Moderator: anex
xanax i leksilium haman pa isti lijekovi.Salah ad-Din wrote: ↑08/09/2020 10:23 Svima preporučujem da prvo pokušaju sa psihoterapijom, psiholog može puno pomoći, naravno uz vašu volju.
Nakon 10 godina patnje, svakodnevna anksioznost, po 2-3 napada panike dnevno, razvio sve moguće oblike fobija i raznih nekih dijagnoza, redovno jednom mjesečno minimum bio u hitnoj. Dobijem antidepresive, xanax i lexilium (pored betablokatora, enap za pritisak, neke tablete za izmokravanje) od doktora opšte prakse. Znači svaki dan 6-7 tableta, tako mi je počinjao svaki dan. Bio sam mrtav u tom periodu (nekih godinu dana), nisam imao snage ni za šta, samo sam spavao. Na moje insistiranje odem kod psihologa, na prvom testu 13/13 kriterija za anksiozno-depresivni poremećaj, na testu anksioznosti zakucao 98/100 bodova koliko se sjećam. Nakon tri mjeseca psihoterapije (jednom sedmično), kod besplatnog psihologa iz Doma zdravlja, prestajem piti sve tablete. Od tada do danas (nekih 6 godina) nisam popio ni kafetin, paničnih rijetko bude, povremeno anksioznost, kada sam pod stresom, živim normalno, radim, nemam fobije od mnogih stvari kojih sam se ranije bojao.
Dakle, vaša volja, psihoterapija i vježbe koje psiholog prepiše mogu mnogo pomoći.
Pozdrav.
Kontao sam da se mozda moze kupiti nesto bez recepta
pa da odem u apoteku da glumim kako babi trebaju a ne meni 
Nema sanse,jedino da imas koga u apoteciAleksa83 wrote: ↑08/09/2020 16:01Kontao sam da se mozda moze kupiti nesto bez recepta
E jest eto lažem, baš sam došao s ovom temom da se zaj*bavam.shape of despair wrote: ↑08/09/2020 15:13 xanax i leksilium haman pa isti lijekovi.
Dao ti doktor opste prakse??? Nema sanse
Džabna, na knjižicu, a i da sam plaćala svaku marku bih halalila! Kad se samo sjetim da sam pola 2018. i skoro cijelu 2019. godinu provela u jednom konstantnom stanju anksiozosti, više u hitnoj nego bilo gdje, tahikardije, aritmije, pritisak, gušenja... Sredi me žena u desetak "sesija", preporodila me. evo moja priča. U trecem srednje su nam formirali nove razrede, vecinu ljudi sam otprilike znala i nije bilo nikakve potrebe da se bojim nepoznatog ili novog ali od prvog dana u tom razredu sam imala napade panike, i uzasnu anksioznost. Plakajuci sam kuci dolazila svaki dan dok me mama nije odvela doktorici privatno jer nismo mogle cekati ono klasicno. Propisala mi je citram koliko se sjecam i neki od benzodijazepama tacno sada ne znam. Uglavnom na tome sam bila godinu, malo jace i dosla kod nove doktorice. Mislim da je max jedno 20mg ja sam to postepeno povecavala, uz doktoricu naravno, i kad sam dostigla max dozu odlucila preci na druge tablete. Nova doktorica mi preporuci zoloft koji se moze povisiti cak do 300 400mg meni se cini. Sad sam 3 godine na njemu, 100mg samo!! 
pored njega uzimam prazepam od 5mg kad znam da cu se lose osjecati ili pocnem da se lose osjecam. Jbg ne idem na psihoterapiju, nekako nemam vremena kako studiram u sarajevu , a doktorica u zenici...a trebala bi... 
Ja sam se samostalno borila sa anksioznosti i depresijom neke 6-7 godina. Odlazak psihologu je bio na nagovor sviju koje sam znala, mama me je doslovno uslovila time, odvela me za ruku k'o dijete. Nakon mjese-dva razgovora sa psihologom žena je samo u čudu rekla: "Ja ne mogu da vjerujem da se ti sa time boriš toliko dugo a da nisi totalno skrenula i da iole funkcionišeš u društvu" i opet su trebali mjeseci da se odlučimo za terapiju.banjaluka078 wrote: ↑30/09/2020 08:59 I onda još pojačavanje doze, mijenjanje terapije i godinama na farmakoterapiji za nešto što se možda moglo sasvim fino riješiti samo s KBT...
Ja sam na hitnoj završavala sa tahikardijama, aritmijama, skokovima pritiska, pa ni psihijatrici ni psihologu nije palo na um da mi u startu da bilo šta osim Lexilliuma od 1.5, a i to samo po potrebi. Otvorila bolovanje nekih mjesec dana da nisam na poslu, jer je stres bio povezan s poslom, tad imala česte razgovore, naučila disati, složila stvari u glavi, po povratku na posao imala sedmično termin, pa mjesečno i evo skoro godina da je nisam vidjela. Možda sam ove godine sve skupa popila 5-6 tableta, kad mi je fizička manifestacija baš smetala. A nije da nam je bila bezbrižna godina.
Ja kad sam skontala da je pola manifestacija zbog mog psihičkog stanja (pritisak, aritmije, nervoza, promjene raposloženja...), meni je već pola posla bilo odrađeno. Najbolja stvar koju mi je doktor ikad rekao na moje "lupa mi srce" je bilo njegovo "lupa tebi u glavi" (nije bahat i nepristojan, nego porodični prijatelj). Iz istih stopa sam bila u centru za mentalno zdravlje, bukvalno sam im rekla da sam došla, jer mi kardiolog kaže da mi lupa u glavi. Kad sam shvatila da je pola toga iz glave, bila sam mirna, jer sam znala s čim imam posla. Da se neću srušiti od infarkta kao stari i da su me ljudi razvukli u sto pravaca i da sam izgubila sebe. Nije išlo preko noći, nije bilo filmsko rješenje mojih problema, učim i sad i korigujem, ali ja sam ove godine samo jednom bila na urgentnom, a i to zato što su se moji prepali za mene. Prethodnih godina sam imala rezervisano mjesto u čekaonici.Boemica wrote: ↑30/09/2020 12:08 Ja sam se samostalno borila sa anksioznosti i depresijom neke 6-7 godina. Odlazak psihologu je bio na nagovor sviju koje sam znala, mama me je doslovno uslovila time, odvela me za ruku k'o dijete. Nakon mjese-dva razgovora sa psihologom žena je samo u čudu rekla: "Ja ne mogu da vjerujem da se ti sa time boriš toliko dugo a da nisi totalno skrenula i da iole funkcionišeš u društvu" i opet su trebali mjeseci da se odlučimo za terapiju.
Zato mi je nevjerovatno da dijete od 17 godina dođe sa jednim problem (koji je vjerujem njoj bio ogroman, ali nije toliko teško rješiv u praksi) i odmah dobije tablete (i to antidepresive) i da mu se samo pojačava doza.
Ili nije ispričala ful priču, ili je to jedan jako neodgovoran tim ljekara.
Pa mislim... Citram, pa zoloft, od tako rane dobi, pa godinama, samo bi ujebalo insana, da se tako nekulturno izrazim.banjaluka078 wrote: ↑30/09/2020 15:28Ja kad sam skontala da je pola manifestacija zbog mog psihičkog stanja (pritisak, aritmije, nervoza, promjene raposloženja...), meni je već pola posla bilo odrađeno. Najbolja stvar koju mi je doktor ikad rekao na moje "lupa mi srce" je bilo njegovo "lupa tebi u glavi" (nije bahat i nepristojan, nego porodični prijatelj). Iz istih stopa sam bila u centru za mentalno zdravlje, bukvalno sam im rekla da sam došla, jer mi kardiolog kaže da mi lupa u glavi. Kad sam shvatila da je pola toga iz glave, bila sam mirna, jer sam znala s čim imam posla. Da se neću srušiti od infarkta kao stari i da su me ljudi razvukli u sto pravaca i da sam izgubila sebe. Nije išlo preko noći, nije bilo filmsko rješenje mojih problema, učim i sad i korigujem, ali ja sam ove godine samo jednom bila na urgentnom, a i to zato što su se moji prepali za mene. Prethodnih godina sam imala rezervisano mjesto u čekaonici.Boemica wrote: ↑30/09/2020 12:08 Ja sam se samostalno borila sa anksioznosti i depresijom neke 6-7 godina. Odlazak psihologu je bio na nagovor sviju koje sam znala, mama me je doslovno uslovila time, odvela me za ruku k'o dijete. Nakon mjese-dva razgovora sa psihologom žena je samo u čudu rekla: "Ja ne mogu da vjerujem da se ti sa time boriš toliko dugo a da nisi totalno skrenula i da iole funkcionišeš u društvu" i opet su trebali mjeseci da se odlučimo za terapiju.
Zato mi je nevjerovatno da dijete od 17 godina dođe sa jednim problem (koji je vjerujem njoj bio ogroman, ali nije toliko teško rješiv u praksi) i odmah dobije tablete (i to antidepresive) i da mu se samo pojačava doza.
Ili nije ispričala ful priču, ili je to jedan jako neodgovoran tim ljekara.
Definitivno mislim, ako je napisana puna priča, da je kod nje pristup bio jako pogrešan.
