Late to the party but...poprilično me naljutio ovaj tekst.
Kod ovih, hajde da ih tako nazovem, civilizacija u sjeni, kakva je recimo islamska civilizacija, ili bivši socijalistički svijet, vječno je prisutan nekakav resentment prema Zapadu, odnosno priželjkivanje i isčekivanje da se Zapadu desi ono što se desilo njima, a zatim i povlačenje paralela na tom fonu.
Komunisti su još za vrijeme Velike depresije govorili da je došao čas suda za zapadnjački kapitalizam. U novije vrijeme, slično se pričalo jeseni 2007. kada je Lehman spržen, a onda, kada je Amerika počela sa programom upumpavanja novca u privredu da bi oživjela ekonomiju, pisalo se kako slijedi inflacija neviđena još od socijalističkih eksperimenata. Kada je Evropu pogodila dužnička kriza i spor sa Grčkom, svi su u tome vidjeli slom eura i povlačili paralele sa dinarom i rubljom, a kada se dogodio Brexit, you know the drill, gotovo je sa EU koja se birokratizirala, isto kao što se SSSR birokratizirao, pa eto, sad se i raspada kao SSSR (u lokalnoj varijanti: kao Jugoslavija). Kad su nagrnuli migranti, eh, sad će da iskašljaju kolonizatorske grijehe. Kad je udario COVID, sad će i njima faliti banana i goriva. Pa i kada se počelo desničariti na Zapadu, povlačile su se paralele sa Staljinom, non-stop se piše o "perestrojci Evropske Unije", a "Sputnik moment" je bilo sve do Krima do Sirije.
Fino napisana kolumna, ali identičan obrazac kivnje, pa sve djeluje kao deja vu. Ma šta deja vu, kao groundhog day. Ono što autor, čini mi se, negdje previđa, što svi oni previđaju, jeste da su za socijalističke zemlje inflacija i monetarni problemi, teritorijalni sporovi, nestašice, tiranije, perestrojke, pa i čekićanje spomenika značili kraj i apokalipsu. Treći čin tragedije. Vorteks iz kojeg se ovi više nisu ni znali ni mogli izvući jer je bio odraz dubokih strukturalnih problema. S druge strane, dugo najavljivani krah Zapada ne dolazi, mada je evo više od stotinu godina "iza ugla". Zapravo, Zapad uspijeva da brodi kroz vlastite plime i oseke, i da iz toga izađe svaki put jači, pa bilo kakva paralela ima smisla tek na pojavnom nivou, a nikako suštinskom.
Uostalom, možda je samo malo bezveze projicirati trend čekićanja spomenika iz socijalističkih zemalja na Ameriku, ako znamo da su spomenici povezani sa Građanskim ratom izazivali prijepor još prije nego je Marks napisao Kapital.
Zasmetao mi je i primjer iz Beča, koji Pavičić navodi kao ispravan način tretiranja spomenika prošlosti, a koji odaju počast kontroverznim ličnostima. Umjesto uklanjanja spomenika, Švabe su ga prekrile providnim pleksiglasom na kome su reinterpretirali (Pavičić veli: dopisali ranije prešućeno) ličnost osobe kojoj je podignut. Kako spomenik nije samo čelik i mramor, nego i simbolika koju nosi, odluka da se ne polupa mramor, ali polupa simbolika, ne čini mi se kao suštinski drugačija.
Ironično, kolumna se, između ostalog, bavi fenomenom političke korektnosti, koju Pavičić izjednačava sa ideologijom Zapada, i ne zauzima nimalo blagonaklon stav prema istoj, a onda predlaže ovako rješenje, koje je politička korektnost
at its best.