Naravno da SIPA čita, ne brinite se ništa.
)
A evo malo novinarsko istraživanje a stanje se nije nešto bitno promijenilo ni u 2020.
U prošloj godini (2019.) njih više od 20.000 su u jednom trenutku službenim vlastima, graničnim policajcima, službenicima Službe za poslove sa strancima, izjavili da traže azil. Tražiti azil znači da si životno ugrožen u svojoj državi.
Domaće vlasti su, navodi ona, taj njihov očajnički potez evidentirali kao "namjeru da traže azil" i dali su im pisane materijale, koji nisu nužno na jeziku koji uopće razumiju, a koji im govore o pravima i obavezama koje imaju u tom trenutku. Tada su upućeni da podnesu zahtjev za azil.
Međutim, tek par stotina je i zatražilo azil, četiri stotine od čak dvadeset hiljada njih. Razlog je jasan, BiH nije njihova konačna destinacija ali činjenica je ida materijale koje dobiju ne znaju pročitati, potom ne znaju kako npr. u trenutku kad pregaze Drinu da dođu do Sarajeva, a ne znaju ni kako da dođu do nadležnog ministarstva i lično podnesu zahtjev.
"Ono što još ne znaju jeste da tim činom, (podnošenjem zahtjeva za azil) po postojećim zakonima o azilu i strancima, dobijaju pravo na smještaj, hranu, zdravstveno osiguranje, školu. Sa ovakvim sistemom registracije neregularnih migranata veliko je pitanje kako i na koji način identifikovati stvarno ranjive kategorije ljudi, žrtve trgovine ljudima, maloljetnike, djecu i one kojima je zaista potreban azil", kaže se u njenom prilogu.
Osim toga, dodaje, država konstantno oklijeva da preuzme vodeću ulogu u procesu upravljanja smještajem neregularnih migranata. Tim procesom upravljaju međunarodne humanitarne agencije. Poznato je da potrebnih kapaciteta nema, te da su postojeći uglavnom neuslovni.
U stvarnosti BiH ne ispunjava svoju ulogu propisanu zakonima koje je sama donijela ( Zakon o Azilu i Zakon o strancima). Čak i u situacijama u kojim riješava pitanja zahtjeva za azil, ostaje upitno na koji način će vratiti državljane, primjera radi, Maroka ili Alžira kad BiH uopće i nema sporazume o readmisiji sa tim državama koji obavezuju potpisnice da prihvate svoje državljane nazad prilikom deportacije.
"Čak i sporazumi o readmisiji, koje imamo sa zemljama iz okruženja, loše provodimo. Prema izvještaju Ombudsmena, nakon obavljenih razgovora sa nekim od migranata, saopšteno im je da npr. Crna Gora migrante odbija registrovati zbog obaveza naspram njih kad je u pitanju proces readmisije. Istina, niti jedna država nije toliko snažna da se samostalno nosi sa ovim problemom, međutim BiH je, za razliku od desetina hiljada onih koji prelaze njene granice u oba smjera, čini se dopustila sebi da i ne pokuša", poručuje se ovom prilogu.
Nije sve crno - bijelo. Da je sve tako jednostavno ne bi bila "migrantska kriza"...
