User987 wrote: ↑21/02/2021 22:17
Ne očekujem da mi vjeruješ. Ali, itekako sam je branio. Čak imam uspomenu sa prve linije, u koljenu. Ništa nisam naplatio, ali sam poslije rata imao posao i nisam loše prošao u odnosu na mnoge druge borce. Što se tiče migranata, fascinira me u negativnom smislu ta naša naivnost i nesposobnost za odbranu. Znam da mi nećeš ni ovo vjerovati, ali ću ti ipak reći. Istu naivnost i nesposobnost za odbranu sam vidio i 92. Naravno, danas će ti lažne patriote koje su dobro naplatile rat i svoju ulogu u njemu pričati druge bajke. Ali, ja znam kako je bilo.
Prijatelju, radis sizifov posao. Nemas ti sta kome govoriti da li da ti vjeruje ili ne vjeruje. Ti si covjek koji vjeruje instiktima, zdravom razumu i Bogu. Covjek se gradi na temelju iskustva i to se kod tebe vidi, pa makar i da nisi bio u ratu, nema veze, jer pokazujes vitalnost, zelju za zivotom i energiju. Kod tebe nema mjesta naklapanju, sta bi bilo kada bi bilo (nisu nasi dzaba govorili da su to sejtanska posla).
To sto ti volis Fatmira - tvoja stvar, oni nek vole Ylvu Johanson, ove nase kvazi-begovske lidere, stranacke uhljebe itd. Ti volis Bosnu, oni nesto drugo. Ti, ma stvari koje su bitne, gledas iz ugla kolektiva i racionalnosti a oni posmatraju stvari na osnovu onoga sto nazivamo emocijom, empatijom sto moze biti apsolutno neracionalna stvar koja se uvijek moze nametnuti u nekom trenutku od strane nekog ili je ranije nametnuta pa prevagne nad cistim razumom.
Danasnji covjek je kao ona baba sa Velebita koja bi da mazi zmiju a da joj zmija pritom nista ne ucini. Baba koja bi da mijenja prirodni poredak. Sve je super, cool i ja mogu raditi sta pozelim jer je zivot lijep. Na tu temu je bas i Fatmir objavio jedan tekst.
Prijatelju, meni je policajac trazio licnu kartu nekih 100 metara od kuce a tu je nekad u ratu bila linija koju je moj otac sa subircima drzao i kasnije, uz Bozju pomoc, nam je omogucio (skupa sa svojim ratnim drugovima omogucio) da se vratimo u nas dom. To policajcevo insistiranje na licnoj me toliko zaboljelo bas zbog te ratne proslosti da bih najradije tu noc plakao da sam mogao. Kasnije je moj otac obolio i umro od posljedica rata. Od njegove smrti me to posebno frustrira.
Ja sam uvijek ispadao budala kada sam govorio da vrijedi ostati u drzavi, ne napustati je pa makar. Pomisao na cinjenicu da je neko toliko krvavo oslobadjao svaki metar i da bi mi tek tako otisli odatle je meni nekako zastrazujuca, frustrirajuca, kao da mi potomci pljujemo po njihovoj borbi. Pa ko smo to mi?
I sada nemocni gledamo kako sa ovim, krvavo stecenim komadom zemlje, radi ko sta stigne!
Zato pozdravljam od srca tebe i sve one, tebi slicne, koji brinete i koji na bilo koji nacin radite za Bosnu i njen narod. Za sve druge (stranacke pripadnike, dinastijske podanike, one koji zadovoljavaju neke vlastite interese) osjecam odvratnost i ne obracam im se.
Sve najbolje i ovim se i oprastam