Ima ta priča više dimenzija.
Prva je, da lokalni pseudo ljevičari u nedostatku inspiracije posežu za kopiranjem komšija, kod kojih je situacija znatno bolja, za borbu sa neprijateljem. U Srbiji i Hrvatskoj stvarno nije problem pronaći fašizam i boriti se protiv njega.
E sad, ima tu taj neki čudni, paradoksalno, nacionalizam kod tih ljudi, pa ti je potrebno da taj fašista bude tvoj, pa da se dokažeš u punom sjaju. Odatle ta potreba da se iskopaju domaći kvislinzi i da im se da uloga dosta veća nego su je imali, pa da i mi imamo svog Dražu i poglavnika i na njima dokazujemo svoj antifašizam.
Druga dimenzija je ideološka zaslijepljenost i ignorisanje posljednjeg rata, kao antifašističkog. I ovo dolazi iz ove prve dimenzije i želje da se osude nacionalizmi i ratovi u Jugoslaviji okarakterišu kao međunacionalni građanski ratovi. Drugi paradoks je da je ta verzija istorije, po kojoj je rat u BiH vjersko-etnički sukob, upravo verzija fašista iz tog rata i jedan od njihovih ratnih ciljeva kojim se i opravdavaju silni zločini.
Uloga SDA u svemu je različita kroz zadnjih 30 godina. Od zastave sa ljiljanima pod kojom su se zaista borili posljednji antifašisti Evrope, protiv etničke podjele države, protiv povampirenih četnika i ustaša, protiv odmazde i osvete, do ruke spasa tim istim fašistima, samo da bi se ostalo na vlasti.
Iako ni blizu željenog stanja, teritorija koju je kontrolirala Armija BiH je i danas jedina multikulturalna sredina u bivšoj Jugoslaviji. Sarajevo je jedini grad u kojem se izučava srpski i hrvatski jezik, za razliku od komšija koji bosanski u većini i ne priznaju. Ja da se pitam, izučavao bi se i ladino i romski...
Iskreno, čistog ideološkog fašizma kao dominantne ideologije u SDA fakat nije bilo i tu ne treba lagati. SDA se vremenom transformirala u lešinarsku stranku kojoj se ništa ne gadi, od četnika, ustaša do abdićevaca, samo za tendere i budžete. Tek sada se može očekivati, u očaju očuvanja vlasti koja im curi kroz prste, posezanje za nacionalizmom, kao posljednjom odabranom. Pogledati bisere Samre Ćosović, ode i dođe...
Nedavno sam pogledao Scream for me, Sarajevo, jedva iz nekoliko puta. Nisam mogao progutati sve u komadu, jer me podsjetio na toliko uspomena iz tog vremena.
Ali osjećaj koji je bio dominantan poslije filma, jeste da te energije i vjere da radiš i boriš se za pravu stvar, da si na pravoj strani istorije i da je u toj borbi svaka lična žrtva vrijedna, više nema. Taj silni kapital moralno superiorne strane koja se u tom ratu borila za sve pozitivne ideale svijeta, uključujući antifašizam je prokockan poslije rata. I znamo ko ga je prokockao svojim lešinarenjem i saradnjom sa ideološkim fašistima poslije rata, samo za šaku vlasti, budžeta i moći.
Suština je, da svidjelo se to nekome ili ne, antifašističku borbu 41.-45. su ideološki iznijeli komunisti, koji su u poslijeratnom periodu tu istu borbu pretvorili u poraz raspadom države i povampirenjem fašizma. Krivica je isključivo na njima, jer su apsolutno upravljali državom do samog kraja, i pripadaju im sve zasluge i pokude za taj period. Odbijanje reformi, odbijanje ulaska u EU više puta (a maltene, jedini uvjet je bio višestranački izbori), samo da bi se sačuvala apsolutna vlast ide samo njima na dušu.
Također, činjenica je da je zastava sa ljiljanima i Armija BiH bila simbol antifašizma koja je vodila tu borbu protiv fašizma 90ih. SDA je bila osnova te vlasti i jednako im pripadaju zasluge i krivica, kao i komunistima u onim periodu. SDA je također na putu rasprodaje ideala, samo da se ostane na vlasti i na nama je hoćemo li ih zaustaviti, prije nego bude kasno i BiH doživi sudbinu Jugoslavije.
