Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

[dobar osjecaj]

Kristina Ljevak

Na ovu promociju je stigao iz Beograda, onim kombi prevozom "od vrata do vrata". Tada je kombi rijetko koja vrata zaobišao, mislim da je put trajao najmanje 12 sati. Javio se kad je bio nadomak Sarajeva, rekavši da je za pola sata u Buybooku. Nije ga bilo još najmanje toliko, ispostaviće se zato što je na kraju vozač odvezao saputnika na Jahorinu a Bekim valjda bio jedini putnik čija su vrata bila u Sarajevu.
Ljudi nakon iskustava kada im planovi zavise od tuđe volje znaju biti ljuti, nešto opsovati, dati malo na značaju neugodnosti kroz koju su prošli. Bekim se, prepričavši nam ukratko posljednju pustolovinu, samo nasmijao, odmahnuo rukom i nastavio dalje.
Mnogo je zanimljivijih događaja vezanih za njega o kojima bih mogla pisati, ali ovaj mali mi je nekako tipičan bekimovski, taj "idemo dalje pristup", ne pridavanje važnosti trivijalnostima, svijest da je život mnogo veći i važniji od neproduktivne ljutnje na nefunkcionalnost prevoza, da ga čeka publika, nalik koncertnoj, onakva kakvu na Balkanu samo on i brat mu Tomaš znaju okupiti.

Kada smo pripremali za objavljivanje "Dnevnik jednog nomada" molila sam ga da za svaki slučaj i on pogleda PDF prije slanja u štampariju, a sve zbog one neslavne epizode sa norveškim izdanjem nepotpune Bekimove knjige, epizode koja opet toliko liči na Bekima. "Bježi bona vjerujem ti" bio je njegov odgovor. I tako je izgledala poslovna saradnja s Bekimom. Uz povjerenje i uvažavanje drugih ljudi.

Malo je pisaca koje sam voljela kao što sam njega jer rijetko se tako savršeno spoje lakoća pisanja, iskrenost, talenat i intenzivno proživljen život.
I malo je onih koji moraju "odvaditi" od stvarnosti kada je pretvaraju u književni tekst. I sad se, pored ogromne tuge, mogu smijati kad se sjetim kako je u stvarnosti izgledao događaj koji mi se u knjizi "Tvoj sin Huckleberry Finn" učinio nadrealnim.

Jednako mi nestvarnim izgleda njegov odlazak. Vijest sam najprije vidjela na Facebook stranici Izdavačke kuće Booka. Iako nisu skloni lošem humoru, prvo sam pomislila da su Bekim i Bevc smislili neku šalu, neki tizer nove knjige, u kojoj umire Bekim, za razliku od prethodnih u kojima bi upokojio nekoga drugog, njemu bliskog. Nažalost, ubrzo su zajednički prijatelji potvrdili da se niko ne šali.

Prije dvije godine u ovo doba, pred prvi banjalučki festival književnosti Imperativ, kojim je Bekim uz Sanelu Babić umjetnički rukovodio, imala sam jedan poveći profesionalni brodolom koji me je jako pogodio.
Sanela je tokom festivala Marka, Bekima i mene smjestila u hotel u kojem nisu bili drugi festivalski gosti, rekavši kako je to smještaj za nestašnu djecu.
Ljekovitost vremena provedenog s njima nakon neprijatnog iskustva jedna je od najdražih mi uspomena.

Vjerovao je u onu Kišovu da je zadatak pisca da piše istinito, naglašavajući da istinito treba shvatiti i doslovce, i simbolično i ironično. "Može se i lagati, ali od srca", govorio je on koji je pisao životom.

Iako je uvijek bio nigdje niotkuda, život ili smrt su odlučili da kraj ipak bude u Bosni i Hercegovini.
Ovaj put je došao da ostane kako Sanela reče.

Upravu si bio Beks kad si napisao da je cijeli život jedna duga dženaza, ali zar nisi rekao da ma koliko se život činio besmislenim, smrt se čini još besmislenijom?

Besmisleno je, mnogo je tužno i besmisleno ali ne treba zaboraviti ono što si govorio: "Na dnu svega uvijek je ljubav i strah."

[piupiu]

[piupiu]

Marko Tomaš: Svijet je ispražnjen od suštine

Izdaja i iznevjeravanje dominiraju međuljudskim odnosima. Odnosi su uzročno-posljedično vezani s prirodom društvenog konteksta. Vidite, svijet je ispražnjen od suštine. Probitak i društveno legitimiranje počivaju na ispunjavanju forme. Sve što je nekada imalo funkciju postalo je ljuštura, lik revolucionara na proizvodu tekstilne multinacionalke. Svijet je karikatura, hologram samog sebe. Sve kao jeste on, a opet i nije. Svijet humanizma je davna prošlost. Čovjek je u službi umjetnih vrijednosti. On danas ne predstavlja ništa vrijedno. Stvarna priča, osnov mog romana sadrži korupciju, prijetnje ubojstvom, prevaru, otmicu itd. Kriminal, nasilje i kapitalizam su uzročno posljedično povezani. Kriminal je ulični kapitalizam. Kapitalisti su kriminalci koji su legalizirali poslove tako što su legislativu prilagodili svojim poslovima, a ne obratno. Ta dva načina poslovanja se prepliću. Ali oba tržišta sama sebe reguliraju. Policija nema ovlasti na ulici, minimizirane su. Dakle, ulica se bavi svojim problemima. A državni represivni aparat je zaštitarska agencija za kapitaliste. Ovlasti tog aparata prisile se aktiviraju tek kada se dirne u njih. Državne vlade su u toj igri njihova pravna služba. Čak se i rat polako privatizira, prevelik je to posao da bi ostao u rukama pravnih službi. To je noir, hardboiled svijet. Zato taj žanr vlada zadnjih godina.

https://www.portalnovosti.com/marko-tom ... od-sustine

[Nierika]

Ja nisam puno čitala Tomaša a voljela bih, samo - od koje knjige početi?

[piupiu]

OPROŠTAJ OD VELIKOG PISCA

Komemoraciju za Bekima Sejranovića možete pratiti uživo putem Facebooka

OPROŠTAJ OD VELIKOG PISCA: Komemoraciju za Bekima Sejranovića možete pratiti uživo putem Facebooka
Prošlo je teških i dugih pet dana otkako nas je napustio naš drug i jedan od, na ovim prostorima, najboljih pisaca generacije, Bekim Sejranović. Danas će, točno u podne, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5 u Zagrebu biti održana komemoracija za Bekima. Na komemoraciji, koju organizira Hrvatsko društvo pisaca govorit će Bekimov bliski prijatelj i književnik Marko Tomaš, književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik, pisac Zoran Ferić, književnik i urednik Drago Glamuzina te književni urednik Kruno Lokotar, dok će izabrane ulomke iz Bekimovih djela čitati glumica Daria Lorenci.

Nažalost, zbog epidemiološke situacije broj prisutnih na komemoraciji ograničen je na samo 40 osoba, ali su se iz Hrvatskog društva pisaca pobrinuli da se komemoracija izravno prenosi na njihovoj Facebook stranici.

Dan kasnije, u srijedu, 27. svibnja, s početkom u 19 sati, komemoracija za Bekima održat će se i u njegovoj Rijeci. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Krešimirova 26c, komemoraciju također organizira Hrvatsko društvo pisaca, a govorit će književnik Nikola Petković, dok će članovi riječke skupine RiLit, Dunja Matić Benčić, Gordana Brkić Žagar i Milan Zagorac, čitati citate iz Bekimovih djela.

https://lupiga.com/vijesti/oprostaj-od- ... -facebooka

[piupiu]

Ja nisam puno čitala Tomaša a voljela bih, samo - od koje knjige početi?

Od ovog anti-romana što mu je upravo izašao.

[Nierika]

Ja nisam puno čitala Tomaša a voljela bih, samo - od koje knjige početi?

Od ovog anti-romana što mu je upravo izašao.

Zabilježeno.

[piupiu]

Pusta Bosna XI

Ako dovoljno dugo šutiš,
navedeš stvari oko sebe da progovore.

Sve isprva pomalo, pa sve više stvari šutiš.
Svaki predmet šutiš.
Toliko šutiš da davno ošućeno mora progovoriti.
Jer ništa ne bi da je prešućeno.

Zemlja kako je grobobolna.
Takve stvari se ne govore baš dugo.
Pa pređu u neizrecivo. Gdje je sve prešućeno.

Darko Cvijetić

[piupiu]

Ja nisam puno čitala Tomaša a voljela bih, samo - od koje knjige početi?

Od ovog anti-romana što mu je upravo izašao.

Zabilježeno.

Pa nam napiši recenziju, da vidimo valja li.

[piupiu]

Zuko Džumhur: Pisma iz Azije; Mrtva voda Amurdarija


Autobusi i kamioni u Avganistanu pravo su šareno čudo na točkovima.

I oni se poput ostalih automobila prave po fabrikama, ali za Avganistance fabrika obavi samo jedan deo posla. Tek kad njima padnu u šake, ti autobusi i kamioni dobijaju svoj konačni oblik. Nikad nisu zadovoljni fabričkom linijom, modelom i izgledom. Maštoviti Avganistanci autobusima dodaju još mnogo svog ličnog „dizajna“. Da ih udese po svom ukusu i svojim potrebama, oni skidaju, zamenjuju i dodajunove delove i površine koje u fabrici niko nije ni slutio, a kamoli predvideo. Pored zavesica, praporaca, lančića i gajtana, oni, metalni autobus ili kamion, pretvore u veliki drveni sanduk nalik na nekakav ogromni trpezarijski kredenac pogodan za prevoz putnika i slikanje svakojakih prizora iz života i oko života.

Tu su islikani i njujorški oblakoderi, i japanski šinobusi, i šadrvani u Granadi, i rajske ptice, i šenbrunski perivoji, i Meka i Medina, i ćuprija na Temzi, i lavovi i tigrovi, i avion sa deset motora, i maharadža na slonu, i bojni brod „Misuri“ i još sijaset svakojakih kontrafa.

Vozačka kabina obično je uređena nešto drukčije i liči na bogomolju ispunjenu pobožnim zapisima i savetima za život i na ovom i na onom svetu. Kad sve ispadne kako valja, onda autobus izgleda kao Tadžmahal, ili neki još kitnjastiji mauzolej na točkovima.

U takvim kulisama prepunim ljudi kreću vozila svakoga dana besprekornim asfaltnim drumom iz Kabula, preko Salanga, kroz Hindukuš, do Kunduza i dalje do Amurdarije i sovjetske granice.

Privilegovani se voze na krovu uvijeni u ćebad i svakojake kožuhe i prnje, a ostali su nabijeni u utrobu ove šarene putujuće kutije. Ja nisam bio među privilegovanim.

Sedim među mrkim gorštacima čija lica naborana od sunca, vetra i hladnoće liče na stare drvene škrinje ili delove pohabanih kožnih kofera. Na glavama imaju turbane i svi su u američkim vojnim uniformama sa ostacima podoficirskih i oficirskih oznaka i nazivima jedinica još iz vremena ratovanja američkog Severa i Juga. Niko ne nosi čarape, ali poneko ima papuče. Žene su u čadorima i šatorima (kako se ovde zovu feredže) uvijene od glave do pete. Njihovi muževi liče mi na krijumčare mumija.

Jedva sam primetio i nekoliko hipika na prednjim sedištima. Stigli su čak ovamo da se izbave od dosade i čamotinje raznih Kopenhagena, Melburna ili Amsterdama. Nekim čudom u ovoj kutiji nije bilo dece.

Pred Salangom bilo je vremena podnevne molitve. Autobus se zaustavio. Neki putnici su se pred molitvu prali otopljenim snegom. Sunce je nemilosrdno pržilo. U hladu je bilo sve zaleđeno.

Hipici su me podozrivo gledali. Možda su mislili da sam i ja jedan od njihovih, ali odnekud ovamo zalutao čak iz devetnaestog veka.

Asfaltni drum ulazi u galerije i primiće se srcu Hindukuša – Ovaj put u Avganistanu gradili su Sovjeti i probili tunel kroz planinu na visini od 3364 metra. To je tunel na najvećoj visini u belom svetu i pravo je čudo dobrog neimarstva. Posle ovog sovjetskog podviga i Amerikanci su gradili dobre puteve po Avganistanu.


Na drugoj strani planine bilo je i većih sela kraj puta i mnogo više karavana kamila na asfaltu i pored asfalta. Pred kamilama su išli magarci i predvodili karavane. Nisam se tome začudio.

Na severu ima sve više Uzbeka i Turkmena. Njihove kuće su i ovde od blata, ali ima i poneko kube, pa me odnekud podsjećaju na naselja u dolini svete reke Jordana. U ovim trošnim udžericama jedva da se lakše i udobnije živi nego u crnim nomadskim šatorima od kamilje i kozije dlake.

I sve tako, i dalje tako, i sve nalik – do Amurdarije.

Ima nekih reči koje su mi ostale duboko u sećanju, a koje nisam ni tri puta u životu izgovorio. Jedna od tih neobičnih reči je i – Amurdarija. Pređoh hiljade i hiljade kilometara da se podsetim na jednu takvu reč i da svojim očima vidim reku iz gimnazije.

U predelu sumornom i mrtvom, punom žutog peska, leži jedna ustajala voda uramljena glibom. U toj reci se odavna više ništa ne ogleda – ni nebo, ni ptica, ni čovek. Stolećima su preko ove vode prolazili ratovi, pustošenja, pokolji i plivali leševi. Možda na Zemlji ima mesta gde se još više ljudske krvi prolilo, ali ne verujem da ima bednije pozornice na kojoj se sve to odigralo. Pored Medejaca, Skita i Huna ovde je krvarilo bar dva puta toliko plemena i naroda koji poput Medejaca, Skita i Huna više i ne postoje.

Neki dan sam stajao na obalama reke Inda i uživao u smaragdnoj boji njegove vode, belini nejgovog peska i zelenilu njegovih obala. Ovde kao da nema ni boje, ni dna, ni obala. Amurdarija kao da postoji samo za povest da opominje na Aleksandre, Džingise, Timure, Envere i hiljade malih ukoljica i krvopilaca čija imena jedva da iko pamti. Činilo mi se da ova voda postoji samo za zemljopis i da se ne bi menjali nastavni programi, školski udžbenici i geografske karte.

Na ruskoj obali stoji avetinjski usamljena zgrada poslednje željezničke stanice. Daleko iza nje kao da se naziru oronule kupole Buhare i Samarkanda.

Oko avganistanske carinarnice promiču opet neki ljudi u šarenim turbanima i američkim šinjelima. I u centralnoj Aziji gubi se narodna nošnja, pa država uvozi godišnje za milion dolara otpisanih američkih vojničkih čakšira, koporana i kaputa.

Jedina uteha, bajagi, u ovoj beskrajnoj pustinji bile su mi snežne padine Pamira čiji vrhovi ulaze pravo u nebo. On je lebdeo negdje na istoku kao krupan tovar između neba i zemlje.

Zagledan u njega obnovio sam još jedan stari mit. Na ovoj nerazgovetnoj granici zemlje i neba, na krovu sveta, na Pamiru boravili su i razmnožavali se praotac Adam i pramajka Eva pošto su zauvek najureni iz raja. Na krovu sveta bila je prva obljuba; tu negde je Kain ubio Avelja; ovde su počeli i prvi bratoubilački ratovi.

Daleko odavde na zapad je Ararat gde se izbavio Noje, sedamnaesto koleno Adamovo.

Daleko na jugu je velika pustinja kojom je lutao Avram, sedamnaesto koleno Nojevo.

Negde na sredini puta je Palestina u kojom su živeli Josif i Ana, sedamnaesto koleno Avramovo.

Drugi mitovi govore da je sve t obilo na drugom mestu, pa ima i po jedna priča o gori Safonu, o dolini Hebranu i pustinji Arefatu.

Izvor: Džumhur Zuko: Pisma iz Azije.

https://dunjalucar.com/2020/05/26/zuko- ... murdarija/

[piupiu]

Od ovog anti-romana što mu je upravo izašao.

Zabilježeno.

Pa nam napiši recenziju, da vidimo valja li.

A do tvoje recenzije:

Stanje uma svog antijunaka u ovom antiromanu Tomaš je iznio kroz odličan ispovijedni monolog koji svjedoči vrhunskom stilistu i poznavatelju jezika. Markov je život toliko isti da nam autor nekoliko jutarnjih mučnih buđenja opisuje uvijek istim riječima i rečenicama ističući time besperspektivnost i dosadu života svog lika koji od vanjskih poticaja, uz već spomenuti alkohol, cijeni još samo glazbu (Chet Baker, Liszt…). Dugotrajni Markov unutarnji monolog tek na trenutke kida se opisom njegova puta u provinciju, odnono isječcima iz dnevnika koji piše Andreja, žena čiji dio života prati pišući tekst za crnu kroniku, a uz ta »iskakanja« od unutarnjeg monologa roman nudi i nekoliko lirskih pjesama koje Marko slaže u trenucima samoće i psihičke rastrojenosti.

https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/ ... ka-tomasa/

[piupiu]

Sretan rodjendan, Aleksa!

Čežnja

Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

https://dunjalucar.com/2020/02/26/izbor ... sa-santic/

[dobar osjecaj]

http://sitanvez.mooshema.com/2020/05/2 ... o-cijeli/

Dok je svijet još bio cijeli

Sjećam se, u ljeto 1984. godine lakirao sam parket u sarajevskom stanu. Ali sam farbao u pogrešnom smjeru, od ulaznih vrata prema balkonu, s kojeg se nisam mogao vratiti nazad po vlažnom podu, pa sam do jutra čekao da se osuši lak… Tako je bilo. Tako je i sada. Tvoj drug.

Razglednice za Aleša, iz knjige „Ovo vrijeme sada“ Semezdina Mehmedinovića

Piše: Kristina Ljevak

Nova knjiga Semezdina Mehmedinovića „Ovo vrijeme sada“ objavljena je u izdanju hrvatske izdavačke kuće Fraktura, kao i niz autorovih prethodnih, uključujući i roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ nagrađen nagradama „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“ za najbolji roman objavljen 2017. godine na štokavskom govornom području.

Dio zapisa iz nove knjige mogli su se čitati na portalu Žurnal pod nazivom „Mali životopisi“ što je i najbolja formalna odrednica priča. Objavljivani su petkom u večernjem terminu, a iščekivanje životopisa podsjećalo je na nekadašnje svečane trenutke iščekivanja tekstova omiljenih kolumnista u vrijeme dok su postojali sedmični news magazini, a ti kolumnisti nisu bili prinuđeni pisati istovremeno za nekoliko web portala.

„Ovo vrijeme sada“ je kolaž od sjećanja na predratni i ratni sarajevski život autora te na onaj poslijeratni američki. Povratak u Sarajevo tema je zapisa iz sadašnjosti, ali nerijetko i oni podrazumijevaju sjećanje na prošlost, ljude koji su je obilježili, predmete u predratnom stanu koji nanovo otkriveni nakon 25 godina dobijaju novo značenje, poput podmetača za čašu, umjetničkog rada pokojnog prijatelja ili improvizovanog ukoričavanja knjige Sama Sheparda.
Kada bi u najkraćem onima koji ne poznaju ni Semezdinov kontekst ni junake i junakinje trebalo objasniti o čemu je knjiga, možda bi najispravnije bilo reći kako su to, između ostalog, zapisi o ljudima koji su vjerovali da će putem umjetnosti spriječiti rat.
A toliko je, kako valjda nikada kasnije neće biti, umjetnička scena Sarajeva kraja osamdesetih bila vitalna, da su njeni kreatori vjerovali u snagu koju umjetnost nažalost ne posjeduje.

Živio sam u prihvatljivom stanju samoće. I moram priznati da ima velike zavodljivosti u tome: stanuješ u zgradi, ili u kvartu grada u kojem niko ne govori tvoj jezik. A ti noć provedeš sastavljajući riječ uz riječ u svome tekstu, mučeći se s demonima nekog svijeta koji se tako neizbježno razlikuje od onog u kojem si upravo zatečen. Ta izolacija meni je, prije više od dvadeset godina, bila uznemiravajuća, ali sam je s vremenom prihvatio, čak mi se čini da je podsticajno pisati u takvoj osamljenosti, bez stalnog ogledala u kojem vidiš svoga čitaoca.

Zapisi i o objektivnoj snazi umjetnosti itekako su prisutni u Mehmedinovićevoj knjizi, a o tome možda najbolje svjedoči priča u kojoj radnici/e Hidrogradnje prihvatanju i učestvuju u stvaranju konceptualnu umjetnost koja se njegovala u sarajevskoj kafe galeriji Zvono, u mjestu u kojem je, kako autor opisuje, svjedočio smjeni dva režima, komunizmu i ovome nečemu što je nakon njega došlo i što vjerovatno više nikada svijet neće učiniti cijelim.

Opisujući američku epizodu kada je slučajno pozirao na večernjem aktu polaznicima škole slikanja, Mehmedinović piše kako se nadao da će umjetnici, koji su ipak bili amateri, primijetiti te to na papir prenijeti, kako se nešto u njemu te večeri promijenilo – nešto je te noći izašlo iz mene, neka zvijer što me je grizla iznutra…
Shvativši da je imao pogrešna očekivanja autor zaključuje da je ipak neophodno imati neki minimalni dar za gledanje. Ono čega nisu imali nevješti američki polaznici slikanja, Semezdin Mehmedinović ima na pretek. Taj nesvakidašnji dar za gledanje, primjećivanje detalja, iz kojih nastaju najljepše priče napisane na „našim jezicima“, bilo da je riječ o zajedničkom potpisu sa Márquezom, susretu nakon više od trideset godina na aerodromu sa osobom koju je poznavao, pamćenju rečenica koje bi izgovarali neki njegovi važni i dragi ljudi… Ili kako to piše Mehmedinović – Svijet koji se vidi golim okom uvijek sadrži više od onoga što smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna, i još jedna…

Semezdnin Mehmedinović piše i o tome da ono što je očekivao ili tražio od Amerike tamo nije našao.
Pitanje je koliko, odlazeći na drugi kraj svijeta, a što je više posljedica nužnosti a ne izbora, formirani ljudi sa izgrađenim životom i navikama u matičnoj sredini mogu u onoj drugoj pronaći očekivano.
„Živio sam u prihvatljivom stanju samoće“, piše u novoj knjizi referirajući se na emigrantsko iskustvo. Oni/e koje taj dio posebno zanima a nisu čitali roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ trebali/e bi to učiniti, možda i prije čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“. Tamo će pronaći neke od najboljih opisa otuđenosti u savremenoj književnosti.
Iako mu to nije bila namjera, taj roman nam ukazuje i koliko je snage bilo potrebno da se ne odustane od pisanja, živeći u jednom jeziku, prevodeći vlastitu stvarnost u onaj jezik koji je ostao konzerviran u godini kada je napustio Sarajevo. A jezik je piscima sve, i ne samo njima.
„Egzil je bijeg od jezika. Istina je da nas stanje izmještenosti i život između svjetova trajno obilježavaju. Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa, obje dijagnoze, koliko je to bilo u mojoj moći, ali uglavnom bezuspješno. Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide“, piše Mehmedinović u knjizi „Ovo vrijeme sada“, dodajući kako je možda najviše vremena u Americi proveo u stanju unutrašnjeg egzila te kako je ipak za pisca od neprocjenjivog značaja iskustvo života u drugom jeziku.

Pišući o jeziku autor daje jedan od najtačnijih opisa razlike između današnjeg i Sarajeva nekada.
„Jezik na kojem danas govorim i pišem, nakon godina provedenih u svijetu, podsjeća na jezik kojim se u Bosni i u Sarajevu pisalo i govorilo devedesetih. To je prirodno, jer nisam pratio promjene što ih je živi jezik tamo prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, tolika je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.“ Možda bi, tragom Semezdinove spoznaje, bilo dobro sve naše individualne mijene imati na umu kada donosimo sudove.
Osim spomenute snage neophodne za nastavak pisanja u izmještenosti, bilo je potrebno i mnogo snage za donošenje odluke koja podrazumijeva da se život spakuje u jednu torbnu i ode na drugi kraj svijeta. Vjerujem da ništa manje teška nije bila odluka o povratku. Jer šta je garancija da je nešto ostalo prepoznatljivo od svijeta koji nam je bio blizak i u koji se vraćamo? „I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući“, piše Mehmedinović. I jako je dobro ako je tako. Dobro je u prvom redu za književnost, jer ako je nešto autor dobio povratkom, to je vrijeme, a ogromna bi bila šteta da se krade od sna i kombinuje sa američkim televizijskim angažmanom vrijeme predviđeno za nastanak vrhunske književnosti.

Prethodni, više puta pomenuti roman Semezdina Mehmedinovića „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ među najboljim je djelima napisanim u posljednjoj dekadi postjugoslovenske književnosti.
Razmišljajući o poziciji autora pred praznim Wordom nakon vlastitog remek djela i potpune promjene životnih okolnosti, pitala sam se da li je moguće jednako nastaviti.
Nakon čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“ jasno je da nema mjesta za bilo kakve čitalačke strahove.
Dok god bude stvarao, Semezdin Mehmedinović činiće to jednako uspješno. Ako bolja ili drugačija prošlost bude i dalje njegova tema, na medaljone od sjećanja stavljaće najfiniju pozlatu, stvarajući užitak u čitanju, doprinoseći vjeri da ako je nekada moglo, možda je ponovo moguće da svijet „zacijeli“.

[piupiu]

Evropska nagrada za književnost, Lana Bastašić "Uhvati zeca"...

[piupiu]

Ja nisam puno čitala Tomaša a voljela bih, samo - od koje knjige početi?

Od ovog anti-romana što mu je upravo izašao.

Evo jednog drugog odgovora:

Na pitanje kojom bi knjigom Bekima Sejranovića trebali početi oni koji ga dosad još nisu čitali, Roman Simić kaže:

'Jednostavno, počnite. S koje god strane i kojim god redom poželite, na plaži, u tramvaju i za kuhinjskim stolom, nema raspoloženja i ambijenta u kojemu ćete se s njegovim tekstom osjećati pogrešno. I kad se smijete kad pomislite da biste trebali plakati, i obrnuto. Kad god dođete, doći ćete u dobar čas. U isti svijet, s istim sjeverom i istim jugom, s istim privremenim domovinama i istim rijekama, na kraju krajeva, i s istim pripovjedačem, u kojega će biti teško ne zaljubiti se.'

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/u ... o-20200531

[petunija]

Kako slatko

[petunija]

ne bi bilo loše ni tuspasiti se na ovog Andre Rieueueua ako bude zaluto negdje na ovo bure baruta.

Zalutaće, 25.XI ove god u Bg, ako se korona opet ne umješa u naše živote

[Nierika]

'Jednostavno, počnite. S koje god strane i kojim god redom poželite, na plaži, u tramvaju i za kuhinjskim stolom, nema raspoloženja i ambijenta u kojemu ćete se s njegovim tekstom osjećati pogrešno. I kad se smijete kad pomislite da biste trebali plakati, i obrnuto. Kad god dođete, doći ćete u dobar čas. U isti svijet, s istim sjeverom i istim jugom, s istim privremenim domovinama i istim rijekama, na kraju krajeva, i s istim pripovjedačem, u kojega će biti teško ne zaljubiti se.'

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/u ... o-20200531

Ima i taj pristup smisla. Dešavalo mi se i da knjiga koju odaberem bude baš ona koja mi je u tom (životnom) trenutku potrebna. Je l' do intuicije ili ja to samo tako doživim, ne znam.
U svakom slučaju, 'Nemoj me buditi' je prva na spisku, ali ostavljam prostor i da mi nešto ranije njegovo pomrsi redoslijed.

[piupiu]

'Jednostavno, počnite. S koje god strane i kojim god redom poželite, na plaži, u tramvaju i za kuhinjskim stolom, nema raspoloženja i ambijenta u kojemu ćete se s njegovim tekstom osjećati pogrešno. I kad se smijete kad pomislite da biste trebali plakati, i obrnuto. Kad god dođete, doći ćete u dobar čas. U isti svijet, s istim sjeverom i istim jugom, s istim privremenim domovinama i istim rijekama, na kraju krajeva, i s istim pripovjedačem, u kojega će biti teško ne zaljubiti se.'

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/u ... o-20200531

Ima i taj pristup smisla. Dešavalo mi se i da knjiga koju odaberem bude baš ona koja mi je u tom (životnom) trenutku potrebna. Je l' do intuicije ili ja to samo tako doživim, ne znam.
U svakom slučaju, 'Nemoj me buditi' je prva na spisku, ali ostavljam prostor i da mi nešto ranije njegovo pomrsi redoslijed.

Jedino što sam se zeznula, tvoje je pitanje bilo o Tomašu, a odgovor je o Bekimu. Sorry.

[Nierika]

Jedino što sam se zeznula, tvoje je pitanje bilo o Tomašu, a odgovor je o Bekimu. Sorry.

Ja sam to sebi prevela kao - uzmi ovaj savjet i primijeni ga na svoj slučaj. Suština poruke je prenesena.

[piupiu]

Još jedan Sarajlija, Vladan Radović, direktor fotografije na filmu "Izdajnik" (i mnogim drugim). Film igra u Meeting Pointu ovog mjeseca.

[piupiu]

95 godina od rodjenja Derviša Sušića

Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika.


https://nomad.ba/95-godina-od-rodjenja-dervisa-susica

[piupiu]

Ima i taj pristup smisla. Dešavalo mi se i da knjiga koju odaberem bude baš ona koja mi je u tom (životnom) trenutku potrebna. Je l' do intuicije ili ja to samo tako doživim, ne znam.
U svakom slučaju, 'Nemoj me buditi' je prva na spisku, ali ostavljam prostor i da mi nešto ranije njegovo pomrsi redoslijed.

Isto!

Sve u svemu, evo šta je Bekim napisao o Marku u "Dnevniku jednog nomada":

Nisam, nazalost, citao Tomasevu prvu samostalnu zbirku "S rukama pod glavom', ali jesam gotovo sve sto je napisao poslije toga, pocevsi od "Mama, ja sam uspjesan', "Zivot je sala", "Marko Tomas i druge pjesme", "Zbogom, fasisti", "Bulevar narodne revolucije", "Ponocni razgovori" (zajendo s Mesom Begicem) i "Crni molitvenik", posljednje sto sam citao. Kao pjesnik Tomas ima nekoliko jasnih tematskih i stilskih okivra pa tako mnoge pjesme imaju oblike intimnih ispovijedi, neke pak pjevaju o ljubavi, o ljudskoj nesavrsenosti, zlboi, mrznji, gluposti, o rijetkim i odvec kratkim trenucima srece i dugotrajnom i bolnom trajanju svijeta u kojemu se sve raspada i sva tijela udaljavaju jedno od drugoga. Pise Marko i o drustvu u kojem zivi, o fasizmu koji zivimo i nazivamo ga raznim imenima, samo ne onim pravim, pise i o svojim intimnim i bolnim porazima, ne stedeci druge, a ponajmanje sebe, ne trazeci milsot, i jos manje je dajuci, Ima u njegovoj poeziji i nihilizma i romantike, i bucnog anarhizma i greze melankolije, i kaoticnog punka i sabah-sevdaha, svega ima, kazem, samo nema povlacenja.

Sorry, kucala sam bez kvačica, bilo mi je lakše i brže.

[piupiu]

Sušić: Zemlja zvana Bosna


Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijet kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište u prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti – podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.

***

Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo.

https://nomad.ba/susic-zemlja-zvana-bosna