Ko se makar ovlaš družio s modernom turskom književnošću, bit će mu poznati osnovni tematski pejzaži Uzaka. Mene je, u tom smislu, kontekst filma podsjetio na lajtmotive književnosti Orhana Kemala: recesija pustoši provinciju, protagonist stiže u veliki grad, istanbulski dokovi, uvijek istanbulski dokovi, sudar karaktera, izdaja, i gorčina sazrijevanja.
Inače nisam ljubitelj filmova oskudnih na dijalogu, dobar dijalog je poput dobrog začina, lakše se proguta i kad je bljutavo, ali za film koji istražuje nepregledna polja samoće, manjak dijaloga je neobično prikladan. Međutim, kako samoća dolazi u različitim pakovanjima, tako se i Uzak fokusira na njenu specifičnu emanaciju: samoća otuđenja,
ostrančavanja, nepripadanja. Čovjek kao strano tkivo na vlastitom životu. Otuđen od drugih, ali i sebe. Jednostavno - daljina odjekuje tišinom ovog filma.
Najvažniji lajtmotiv je, svakako, komunikacijski jaz. Opipljiv je osjećaj da, samo kada bismo mogli do kraja objasniti svoje postupke, sebi i drugima, možda, ipak, ne bismo bili
brod na otvoren moru. Ali ne možemo, zbog čega protagonisti uglavnom i ne komuniciraju, nego bulje u treptavo svjetlo tv ekrana, simbol komunikacijske provalije,
distant jedan od drugog, od vlastitih snova (snimati kao Tarkovsky ili ploviti morem), od vlastitih emocija (bivša supruga i komšinica), a u konačnici od vlastitog života. Život odijeljen zidom od drugih, život kao nešto što se događa drugima.
Na nivou eksperesije, otuđenje dehumanizira naše protagoniste. Nakon što saznaje da je majka hospitalizirana, Mahmut je letargičan, bezizražajan, skoro ravnodušan. Njegova reakcija me podsjetila na Kamijevog Mersoa i vječno otvaranje Stranca:
Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam.
Međutim, baš kao što Merso nije dehumaniziran, nego je
stranac, Ceylan je optimističan, otuđenje ipak nije progutalo dušu, pa Mahmut dokazuje da mu je stalo time što bdije nad majčinom posteljom. Slično vrijedi za Jusufa, njegova pojava odaje izvjestan nespokoj, tup pogled i uhođenje žena, skoro pa stereotipan portret silovatelja, ali taj isti Jusuf mari da li će miš još biti živ kada ga se mačke dočepaju.
Važna tema Uzaka su i žene. Žena kao naslućeni lijek za gore podcrtani problem samoće, ali jednako neuhvatljiva kao i dijalog, magnovenje, neodređena patnja u daljini. Tema žene me podsjetila na Andrićevu pjesmu koja, čini mi se, savršeno uobličuje ovaj sentiment:
Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš
život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa
pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne,
vaš je glas još u bilu krvi moje.
Konačno, treća velika tema je ekonomska, skoro pa marksistički znak jednakosti između nezaposlenosti (Jusuf) i otuđenja od vlastitog rada (Mahmut). Rad, sam po sebi, nije dovoljan da ispuni čovjeka, samo da ga situira i ošamuti nad istinski važni pitanjima, zbog čega nema suštinske razlike između Jusufa i Mahmuta, osim materijalne, jer obojica su nesretni i žive isprazne živote. Štaviše, Mahmut je "razočarani Jusuf", on zna da "uspjeh" neće Jusufa spasiti gorčine, ali mu ipak ne može dati nikakav drugi savjet, jer ga ni sam ne vidi.
Sa tehničkog aspekta, izuzetna specifičnost Uzaka su krupni kadrovi. Nešto što se ne sreće često u modernoj kinematografiji. Volio bih čuti razmišljanja o eventualnoj funkciji istih, izvan one prosto estetske.
