Među književnicima koji su napustili bh. P.E.N. je i Ivan Lovrenović - jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i šire koji je desetljećima pisao o Bleiburgu i to na način koji nije odgovarao ni službenom narativu Zagreba ni „filozofiji čaršije“. To je tek jedan od povoda za razgovor s njim koji je za Deutsche Welle vodio Dragoslav Dedović.
Nakon Vašega izlaska iz P.E.N-a uslijedile su različite reakcije i tumačenja. Osim kratkoga obrazloženja u pismu upravi toga društva, niste se oglašavali ni o svojim razlozima, ni o tim reakcijama.
- Razlog mojega izlaska bio je suštinsko neslaganje s idejama i formulacijama iz javnoga pisma članova P.E.N-a, i ja sam ga kratko - činilo mi se sasvim penovski - naznačio u svome pismu upravi, napisavši da sam skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu, a da piščeva zadaća nije „zastupanje" neke od tih strana, nego napor da historiju pokušava razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Reakcije? Zanemarujem koješta što se moglo pročitati po budžacima web-mahale. Zaprepastilo me je ono što se moglo vidjeti u grupnoj mail komunikaciji članova P.E.N-a dok mi je još bila dostupna, te u nekim od autorskih komentara. Ukratko: meni i drugim podnosiocima ostavki tu se zlonamjerno i lažno pripisuje zalaganje za „blajburšku misu“ te, naravno, goli hrvatski nacionalizam.
Usprkos činjenici da ste jedan od najranijih kritičara Tuđmanovog posezanja za Bosnom?
- Porazno mi je ovo: činjenica, da su svih deset pisaca koji su se distancirali od P.E.N-a Hrvati, proizvela je etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljevog refleksa. Nitko nije ni pokušao da vidi kako stvar, zapravo, stoji dijametralno obrnuto: svaka od tih deset odluka donesena je individualno, bez koordinacije, sve su to pisci koje ne veže nikakva ni politička ni poetička bliskost, k tomu svi oni odavno javno i dosljedno očituju svoj kritički intelektualni i građanski odnos spram nacionalizma i klerikalizma. U tom svjetlu, činjenica njihova nacionalnog (hrvatskog) identiteta morala bi ukazivati da u intenciji i formulacijama iz P.E.N-ova pisma doista ima nečega neprihvatljivog. Pa, ako se umjesto toga pojavi automatizirana optužba za nacionalizam, to može dolaziti samo iz netrpeljivosti spram manjinskoga mišljenja i samoga prava na manjinsko mišljenje.
Išlo je to sve do „simpatija za fašizam“, te do sugestija da takvima ionako ovdje nema mjesta, jer oni su „Handkei iz našeg sokaka“, kako napisa jedna gorljiva rodoljubica i antifašistkinja. Pjesnik s neslužbenom titulom „najvećega živućeg u Bošnjaka“, na primjer, uputit će prijekor i upozorenje članovima P.E.N-a da se u vezi s piscem Ivanom Lovrenovićem „ne prave naivni“, jer su u njegovoj knjizi Nestali u stoljeću „pogledi i shvatanja, u odnosu na dio naše zajedničke povijesti u epohi 1941-1945. i na segment zločina i žrtava ustaškog režima, veoma jasno izrečeni“. Eh, kakvo ubogo čitanje književnosti, sedamdeset godina od upokojenja dogme socrealizma i norme partijnosti u književnosti! Sve ono što godinama i decenijima kritički pišem i objavljujem - i o kompleksu Bleiburg, i o držanju Crkve „u Hrvata“ u vezi s njime, i o etičkoj i političkoj faličnosti lokalne Crkve i njezine nadbiskupske i kardinalske glave - to za kolege pisce i članove P.E.N-a, navlas jednako kao i za one glasove iz web-mahale, ne znači ništa.
Nisu Vas poštedjeli ni konzervatvno-klerikalni krugovi?
- Da, onda je došao i glas zdesna, i lijepo popunio ovaj kor ideoloških anatema. U franjevačkoj mjesečnoj reviji Svjetlo riječi izašao je obiman članak fra Ivana Bubala, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U njemu se ništiteljski udara na redovničku subraću fra Ivana Šarčevića i fra Dragu Bojića zbog njihova temeljnog teksta Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo, kao i na moj tekst Politika Bleiburga iz 2016. godine, te nas se skupno optužuje za „sprečavanje pune istine o Bleiburgu“, s namjerom da bi se tako „cementirala strašna laž i zaštitila najmračnija tajna komunističke Jugoslavije, što se savršeno uklapa u pojačanu ofenzivu zdravih 'antifašističkih snaga'”, a sve bi to po profesoru Bubalu imalo biti „u funkciji ostvarivanja projekta pobornika jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja“. Taman!
Vi ste se intelektualno hrvali s kompleksom Bleiburga još prije četiri desetljeća?
- Svoju muku s temom Bleiburg počeo sam pisati ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, po nacrtu za veliki povijesno-obiteljski roman. U ratu 1992. na Grbavici u Sarajevu sve su to uništili karadžićevci, a preživio je torzo od nekoliko poglavlja pod naslovom Liber memorabilium, koje sam kasnije ugradio u knjigu Nestali u stoljeću.
Bleiburg jest skupno ime za masovni zločin odmazde koji su partizanske snage učinile nad pripadnicima poražene ustaško-domobranske vojske i nad civilima (među kojima je bilo žena, čak i djece), a podrazumijeva i višemjesečno mrcvarenje na marševima smrti i etapnim logorima diljem Jugoslavije. U velikoj većini radilo se o Hrvatima, ali preciznosti i istine radi bilo je tu i mnogo muslimana, po današnjem Bošnjaka, koji su u građanskom i u vojnom pogledu u NDH bili izjednačeni i poistovjećeni s Hrvatima. Današnji Bošnjaci zatvaraju oči pred tim dijelom vlastite prošlosti. Psihološki taj stav nije teško razumjeti, ali i za njega važi sve ono što je prethodno rečeno o potrebi autorefleksije u suočavanju s nepoželjnom prošlošću. Na Bleiburgu bilo je također Slovenaca, te Srba i Crnogoraca u nekima od razbijenih četničkih jedinica, Rusa Vlasovaca i Kozaka, koji su predavani Crvenoj armiji. O njima ima nekoliko redaka i u Solženjicinovom Arhipelagu Gulag, a britanski grof Nikolay Tolstoy posvetio je život i imetak istraživanju njihove sudbine, pa je usput naišao i na „našu“ temu. Mračnom sjenom Bleiburga obilježeni su mnogi životi i porodice u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a i u drugim krajevima Jugoslavije. Povratnici s Bleiburga bili su, recimo, kasniji veliki pjevač i istraživač bosanske sevdalinke dr. Himzo Polovina, anđeoska pjevačica Ksenija Cicvarić, za moj ukus najbolja u svom žanru, a najvećem svjetskom jazz muzičaru iz naših krajeva trubaču Dušku Gojkoviću tamo je ubijen otac... U proširenju teme, važno je imati na umu i druga masovna vanzakonska pogubljenja u prvim mjesecima komunističke vlasti - ona po velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Sarajevo, da, i Sarajevo, o čemu se ovdje uglavnom šuti), u Sandžaku, pa sudbinu velikoga broja folksdojčera, itd....
Vi ste, pored osude partizanskog ubijanja bez suda, bili izričiti i u osudi vođa ustaškog režima koji su do kraja zloupotrebljavali narod?
- Napokon, Bleiburg je i ime za sramni kraj ustaškoga režima i države. Završilo je kako je jedino i moglo završiti - izdajom i prijevarom. Strah od partizana, uostalom razložan, iskorišten je za pokretanje masovnoga egzodusa vojske i stanovništva s iluzornim obećanjima da će ih prihvatiti zapadni saveznici. Bio je to, u stvari, ogroman živi štit koji je doživotnom šefu države trebao poslužiti da bez opasnosti izgmiže u slobodu. Trajalo je to cijelih sedam dana nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, uz ogorčene borbe s partizanima, dok su se Pavelić i njegovi izvlačili sporednim putovima zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.
Sve je to Bleiburg, ali Bleiburg je i još nešto: žig i teret, sve ono tegobno i zatajeno, što je kao njegova posljedica ostalo da traje i određuje živote ljudi, porodica, cijeloga naroda desetljećima nakon događaja.
