Kad je došla nova pokrajinska vlast 2016. godine, prvo što su uradili, ukinuli su odluku o osnivanju Vojvođanske akademije znanosti i donijeli nove, takozvane tradicionalne simbole, koji su čist povijesni falsifikat. U pitanju su srbijanski obrenovićevski simboli koji nemaju nikakve veze s Vojvodinom. Kod srpskog nacionalizma postoji jedna vrlo jasna intencija, a to su stalni pokušaji nacionalizacije i srbizacije Vojvodine. Ideja je izvršiti asimilaciju, ukinuti svaku specifičnost i samobitnost Vojvodine, svaki njen regionalni povijesni identitet, prevrednovati i izjednačiti s ostatkom Srbije i samim tim njenu autonomiju učiniti besmislenom i neopravdanom, pa je onda i ukinuti. To je kontinuitet srpskog nacionalizma koji postoji još od međuratnog razdoblja, kad su nacionalistički ideolozi stvaraliozbiljne planove kako „nacionalizirati sjeverne krajeve". Ti planovi o etničkim čišćenjima i pojačavanju srpskog etničkog elementa u Vojvodini su propali zbog početka Drugog svjetskog rata, ali vidimo da se danas provode drugim sredstvima.
Ljudi moji, kakva je ovo nepravda! Sta sve belosvetske jajare i domaci izdajnici nece napakovati postenom i istinoljubivom srpskom narodu!
Posrbljavanje je u osnovi spontan asimilacijski proces koji je od nastanka Kneževine Srbije zahvatao manjinske narode u njenim granicama (Bugare, Vlahe, Cincare, Albance).[1] U pojedinim periodima srpske istorije (npr. u Kraljevini Jugoslaviji), srbizacija bila planski sprovođena na nivou državne politike, zabranom upotrebe jezika i negiranjem identiteta pojedinih nacija.[2] Srpski političari su početkom 20. veka smatrali da je Srbija u stanju da asimiluje tuđe narodne mase koje preovlađuju preko njene južne granice.[3]
Američki autor Stephen Suleyman Schwartz smatra da u korenu srbizacije leži uverenje da su svi Južni Sloveni (npr. Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci), u svojoj suštini Srbi.