Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Nierika wrote: ↑31/05/2020 16:55
Ima i taj pristup smisla. Dešavalo mi se i da knjiga koju odaberem bude baš ona koja mi je u tom (životnom) trenutku potrebna. Je l' do intuicije ili ja to samo tako doživim, ne znam.
U svakom slučaju, 'Nemoj me buditi' je prva na spisku, ali ostavljam prostor i da mi nešto ranije njegovo pomrsi redoslijed.
Isto!
Sve u svemu, evo šta je Bekim napisao o Marku u "Dnevniku jednog nomada":
Nisam, nazalost, citao Tomasevu prvu samostalnu zbirku "S rukama pod glavom', ali jesam gotovo sve sto je napisao poslije toga, pocevsi od "Mama, ja sam uspjesan', "Zivot je sala", "Marko Tomas i druge pjesme", "Zbogom, fasisti", "Bulevar narodne revolucije", "Ponocni razgovori" (zajendo s Mesom Begicem) i "Crni molitvenik", posljednje sto sam citao. Kao pjesnik Tomas ima nekoliko jasnih tematskih i stilskih okivra pa tako mnoge pjesme imaju oblike intimnih ispovijedi, neke pak pjevaju o ljubavi, o ljudskoj nesavrsenosti, zlboi, mrznji, gluposti, o rijetkim i odvec kratkim trenucima srece i dugotrajnom i bolnom trajanju svijeta u kojemu se sve raspada i sva tijela udaljavaju jedno od drugoga. Pise Marko i o drustvu u kojem zivi, o fasizmu koji zivimo i nazivamo ga raznim imenima, samo ne onim pravim, pise i o svojim intimnim i bolnim porazima, ne stedeci druge, a ponajmanje sebe, ne trazeci milsot, i jos manje je dajuci, Ima u njegovoj poeziji i nihilizma i romantike, i bucnog anarhizma i greze melankolije, i kaoticnog punka i sabah-sevdaha, svega ima, kazem, samo nema povlacenja.
Sorry, kucala sam bez kvačica, bilo mi je lakše i brže.
Hvala ti na prekucavanju (s kvačicama ili bez njih). Nabasala sam par puta na njegove stihove, ali nikad još na zbirku. Prijavim se ovdje s impresijom čim pročitam.
njegovi stihovi, bar oni koje sam pročitao, nemaju mnogo dodira sa mojim ukusom.. mada, ostavio je fin dojam kad sam ga slušao kako recituje..
Živ bio, medolino!
Pa šta fali ovoj, na primjer:
S RUKAMA POD GLAVOM | Marko Tomaš
ZNAČENJE PRAŠINE
treba se raspakirati
izvaditi život iz ruksaka
vratiti sve na mjesto
nedirnute knjige u vitrinu
da čekaju svoju priliku
prljavu odjeću baciti na pranje
izložiti suvenire
na upadljive pozicije u sobi
koja mi sve više liči na muzej
gdje dođem da se podsjetim
kako je znalo biti
i ko sam to zapravo ja
iscrpljen i pospan
okružen tišinom i posut
srebrnom prašinom uspomena
Evo gledam, kad fakat ima Tamo daleko. Ko da sam znao.
A-a. Ne mogu ja protiv sebe. Ko što u svojoj intimi nikada ne slušam Boru Đorđevića, tako mi se ne da prisustvovati nacionalnom naboju u koji je utkan genocid nad "turcima".
My musical contribution to the worldwide pandemic of the Corona-virus might not bring humanity any closer to discovering the vaccine it is longing for, but, if you are a music enthusiast who is keen on the nerdy stuff, well, this is definitely something for you!
Nicholas Papadimitriou
Komentar: Mislim da će se prof'sor složiti da je mlađani kompozitor demonstrirao zavidnu kompozitorsku vještinu i vladanje složenom formom fuge. Ako se, pak, prof'sor ne složi, baš me briga. Ja postavio i to je to.
Часть вторая,
- Izvornik i transkripcija;
izvornik:
Drugi stav navedene Sonate za orgulje.
Transkripcija za pijano, isto djelo, isti stav, u izvođenju Vikingura Olafsona:
Komentar: Do skora nisam znao, odnosno nisam čuo ovu transkripciju ovog djela za pijano. Zapanjujuće je koliko ovo djelo na klaviru zvuči savremeno. Kao da je komponovano juče, da ne kažem sada i ovde, da ne idem dalje, kao da je komponovanje trajno sadašnje vrijeme. Bez teksta sam.
Michael Martens, intervju za Prometej.ba: Pokušao sam Ivu Andrića uvrstiti u evropski kontekst, gdje mu i jest mjesto
Andrić je jedan od ljudi zajedničke recentne povijesti južnoslavenskih naroda oko kojih se vode najveći prijepori. Oni idu sve od hagiografskih prikaza do potpune demonizacije. U Srbiji – gdje prevladava nekritičko idealiziranje Andrića, često upakovano u nacionalni i nacionalistički narativ – Vaša knjiga je već tjednima među najprodavanijima. Na kakve kritike je do sada tu naišla?
U početku je u „Politici“ izašla veoma pozitivna recenzija Muharema Bazdulja, ali je u međuvremenu isti list objavio još dva teksta čiji autori imaju negativno mišljenje o knjizi. Bilo je i drugih pozitivnih recenzija, recimo u časopisu „Nedeljnik“ i u drugim publikacijama. Ali je nemoguće ne primijetiti da nasuprot dobroj prodaji knjige kod publike i velikoj pažnji koju dobija, stoji izrazita antipatija jednog dijela srpske akademske zajednice. Svakako mi njihovi doprinosi raspravi nisu sasvim jasni. Ponekad se pitam da li ti kritičari i sami znaju šta hoće da kažu. Prije nekoliko dana je u jednom beogradskom tabloidu izašla recenzija jednog profesora čije mi ime do tada nije bilo poznato. On s jedne strane ističe kako je knjiga stilski dobro napisana, ali s druge strane zamjera, na primjer, što se časopis „Književni jug“, u kom je Andrić objavljivao kao mladić i gdje je radio ako urednik, spominje samo jednom. Pitam se koliko je puta trebalo spomenuti „Književni jug“ kako bi profesor bio zadovoljan. Tri puta? Pet puta? Sedam puta? Možda postoji neka meni nepoznata statistika koja kaže koliko se puta „Književni jug“ mora navesti u nekoj knjizi o Andriću. Kako bih Vam prenio utisak o nivou te kritike, dozvoliću sebi da citiram svega tri rečenice odatle: „Smetaju mi i uopštavanja. Nije Andrić bio opsednut Poljakinjama. Andrić je bio opsednut ženama.“ Da li je tu potreban dalji komentar? Jedna druga autorka, profesorka iz Novog Sada, uzbuđuje se zbog toga što se ja smatram pozvanim da sudim o autoru. Takva opaska proizlazi iz duha da načelo „sapere aude“ ne važi za Andrića – ili barem ne onda ako čovjek neće govoriti isključivo pozitivno o autoru. To ima veze sa jednom izrazito hagiografskom osnovnom strujom u srpskom proučavanju Andrića. Srećom u Srbiji postoji i mnogo objektivnih i nepristrasnih stručnjaka za Andrića. Ali su ovi drugi glasniji. Ali mi je srpski izdavač (Laguna) rekao i da je svaka kritika, pa tako i negativna, do sada koristila knjizi, jer sve veći broj ljudi obraća pažnju na „U požaru svetova“ i hoće da formira sopstveno mišljenje umjesto da se uzda u sud profesora. To je dobra stvar u cijeloj toj buci oko knjige u Srbiji: protivnici ove knjige nenamjerno doprinose njenoj cirkulaciji. Sada se knjiga više ne može ignorirati. Tu je i bavimo se argumentima iznijetim u njoj.
Chmoljo wrote: ↑04/06/2020 09:07
Evo gledam, kad fakat ima Tamo daleko. Ko da sam znao.
A-a. Ne mogu ja protiv sebe. Ko što u svojoj intimi nikada ne slušam Boru Đorđevića, tako mi se ne da prisustvovati nacionalnom naboju u koji je utkan genocid nad "turcima".
Možda do Skoplja otići. Al u BG jok.
Ja nikad nisam imala neki problem u Bg-u, a išla sam i turistički i na radionice i jedan posao mi je vezan za Bg. Nikad mi niko nije zamjerio ime, porijeklo ili tako nešto. Sve negativno što sam čula je isključivo iz medija.
Chmoljo wrote: ↑04/06/2020 09:07
Evo gledam, kad fakat ima Tamo daleko. Ko da sam znao.
A-a. Ne mogu ja protiv sebe. Ko što u svojoj intimi nikada ne slušam Boru Đorđevića, tako mi se ne da prisustvovati nacionalnom naboju u koji je utkan genocid nad "turcima".
Možda do Skoplja otići. Al u BG jok.
Ja nikad nisam imala neki problem u Bg-u, a išla sam i turistički i na radionice i jedan posao mi je vezan za Bg. Nikad mi niko nije zamjerio ime, porijeklo ili tako nešto. Sve negativno što sam čula je isključivo iz medija.
Nisam ni ja u Banja Luci, ali to nikako ne mijenja ono što sam napisao gore. Stvar je čistog samopoštovanja.
Ne mogu ja srati da je sramota slušati arkanovu cecu, a istovremeno otkidati na Boru Đorđevića. Stvar je elementarnog samopoštovanja.
Chmoljo wrote: ↑08/06/2020 08:03
Nisam ni ja u Banja Luci, ali to nikako ne mijenja ono što sam napisao gore. Stvar je čistog samopoštovanja.
Ne mogu ja srati da je sramota slušati arkanovu cecu, a istovremeno otkidati na Boru Đorđevića. Stvar je elementarnog samopoštovanja.
Meni gradovi sami po sebi nemaju ni pozitivan ni negativan predznak, previše su apstraktni da im tako nešto prišijem. Konkretni ljudi sa imenom i prezimenom, ala Bora Čorba i sl. već imaju.
Ne volim ga ni ja btw (ne samo zbog stavova), ali jesam npr. gledala Kusturicine filmove. Ako se odreknem njegovih filmova iz principa, onda bih morala izbjeći i Polanskog i Woody Allena i.
Naučila sam uglavnom odvajati umjetnost od umjetnika (uz neke izuzetke gdje ih je nemoguće razdvojiti).
wewa wrote: ↑08/06/2020 08:57
jeste slusali ovo zlato:
Kakav glas! Zreo, kristalno čist, editpiafovski!
mene je opcinila <3
pise da je unuka Charlesa Aznavoura, medjutim, nije.
djevojcica se zove Erza Muqouli, a roditelji su joj 1991. izbjegli s Kosova u Francusku. takmicila se u razlicitim emisijama, u medjuvremenu porasla, ali je glas ostao fascinantan, kao i lakoca interpretacije emocija.
Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet - nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje.
Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac – glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.
Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Božijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono što se može dokučiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijaše oličenje Božijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.
POSLJEDNJA PRIČA KOJU JE NAPISAO NEDAVNO PREMINULI KNJIŽEVNIK Bekim Sejranović: Miss Misery na otoku Susku
Priča Miss Misery na otoku Susku napisana je u sklopu projekta EPK Rijeka 2020 tijekom kojeg je autor mjesec dana boravio u rezidenciji na otoku Susku. Nastala je u proljeće 2019. i posljednja je priča koju je Bekim Sejranović napisao i odobrio za tisak. Priča je popraćena fotografijama Bekima Sejranovića, snimljenima u svibnju 2020., u okolici Banja Luke, neposredno prije autorove smrti.
Dešavalo mi se i da knjiga koju odaberem bude baš ona koja mi je u tom (životnom) trenutku potrebna. Je l' do intuicije ili ja to samo tako doživim, ne znam.
