduzima Palestincima kuće u kojima žive generacijama. Palestinci osporavaju imovinske pretenzije naseljeničkih grupa i tvrde da po međunarodnom pravu izraelski sudovi nemaju nadležnost nad okupiranom teritorijom – što je uverljiva tvrdnja, jer je prema Rimskom statutu zaplena imovine i raseljavanje stanovništva od strane okupacione sile, ratni zločin.

Izraelski vrhovni sud podržava državni projekat ekspanzije. B’Tselem, vodeća izraelska organizacija za ljudska prava, tvrdila je 2019. da najviši sud snosi odgovornost za rušenje kuća i nasilno oduzimanje imovine Palestincima, dok je sudske postupke nazvala „lažnom pravdom“ koja državnim zločinima daje privid legitimiteta. Palestinske porodice određene za proterivanje iz Šeik Džare kažu da im izraelski sudovi nisu dozvolili da ospore pretenzije jevrejskih naseljenika na njihovu zemlju, za koju oni takođe poseduju tapije.

Istina je da su se mnogi Palestinci kojima preti prisilno iseljenje iz Šeik Džare doselili u ovaj kvart pošto su 1948. prognani iz svojih domova u drugim mestima. Tako i mnoge jevrejske porodice danas žive u kućama ili na zemlji koji su pripadali Palestincima pre Nakbe, palestinskog egzodusa 1948. Ako bi izraelski sud uspostavio presedan za povraćaj imovine na osnovu vlasničkih listova iz otomanske ere, jevrejske porodice širom zapadnog Jerusalima i šire imale bi iste razloge za strah kao Palestinci u Šeik Džari. Oni se, međutim, ne plaše: izraelski pravni sistem štiti imovinske pretenzije Jevreja, ali ne i Palestinaca.

Od 1967. Izrael je opozvao boravak preko 14.500 Palestinaca u Jerusalimu, sproveo masovna rušenja kuća (više od hiljadu stambenih jedinica od 2004), teško zakinuo opštinske budžete za palestinske četvrti i izgradio zid koji jevrejska naselja izvan gradskih granica pripaja Jerusalimu, dok četiri palestinska kvarta unutar granica grada izdvaja iz Jerusalima.

Više faktora je uticalo na eskalaciju nasilja zbog prisilnih proterivanja iz Šeik Džare. Presuda je trebalo da bude objavljena na godišnjicu Nakbe i pred kraj Ramazana, uoči Bajrama. Na početku svetog meseca, izraelska policija je blokirala zonu pored Kapije Damaska, koja je za Palestince važno mesto okupljanja. To je stvorilo usko grlo na ulazu u Stari grad i duž trase do Hramske gore. Ubrzo je izbilo nasilje: mladi Palestinci su snimili napad na Haredi Jevrejina i objavili ga na društvenim medijima; jevrejski ekstremisti napali su Palestince.

Za to vreme, izraelski establišment se bavio koalicionim pregovorima posle četvrtih izbora bez jasnog pobednika. Palestinska uprava je na neodređeno odložila svoje izbore, za šta je kao osnovni razlog predsednik Mahmud Abas naveo izraelsko odbijanje da stanovnicima Jerusalima dozvoli da glasaju; mnogi Palestinci su to protumačili kao manevar za izbegavanje izbora koje bi Fatah verovatno izgubio.

U toj povišenoj atmosferi, stanovnici Šeik Džare su organizovali otpor proterivanju. Nedelju dana ranije, u petak uoči presude i poslednjeg petka pre kraja Ramazana, na hiljade Palestinaca se okupilo na molitvi u džamiji al-Aksa u Jerusalimu, ali i u znak solidarnosti sa stanovnicima Šeik Džare.

Protesti su organizovani u vidu kolektivnih iftara i molitvi, ali i incidentnih gađanja cipelama, stolicama i kamenjem. Izraelske snage su uzvratile gumenim mecima, smrdljivom vodom, suzavcem i šok bombama. Tokom vikenda, samo u Šeik Džari povređeno je više od 250 Palestinaca. U ponedeljak je bio Dan Jerusalima, kada Izraelci paradom obeležavaju godišnjicu onoga što smatraju ponovnim ujedinjenjem istočnog i zapadnog Jerusalima 1967. Izraelska policija je upala u sveti prostor i oskrnavila džamiju. Jevrejski naseljenici tumarali su gradskim ulicama sa automatskim oružjem i pod zaštitom policije.

Neki međunarodni akteri pozvali su Izrael da se uzdrži od proterivanja u Šeik Džari; drugi su obe strane pozvali na smirivanje tenzija. Američki savetnik za nacionalnu bezbednost, Džejk Salivan, ponudio je uobičajeno mlake primedbe, ali je progresivno krilo Demokratske stranke govorilo rečnikom koji se retko čuje na Kapitolu: Ilhan Omar je izraelske postupke ocenila kao oblik etničkog čišćenja, Rašida Tlaib ih je nazvala aparthejdom, dok su i članovi Kongresa koji ne pripadaju takozvanoj patroli takođe izdali oštra saopštenja.

Takav rečnik je možda nov u Vašingtonu, ali Palestinci oduvek smatraju da pojedinačni slučajevi „deložacije“ čine kontinuitet nasilnog oduzimanja imovine, počev od zemljišnih i radnih praksi koje sprovodi yishuv, zajednica jevrejskih doseljenika u Palestinu pre 1948. Zelena linija je za SAD, EU i UN dugo služila kao vremenska i geografska linija razgraničenja. Iz njihove perspektive, kolonizacija zapadno od Zelene linije, pre 1967, bila je legitimna – u diplomatskom slengu se ta teritorija često naziva „pravi Izrael“ – dok su naseljavanja istočno od Zelene linije od 1967. smatrana ilegalnim.

To rešenje, ugrađeno u rezolucije UN i na koje je palestinsko vođstvo pristalo kao pragmatični kompromis u Sporazumu iz Osla 1993, oslanjalo se na pretpostavku da će linija olakšati eventualno razdvajanje na dve države. Ti izgledi dramatično su opali, pre svega zbog faktičke aneksije palestinske teritorije. To delom objašnjava i zašto je početkom godine B’Tselem, na tragu analize na koju se pozivaju mnogi segmenti palestinskog društva, tvrdila da nema razlike između izraelske države i vojne okupacije: one čine jedinstven režim aparthejda. U aprilu je organizacija Human Rights Watch objavila izveštaj u kom optužuje Izrael za „zločine protiv čovečnosti aparthejda i progona“.

Kako su se razvijali protesti u Jerusalimu, Palestinci iz Lida, Negeva, Haife, Um al-Fahema i Nazareta – što su oblasti koje se nalaze zapadno od linije pa su, po logici razdvajanja, „izraelske“ – izašli su na proteste u znak podrške Šeik Džari, što se desilo i u Nablusu, Hebronu i širom Zapadne obale i dijaspore. Iznudili su odlaganje odluke vrhovnog suda i promenu trase parade za Dan Jerusalima. Marš je ipak upriličen i završio se na trgu pored Zida plača. U međuvremenu su Palestinci održali svoju svetkovinu, slaveći uspeh svojih protesta.

Pojas Gaze je odsečen od ostatka palestinskih teritorija 15-ogodišnjom izraelsko-egipatskom blokadom. U ponedeljak je Hamas izdao ultimatum izraelskim snagama da se do 6 sati popodne povuku iz al-Akse i Šeik Džare. Upozorenje je ignorisano i usledila je serija raketnih paljbi iz Gaze. Izrael je uzvratio vazdušnim udarima; za nekoliko sati posle prvih Hamasovih raketa, u izraelskim vazdušnim napadima ubijeno je 26 Palestinaca u Gazi, uključujući devetoro dece. Hamas nije nameravao da uzmakne. Ispaljeno je mnoštvo raketa i demonstrirana je nova sposobnost da se savlada izraelski sistem vazdušne odbrane Gvozdena kupola. Naneta je ozbiljna šteta izraelskoj strani na kojoj je poginulo i osmoro civila.

Hamasova raketiranja ne podržavaju svi Palestinci. Jedni ih zaista vide kao znak da su palestinske vojne snage stale u njihovu zaštitu, za razliku od rukovodstva na Zapadnoj obali, koje je tokom razvoja događaja u Jerusalimu ćutalo i suzbijalo proteste solidarnosti u Hebronu i okolini. Drugi, međutim, vojne akcije vide kao cinični pokušaj Hamasa da preuzme zasluge za uspeh građanskih pokreta u Jerusalimu i drugim mestima. Mnogi su zabrinuti da će cenu opet platiti Gaza, gde je već ubijeno 119 Palestinaca, uključujući 28 dece. Oni smatraju da Hamas i druge oružane frakcije u Gazi ne veruju da narodni protesti bez vojne sile mogu da promene ravnotežu snaga na terenu. Politički, Hamas malo gubi i mnogo dobija eskalacijom sukoba.

Pre nego Hamasove rakete, međutim, moglo bi se ispostaviti da je mobilizacija palestinskih građana Izraela u Akri, Lidu, Ramli i Haifi prava poruka ovog konflikta. Kad je pobuna izbila u Jerusalimu i Gazi, grupe Jevreja, u mnogim slučajevima pod zaštitom državnih bezbednosnih snaga, napadale su i linčovale Palestince na ulicama ili pokušavale da provale u njihove kuće. Palestinci su nastavili da održavaju proteste, palili su gume, napadali Jevreje i podmetali požar po sinagogama. Po prvi put od 1966. izraelska vlada je uvela vojnu upravu u Lidu. Na protestima se zahteva zaštita Gaze od izraelske odmazde i Jerusalima od dalje kolonizacije. Palestinci se takođe bune protiv otimanja imovine, sistemskog rasizma i kolonijalnog nasilja kom su izloženi. Baš kao što se imovina danas oduzima stanovnicima naselja Šeik Džara, pre 70 godina je novostvorena država izvršila eksproprijaciju zemlje i imovine mnogih palestinskih građana Izraela. Danas je više od 93% zemlje u Izraelu pod kontrolom izraelske zemljišne uprave; većina je dodeljena Jevrejima.

Kako god da se ova situacija razreši, postaju jasne dve stvari. Prvo, pasivnost Palestinaca nikada nije značila prihvatanje poraza. Pokazali su da imaju snage da nateraju Izrael da plati cenu za svoju politiku. Drugo, bez obzira da li će iz ovih protesta izrasti širi pokret, masovna pobuna širom istorijske Palestine pokazuje da su Palestinci i dalje jedan narod, uprkos surovom cepanju njihovih teritorija i dubokoj fragmentaciji njihovog političkog i društvenog života. Jedni podržavaju Hamasov oružani otpor, a drugi mirne proteste u Šeik Džari, ali zajedno su u borbi za slobodu.

Tareq Baconi, London Review of Books, 14.05.2021.

Cuj, gruntovnica koju su izdali Otomani, dobro je da se ti istocnoeuropski "Jevreji" nisu pozvali na onu koju je izdao Pontius Pilatus.

[llull]

Pa dje si rodjeni Bilo mi je stvarno neobicno sto te nema ovdje Neka si se ukljucio vala

[Tesla Edison]

Ja ću samo reći jedno.

Naime, povući ću paralelu između Jugoslavije, Bosne, Balkana općenito i Bliskog Istoka.

Prvo, mentalitet ljudi je drugačiji. Bosanci, jugosloveni, balkanci su žeštok narod. Brzo zarate žestoko, ali zbog te žestine brzo i sagore, te ovdje ratovi traju do 4 godine maksimalno.
Drugo, balkanski narod, bez obzira šta se sve dešava u ratovima koje vode, opet na kraju sjednu za sto i dogovore se. U ovom zadnjem ratu kod nas, desila su se razaranja, genocid, urbicid,... nema čega nije bilo i opet se sjelo i napravilo kakvu-takvu zajedničku državu.
Treće, balkanac neće tek tako napustiti bojno polje. Organizovaće se, boriće se, ratovat će i na kraju ili totalno izgubiti ili dobiti nešto.

Sa druge strane, konkretno kada je Palestina u pitanju, ljudi ne razumiju neke stvari.

Prvo, svi govore Izrael da je vještačka država. Pa i Palestina je vještačka država, nikad ranije nije postojala. Palestinu su "napravili" Francuzi. Ranije je na tom području bilo arapsko carstvo, pa osmansko carstvo i onda je početkom 20-tog stoljeća osnovana Palestina, zajedno sa Irakom, Libanonom i Jordanom. Pogledajte mape tih država. Isto kao da je neko povlačio linijarom granice. Totalno neprirodno. Granice su razdvajale razna plemena, pa je dio jednog plemena ostao u novoformiranoj Palestini, a drugi dio u Jurdanu ili Libanonu. Tu je ubačeno sjeme podjela i ratova.

Drugo, istina je da su Jevreji na području Palestine živjeli mnogo ranije. Osnovana im je sad tu i država i šta se dešava? Arapi (Palestinci) to ne dozvoljavaju i kreću konstantni sukobi od 1948 do danas.

Problem Izraela se mogao lahko riješiti da arapi nemaju mentalitet kakav imaju.

Prvo, na samom početku trebali su priznati Izrael. Bez rata i sukoba sjesti za sto i pregovarati. Ok, Izrael postoji, ali tu žive i muslimani. Dakle, muslimani će prihvatiti Izrael ako vi ustavom budete garantovali apsolutna prava i slobode, kako društvene, tako i političke. Teritorija problem? Ok, napravićemo državu po uzoru na Švicarsku, sa kantonima, autonomnim regijama i neće biti nikome tijesno. Prostora ima, teritorija je velika.
Drugo, kada se postave zdravi temelji, krenuti dalje u život. Jerusalem bi mogao postati zajednički distrikt, muslimanima ne bi niko smetao, jevrejima i kršćanima također. Naravno bilo bi tu trzavica međutim, ako su od samog početka temelji zdravi, sve bi se to riješilo.

Međutim, ovdje su od samog početka temelji truhli. Osnovao se Izrael, sve zemlje mu obavile rat. Dakle neprijateljstvo u startu umjesto dijaloga i dogovora. Poslije bilo kakavi pregovori ili dogovori teško se sprovode. Palestinci napadnu Izrael, Izrael odgovori. Izrael počne iz odmazde graditi zid i rušiti kuće, Palestinsci odgovore. Vremenom stanje se sve više radikalizuje i u Izraelu i među muslimanima (Palestincima). Nastaje Hamas koji je isključiv za bilo koje pregovore i dogovore. Prijete Izraelu uništenjem, a najjače oružje su im rakete ekvivalentne ruskim kaćušama, a i to nisu imali do nedavno. Muslimane decenijama drže kao taoce i za sve ovo što se tamo dešava muslimanima, one slike što gledamo, dženaze, plač, smrt, krv, u velikoj mjeri je odgovoran Hamas.

Bojim se da će na tom području vječno biti sukoba. Tu treba jedan pošten reset. Uvesti međunarodni protektorat na 5-10 godina, svim stranama pokazati njihovo mjestu, napraviti sistem, pohapsiti odgovorne za sukobe posljedniih 5-10 godina na obje strane i pokušati to okončati.

Bio je prijedlog Baraka Obame da se vrate granice iz 60-tih godina. Jedna država, dva entiteta (Izarel i Zapadna obala-Gaza) te da to bude osnova za razgovore. I jedna i druga strana su to ekspresno odbile, a plan je dobar i donio bi mir. Međutim, mentalitet je takav, to bi ratovalo do beskonačnosti, iako druga strana nema ni naoružanja, ni tehnologije a ni srčanosti za rat, za razliku od prve (čiji su borci također "mlakonje" ali imaju naoružanje i tehnologiju), ali nek se ratuje pa makar.

[LBVIEW]

Pa dje si rodjeni Bilo mi je stvarno neobicno sto te nema ovdje Neka si se ukljucio vala

A odgovor?

[MorningStar]

Evo ga URAAAA POBJEDAAAAA
https://avaz.ba/globus/svijet/653098/hi ... kidu-vatre

Arapi su najludji

Allahuakbar. Finally, you could celebrate 1 Syawal with us! Allahuakbar, thank you for holding on and fight, my brothers. We won today, Al-Aqsa is ours, Gaza is ours! #EidWithPalestine

[Project Ashe]

Tuđa patnja kao materijal za identitetske bitke

Koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja?


O narodima, pa i o trima bosanskohercegovačkim, ne može se govoriti personificirano, kao da se radi o jednom tijelu čija glava misli i osjeća kolektivno. Ipak, dopuštajući jednu nepreciznu generalizaciju za potrebe ovog članka, utemeljenu na raspoloženju dominantnih politika i medija, možemo reći da je fascinantna potreba triju bh. naroda da svaku stvar na svijetu, od ratova na Kavkazu i Bliskom istoku do američkih predsjedničkih izbora i borbi bjelosvjetskih MMA boraca u kavezima, nastoje predstaviti kao natjecanje između sebe, jednih protiv drugih. Ako se događaj ne može uklopiti u tu matricu, onda mu se i ne posvećuje puno pažnje.

Drugim riječima, ovdašnjim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima – i ne samo njima, da budemo pošteni, jer problem je globalne naravi – nesreća i muka mnogih ljudi diljem svijeta važna je i interesantna u onoj mjeri u kojoj im može poslužiti kao materijal za identitetske bitke. Ako je sukob primjerice takav da u njemu sudjeluju različite religijske zajednice, onda on ide u kategoriju zanimljivog. U tom slučaju napreduju kampanje po društvenim mrežama, te vijesti zauzimaju naslovne stranice i taj rat prerasta u svjetski rat hladnog tipa, koji se vodi tastaturama, političkim saopćenjima i performansima sa zastavama, s milijunima zgroženih (ili trijumfalnih) reakcija koje prate svaku pristiglu vijest.

Ono, pak, što se ne može uklopiti u shemu „zli i moćni oni protiv nevinih i nemoćnih nas“ brzo se raspline u eteru kao još jedna agencijska vijest iz crne kronike i iz 24. minute dnevnika.

Jedan od takvih sukoba kome se pridaje najviše pažnje, kao što se toj maloj tački svijeta inače pridaje višestruko više pažnje nego ijednoj drugoj, jest izraelsko-palestinski. Rat koji se vodi ovih dana jest strašan, deseci nevinih ljudi stradavaju, strah i očaj vladaju Izraelom i Palestinom, a kao i svaki put u posljednjih nekoliko ratova najgore prolaze stanovnici Gaze.

No, ovaj tekst nije o tom ratu niti o izraelsko-palestinskom problemu – niti bi se u granicama jedne kolumne išta korisno o potonjem moglo kazati. Ovaj tekst je o nama i o našoj potrebi da jedan takav rat na simboličkom planu presenemo u svoje dvorište, kako bismo imali još više razloga za međusobnu mržnju i nepovjerenje.

U tom i samo u tom ključu treba gledati akcije u Banjoj Luci i u dijelu Mostara kojima se vješanjem ili projekcijom izraelskih zastava daje „podrška“ toj državi. Razlog zbog kojeg se to radi jest oponiranje Sarajevu i Bošnjacima, koji su jednoglasni u podršci Palestini, što se također manifestira isticanjem odgovarajućih zastava.

Bez obzira na militantnost Hamasa i njegovu ideologiju mržnje, koji na izraelske gradove ispaljuje rekordan broj raketa – koje srećom bivaju većim dijelom uništene prije nego padnu zahvaljujući sustavu proturaketne obrane, jasno je tko je u ovoj situaciji u poziciji veće moći. To su izraelska država i vojska. Samim time, one snose najveću odgovornost i krivnju za ovaj rat, proizvode više nepravde, uzrokuju najveći broj žrtava i ne zaslužuju da im se iskazuje podrška. To bi trebalo biti jasno. Međutim, ako mislite da ovoliki izrazi solidarnosti s Palestinom (dosljednih jedinki ima i njima ide svako poštovanje) potječu iz ljudske potrebe da se bude uz slabije i nemoćnije, a ne iz nečega drugoga, možete to testirati s nekoliko jednostavnih pitanja.

Recimo, kako to da se u ratu koji se jesenas vodio između moćnog Azerbejdžana, kome su pomogli Turska i Izrael – da, Izrael, dobro ste pročitali – i slabašnih Armenaca, zauzimala uglavnom strana moćnijeg, koji je tako nadmoćan brzo izvojevao trijumf i riješio „armenski problem“? Da li se tu možda išlo po liniji religijske pripadnosti?

Drugo, ako je patnja svih nevinih ljudi jednako važna, kako je većini uspjela da promakne agencijska vijest da je u Jemenu, državi na Arapskom poluotoku, tokom višegodišnjeg sukoba između različitih muslimanskih grupa koji još traje, popraćenog agresijom i stalnim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, samo od gladi i samo u jednoj godini stradalo više od 50.000 djece? Je li sveopća ravnodušnost na činjenicu da se u Jemenu događa najveća humanitarna kriza na svijetu i da tu trenutno stradavaju djeca više nego igdje u svijetu, ne samo od gladi nego i od bombi, posljedica toga što nam ratovi i patnje u kojima nemamo za koga „navijati“, koji nisu u šablonu „mi i oni“, ne potresaju srca i ne mame suze? Da li bi bilo drukčije da su Jemenci npr. kršćani, ili da su Saudijci npr. Židovi? Odgovor se sam nameće.

Patnja jednih ne umanjuje patnju drugih, kao što ni patnja jednih ne opravdava patnju drugih. Patnja ljudi u Gazi čiji bližnji gube živote jednako je stvarna kao i onih u Jemenu i svugdje u svijetu gdje do patnje dolazi. Pred njom moramo biti skromni i skrušeni, poštujući jedinu svetinju – a to je dostojanstvo ljudskog života. No, još jedanput, ovaj tekst je tu da postavi pitanje svakome od nas: koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja? Svatko bi trebao sa sobom vidjeti kako mu stvari stoje i kojim motivima je vođen.

Franjo Šarčević. Tekst je objavljen na portalu Fokus.ba

Mislim da je ovaj tekst dovoljan da zakljuci diskusiju i nakon njega je sve suvisno. Gospodin je objasnio

Sto se tice tvdnje da se ide "linijom religijske pripadnosti", ista prilicno stoji, sto je vidjeno u vecinskoj podrsci krscana i na ovom forumu, i Armeniji i Izraelu, po principu "samo neka je protiv muslimana". Uprkos tome sto se, i u jednom, i drugom slucaju, radi o podrsci krsenja MP i rezolucija UN-a.

Pa s obzirom kako mi volimo davati podršku nezavisnosti Kosova, uprkos rezolucijama UN, treba da nas sad čudi takvo ponašanje.

[llull]

Pa dje si rodjeni Bilo mi je stvarno neobicno sto te nema ovdje Neka si se ukljucio vala

A odgovor?

Nisam vidio pitanje samo konstataciju, pa nemam ja sta tebi tu da dodajem. To je tvoj stav, a stav iako se nekad mozda ne slazemo treba da se postuje. Ta prica o mrznji iskljucivo jer je neko protiv muslimana, hriscana ili zidova je apsurdna. To samo mentalno hendikepirane osobe mogu da gaje.

[Palmalma]

Bio je prijedlog Baraka Obame da se vrate granice iz 60-tih godina. Jedna država, dva entiteta (Izarel i Zapadna obala-Gaza) te da to bude osnova za razgovore. I jedna i druga strana su to ekspresno odbile, a plan je dobar i donio bi mir. Međutim, mentalitet je takav, to bi ratovalo do beskonačnosti, iako druga strana nema ni naoružanja, ni tehnologije a ni srčanosti za rat, za razliku od prve (čiji su borci također "mlakonje" ali imaju naoružanje i tehnologiju), ali nek se ratuje pa makar.

Kakav prijedlog Obame, Trumpa kurca - palca!? Kada Palestini svi osim Amerike i Izraela priznaju državnost.

Palestinu je 135 od 193 država članica UN-a diplomatski priznalo

Budući da je EU u više navrata priznao pravo Palestine na samoodređenje, uključujući i proglašenje države, na koje se „ne može uložiti veto”, kao što je navedeno u zaključcima Vijeća sigurnosti iz marta 1999.;

UN 29. studenog 2012. Palestini dodijelio status države nečlanice sa statusom promatrača; na osnovu ranijih rezolucija.

Stanje na terenu se mora vratiti na status od 67 po rezolucijama VS.

Ukratko, Palestina ima međunarodno pravo u svojim rukama a Izrael silu i Ameriku koju stopiraju realizaciju istog.

Okriviti sada Palestince sto im se teritorija i danas okupira, sto žive aparthejd i proživljavaju genocid je bolesno.

[Palmalma]

dupli

[Tesla Edison]

Bio je prijedlog Baraka Obame da se vrate granice iz 60-tih godina. Jedna država, dva entiteta (Izarel i Zapadna obala-Gaza) te da to bude osnova za razgovore. I jedna i druga strana su to ekspresno odbile, a plan je dobar i donio bi mir. Međutim, mentalitet je takav, to bi ratovalo do beskonačnosti, iako druga strana nema ni naoružanja, ni tehnologije a ni srčanosti za rat, za razliku od prve (čiji su borci također "mlakonje" ali imaju naoružanje i tehnologiju), ali nek se ratuje pa makar.

Kakav prijedlog Obame, Trumpa kurca - palca!?

Palestinu je 135 od 193 država članica UN-a diplomatski priznalo

Budući da je EU u više navrata priznao pravo Palestine na samoodređenje, uključujući i proglašenje države, na koje se „ne može uložiti veto”, kao što je navedeno u zaključcima Vijeća sigurnosti iz marta 1999.;

UN 29. studenog 2012. Palestini dodijelio status države nečlanice sa statusom promatrača; na osnovu ranijih rezolucija.

Stanje na terenu se mora vratiti na status od 67 po rezolucijama VS.

Ukratko, Palestina ima međunarodno pravo u svojim rukama a Izrael silu i Ameriku koju stopiraju realizaciju istog.

Okriviti sada Palestince sto im se teritorija i danas okupira, sto žive aparthejd i proživljavaju genocid je bolesno.

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

[Palmalma]

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

Ako rezolucije UN-a ne znače ništa i ako se vrši selektivna primjena istih, onda se moramo složiti sa Trumpova idejom da UN treba ukinuti.

[Tesla Edison]

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

Ako rezolucije UN-a ne znače ništa i ako se vrši selektivna primjena istih, onda se moramo složiti sa Trumpova idejom da UN treba ukinuti.

Odavno ga je trebalo ukinuti.

Rezolucije su samo mrtvo slovo na papiru. Kad se jetim EMBARG-a 1991, pa Rezolucije o zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa, pa Rezolucija 1244 o Kosovu. Sve doneseno a ništa se ne poštuje. Kad je tako, UN rasformirati i ugasiti. Koji će nam vrag.

[Škobo Habu]

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

Po tebi se međunarodno pravo i obaveze koje proističu iz toga selektivno primjenjuju? I tu je kraj priče - zakon jačeg vlada?

Izrael ima daleko bolje stratne pozicije, dok su Palestinci - outsideri.

Pa, ako je Jevrejima trebalo 2000 godina da sprovedu ideju o povratku u obećanu zemlju, zašto i Palestinci nemaju pravo graditi svoj nacionalni identitete na jednu takvoj mitskoj osnovi?

Svi oni koji promoviraju teze o tome kako su na tim prostorima živjeli Jevreji, zapravo ne znaju o čemu pričaju. Prvo, ne poznaju historijski kontekst, niti razumiju političke, ekonomske, socijalne prilike tadašnjeg doba.

Znači, ovdje se jednoj mitiološkoj predođbi o odabranom narodu postavljaju tako da sva historija Bliskog Istoka počiva od momenta kada su Izraelci prognali Filastejce i osnovali državu za sebe. Pa dobro, znaš li, eto, ti objasniti gdje su te "prirodne granice" prvobitnog Izraela da bi mogao tvrditi da ima pravo današnji Izrael postojati u svojim granicama?

Ovdje nije suština samo u tome što se Jevreji šire i suzbijaju živorni prostor Palestincima, i to planski, sa najvišeg nivoa, već što se takav način nigdje u modernom svijetu više ne priznaje kao civilizacijska vrednota, ima svoje značenje u riječima tipa diskriminacija, etničko čišćenje, dehumanizacija, kontrola populacije.

Svako ko zastupa takve stavove se ne može nazvati humanistom.

[Palmalma]

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

Ako rezolucije UN-a ne znače ništa i ako se vrši selektivna primjena istih, onda se moramo složiti sa Trumpova idejom da UN treba ukinuti.

Odavno ga je trebalo ukinuti.

Rezolucije su samo mrtvo slovo na papiru. Kad se jetim EMBARG-a 1991, pa Rezolucije o zaštićenim zonama Srebrenica i Žepa, pa Rezolucija 1244 o Kosovu. Sve doneseno a ništa se ne poštuje. Kad je tako, UN rasformirati i ugasiti. Koji će nam vrag.

Zavisi.
Kada su u pitanju rezolucije za određene sankcije prema Iranu one su na snazi i punoj implementaciji i danas.
Kada su u pitanju bile sankciji prema Kubi, one su se u potpunosti imale ispoštovati.
Rezolucija 1244 se u potpunosti imala sprovesti (vojne i policijske snage Srbije da napuste Kosovo)

....

Za Izrael ne važe, odnosne ne primjenjuje se sankcije prema istom zbog neprimjenjivanja rezolucija na terenu.

Okriviti za to Palestince je nemoguće.

[vatrogasac]

To što su priznati ne znači ništa. Nas je više zemalja priznalo pa smo trebali nestiti ali na kraju borili se i izborili za svoju državu i postigli kakav-takav dogovor sa drugom i trećom stranom.

Isključivošću neće postići nikad ništa. Slabi su da se bore, a pregovarati ne žele. Jedino dijalogom i dogovorom mogu doći do rješenja. Ovako samo uništavaju svoj vlastiti narod.

Ako rezolucije UN-a ne znače ništa i ako se vrši selektivna primjena istih, onda se moramo složiti sa Trumpova idejom da UN treba ukinuti.

UN visi na tanku koncu zbog nepoštivanja rezolucija i konvencija slično Ligi naroda kao organizaciji koja joj je prethodila. Kada je Liga naroda prestala da se poštuje onda se i ugasila. Amerikanci baš puno i ne zarezuju odluke UN-a kao što nisu htjeli biti članica Lige naroda. Nikada nisu potpisali protokol iz Kyota koji je UN-ova konvencija.

Liga naroda bavila se i gospodarskim pitanjima, problemima svjetskog zdravlja, ropstva i trgovine opojnim sredstvima. U prvim godinama djelovanja bila je prilično uspješna. Njezini su pregovarači riješili mnoge pogranične sporove. Ali riječ je bila o problemima koji nisu zadirali u interese velikih sila. U 1930-im godinama Liga se pokazuje nedoraslom da zaustavi osvajačke pohode Italije, Japana i Njemačke. Nestala je tijekom Drugog svjetskog rata, kao posljedica neučinkovitosti same organizacije. Naslijedili su je Ujedinjeni narodi.