Klub filma

[JoseMujica]

pa jebemu napravite anketu svake hefte sa 4-5 prijedloga pa neka raja glasa

[Nierika]

Ali prvo da vidimo ima li zainteresiranih?

Ima. I'm in.
Ima li neki okvir, kakve filmove predlažemo i gledamo?

[ExNihilo]

Ali prvo da vidimo ima li zainteresiranih?

Ima. I'm in.
Ima li neki okvir, kakve filmove predlažemo i gledamo?

Anything goes u ovoj prvoj fazi. Pa ćemo rafinirati u hodu. Ako nisi vidjela, izabrali smo da prvi film bude Leto (2018).

[JoseMujica]

sa radošću čekam parlamentarne diskusije

[Nierika]

Anything goes u ovoj prvoj fazi. Pa ćemo rafinirati u hodu. Ako nisi vidjela, izabrali smo da prvi film bude Leto (2018).

Zapisano. (:
Možda da staviš i u uvodni post naziv filma za ovu sedmicu i datum do kojeg trebamo pogledati (za ovakve poput mene koji su na vi s organizacijom vremena )
I pohvala za temu, ja ne volim gledati filmove/serije kako izlaze jer onda imam onaj mučni osjećaj "moranja" pa radije skačem gore-dole po desetljećima al' me i mimoiđu sve aktuelne rasprave. . Ovo će mi dobro doći da se uskladim sa svijetom oko sebe.

[ExNihilo]

Anything goes u ovoj prvoj fazi. Pa ćemo rafinirati u hodu. Ako nisi vidjela, izabrali smo da prvi film bude Leto (2018).

Zapisano. (:
Možda da staviš i u uvodni post naziv filma za ovu sedmicu i datum do kojeg trebamo pogledati (za ovakve poput mene koji su na vi s organizacijom vremena )
I pohvala za temu, ja ne volim gledati filmove/serije kako izlaze jer onda imam onaj mučni osjećaj "moranja" pa radije skačem gore-dole po desetljećima al' me i mimoiđu sve aktuelne rasprave. . Ovo će mi dobro doći da se uskladim sa svijetom oko sebe.

Važi, dobra ideja.

[zomri]

I ja sam to mislio, još bih stavio naziv sljedećeg filma, eventualno godinu proizvodnje i režisera u naslov teme.

[ExNihilo]

I ja sam to mislio, još bih stavio naziv sljedećeg filma, eventualno godinu proizvodnje i režisera u naslov teme.

E'o. Izostavio sam godinu da ne bude previše zagrada. Ima u uvodnom postu s godinom i link.

[_BataZiv_0809]

Bravo Nihilo burazengija

[johnnykola]

Hajde, nije loše kad zapjevaju Passengera ili Sajko kiler u prometalima. Lijepa mladost na plaži. Ipak, generalno, tankosavka zasad. Treba predlagati filmove koje smo gledali. Realno.

[ExNihilo]

Džoni, razočarao si me kao čovjek i filmofil. Siguran sam da je Leto u nekom zajebanom kvadrantu na mapi.

Ja bih rekao da je Leto jedan od onih lirskih filmova što komuniciraju vizuelno prije negoli narativno. Više tehnika, nego fabula. Više emocija, nego karakterizacija. Samim tim, Leto je impresionistički film. Serebrennikov ne lamentira nad samom pričom, pruža tek slutnju radnje, očekujući od gledatelja da razumije na nivou poetike, a ne proze. Malo toga je rečeno dijalogom u ovom filmu, što ne znači da film malo govori. U tom smislu, podsjeća na Malickovu poetiku Tanke crvene linije.

I baš kao što Malick nije za svakoga, tako nije ni Leto. Ponekad su impresije predugačke, ponekad se čini pretenciozan. Ipak, nije ga mučno gledati ni tada jer je fotografija maestralna. Toliko da se čovjek zapita da li svi filmovi trebaju biti crno-bijeli. Lično nisam fan mjuzikla, pogotovo ne u atmosferičnom filmu kakav je ovaj, pa su mi muzičke sekvence uglavnom slamale imerziju, mada je scena u tramvaju simpatična.

Leto je omaž mladosti, slobodi, ljubavi. Muzici, naravno. Kao i svi filmovi koji su radnjom smješten u neuralgične tačke historije, ni ovaj film ne može izbjeći veliku temu promjene. Mijenja se društvo, mijenja se muzika, generacije i ljudi.

Važna tema je i autentičnost. Viktor odbacuje šablone generacije koja mu prethodi. On ne vidi problem da svira bez bubnjara, ne smatra pun stadion umjetničkim vrhuncem, niti želi biti angažirani umjetnik. On je beskompromisan, stvara što želi i kako želi, a ne kako drugi smatraju da treba. Pobuna je nužno naličje roka, pa odbacujući rock stereotipe, paradoksalno, on se nameće kao jedini autentičan roker.

Majkova percepcija, s druge strane, suviše je usidrena u velikanima prošlosti, pa iako vidi da promjena dolazi, on joj se ne može otvoriti, za razliku od Viktora. Uopćeno govoreći, Majk se doima kao čovjek koji je potrošio svoj život, i sve u njemu. Ali ga Serebrennikov, uprkos tome, ne zamišlja ozlojađenog. Slomljenog da, ali ne i ogročenog, pa mu daje snagu da se uzdigne nad svojim umjetničkim i ličnim tragedijama. Ako je Viktor primjer prihvatanja promjene, Majk je primjer prihvatanja prolaznosti. Upravo u dinamici njih dvojice, gdje očekujemo poniranje u umjetničko i intimno rivalstvo, a dobivamo suodnos poštovanja, film i sam postaje autentičan, uzdiže se nad klišeom.

Kako je autentičnost najveća tema egzistencijalne filozofije, film nosi nešto od tog sartreovskog šmeka. Pored očigledne asocijacije na ljubavni trougao Sartrea i Simone de Beauvoir, prisutan je, čini mi se, lajtmotiv slobode i odgovornosti. Onoga što bi Sartre nazvao bad faith, svih izgovora koje sebi navodimo da izbjegnemo preuzimanje odgovornosti nad vlastitom sudbinom, svih razloga zašto, pod teretom društva, ne možemo ili ne smijemo, pa se odričemo onoga što jesmo ili možemo biti.

Mnogo je scena koje bi vrijedilo spomenuti, ali Izdvojio bih jednu. Majk liježe kraj Nataše, a potom je nježno zagrli, nakon što pažljivo uđe u stan, skoro očekujući da zatekne Viktora s njom. I potom dijalog koji slijedi među njima:

- It’s just a teenage romance. We walk hand in hand. And sometimes we kiss.
- You know that holding hands is the most dangerous thing of all.

Interesantna mi je bila i simbolika naslova, pored očigledne konotacije Viktorove pjesme. Ako je proljeće simbol rađanja, ljeto je simbol mladosti. Ljeto su Mark Tvejn i Hakbleri Fin, mladost i buntovništvo. Ljeto je romansa, sazrijevanje, ljubav.

Ljeto uvijek kratko traje. Baš tu, možda, u posljednjih stihovima fantastične pjesme koja zatvara film, Кончится лето, treba tražiti srž Serebrennikove misli:

But maybe there will be at least a day
Maybe there will be at least an hour
when we are happy.



Je li još ko pogledao? Šta mislite? Šta kaže @dale cooper, forumski muzički meštar?

[dale cooper]

Skinuo sam ga, ali nisam još stigao pogledati.

[Bloo]

Izgubila.volju za skidanjem poslije Nihilovog ekspozea

[ExNihilo]

Izgubila.volju za skidanjem poslije Nihilovog ekspozea

But why

[Bloo]

Izgubila.volju za skidanjem poslije Nihilovog ekspozea

But why

Mjuzikl i omaz mladosti, slobodi, ljubavi....
I am old and bitter.
Daj Gaspara N.

[ExNihilo]

Izgubila.volju za skidanjem poslije Nihilovog ekspozea

But why

Mjuzikl i omaz mladosti, slobodi, ljubavi....
I am old and bitter.
Daj Gaspara N.

Četvrta decenija života.

[zomri]

Džoni, razočarao si me kao čovjek i filmofil. Siguran sam da je Leto u nekom zajebanom kvadrantu na mapi.

Ja bih rekao da je Leto jedan od onih lirskih filmova što komuniciraju vizuelno prije negoli narativno. Više tehnika, nego fabula. Više emocija, nego karakterizacija. Samim tim, Leto je impresionistički film. Serebrennikov ne lamentira nad samom pričom, pruža tek slutnju radnje, očekujući od gledatelja da razumije na nivou poetike, a ne proze. Malo toga je rečeno dijalogom u ovom filmu, što ne znači da film malo govori. U tom smislu, podsjeća na Malickovu poetiku Tanke crvene linije.

I baš kao što Malick nije za svakoga, tako nije ni Leto. Ponekad su impresije predugačke, ponekad se čini pretenciozan. Ipak, nije ga mučno gledati ni tada jer je fotografija maestralna. Toliko da se čovjek zapita da li svi filmovi trebaju biti crno-bijeli. Lično nisam fan mjuzikla, pogotovo ne u atmosferičnom filmu kakav je ovaj, pa su mi muzičke sekvence uglavnom slamale imerziju, mada je scena u tramvaju simpatična.

Leto je omaž mladosti, slobodi, ljubavi. Muzici, naravno. Kao i svi filmovi koji su radnjom smješten u neuralgične tačke historije, ni ovaj film ne može izbjeći veliku temu promjene. Mijenja se društvo, mijenja se muzika, generacije i ljudi.

Važna tema je i autentičnost. Viktor odbacuje šablone generacije koja mu prethodi. On ne vidi problem da svira bez bubnjara, ne smatra pun stadion umjetničkim vrhuncem, niti želi biti angažirani umjetnik. On je beskompromisan, stvara što želi i kako želi, a ne kako drugi smatraju da treba. Pobuna je nužno naličje roka, pa odbacujući rock stereotipe, paradoksalno, on se nameće kao jedini autentičan roker.

Majkova percepcija, s druge strane, suviše je usidrena u velikanima prošlosti, pa iako vidi da promjena dolazi, on joj se ne može otvoriti, za razliku od Viktora. Uopćeno govoreći, Majk se doima kao čovjek koji je potrošio svoj život, i sve u njemu. Ali ga Serebrennikov, uprkos tome, ne zamišlja ozlojađenog. Slomljenog da, ali ne i ogročenog, pa mu daje snagu da se uzdigne nad svojim umjetničkim i ličnim tragedijama. Ako je Viktor primjer prihvatanja promjene, Majk je primjer prihvatanja prolaznosti. Upravo u dinamici njih dvojice, gdje očekujemo poniranje u umjetničko i intimno rivalstvo, a dobivamo suodnos poštovanja, film i sam postaje autentičan, uzdiže se nad klišeom.

Kako je autentičnost najveća tema egzistencijalne filozofije, film nosi nešto od tog sartreovskog šmeka. Pored očigledne asocijacije na ljubavni trougao Sartrea i Simone de Beauvoir, prisutan je, čini mi se, lajtmotiv slobode i odgovornosti. Onoga što bi Sartre nazvao bad faith, svih izgovora koje sebi navodimo da izbjegnemo preuzimanje odgovornosti nad vlastitom sudbinom, svih razloga zašto, pod teretom društva, ne možemo ili ne smijemo, pa se odričemo onoga što jesmo ili možemo biti.

Mnogo je scena koje bi vrijedilo spomenuti, ali Izdvojio bih jednu. Majk liježe kraj Nataše, a potom je nježno zagrli, nakon što pažljivo uđe u stan, skoro očekujući da zatekne Viktora s njom. I potom dijalog koji slijedi među njima:

- It’s just a teenage romance. We walk hand in hand. And sometimes we kiss.
- You know that holding hands is the most dangerous thing of all.

Interesantna mi je bila i simbolika naslova, pored očigledne konotacije Viktorove pjesme. Ako je proljeće simbol rađanja, ljeto je simbol mladosti. Ljeto su Mark Tvejn i Hakbleri Fin, mladost i buntovništvo. Ljeto je romansa, sazrijevanje, ljubav.

Ljeto uvijek kratko traje. Baš tu, možda, u posljednjih stihovima fantastične pjesme koja zatvara film, Кончится лето, treba tražiti srž Serebrennikove misli:

But maybe there will be at least a day
Maybe there will be at least an hour
when we are happy.



Je li još ko pogledao? Šta mislite? Šta kaže @dale cooper, forumski muzički meštar?

evo svrših ga i ja pa da podijelim impresije. vjerovatno neću biti tako opširan kao ti

definitivno ne vidim ovdje Malicka, mislim da je Serebrenikov uzore vidio prvenstveno u engleskim muzičkim biopicovima iz zadnjih 10-15 godina. film manje više funkcionira kao spoj Control (Corbijn) i 24 Hour Party People (Winterbottom).

mislim da je tema dvojaka ovdje: prvo tu imamo tenzije između dvije generacije rock muzičara te lenjingradske (?) scene, a onda i komentar na današnje vrijeme. prvi dramski sukob je između Majka, grassroots rockera nulte generacije koji je uglavnom radio prepjeve stranih hitova na ruski, i tek pokoju svoju pjesmu, te viktora, svojevrsnog predstavnika novog vala koji je pod uticajem svojih savremenika, više sklon pisanju svojih tekstova i muzike, obradi lokalnih tema i slično. iako je ovo poprilično nategnuto, u sarajevskim muzičkim toponimima radilo bi se o sukobu generacije ranih indexa sa generacijom novih primitivaca.

kako sam već ranije gledao već jedan film Serebrenikova, Učenik, već sam upoznat da se radi o pismenom režiseru koji zna posao te je i Leto u tom smislu korektno napravljeno. čak ni ove scene koje iskaču iz narativa sa ovo-se-nije-desilo napomenom, koje bi kod nekog manje pismenog možda otele kontroli, ovdje su prilično dobro uklopljene i ne strše.

kao i u prethodnom filmu koji se bavio odnosom države, religije i obrazovanja (nauke), ovdje ponovo imamo kao temu odnos države i umjetnosti. kako je njegov prethodni film zbog kritike režima i crkve izazvao dosta kontroverzi u Rusiji, autor je već poslije njega počeo dobijati prijetnje, a započeti su i neki krivični procesi protiv njega, pa na kraju i kućni pritvor zbog kojeg nije mogao prisustvovati premijeri filma u Cannesu.

Leto se zato po mom mišljenju i ne bi trebao posmatrati mimo tog konteksta, jer je evidentno da je nastao kao umjetnički odgovor na cijelu situaciju.

[zomri]

našao sam i dokumentarac "Posle Leta" koji govori o ovim događajima iz perspektive aktera filma, sniman na autentičnim lokacijama, ali nažalost nema čak ni engleskog titla

[ExNihilo]

Zanimljivo je da si spomenuo novoprimitivce. Scena u kojoj Majk pokazuje Viktoru ploče velikih bendova, a ovaj manje-više nema pojma ni o kome se radi, a kamoli da ih je slušao, pa ipak ga to ne sputava da piše originalniju muziku od Majka koji je život proveo upijajući sve te velikane, podsjetila me na jedan intervju u kome Nele kaže, otprilike, mi smo bili skupina momaka među kojima niko nikada nije kreirao bilo kakvu formu umjetničkog djela, bez formalnog obrazovanja u umjetnosti, bez ikakvih referenci.

Nekada, a pogotovo u umjetnosti, čini se da znanje inhibira kreativnost i originalnost koje, opet, dolaze sa spojem mladosti i samopouzdanja.

[dale cooper]

Najbolja stvar u ovom filmu je fotografija koja je zaista lijepa i nosi film čak i kada ostali dijelovi nisu na istom nivou. Ne mogu reći da me
podsjeća ni na koga posebno. Možda u nekim momentima, kao na onoj sceni na plaži kada je fokus mekaniji, malo vuče na Cuaronov Rome,
iako je to mnogo superiorniji film po svim tačkama. Ovo ostalo ste vas dvojica dobro pokrili. Coming of age priča o sudaru generacija, stare
i nove garde. Mike je previše očaran i pod uticajem muzike koju voli da bi bio bilo šta više od imitatora i emulatora.
To odlično pokazuje ona scena u stanu gdje zamišlja sebe i svoje prijatelje na ikoničnim coverima poznatih albuma i bendova. On želi da
bude kao oni. On želi da bude Bowie, Reed ili Dylan. Ali nije, on je samo Mike iz Rusije. Viktor sa druge strane jednostavno želi da bude svoj,
da piše pjesme koje će reflektovati njega, njegova osjećanja, iskustva i razmišljanja. On je u ovom filmu prikaz autentičnog talenta.
Mikeu je na kredit što to vrlo brzo i shvaća (iako mu je to sigurno sa jedne strane i bolno) i gura Viktora da snima i promoviše svoju muziku na
uštrb sopstvene karijere. Što se tiče same muzike moram priznati da sam tek nakon gledanja filma proguglao i skontao da se radi o stvarnim
ljudima i stvarnoj sceni koja je postojala u Rusiji sa kraja 70tih i početka 80tih godina. Iako da budem iskren nisam baš nešto posebno
impresioniran muzikom. Кино nisu loši, ali nije ništa što već nisam čuo. Više su mi se svidjele pjesme i coveri ove nove generacije ruskih
bendova koje se pojavljuju u filmu. Pa mi je tako najbolji muzički momenat onaj cover All The Young Dudes od benda Shortparis.


U svakom slučaju film je solidan i nije loš za početak ovog filmskog kluba.

[johnnykola]

Nisam rekao da sam završio film. Vidim ovaj stariji nešto ljubomoran na ovog mlađeg. Sve super, režija, kontemplacija, fotografija, ali likovi su mi k'o karikature, naročito stariji roker. Opet, da, može se film gledati, ali polufelerično je to. Bar meni. Napišem kad odgledam osvrt. Dugo sam o Frediju odbacivao pogledati onaj film, ali bio je odličan. Na dobrom je tragu mislim Zomri ovo Vinterbotom i Kontrol. Ipak, Srebrni nisi Antuntun. Realno. Dodatno, neko je dobro pisao zašto su engleski i talijanski tipa jezik pjevljiviji od naših slavenskih. Pa zato što nemaju samo osnovnih pet samoglasnika već njih dodatnih još deset do petnaest u izgovoru. Možeš se ti natezati šmržljmn, vrdžmrdi, ne i de, brale, zadaj film k'o Kako je propao rokenrol, to bi imalo smisla. K'o što Sisa reko u Munjama kakva je to muzika truć, puc, cuc i šta...

Ali, ko zna možda se do kraja preobrati, evo bit ću baš pozitivan i očekivati preokret.

[zomri]

Zanimljivo je da si spomenuo novoprimitivce. Scena u kojoj Majk pokazuje Viktoru ploče velikih bendova, a ovaj manje-više nema pojma ni o kome se radi, a kamoli da ih je slušao, pa ipak ga to ne sputava da piše originalniju muziku od Majka koji je život proveo upijajući sve te velikane, podsjetila me na jedan intervju u kome Nele kaže, otprilike, mi smo bili skupina momaka među kojima niko nikada nije kreirao bilo kakvu formu umjetničkog djela, bez formalnog obrazovanja u umjetnosti, bez ikakvih referenci.

Nekada, a pogotovo u umjetnosti, čini se da znanje inhibira kreativnost i originalnost koje, opet, dolaze sa spojem mladosti i samopouzdanja.

Pa da, ili si umjetnik ili nisi, nema to veze sa naslušanošću. Ona više proizvodi kritičara nego umjetnika

S druge strane, Viktor je pripadnik punk generacije (upratili ste da se jedan od likova zove bukvalno punk ) i njima je svojstven nagon destrukcije i ponovne kreacije iz ničega.

Kako tumačite one kolor scene?

[ExNihilo]

Moramo najprije odgovoriti na pitanje koja je funkcija crno-bijele tehnike, izvan one kinematografske?

[zomri]

Otprilike, samo da (filoz)ofiranjem ne prepadnemo neke koji ovo čitaju jer neće nam se priključiti

Elem mislim da si na dobrom tragu. Crnobijela fotografija je odabrana da bude ograničavajući faktor za prikaz tog svijeta. U Controlu smo svijet gledali kroz oči Iana Curtisa pa je zato tamo odabrana, ovdje radi sveukupnog stanja tog vremena i prostora. Kolor scene stoga su prikaz mogućeg svijeta, svijeta slobode u kome bar možeš igrati i plesati na rock muziku.

[ExNihilo]

Otprilike, samo da (filoz)ofiranjem ne prepadnemo neke koji ovo čitaju jer neće nam se priključiti

Elem mislim da si na dobrom tragu. Crnobijela fotografija je odabrana da bude ograničavajući faktor za prikaz tog svijeta. U Controlu smo svijet gledali kroz oči Iana Curtisa pa je zato tamo odabrana, ovdje radi sveukupnog stanja tog vremena i prostora. Kolor scene stoga su prikaz mogućeg svijeta, svijeta slobode u kome bar možeš igrati i plesati na rock muziku.

Ja ću ponuditi srodno, ali nešto depresivnije tumačenje. Ako se ne varam, boje iskaču samo u "this-did-not-happen" scenama. Što će reći, boja je rezervisana za maštu. Stvarnost je crna.

Eto, sad kad smo ustanovili da je stvarnost crna, možda i Bloo pogleda film.