Danasnji "feminizam"

[ExNihilo]

Postmodernisticka preseravanja.

U nekoj dozi da. Kroz skeptican pogled, ali mislim da je primarno negiranje materijalnog i umanjivanje bioloske stvarnosti. U tom slucaju daje se privilegija drustvenoj konstrukciji. Ne vidim srecu u takvom pogledu na svijet jer tezi kontroli. Oni fazoni "jao meni sta ako su prvo vidili nekoga kako se igra auticem a ne lutkom... kuku! Zato priviligiraju auto a ne lutku!" Tako do beskonacnosti. Nema live and let live. Sve mora biti izmjereno i kalkulisano, podmazano i podeseno da je u potpunom balansu. Jako opresivan sistem razmisljanja.

S tim što treba imati na umu da postmoderna se smješta okvirno u drugu polovinu dvadesetog, a priča o razlikovanju rod/spol ide još od Beauvoir a ona opet ide u tradiciju egzistencijalizma. Mada Drugi spol postaje popularan u 60-tim. Što se opet uklapa u matricu mišljenja postmoderne. Ja bi prije okrivio egzistencijalizam za negiranje esencijalističkog pogleda (egzistencija predhodi esenciji).Kao neki početak sve ove priče. Šta misliš o tome?

Nipošto, to je promašeno tumačenje. Papazjaniju politike identiteta nemoj fakturisati velikom gospodinu Žan Polu.

[The 51st State]

her body her choice

kakve veze ima abortus sa ubistvom djeteta od strane oca? tako mlad, a mozak vec u kratkom spoju?

Ti jos uvijek pokusavas u ovim upisima pronaci logiku?

Citati, samo citati....

https://m.washingtontimes.com/news/2015 ... r-faces-c/

[Niemand]

www.dailymail.co.uk/news/article-914240 ... agues.html

Vrlo neozbiljno od patrijarhata.

[Hakiz]

progres, jbg mora i zrtava biti, kaze hake zulja ga

Zar nije bilo bolje da ga je abortirala prije rođenja?

Tada bi jedan eventualni život bio ugašen.

Sada su upropaštena 3 direktno i ko zna koliko indirektno (traume porodica tih tinejdžera).

Ovaj primjer je jedan od jačih u korist abortusa.

[Hakiz]

kakve veze ima abortus sa ubistvom djeteta od strane oca? tako mlad, a mozak vec u kratkom spoju?

Ti jos uvijek pokusavas u ovim upisima pronaci logiku?

Citati, samo citati....

https://m.washingtontimes.com/news/2015 ... r-faces-c/

Jesi li ti (kao i ta grupa koja ga napada) uopšte shvatio šta čovjek zagovara?

On kaže, kada bude rođeno dijete sa tolikim nedposobnostima za život da i roditelji i ljekari odluče da to dijete neće prikopčati na mašine za održavanje života (jer taj život be bi bio život) to dijete može umirati sstima, možda i danima u patnji. Pa je bolje to završiti brzo da dijete ne pati.

Ne govori on da se zdrava djeca, ili djeca koja trebaju neku njegu, ali će imati barem malo kvalitetan i nezavisan život ubijaju samo zato što su roditelji to poželjeli.

Tebi možda giljotina izgleda užasno, ali ona je tada humanizovala izvršenje smrtne kazne. Giljotinirani su manje patili od onih koji su ubijani vješanjem, davljenjem, maljem i sličnim metodama koje su se do tada koristile. Pa je goljotina brža i humanija i od električne stolice.

Znači da nije svaka stvar koja izgleda dtrašno smišljena da nsšteti. Neke služe i tome da pomognu iako su u svojoj metodologiji strašne.

Moram ti reći da radiš veoma ružne stvari u diskusijama, ovo o čemu govorim je primjer.

[Nowicki]

U nekoj dozi da. Kroz skeptican pogled, ali mislim da je primarno negiranje materijalnog i umanjivanje bioloske stvarnosti. U tom slucaju daje se privilegija drustvenoj konstrukciji. Ne vidim srecu u takvom pogledu na svijet jer tezi kontroli. Oni fazoni "jao meni sta ako su prvo vidili nekoga kako se igra auticem a ne lutkom... kuku! Zato priviligiraju auto a ne lutku!" Tako do beskonacnosti. Nema live and let live. Sve mora biti izmjereno i kalkulisano, podmazano i podeseno da je u potpunom balansu. Jako opresivan sistem razmisljanja.

S tim što treba imati na umu da postmoderna se smješta okvirno u drugu polovinu dvadesetog, a priča o razlikovanju rod/spol ide još od Beauvoir a ona opet ide u tradiciju egzistencijalizma. Mada Drugi spol postaje popularan u 60-tim. Što se opet uklapa u matricu mišljenja postmoderne. Ja bi prije okrivio egzistencijalizam za negiranje esencijalističkog pogleda (egzistencija predhodi esenciji).Kao neki početak sve ove priče. Šta misliš o tome?

Nipošto, to je promašeno tumačenje. Papazjaniju politike identiteta nemoj fakturisati velikom gospodinu Žan Polu.

Ne mislim na Sartrea konkretno, ali nevažno. Gdje bi ti smjestio početak za politike identiteta ili preciznije gdje vidiš koncepte koji su otvorili vrata za mogučnost nastanka takvog promišljanja stvarnosti.

[Hakiz]

www.dailymail.co.uk/news/article-914240 ... agues.html

Vrlo neozbiljno od patrijarhata.

[ExNihilo]

S tim što treba imati na umu da postmoderna se smješta okvirno u drugu polovinu dvadesetog, a priča o razlikovanju rod/spol ide još od Beauvoir a ona opet ide u tradiciju egzistencijalizma. Mada Drugi spol postaje popularan u 60-tim. Što se opet uklapa u matricu mišljenja postmoderne. Ja bi prije okrivio egzistencijalizam za negiranje esencijalističkog pogleda (egzistencija predhodi esenciji).Kao neki početak sve ove priče. Šta misliš o tome?

Nipošto, to je promašeno tumačenje. Papazjaniju politike identiteta nemoj fakturisati velikom gospodinu Žan Polu.

Ne mislim na Sartrea konkretno, ali nevažno. Gdje bi ti smjestio početak za politike identiteta ili preciznije gdje vidiš koncepte koji su otvorili vrata za mogučnost nastanka takvog promišljanja stvarnosti.

Da, ali Sartre je autor te famozne egzistencija prethodi esenciji, kojom on odbacuje Aristotelov esencijalizam. Sartre je redefinirao individualne slobode: čovjek je ne samo potpuno slobodan, nego i obavezan kreirati smisao vlastite egzistencije. Postmoderni filozofi će odbaciti Sartrovo tumačenje slobode i insistirati kako je naša sloboda i naše tumačenja svijeta omeđeno društvenim strukturama, te da je njihova razgradnja preduslov bilo kakve slobode. Samim tim, ovi drugi će posmatrati, između ostalog, rodne uloge kao društvene konstrukte, pa je priča o "kupovanju autića dječacima, a barbika curicama" arhetipska priča postmoderne, i nipošto je ne treba fakturisati egzistencijalizmu.

Sartre bi, vjerovatno, rekao da pojedinac ima slobodu sebe definirati kako god želi, uključujući promjenu bilo kog identiteta, ali ne bi osporavao da su određeni identiteti jasno biološki određeni. Sartre je, politički gledano, ipak bio klasični marksista, a marksizam je ništa drugo do primjena darvinizma na socio-ekonomsku dinamiku. Potreban je postmodernizam da se ode korak dalje i kaže kako rodni identitet, kao takav, uopće ne postoji, nego je puki konstrukt. Uz to, Sartrova filozofija gotovo uvijek se tiče individualnog. On pripada onom panteonu filozofa koje zanima stanje i potencijal individue: Niče - Šopenhauer - Sartre - Camus. Postmoderni filozofi prave odmak od individualnog ka kolektivnom. Njih prije zanimaju društvene strukture i dinamika kolektivne opresije zbog čega pripadaju sasvim drugom panteonu: Hegel - Marx - Baudrillard - Foucault.

[The 51st State]

Ti jos uvijek pokusavas u ovim upisima pronaci logiku?

Citati, samo citati....

https://m.washingtontimes.com/news/2015 ... r-faces-c/

Jesi li ti (kao i ta grupa koja ga napada) uopšte shvatio šta čovjek zagovara?

On kaže, kada bude rođeno dijete sa tolikim nedposobnostima za život da i roditelji i ljekari odluče da to dijete neće prikopčati na mašine za održavanje života (jer taj život be bi bio život) to dijete može umirati sstima, možda i danima u patnji. Pa je bolje to završiti brzo da dijete ne pati.

Ne govori on da se zdrava djeca, ili djeca koja trebaju neku njegu, ali će imati barem malo kvalitetan i nezavisan život ubijaju samo zato što su roditelji to poželjeli.

Tebi možda giljotina izgleda užasno, ali ona je tada humanizovala izvršenje smrtne kazne. Giljotinirani su manje patili od onih koji su ubijani vješanjem, davljenjem, maljem i sličnim metodama koje su se do tada koristile. Pa je goljotina brža i humanija i od električne stolice.

Znači da nije svaka stvar koja izgleda dtrašno smišljena da nsšteti. Neke služe i tome da pomognu iako su u svojoj metodologiji strašne.

Moram ti reći da radiš veoma ružne stvari u diskusijama, ovo o čemu govorim je primjer.

opet parcijalno razmisljanje, ovi tinejdjeri su samo dosljedno aplicirali njegovu poruku i po njemu nisu ubili
osobu.
sta da se radi, istina iza takvih ideologija kao sto je feminizam i slicno, jeste takva, ruzna.

[Nowicki]

Nipošto, to je promašeno tumačenje. Papazjaniju politike identiteta nemoj fakturisati velikom gospodinu Žan Polu.

Ne mislim na Sartrea konkretno, ali nevažno. Gdje bi ti smjestio početak za politike identiteta ili preciznije gdje vidiš koncepte koji su otvorili vrata za mogučnost nastanka takvog promišljanja stvarnosti.

Da, ali Sartre je autor te famozne egzistencija prethodi esenciji, kojom on odbacuje Aristotelov esencijalizam. Sartre je redefinirao individualne slobode: čovjek je ne samo potpuno slobodan, nego i obavezan kreirati smisao vlastite egzistencije. Postmoderni filozofi će odbaciti Sartrovo tumačenje slobode i insistirati kako je naša sloboda i naše tumačenja svijeta omeđeno društvenim strukturama, te da je njihova razgradnja preduslov bilo kakve slobode. Samim tim, ovi drugi će posmatrati, između ostalog, rodne uloge kao društvene konstrukte, pa je priča o "kupovanju autića dječacima, a barbika curicama" arhetipska priča postmoderne, i nipošto je ne treba fakturisati egzistencijalizmu.

Sartre bi, vjerovatno, rekao da pojedinac ima slobodu sebe definirati kako god želi, uključujući promjenu bilo kog identiteta, ali ne bi osporavao da su određeni identiteti jasno biološki određeni. Sartre je, politički gledano, ipak bio klasični marksista, a marksizam je ništa drugo do primjena darvinizma na socio-ekonomsku dinamiku. Potreban je postmodernizam da se ode korak dalje i kaže kako rodni identitet, kao takav, uopće ne postoji, nego je puki konstrukt. Uz to, Sartrova filozofija gotovo uvijek se tiče individualnog. On pripada onom panteonu filozofa koje zanima stanje i potencijal individue: Niče - Šopenhauer - Sartre - Camus. Postmoderni filozofi prave odmak od individualnog ka kolektivnom. Njih prije zanimaju društvene strukture i dinamika kolektivne opresije zbog čega pripadaju sasvim drugom panteonu: Hegel - Marx - Baudrillard - Foucault.

Da stoji sve to. Napisao sam već ranije da je meni egzistencijalizam drag. Al' ovo me je kopklo. Identitetske politike su u suštini radikalno antiesencijalističke, sve je društveni konstrukt ne postoji nikakvo ontološko sidro na koje se možemo pozvati. Koncept performativnosti npr. kod Judith Butler, gdje se performativnošču legitimiše subjekt. Dakle subjekt legitimiše samoga sebe kroz činjenje iz čega ona dalje izvodi da je rod u ovom slučaju primaran a spol društveni konstrukt, dakle obrnuto od Beauvoir. Dakle po njoj spolu se oduzima ona ranija preddiskurzivnost. U suštini sve je radikalno antiesencijalistički. A taj koncepti ima sličani i kod Foucaulta. Ovo za odmak od individualnog ka kolektivnom si def. u pravu uticaji strukturalizma, na području lingvistike Saussure i strukturalne antropologije Lévi-Strauss.

[ExNihilo]

Ne mislim na Sartrea konkretno, ali nevažno. Gdje bi ti smjestio početak za politike identiteta ili preciznije gdje vidiš koncepte koji su otvorili vrata za mogučnost nastanka takvog promišljanja stvarnosti.

Da, ali Sartre je autor te famozne egzistencija prethodi esenciji, kojom on odbacuje Aristotelov esencijalizam. Sartre je redefinirao individualne slobode: čovjek je ne samo potpuno slobodan, nego i obavezan kreirati smisao vlastite egzistencije. Postmoderni filozofi će odbaciti Sartrovo tumačenje slobode i insistirati kako je naša sloboda i naše tumačenja svijeta omeđeno društvenim strukturama, te da je njihova razgradnja preduslov bilo kakve slobode. Samim tim, ovi drugi će posmatrati, između ostalog, rodne uloge kao društvene konstrukte, pa je priča o "kupovanju autića dječacima, a barbika curicama" arhetipska priča postmoderne, i nipošto je ne treba fakturisati egzistencijalizmu.

Sartre bi, vjerovatno, rekao da pojedinac ima slobodu sebe definirati kako god želi, uključujući promjenu bilo kog identiteta, ali ne bi osporavao da su određeni identiteti jasno biološki određeni. Sartre je, politički gledano, ipak bio klasični marksista, a marksizam je ništa drugo do primjena darvinizma na socio-ekonomsku dinamiku. Potreban je postmodernizam da se ode korak dalje i kaže kako rodni identitet, kao takav, uopće ne postoji, nego je puki konstrukt. Uz to, Sartrova filozofija gotovo uvijek se tiče individualnog. On pripada onom panteonu filozofa koje zanima stanje i potencijal individue: Niče - Šopenhauer - Sartre - Camus. Postmoderni filozofi prave odmak od individualnog ka kolektivnom. Njih prije zanimaju društvene strukture i dinamika kolektivne opresije zbog čega pripadaju sasvim drugom panteonu: Hegel - Marx - Baudrillard - Foucault.

Da stoji sve to. Napisao sam već ranije da je meni egzistencijalizam drag. Al' ovo me je kopklo. Identitetske politike su u suštini radikalno antiesencijalističke, sve je društveni konstrukt ne postoji nikakvo ontološko sidro na koje se možemo pozvati. Koncept performativnosti npr. kod Judith Butler, gdje se performativnošču legitimiše subjekt. Dakle subjekt legitimiše samoga sebe kroz činjenje iz čega ona dalje izvodi da je rod u ovom slučaju primaran a spol društveni konstrukt, dakle obrnuto od Beauvoir. Dakle po njoj spolu se oduzima ona ranija preddiskurzivnost. U suštini sve je radikalno antiesencijalistički. A taj koncepti ima sličani i kod Foucaulta. Ovo za odmak od individualnog ka kolektivnom si def. u pravu uticaji strukturalizma, na području lingvistike Saussure i strukturalne antropologije Lévi-Strauss.

Ne bih ja rekao da su oni anti-esencijalistički, nego anti-empirijski. Ne radi se o tome da oni osporavaju kako stvar ima svoju imanentnu bit koja je čini tom stvari, što je esencijalizam, pa bi klasičan primjer bio da je oštrica noža ta koja nož čini nožem, nego oni uopće osporavaju da stvar postoji nezavisno od naše kulture i jezika. Nož je tek društveni konstrukt koji bi u nekoj drugoj kulturi možda nazvali čakijom, a u nekoj trećoj sabljom.

[Nowicki]

Da, ali Sartre je autor te famozne egzistencija prethodi esenciji, kojom on odbacuje Aristotelov esencijalizam. Sartre je redefinirao individualne slobode: čovjek je ne samo potpuno slobodan, nego i obavezan kreirati smisao vlastite egzistencije. Postmoderni filozofi će odbaciti Sartrovo tumačenje slobode i insistirati kako je naša sloboda i naše tumačenja svijeta omeđeno društvenim strukturama, te da je njihova razgradnja preduslov bilo kakve slobode. Samim tim, ovi drugi će posmatrati, između ostalog, rodne uloge kao društvene konstrukte, pa je priča o "kupovanju autića dječacima, a barbika curicama" arhetipska priča postmoderne, i nipošto je ne treba fakturisati egzistencijalizmu.

Sartre bi, vjerovatno, rekao da pojedinac ima slobodu sebe definirati kako god želi, uključujući promjenu bilo kog identiteta, ali ne bi osporavao da su određeni identiteti jasno biološki određeni. Sartre je, politički gledano, ipak bio klasični marksista, a marksizam je ništa drugo do primjena darvinizma na socio-ekonomsku dinamiku. Potreban je postmodernizam da se ode korak dalje i kaže kako rodni identitet, kao takav, uopće ne postoji, nego je puki konstrukt. Uz to, Sartrova filozofija gotovo uvijek se tiče individualnog. On pripada onom panteonu filozofa koje zanima stanje i potencijal individue: Niče - Šopenhauer - Sartre - Camus. Postmoderni filozofi prave odmak od individualnog ka kolektivnom. Njih prije zanimaju društvene strukture i dinamika kolektivne opresije zbog čega pripadaju sasvim drugom panteonu: Hegel - Marx - Baudrillard - Foucault.

Da stoji sve to. Napisao sam već ranije da je meni egzistencijalizam drag. Al' ovo me je kopklo. Identitetske politike su u suštini radikalno antiesencijalističke, sve je društveni konstrukt ne postoji nikakvo ontološko sidro na koje se možemo pozvati. Koncept performativnosti npr. kod Judith Butler, gdje se performativnošču legitimiše subjekt. Dakle subjekt legitimiše samoga sebe kroz činjenje iz čega ona dalje izvodi da je rod u ovom slučaju primaran a spol društveni konstrukt, dakle obrnuto od Beauvoir. Dakle po njoj spolu se oduzima ona ranija preddiskurzivnost. U suštini sve je radikalno antiesencijalistički. A taj koncepti ima sličani i kod Foucaulta. Ovo za odmak od individualnog ka kolektivnom si def. u pravu uticaji strukturalizma, na području lingvistike Saussure i strukturalne antropologije Lévi-Strauss.

Ne bih ja rekao da su oni anti-esencijalistički, nego anti-empirijski. Ne radi se o tome da oni osporavaju kako stvar ima svoju imanentnu bit koja je čini tom stvari, što je esencijalizam, pa bi klasičan primjer bio da je oštrica noža ta koja nož čini nožem, nego oni uopće osporavaju da stvar postoji nezavisno od naše kulture i jezika. Nož je tek društveni konstrukt koji bi u nekoj drugoj kulturi možda nazvali čakijom, a u nekoj trećoj sabljom.

Da dakle nema neke "prirodne" biti same po sebi- egzistencijalizam. To je i bila moja vodilj u razmišljanu. Jel oni sad tvrde upravo to. Nema biti pojma "Žena". Drugim riječima Žena je samo nataložena skupina kolektivnih oblika ponašanja koja je vremenom legitimisla samu sebe. Možda i jesi u pravu za ovo anti-empirizam

[ExNihilo]

Ima neke kosmičke ironije u tome što je Trump, koji je prvi pravi postmoderni predsjednik, retorički koristio baš sve one postmoderne bravure, poput relativizacije istine ili skepticizma prema nauci, baš protiv zagovornika politike identiteta, čija politika i jeste intelektualno legitimizirana postmodernom filozofijom.

[hadzinicasa]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo pokusati prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke? Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

[wewa]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke? Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

Pravo je pitanje osjeća li se @Bloo karnivorno

[hadzinicasa]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke? Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

Pravo je pitanje osjeća li se @Bloo karnivorno

Pa sigurno. Ona makar ne kamuflira nedostatke i prodaje ih pod filozofiju

[Hakiz]

Iz ovih postova naprosto urla ljubomora što niste karnivorni. Literarno karnivorni...

Pitam se, da li dotična samo sere ili ima literarni enterokolitis?

[Nowicki]

Da stoji sve to. Napisao sam već ranije da je meni egzistencijalizam drag. Al' ovo me je kopklo. Identitetske politike su u suštini radikalno antiesencijalističke, sve je društveni konstrukt ne postoji nikakvo ontološko sidro na koje se možemo pozvati. Koncept performativnosti npr. kod Judith Butler, gdje se performativnošču legitimiše subjekt. Dakle subjekt legitimiše samoga sebe kroz činjenje iz čega ona dalje izvodi da je rod u ovom slučaju primaran a spol društveni konstrukt, dakle obrnuto od Beauvoir. Dakle po njoj spolu se oduzima ona ranija preddiskurzivnost. U suštini sve je radikalno antiesencijalistički. A taj koncepti ima sličani i kod Foucaulta. Ovo za odmak od individualnog ka kolektivnom si def. u pravu uticaji strukturalizma, na području lingvistike Saussure i strukturalne antropologije Lévi-Strauss.

Ne bih ja rekao da su oni anti-esencijalistički, nego anti-empirijski. Ne radi se o tome da oni osporavaju kako stvar ima svoju imanentnu bit koja je čini tom stvari, što je esencijalizam, pa bi klasičan primjer bio da je oštrica noža ta koja nož čini nožem, nego oni uopće osporavaju da stvar postoji nezavisno od naše kulture i jezika. Nož je tek društveni konstrukt koji bi u nekoj drugoj kulturi možda nazvali čakijom, a u nekoj trećoj sabljom.

Da, dakle, nema neke "prirodne" biti same po sebi - egzistencijalizam. To je bila moja vodilj u razmišljanu. Jel oni sad tvrde upravo to. Nema biti pojma "Žena". Drugim riječima Žena je samo nataložena skupina kolektivnih oblika ponašanja koja je vremenom legitimisla samu sebe. Možda i jesi u pravu za ovo anti-empirizam

[Bloo]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Nemoguće pitanje. U čitanju, posebno, sam karnivorna, nezasitna. Koji žanr, za koju svrhu? Poezija, beletristika, filozofija, drama...? Je li mi važniji Avicenna od Aquinskog ili Aristotela? Dante ili Milton? Grčka mitologija, grčka tragedija ili Shakespeare...? Capote ili šta, Orwell? Kafka ili Marquez ili Roald Dahl? Suvremena ili klasična literatura, pa ti reci. Čitaj Conrada ili Dickensa ili Hemingwaya, ili s druge strane Phlanuka ili Junot Diaza ili Jennifer Egan ili Bret Eason Ellisa? Knut Hamsun ili Aldous Huxley ili Camus? Kako bilo, šta razumjeti bez Biblije ili Talmuda, bez Kur'ana? Razumjeti Miltona ili Dantea ili Rumija? Keats ili E.E.Cummings ili Rilke? Nemoguće pitanje. U filmu također, Bela Tarr ili Tarantino ili Chan-wook Park ili Lars Von Trier ili samo gledaj Kuma dok ga ne memorišeš.

Nemam odgovor na ovo pitanje.

Pravo je pitanje osjeća li se @Bloo karnivorno

Trenutno da...jedem buritose.

Inače samo jedna zamjerka načitanoj kćerkici... e e cummings za raju koja ga dobro zna.

Sjetih se i njene neke provale kad su bili protesti - ouroboros i tako ta nadahnuta visokointelektualna sranja.

[dale cooper]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Pravo je pitanje osjeća li se @Bloo karnivorno

Trenutno da...jedem buritose.

Inače samo jedna zamjerka načitanoj kćerkici... e e cummings za raju koja ga dobro zna.

Sjetih se i njene neke provale kad su bili protesti - ouroboros i tako ta nadahnuta visokointelektualna sranja.

Lajk.

[wewa]

Iz intervjua Emine Ganic neke mislim 2014 godine na pitanje da se ocituje iliti kako navesti bruku imena, a ne reci nista, osim se malo prodati. Nesto me podsjeti ovih par zadnjih stranica...

Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Pravo je pitanje osjeća li se @Bloo karnivorno

Trenutno da...jedem buritose.

Inače samo jedna zamjerka načitanoj kćerkici... e e cummings za raju koja ga dobro zna.

Sjetih se i njene neke provale kad su bili protesti - ouroboros i tako ta nadahnuta visokointelektualna sranja.

Biće da je novinarka krivo napisala, ne može se takva greška potkrasti takvoj velEcini

[wewa]

Iz ovih postova naprosto urla ljubomora što niste karnivorni. Literarno karnivorni...

Pitam se, da li dotična samo sere ili ima literarni enterokolitis?

Cijela ova strana je lijek za konstipaciju, ako mene pitaš.

[_BataZiv_0809]

Ima neke kosmičke ironije u tome što je Trump, koji je prvi pravi postmoderni predsjednik, retorički koristio baš sve one postmoderne bravure, poput relativizacije istine ili skepticizma prema nauci, baš protiv zagovornika politike identiteta, čija politika i jeste intelektualno legitimizirana postmodernom filozofijom.

Mozes li malo simplificirati?

[ExNihilo]

Ima neke kosmičke ironije u tome što je Trump, koji je prvi pravi postmoderni predsjednik, retorički koristio baš sve one postmoderne bravure, poput relativizacije istine ili skepticizma prema nauci, baš protiv zagovornika politike identiteta, čija politika i jeste intelektualno legitimizirana postmodernom filozofijom.

Mozes li malo simplificirati?

Za Trumpa se vežu izrazi post-truth i post-facts, sigurno si čuo. Čak je Oxfordov rječnik 2016. godine tu riječ, dakle post-truth, poglasio za riječ godine. Odnosi se na tendenciju Trumpa da retorički zanemari činjenice i stavlja naglasak na interpretaciju istih.

Primjeri su brojni, ali možda najsvježiji je baš ovaj oko izborne krađe. Nije važno ako činjenice pokazuju da nije postojala značajna izborna krađa, ili to što su sudovi odbacili navode, važan je narativ i interpretacija dešavanja. Identično se ponašao kada su novinari NYT iskopali dokumente koji pokazuju da je platio $750 poreza 2016. godine, dok prosječan Amerikanac plati daleko više, Trump je samo ponavljao: platio sam milione u porezima.

Nije čak ni važno da li je on zaista platio više poreza, ista stvar vrijedi i ako jeste, jer post-truth ne znači nužno da laže, nego da odbija argumentovan i racionalan diskurs baziran na činjenicama, nego radije barata interpretacijama i apelira na emocije.

Također, famozan je njegov skepticizam prema nauci, što je možda najbolje vidljivo u slučaju globalnog zagrijavanja (povlačenje iz Pariskog sporazuma) ili protivljenja lockdownu, mada postoje i bolji primjeri.

Eh, sve te tendencije imaju svoje intelektualno uporište u postmoderni. Za razliku od moderne, koja je polazila od premise da će znanje, nauka, i emancipacija promijeniti čovječanstvo nabolje i osloboditi njegov potencijal, postmoderna je označila slom modernog projekta i ekstremni skepticizam prema idejama moderne. Pošto tema emisije nije zašto je došlo do sloma moderne, neću se sad zadržavati tome. Suština je da su postmoderni filozofi stavili naglasak na to da, zapravo, ne postoje činjenice, jer odbacuju ideju da uopće može postojati znanje koje je nezvisno od ljudske percepcije, pa stoga sve što ostaje jesu različite interpretacije. Čak i ono što smatramo naučnim činjenicama rezultat je nekog metoda, koji ne predstavlja magični prozor u istinu, nego je ipak društveni konstrukt, a kao takvog su u njega ipak ugrađene vrijednosti jednog društva, pa i predrasude istog, zbog čega nauku ne treba posmatrati dogmatski, nego valja temeljito preispitivati njene navode.

Pa čak i onda kada imamo egzaktne činjenice, ako se možemo složiti oko toga da A uzrokuje B, potvrđeno eksperimentom, naša interpretacija toga bit će nužno omeđena percepcijom i kulturološkim elementima, a jezik kojim artikuliramo pojavu nužno će biti opterećen postojećim vrijednostima i predrasudama, zbog čega nauka i jezik postaju mehanizmi opresije i manipulacije tih vrijednosti i predrasuda, pa je potrebno nauci oduzeti monopol na istinu, te dekonstruisati opresiju ugrađenu u jezik.

Uglavnom, tu je posijano intelektualno sjeme politike identiteta i političke korektnosti. Nakon postmoderne kritike jezika, nije više moguće ispričati vic o Jevrejima, a da te ne proglase nacistom. Jer, razumije se, jezik je alat opresije, pa ni vic više ne može biti bezazlen. Ili, kao što smo nedavno vidjeli u Ligi prvaka, ne možeš crncu reći da je crnac, a da to nema konotaciju rasizma. Također, postaje sporno, kao što smo vidjeli toliko puta na ovoj temi, ako glumici kažeš da je glumac, a ne glumica, jer time naglašavaš patrijarhalne vrijednosti koje su duboko usađene u jeziku.

Ili, ako imaš sekundarne polne karakteristike koje je biologija označila kao tipičnim za muškarce, to još uvijek ne znači kako si muškarac rodom, jer ne postoji objektivna činjenica lišena naše percepcije, nego samo interpretacija, pa se takva interpretacija morala odbaciti kao mehanizam opresije.

Samim tim, kao što sam rekao u postu koji si kvotao, politika identiteta i korektnosti direktna je posljedica postmoderne misli. A Trump je, upravo, imao najveći sudar sa liberalima koji zagovaraju ovu politiku. I nije li onda, kako rekoh, kosmička ironija što je koristio baš postmodernu retoriku, a to je relativizacija činjenica i skepticizam prema nauci, da bi izludio zagovornike politike koju je baš ta filozofija i rodila?

Izvinjavam se za duži post, nisam mogao biti koncizniji, a da objasnim dovoljno precizno.

[_BataZiv_0809]

Zasto smo dobar tim? zato sto iz @ExNihilo izvlacim najbolje

Svaka cast prike, volim ove analize, ali i kosmicku pravdu