Deblokada Sarajeva???

[tempuser]

Naravno, jer nisam bio ogranicen na raspredanje vojnih tajni po stanicnim dezuranama i otpremama i po tome ravnam svijet, a 28 godina poslije sam dovoljno mudar da stvari tumacim na ispravan nacin.

[Woody]

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA; SUĐENJE VIKIĆU I OSTALIM: “Zločini Armije BiH i MUP-a nisu bili planirani ni sistematični, ali njihovo zataškavanje jeste“

Danilo Kiš je prije mnogo godina, kada su ga pitali zašto se u svojim knjigama, "Grobnici za Borisa Davidovića", prije svih, tako opsesivno bavi zločinima staljinizma, a ne fašizma i nacizma kojeg je osjetio na svojoj koži i od koje mu je stradala familija, kazao: "Zato što su staljinistički zločini, logori, kazamati, ubistva, progoni... uništili jednu veliku ideju" (pravdu, jednakost, solidarnost, slobodu...); Eto najcjelishodnijeg odgovora na pitanje o tome zašto, čemu i kome pisati danas i ovdje o jednom skoro trideset godina starom "nemilom događaju"; Ideja Bosne i Hercegovine počela je kopniti, nestajati kada su se oni koji su je branili, počeli ponašati kao oni koji su joj odlučili doći glave

Piše: Senad AVDIĆ

Suđenje na Sudu BiH Draganu Vikiću, Jusufu Pušini i ostalim (Nerminu Uzunoviću i Mladenu Čivčiću) koje Tužiteljstvo BiH tereti za ubistvo osmorice pripadnika rezervnog sastava Jugoslovenske narodne armije, 22. aprila 1992. godine, ušlo je u treću godinu svog trajanja i nemoguće je i pretpostaviti kada bi se (i na koji način) moglo završiti. U procesnom smislu i dinamici još se "igra prvo poluvrijeme", tužiteljica Vesna Ilić još uvijek izvodi svoje svjedoke i dokaze, odbrana će svoje dokaze i svjedoke, nadajmo se, predočiti i izvesti u nešto kraćem vremenskom roku. Iako navodni "dobri novinarski običaji", koje kreiraju i preporučuju oni koji se nikada ni sudskim ni bilo kakvim opipljivim novinarstvom nisu bavili, ne trpe pisanje o sudskim procesima, analizu njihovog toka i sadržaja, sve dok presuda ne postane pravomoćna i neupitna, s ignorantskim zadovoljstvom ću zaobići tu nepisanu, licemjernu konvenciju. Uostalom, nema potrebe da se novinarstvo usklađuje sa pravosuđem i povinuje njegovim običajima i standardima, jer tužiteljstvo u konkrentom slučaju, a i mnogim drugim, barem dvije decenije zaostaje za medijima i njihovim doprinosom rasvjetljavanju zločina u Velikom parku u Sarajevu.

Već godinu-dvije nakon rata, zahvaljujući pojedinim medijima i novinarima, a neskromno ću i sebi pripisati stanovite istraživačko-novinarske zasluge, skicirane su osnovne konture tog strašnog, pritom neobjašnjivog zločina, i sačinjeni prilično vjerodostojni fotoroboti neposrednih počinitelja i njihovih, ne nalogodavaca, nego pokrovitelja i zaštitnika. Ničeg bitno novog, proširenog i dopunjenog nije donijela niti istraga tužitelja iz Haaga koji su se time bavili godinama, kao ni lokalnih tužiteljsko-istražiteljskih timova koji su optužnicu podigli 20-ak godina nakon tog smaknuća. Svi koji su optužnicom Tužiteljstva BiH dovedeni u vezu sa likvidacijom vojnika JNA iz aprila 1992. godine su odranije bili poznati medijima.

Dosadašnji tok suđenja, sadržaj optužnice, svjedočenje nepregledne kolone ludih, gluhih i zbunjenih svjedoka tužiteljstva, nudi sasvim dovoljno, možda čak i previše argumenata i "dokaznog materijala" za generalni sud o zločinima koje su počinile vojne i policijske snage "pod kontrolom legalnih vlasti u Sarajevu", kao njihovom i pravosudnom tretiranju i procesuiranju. A taj generalni zaključak, što ne znači i uopćeni, jer je riječ o konkretnim radnjama i praksama, ovako ću formulirati: zločini koje su počinili pripadnici Armije BiH, odnosno MUPBiH, kakav je slučaj sa smaknućem vojnika u Velikom parku, nisu bili planirani, nisu činjeni sistematski, planski i organizirano. Ali je njihovo zataškavanje, negiranje, pravosudno nesankcioniranje pod političkim pritiskom, prekvalificiranje, bolje rečeno prefabriciranje njihovog karaktera... činjeno sistematski, planski, organizirano!!! Činjeno je to sa najvišeg nivoa civilne, vojne, policijske i pravosudne vlasti u Sarajevu.

Opis tragičnog događaja u Velikom parku, njegova hronologija, početak i tragični epilog, u svim njegovim elementima, akterima, kako ih je poredala tužiteljica Vesna Ilić i njen tim, poklapa se sa medijskom slikom, istinom do koje su mediji "dobacili". Pa da brzinski obnovimo gradivo podsjećajući na najvažnije činjenice sa tim u vezi.

Osmorica vojnika, pripadnika rezervnog sastava JNA, uglavnom iz okoline Sarajeva, ostali su 22. aprila na Dobrinji zaglavljeni u vojnom transporteru.

Pripadnici Teritorijalne odbrane Dobrinje prebacuju vojnike u nadležnu policijsku stanicu SJB Novi Grad. Malik Krivić, šef policije, zarobljenike zbog "njihove sigurnosti" prepušta Davoru Matiću, zvanom Mišo Žmiro, lokalnom predratnom "žestokom momku", dakle kriminalcu, koji je sa svojim jaranima kontrolirao okolne kvartove. Mišo Žimiro treba zarobljenike predati nekom u Sarajevu, nije utvrđeno kome, policiji ili vojsci. Procedura je u takvim slučajevima, prema Krivičnom zakonu, bila jasna, zarobljenici se predaju Centru službi bezbjednosti, koji nakon toga uključuje Ministarstvo odbrane, vojnu policiju... Ništa od toga nije poštovano. Djelo koje bi se vojnicima JNA moglo pripisati moglo je biti kršenje zabrane o vožnji oklopnih vozila u gradu, koja je nešto ranije donesena.

JAVAŠLUK, NEZNANJE, A NE PLANIRANI ZLOČIN

Mišo Žmiro, potom, sa svojim pajdašima koji su imali legitimacije vojne policije procjenjuje da je najsvrsishodnije da zarobljenike odvede u Dom policije, smješten iznad sarajevskog Velikog parka, koje je u prvim danima rata bilo sjedište i policije (specijalna jedinica RMUP-a pod komandom Dragana Vikića) i vojske ("Vukovi" Jusufa Juke Prazine) i još kojekakvih policijsko-obavještajnih družina, čudnih biografija, nedefiniranih nadležnosti i suspektnih namjera i zadataka.

Dragan Vikić, kako je tvrdio više puta u medijima (i ne samo on), odbija prihvatiti zarobljenike i o tome telefonom obavještava svog neposrednog nadređenog, Jusufa Pušinu, pomoćnika ministra zaduženog za rad policije, tražeći da se osmorica rezervista JNA odvedu u Centralni zatvor.

Istovremeno, zarobljenike preuzimaju ljudi okupljeni oko Jusufa Prazine, kao i samozatajni pripadnici neke druge policijske formacije, također smješteni u prostorijama Doma policije. Već je rečeno da se oko Doma policije vrtilo svakojakog svijeta, bivših sitnih i krupnih prestupnika, nasilnika-psihopata, naoružanih budala željnih herojskih podviga i dokazovanja, pa je sam čin davanja zarobljenika u ruke ljudima iz takvog miljea i takvog bezbjedonosnog profila bilo nedopustivo saučestvovanje u krivičnom djelu. No, ti ljudi, nisu pucali, nisu strijeljali vojnike JNA: učinili su to pripadnici formacije, izmišljene od strane države, jedinice "Ševe" namijenjene i izdresirane za unutrašnji teror i discipliniranje građana Sarajeva. Njihov zapovjednik, do rata nepoznati Nedžad Herenda, je po tvrdnjama većine svjedoka bio taj koji je hladnokrvno, mučki, pucao u zarobljenike ispred Doma policije, na vrhu sarajevskog Velikog parka.

Sve do čina likvidacije, rafalnog smaknuća zarobljenika, taj zločin ima karakter svirepog orgijanja "divlje horde", ratnih avanturista ili "neodgovornih pojedinaca", otrgnutih od kontrole i konfrontiranih sa zakonom i zdravim razumum. To se u ratu kakav se u tim prvim sedmicama vodio u Sarajevu, nažalost, moglo očekivati, pa i predvidjeti, ali se moralo i prevenirati propisanim zakonskim odredbama. Nisu pod oružjem, pa i na čelu otpora, bili samo patriotski osviješteni, odgovorni, razboriti građani, nego su to bile i različite kategorije psihopata, sadista, tarantinovskim jezikom rečeno "inglourios bastards" ("bešćutni gadovi"). Bili su u manjini, ali u agresivnoj, beskrupuloznoj manjini.

Sve ono što se dešavalo nakon tih, pojedinačnih, samovoljnih, bestijalnih rafala u zarobljenike u kasno proljetno poslijepodne 22. aprila 1992. godine imalo je karakter organiziranog, smišljenog planskog zataškavanja zločina, odbrane i zaštite zlikovaca, skidanja odgovornosti sa viših instanci i komandne odgovornosti. Potpuno je fascinantno, i strašno istovremeno, sa koliko je morbidne kreativnosti i pokvarene mašte vlast u Sarajevu godinama odbijala da prizna istinu koja je manje-više svima bila poznata i dostupna. Koliko je samo bilo potrebno sadističke bešćutnosti i organske kvarnosti da se mjesec dana nakon pogubljenja osmorice vojnika JNA (21. maja 1992. godine) njihovim roditeljima napiše pismo u kojem ih se "informiše" da su mladići nakon hapšenja na Dobrinji oslobođeni i da vlast u Sarajevu nema pojma šta se sa njima nakon toga dešavalo. Taj su dokument (kojeg je ovaj potpisnik objavio prije dvije decenije) potpisali čelnici Ministarstva odbrane (Jerko Doko) i Teritorijalnr odbrane (Hasan Efendić) Bosne i Hercegovine, mada sve ukazuje da su oni samo stavili potpis na krvavu laž koju su im u bestidni službeni dokument upakirali njihovi suradnici, pomoćnici za bezbjednost, bivši oficiri KOS-a, ili njihovi ortaci i simpatizeri u civilu.

TI, JA I SARAJEVSKI VELIKI PARK

Ne znaju, dakle, čelni ljudi vojske gdje su završili pripadnici JNA, mjesec dana nakon što su strijeljani, a ne oslobođeni. Nije im poznata sudbina likvidiranih, pa oslobođenih vojnika iako je o tom zločinu raspravljano na najvišem mjestu u državi, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, i to ne na inicijativu nekog njegovog, bezveznog, formalnog, nepatriotskog člana, nego na poticaj najvećeg sina Predsjedništva BiH, a i šire, Alije Izetbegovića. Samo dan nakon što je oslobođen i razmijenjen za Milutina Kukanjca, dakle 4. maja. Izetbegović saziva proširenu sjednicu Ratnog predsjedništva BiH na koju poziva sve najodgovornije ljude u politici, vojsci, sigurnosnim agencijama i traži da se raspravi slučaj smaknutih vojnika iz Velikog parka. Prisutne on informira da je tokom noći koju je proveo u zatočeništvu u kasarni Jugoslovenske narodne armije u Lukavici, ispod prostorije u kojoj je pritvoren, cijelo veče slušao zapomaganja, prijetnje, uvrede, kletve... roditelja ubijenih mladića. Kazao je da se plašio da će ga ta masa kidnapovati, pa i likvidirati. Izetbegović je, što se nalazi u stenogramu sjednice koju će vjerovatno kao dokaz predočiti odbrana Dragana Vikića i Jusufa Pušine, rekao da ga je o zločinačkom događaju od 22. aprila četiri-pet dana kasnije informirao tadašnji ministar MUPRBiH Alija Delimustafić. Kazao je i da je dobio spisak s imenima tih, kako je rekao, ubijenih vojnika JNA. Ako je o tome bio upoznat Alija Izetbegović, prirodno bi bilo očekivati da su o detaljima zločina ponešto znali oni koji su bili zaduženi da ga logisticiraju povjerljivim informacijama i šopaju "operativnim saznanjima".

Ali, eto, nisu imali pojma. Prolaze kao na pokretnoj traci već tri godine kroz sudnicu Suda BiH gospodari života i smrti u ratnom Sarajevu koji ništa ne znaju o Velikom parku. Kemal Ademović, u trenutku zločina Vikićev zamjenik, kasnije nasljednik u Specijalnoj jedinici, pa još kasnije direktor bošnjačke tajne policije, ničeg se ne sjeća. Isparilo mu iz glave. Omiljeni Izetbegovićevi vojno-obavještajni satrapi, njegov savjetnik Fikret Muslimović, ništa čuo, ništa vidio, njegov podređeni obavještajac (i u onoj i u ovoj vojsci) Enver Mujezinović - još manje. Bakir Alispahić, u vrijeme masakra u Velikom parku, šef sarajevskog Centra službi bezbjednosti, također nije imao pojma, iako Petar Simović, tadašnji šef bezbjednosti u komandi Druge Armije JNA, pismeno svjedoči da je upravo sa njim dogovarao razmjenu (ubijenih) vojnika JNA za neke, također likvidirane Bošnjake iz Foče. U nekoliko izjava datih domaćim i stranim istražiteljima, Asim Dautbašić, čelnik Državne bezbjednosti BiH od najšireg povjerenja bošnjačkog vrha (tzv. "šure", koja je vukla sve najvažnije konce u političkom, vojnom i bezbjedonosnom sektoru, kako je u svom svjedočenju kazao Munir Alibabić, šef tadašnje Državne bezbjednosti Sarajevo) kazao je da je za postojanje jedinice "Ševe" saznao tek 1993. godine iz medija, u vrijeme dok je obavljao funkciju konzula BiH u Štutgartu. I kada je, nadodajem ja, za rad u Službi vrbovao desetine okorjelih kriminalaca koji su nakon rata preuzeli mafijaško podzemlje širom zemlje (Zijad Turković, Emir Hadžić, Senad Kobilić...)

Mnogo je zamršenih i nepristupačnih rukavaca priče o zločinu (i nekazni) u Velikom parku. Jedan od njih odnosi se na činjenicu da glavni akteri, neposredni učesnici i izvršitelji, odavno nisu među živima. Mišo Matić-Žmiro ubijen je godinu dana kasnije u kriminalnom obračunu u svom stanu. Jusuf Juka Prazina iste je godine ubijen u Belgiji, pod sumnjivo čudnim okolnostima. Nikada nisu otkrivene ubice i nalogodavci atentata na Nedžada Ugljena, visokopozicioniranog dužnosnika Službe državne bezbjednosti BiH koji je bio smješten u Domu policije i bio odgovoran za formiranje i djelovanje "Ševa". Ugljenovu sudbinu izbjegao je Nedžad Herenda, komandant "Ševa", za kojeg neki svjedoci na suđenju Vikiću, Pušini i ostalim tvrde da je bio glavni egzekutor nad osmoricom pripadnika JNA. Herendu je u ljeto 1996. godine, kidnapovala, mučila, saslušavala i na koncu neuspješno pokušala likvidirati jedna od frakcija unutar bošnjačke obavješajne strukture. Nakon oporavka Herenda je odselio u Holandiju gdje, po tvrdnjama njegovih poznanika, i danas živi. Navodno je, prema istim izvorima, od strane haških tužitelja bio "tipovan" i pripreman da bude ključni svjedok na suđenju protiv Alije Izetbegovića, do kojeg nikada nije došlo zbog smrti bošnjačkog lidera.

Zašto je značajno suđenje Draganu Vikiću, Jusufu Pušini, te Mladenu Čivčiću i Nerminu Uzunoviću, bez obzira na njegov konačni ishod i presudu koja će biti izrečena? Značajno je zato što ima ogroman značaj, stvarni i simbolički, jer se sudi zločinu, ubistvu osam vojnika JNA u Velikom parku, koji je bio prapočetak, nulta tačka svih zločina (da ne kažemo "istočnog grijeha"!) koje su počinili pripadnici oružanih snaga koje su branile Bosnu i Hercegovinu (Armije BiH i MUP-a). Odnos vlasti u Sarajevu prema tom zločinu, prvom te vrste, tolikih dimenzija i brutalnosti u napadnutom gradu, zataškavanje, prikrivanje, laganje, konstruiranje, bilo je svojevrsni ogledni primjer za sve buduće zločine, nasilje, kriminal u najširem smislu, koji su uslijedili od strane "vladinih snaga" ne samo u Sarajevu nego širom Bosne i Hercegovine.

NAŠI I NJIHOVI ZLOČIN(C)I

Nesankcionisanje zločina u Velikom parku koji se, dakle, desio u pola bijela dana u epicentru grada, pred očima stotina ljudi, utabalo je standarde ponašanja, obesmislilo odgovornost i za učinjeno i neučinjeno, uspostavio normu za sve zločine koji su se nakon njega desile. Osokolio je taj masakr ubice, a obeshrabrio građane Sarajeva koji su jedva izdržavali pred vanjskim terorom, a morali su strepiti i od unutrašnjeg. Nakon zločina u Velikom parku uslijedila su ubistva i nasilje nad nedužnim građanima, prije svega srpske nacionalnosti, poput pokolja nad šestočlanom familijom Krajišnik, likvidacije obitelji Ristovića, potom svirepog, godinu i pol dana toleriranog krvavog pira Mušana Topalovića Cace i njegovih patoloških zlikovaca nad srpskim civilima, ali i drugim koji su im, iz koristoljublja i drugih sebičnih razloga, stajali na putu. Ako su zločini nad građanima Sarajeva, osobito srpske i hrvatske nacionalnosti i bivali sudski procesuirani, tada je vlast pažljivo vodila računa da oni ne budu kvalificirani kao "ratni zločini", nego kao obična, malo svirepija ubistva. "Ako bismo im sudili za ratne zločine, stvorila bi se ružna slika o našoj borbi", reći će na jednom susretu sa predstavnicima sigurnosnih struktura Alija Izetbegović. Ako bi, pak, bili osuđeni za ta ubistva, čak i na višegodišnje robije, ubrzo bi zločinci, poput Envera Zornića, bili dotaknuti milošću svojih lidera i puštani na slobodu.

Neuvjerljiva opetovanja i demagoško-odbrambene tvrdnje bošnjačke elite da su zločini koje su počinile snage pod kontrolom legalnih vlasti u Sarajevu, neusporedivo manji od pokolja koje su počinile vojske dvije separatističke paradržave, jesu naravno tačne i neporecive, ali se ovdje ne radi o tome. Ovdje se radi o odnosu vlasti, državnog aparata, prema zločinima. A taj je odnos bio benevolentan, skoro tolerantan prema čak i najsvirepijim počiniteljima zločina. Kao takav je nerijetko korespondirao sa držanjem onih koji su zločinima destruirali Bosnu i Hercegovinu i njeno društvo i osnaživao spin o građanskom ratu u kojem nijednu od tri strane ne obavezuje poštivanje humanitarnog prava i zakona. Činjenicu da ni nakon skoro trideset godina vlast nije bila u stanju staviti tačku na jedan jednostavno rješiv zločin, ne može se opravdati time da ona taj zločin nije planirala, niti naredila. Dovoljno je zataškavanje, zaobilaženje zakona pa da se bude saučesnik u zločinu.

Danilo Kiš je prije mnogo godina (a nema suvremenije i aktuelnije građe od starih Kišovih tekstova!) kada su ga pitali zašto se u svojim knjigama, "Grobnici za Borisa Davidovića" prije svih, tako opsesivno bavi zločinima staljinizma, a ne fašizma i nacizma kojeg je osjetio na svojoj koži i od koje mu je stradala familija, kazao: "Zato što su staljinistički zločini, logori, kazamati, ubistva, progoni... uništili jednu veliku ideju" (pravdu, jednakost, solidarnost, slobodu...) Eto najcjelishodnijeg odgovora na pitanje o tome zašto, čemu i kome pisati danas i ovdje o jednom skoro trideset godina starom "nemilom događaju". Ideja Bosne i Hercegovine počela je kopniti, nestajati kada su se oni koji su je branili, počeli ponašati kao oni koji su joj odlučili doći glave!

(START BIH)

[PM72]

Naravno, moj svijet je bio siri od rapsredanja vojnih tajni na otpremi smjene i 28 godina poslije sam dovoljno mudar da stvari tumacim objektivno...

Jasta je...svašta si se naslusao dok si vozio humanitarce iza rata a koliko si mudar vidim na temama o autima.

[tempuser]

Naravno, moj svijet je bio siri od rapsredanja vojnih tajni na otpremi smjene i 28 godina poslije sam dovoljno mudar da stvari tumacim objektivno...

Jasta je...svašta si se naslusao dok si vozio humanitarce iza rata a koliko si mudar vidim na temama o autima.

Vidi, "istrazujes" moj lik i djelo po forumu!
Jel to sve sto imas sa napises???
Jadno i tuzno, ali ocekivano za ogorcenog i tvrdoglavog lika koji upire bez argumenata...
Sta je sljedece, da me hvatas na gramatiku?

Nego... Sta cemo sa onim sta si ti dozivio u Mostaru pa da imas pravo da diskutujes na tu temu? Nesto vec 3 x izbjegavas odgovor...

[Pitar sa Kariba]

Joj Senada, u Sarajevu kriminalci, neke paravojne formacije, predratni zestoki momci.... a ovi jadni JNA-ovci, eto oni se samo vozali "kroz zabranu".

[Chmoljo]

Joj Senada, u Sarajevu kriminalci, neke paravojne formacije, predratni zestoki momci.... a ovi jadni JNA-ovci, eto oni se samo vozali "kroz zabranu".

Nema sumnje da bi isti pucali po gradu da su imali priliku i naređenje. Ali nema sumnje da je njihovo ubistvo bilo ratni zločin.

Slažem se u ovome sa Avdićem potpuno. Rat je, nismo se gađali cvijećem, ali ako ćemo opravdavati ovakve zločine, onda smo ponovo ubili sve nevine, pogotovo one koji su voljeli ovu zemlju.

[PM72]

Joj Senada, u Sarajevu kriminalci, neke paravojne formacije, predratni zestoki momci.... a ovi jadni JNA-ovci, eto oni se samo vozali "kroz zabranu".

Nema sumnje da bi isti pucali po gradu da su imali priliku i naređenje. Ali nema sumnje da je njihovo ubistvo bilo ratni zločin.

Slažem se u ovome sa Avdićem potpuno. Rat je, nismo se gađali cvijećem, ali ako ćemo opravdavati ovakve zločine, onda smo ponovo ubili sve nevine, pogotovo one koji su voljeli ovu zemlju.

Da te malo ispravim i da dodam svoje mišljenje,

Pomenuti rezervisti su danima pucali po Dobrinji i Aerodromskom,gađali su iz PAM-a po narodu,stanovima...to bi i dalje radili da im nije pukla gusjenica i da se nisu svalili u jarak pa se morali predati.
Moj lični stav je bio da govna nije trebalo ni zarobljavati nego spaliti zoljom u transporteru i sve bi bilo OK.Međutim,kad si ih već zarobio i vodao ko mečke,trebalo ih je snimiti da pred kamerama kažu šta su uradili pa razmjeniti za naše ljude ili naoružanje.

Streljanje isprebijanih i svezanih ljudi je ratni zločin i to nema opravdanja.

[Pitar sa Kariba]

Ma ne opravdavam ni ja. I slazem se sa konstatacijom oko zlocina i sistematskog zataskavanja. Ali nervira ovo nase da bi bio "neutralan" mora se malkice navijati za drugu stranu.
K'o Velid Spaho na MojaTV PL BiH.

[tempuser]

Slažem se u ovome sa Avdićem potpuno. Rat je, nismo se gađali cvijećem, ali ako ćemo opravdavati ovakve zločine, onda smo ponovo ubili sve nevine, pogotovo one koji su voljeli ovu zemlju.

Ja nikad necu razumjeti primitivni rezon da je postupak drugog opravdanje za vlastiti postupak!
Ne kaze se dzaba "rat nije brat" i niko nije imun na afekat i odmazdu, zlocini su moguci i izvjesni bez obzira na ispravnost cilja, ali je bitna razlika kako se na nih gleda i kako ih se tretira.
Situacija se mogla rjesiti drugacije, al jbga nije i zlocin se desio, ok, ali sta se desavalo poslije toga? Nije to egzekucija na nekoj cuki na Trebevicu, smetljistu ili nekoj slicnoj lokaciji, pa da se "ne zna" za to, to se se desilo 200m zracne linije od kljucinh institucija drzave i pravosudja, a ni 28 godina poslije toga niko nije osudjen. S jedne strane to neki opravdavaju sa "i oni radili istu stvar", a s druge strane je dalo ogroman prostor neprijatelju za relativizaciju i tvrdnju da su se zlocini desavali na svim stranama i da nasa strana skriva zlocine, i da 25 godina poslije bukvalno odaberu jedan od simbola odbrane da ga za to optuze.
Ako je zlocin nazalost ratna nuznost, onda se bar moze napraviti razlika izmedju agresora i zrtva u tome kako se taj zlocin tretira.
E meni nije jasno kome je trebalo i kome to odgovara (osim onima koji su direktno umjesani) da se prema zlocinu na nasoj strani odnosimo kao i neprijatelj.

[tetejac]

kada govorite o Jukinom prelazu tamo, morate skontati i zasto je preso, nije vam to bio tip koji ce podviti rep pred politicarima i misevima iz logistike. On jeste htio moc i pare, ali su to isto htjeli i ovi drugi, i eto imas ih danas na vlasti u pola drzave. Ovi sto nisu bjezali su ili likvidirani (tipa Caco) ili podvili rep (Celo). Da je bilo 100 ljudi ko Juka, danas ne bi bilo manjeg entiteta.

Kao sto napisah, za Juku (a nije jedini) rat je bio biznis u koji nije usao, kako neki zamisljaju, "evo mene heroja, dajte mi pusku da vas branim", nego pod pokroviteljstvom svog sefa iz Cenexa i sve naravno uz Alijin amin.
E kako se posao pomjerao (stekovi ljudi iz grada pometeni, glavna lova se vrtila na Igmanu), a konkurencija bila velika tako se i Juka pomjerao, isao tamo gdje ima para i radio za nove sefove, ali je zadrzao isti modus operandi, postavi rampu i propisaj silu...
Ne zelim da se bavim SBBKBB varijantama, ali me lijepo strah da zamislm na sta bi ova drzava licila danas da je bilo 100 Juka.

Vrlo si obavjesten za osobu koja je na pocetku rata imala 16 godina...

Pa ovaj dečkić nije ni bio vojnik a meni sere o ratu, Posavini, Sarajevu?!

[tempuser]

Pa ovaj dečkić nije ni bio vojnik a meni sere o ratu, Posavini, Sarajevu?!

Naravno, jer domobran koji je, k'o i svi slični "bojovnici", k'o cavijapi objegao iz Posavine kad je zapucalo kako treba, dečkiću "koji nije bio ni vojnik" može samo da ga dobro poglaba!

[strucnjakdemagog]

Slažem se u ovome sa Avdićem potpuno. Rat je, nismo se gađali cvijećem, ali ako ćemo opravdavati ovakve zločine, onda smo ponovo ubili sve nevine, pogotovo one koji su voljeli ovu zemlju.

Ja nikad necu razumjeti primitivni rezon da je postupak drugog opravdanje za vlastiti postupak!
Ne kaze se dzaba "rat nije brat" i niko nije imun na afekat i odmazdu, zlocini su moguci i izvjesni bez obzira na ispravnost cilja, ali je bitna razlika kako se na nih gleda i kako ih se tretira.
Situacija se mogla rjesiti drugacije, al jbga nije i zlocin se desio, ok, ali sta se desavalo poslije toga? Nije to egzekucija na nekoj cuki na Trebevicu, smetljistu ili nekoj slicnoj lokaciji, pa da se "ne zna" za to, to se se desilo 200m zracne linije od kljucinh institucija drzave i pravosudja, a ni 28 godina poslije toga niko nije osudjen. S jedne strane to neki opravdavaju sa "i oni radili istu stvar", a s druge strane je dalo ogroman prostor neprijatelju za relativizaciju i tvrdnju da su se zlocini desavali na svim stranama i da nasa strana skriva zlocine, i da 25 godina poslije bukvalno odaberu jedan od simbola odbrane da ga za to optuze.
Ako je zlocin nazalost ratna nuznost, onda se bar moze napraviti razlika izmedju agresora i zrtva u tome kako se taj zlocin tretira.
E meni nije jasno kome je trebalo i kome to odgovara (osim onima koji su direktno umjesani) da se prema zlocinu na nasoj strani odnosimo kao i neprijatelj.

Vikić će na kraju za minimalnu krivicu biti osuđen, dok će se glavni egzekutor izvući. Da ne pričam o dželatima sa Kazana, iz Borsalina, Viktor Bubnja i dr. koji i danas slobodno šetaju gradom. Ako to nije sistemsko skrivanje zločina, ne znam šta je.

[PM72]

Vikić će na kraju za minimalnu krivicu biti osuđen,

Vikić da bude osuđen? za koju "minimalnu" krivicu?

[strucnjakdemagog]

Vikić će na kraju za minimalnu krivicu biti osuđen,

Vikić da bude osuđen? za koju "minimalnu" krivicu?

Da pratiš suđenje, znao bi.

[PM72]

Nemam vremena ni želje da se bavim četničkim glupostima na koje se ti primaš ko saučešće.Cilj srpske histerije i propagande jeste da se izjednače krivice i na silu osude legende odbrane grada jer im oni nikad neće oprostiti što su organizovali i sproveli otpor velikosrpskoj agresiji.

[tempuser]

Vikić će na kraju za minimalnu krivicu biti osuđen, dok će se glavni egzekutor izvući. Da ne pričam o dželatima sa Kazana, iz Borsalina, Viktor Bubnja i dr. koji i danas slobodno šetaju gradom. Ako to nije sistemsko skrivanje zločina, ne znam šta je.

Nazalost, prostor neprijatelju da optuzi Vikica je napravila nasa vlast zataskavanjem zlocina u Velikom parku. Da su nekog tad osudili mogli bi ga sad u dupe poljubit!
Kad pogledas, Cele, Juke, Cace, Delic po zemljom, komplet garnitura za Dobrovoljacku, od Ganica do Avde Panjete sa potjernicama iz SRB, ko je ostao od kljucnih ljudi odbrane bez optuznice? Vikic! Aha, prisij njemu Veliki park da nema mira!

[strucnjakdemagog]

Nemam vremena ni želje da se bavim četničkim glupostima na koje se ti primaš ko saučešće.Cilj srpske histerije i propagande jeste da se izjednače krivice i na silu osude legende odbrane grada jer im oni nikad neće oprostiti što su organizovali i sproveli otpor velikosrpskoj agresiji.

Pa bolan ne bio, Vikića su niz vodu pustili Bošnjaci. Ne kontaš ti mnogo toga.

[PM72]

Sreća pa imamo tebe na sajtu da nam pominješ recimo Borsalino ili Viktor Bubanj...mnogo pratiš četničke sajtove.

[Euridika]

Banned user for reason “Kršenje pravila foruma, vrijeđanje”
» tempuser

7 dana

[strucnjakdemagog]

Vikić će na kraju za minimalnu krivicu biti osuđen, dok će se glavni egzekutor izvući. Da ne pričam o dželatima sa Kazana, iz Borsalina, Viktor Bubnja i dr. koji i danas slobodno šetaju gradom. Ako to nije sistemsko skrivanje zločina, ne znam šta je.

Nazalost, prostor neprijatelju da optuzi Vikica je napravila nasa vlast zataskavanjem zlocina u Velikom parku. Da su nekog tad osudili mogli bi ga sad u dupe poljubit!
Kad pogledas, Cele, Juke, Cace, Delic po zemljom, komplet garnitura za Dobrovoljacku, od Ganica do Avde Panjete sa potjernicama iz SRB, ko je ostao od kljucnih ljudi odbrane bez optuznice? Vikic! Aha, prisij njemu Veliki park da nema mira!

Upravo tako.

S druge strane, neki drugi zločini i dalje stoje u fiokama. Ali da ne OT-imo više.

[Pitar sa Kariba]

A sta je to sa Borsalinom? Prvi put cujem.

[PM72]

Borsalino je bivši kafić u B fazi za kojeg srpska strana ( i ovaj demagog ) tvrde da je bio "logor za Srbe".Jedan od 126 u Sarajevu.Pa im malo to pa navedu "logor na Trgu Zavnobih-a pa usput privale još dvije adrese -podrum na Trgu Zavnobih-a br. 25 i podrum na Trgu Zavnobih-a 27 (dakle 4 logora za Srbe u B fazi - a sve ista adresa i još privale kotlovnicu)...

[Pitar sa Kariba]

Aha, rank: PiJonirska Dolina.
Ja konto nesto konkretno....

[Nekako s proljeća]

Pa ovaj dečkić nije ni bio vojnik a meni sere o ratu, Posavini, Sarajevu?!

[Woody]

A sta je to sa Borsalinom? Prvi put cujem.

E, evo šta je:

Ono što je radio sarajevskim Srbima, Prazina je nastavio činiti mostarskim Bošnjacima

(STAV, 27.12.2016)

Prije nekoliko dana uhapšene su tri osobe osumnjičene za ratne zločine nad Srbima u opkoljenom Sarajevu. Jedan od njih, Senad Džananović, bivši pripadnik jedinica pod komandom Jusufa Juke Prazine, uhapšen je zbog sumnje da je zatvarao i premlaćivao zatočene sarajevske Srbe u kafiću “Borsalino” u naselju Ali pašino Polje; po svjedočenjima žrtava koji su ondje preživjeli torture, u ilegalnom zatvoru Jusufa Prazine neki od zatočenih i skončali su svoj život nakon teških premlaćivanja

“Neka su ga uhapsili, to je sramota za sve nas ostale koji u tom nismo učestvovali niti nam je padalo na pamet da to radimo. Mi smo imali preča posla, skakali smo s linije na liniju, bez dana odmora.” Tako nekadašnji pripadnici “Jukinih vukova”, jedinica pod komandom Jusufa Prazine na Ali‑pašinom Polju, komentiraju ovih dana hapšenje Senada Džananovića, zvanog Glavoguz.

“Borsalino” je ključna riječ, prije rata kultni kafić u sarajevskom naselju Ali‑pašino Polje, u B‑fazi, u prvim mjesecima opsade Sarajeva i zatvor u čijem su podrumu zatvarani i premlaćivani sarajevski Srbi. Džananović je bio čuvar, stražar, ili šta već, u “Borsalinu”. Tužilaštvo BiH sumnjiči ga za ratni zločin, zato je uhapšen. Nekoliko dana kasnije pušten je na slobodu uz mjere zabrane, do eventualnog podizanja optužnice.

Zvanično, Džananovića Tužilaštvo sumnjiči da je “na području naselja Ali‑pašino Polje i drugih sarajevskih naselja, s njemu poznatim osobama, nezakonito pretresao i hapsio civile srpske nacionalnosti, koje su potom zatvarali u improvizirani zatvor na području naselja Ali‑pašino Polje i drugim objektima općine Novi Grad”. Džananović nije sam, uz njega Tužilaštvo sumnjiči još dvije osobe. No, obje su u inostranstvu već godinama. “Ne znam je l’ on imao ikakvu zvaničnu dužnost, znam da je bio u ‘Borsalinu’”, pričaju nam Džananovićevi suborci. “Udarao je koga je stigao, ko god da je bio u podrumu dobio je batine. Sjećam se, pošli smo u štab i svratili smo, prijatelj i ja, po neke stvari do ‘Borsalina’. Pojavio se na vratima i krenuo je da me udari. Uhvatio sam ga za ruku, ostali su povikali da sam vojnik. Mislio je da sam neki od zarobljenika. Da je bilo premlaćivanja, bilo je. O silovanju i ostalim stvarima koje se sada spominju zaista ne znam ništa.”

UBISTVA U PODRUMU

O zatvaranjima i mučenjima u “Borsalinu” znalo se u ratnom Sarajevu još od prvih mjeseci, no u haosu koji je tada vladao glavnim gradom Bosne i Hercegovine nije bilo vremena da se vlasti time ozbiljnije pozabave. Vojnici koje je pod svojom komandom okupio Jusuf Prazina imali su ključnu ulogu u prvim mjesecima odbrane grada. Velika, ogromna većina njih s ponosom može pričati o svojim ratnim danima, o odbrani Mojmila, Dobrinje, Nedžarića, Stupa, bitkama na Otesu… No, među njima su postojali ljudi poput njihovih komandanata iz kojih je rat izvukao sve najgore i koji su dopuštali zlostavljanja. Jasno, bilo je među zatvorenima onih koji su itekako zaslužili pritvor i ispitivanje, nalazilo se u njihovim stanovima i oružja i municije i rasporeda uloga u zamišljenoj okupaciji Sarajeva. Nažalost, zatvarani su i oni čiji je jedini grijeh bilo krivo, “drugačije” ime. Zlostavljanje Sarajlija mrlja je na odbrani grada.

U proljeće su 1993. godine vlasti, nakon što su uspostavljeni kakav-takav red i hijerarhija, počele obračun s kriminalcima ili s ljudima za koje se sumnjalo ili, pak, znalo da su učestvovali u hapšenjima, premlaćivanjima, ubistvima… Tada je suđeno i Senadu Džananoviću, spominje to ovih dana i njegov branilac Senad Dupovac, koji za Oslobođenje kaže da je ovaj slučaj pravno završen jer je njegov branjenik još 1993. godine zbog ovoga bio osuđen na tri godine i dva mjeseca zatvora. Po dostupnim podacima, to je suđenje Džananoviću i još dvojici s njim optuženih ipak bilo obična farsa jer su, kako se navodi, oslobođeni zbog neuračunljivosti i nemogućnosti normalnog praćenja toka suđenja.

Suđeno im je u nekadašnjoj Kasarni “Viktor Bubanj”, istoj onoj u kojoj je danas Sud BiH i njegov Odjel za ratne zločine. Neki od ratnih sudaca danas su sudije Suda BiH, moguće da se s Džananovićem ponovo sretnu, jer, Tužilaštvo je istragu proširilo na još nekoliko djela, na ubistva, nezakonito zatvaranje, silovanje, mučenje, nečovječno postupanje sa žrtvama…

UBISTVO DRAŠKOVIĆA

Izuzevši prenapuhane cifre u izvještajima, huškački napisane tekstove i tzv. istraživanja o ubistvima “desetina hiljada sarajevskih Srba”, ipak postoji dosta ozbiljnih, policijskih ili sudskih dokumenata o onome što se u ljeto 1992. godine događalo u sarajevskom kafiću “Borsalino”. O zatvaranjima i premlaćivanjima svjedočilo se i tokom nekoliko različitih procesa u Tribunalu u Hagu. Tako je o onome što se u podrumu “Borsalina” dešavalo u drugoj polovini 1992. godine u Hagu svjedočio nekadašnji radnik MUP-a RBiH Kosta Kosović. Svjedočeći na suđenju Stanislavu Galiću, Kosović je kazao kako je živio u naselju Ali‑pašino Polje, u B-fazi, na Trgu ZAVNOBiH‑a. Početkom 1992. godine bio je u bolnici i u svoj se stan na sedmom spratu vratio krajem marta 1992. godine. Nekoliko sedmica poslije, sazvan je sastanak kućnog savjeta u ulazu zgrade. Kada je došao, kako je kazao, u stubištu je zatekao samo komšije Srbe. “Pitao sam zašto smo tu i gdje su ostali, kazano mi je da im ne treba niko drugi. Rečeno nam je da u stanovima ne smijemo imati ništa na ćirilici, nikakve slike srpskih slikara i slično. Odmah nakon sastanka pokupili su nas muškarce i odvedeni smo u zatvor. Nije to bio pravi zatvor, bio je to podrum zgrade. Bili su užasni uslovi. Razmješteni smo po podrumu i tu smo proveli noć. Ljude su dovodili i izvodili iz podruma. Bilo nas je puno i tada je počela tortura. Počeli su nas tući, psovati nam, vrijeđati nas. Bili su tu neki vojnici i policajci. Mene su pretukli i nisam mogao stajati na nogama, pao sam na betonski pod.”

Kosović je u zatvoru svjedočio ubistvu zatočenog muškarca. “Sredovječni muškarac je ušao u podrum i sjeo je pored mene. Odmah je počeo plakati. Pokazao sam mu na svoje modrice i rekao sam mu da će i to proći. Rekao sam mu da bude tih, a on mi je kazao da će me ubiti. Nisam mu vjerovao. Glavni čovjek u zatvoru, Senad Džananović, ušao je sutradan. Imao je zamotane članke na rukama kada je tukao ljude, da zaštiti članke. I prozvao je tog čovjeka, Novicu Draškovića. Novica je izašao i taj ga je čovjek tako pretukao da je Novica umro pred našim očima.” Kosović je ispričao da je s njim u podrumu u istoj prostoriji bilo 25 ljudi i da su svi zlostavljani. “Mene su jedne noći tako pretukli da sam pao u nesvijest i tako ostao na podu”, dodao je. “Ne znam kako sam preživio, znam da sam trebao biti ubijen. Oni, kada hoće da nekog ubiju, to i najave. Zvali su me stari pas. Stražar mi je jednom rekao da će meni, starom psetu, sutra biti egzekucija. Znao sam šta to znači. Spasio me je UNPROFOR. Saznali su za nas i tako sam oslobođen iz podruma.” Kosović je kazao da je, nakon izlaska iz zatvora, bio u svom stanu u kućnom pritvoru osam mjeseci.

U februaru 1994. godine pozvan je da da iskaz Vojnom sudu, koji je tada bio smješten u nekadašnjoj Kasarni “Viktor Bubanj”. “Na sud su izveli Džananovića i ostale koji su činili zločine. Kada sam izašao pred suca, on je pročitao moje ime i pitao me je znam li te ljude. Kazao sam istinu, kazao sam mu ko su ta trojica. Pitao me je šta imam reći o njima. Umalo se nisam onesvijestio, ali sam nekako uspio reći da sam bio 31 dan u zatvoru i da su me dvojica od njih tukli svakog dana. I ne samo mene, nego svakog od nas koji smo bili tu zatvoreni. Za trećeg sam rekao da ne znam da li je tukao ljude i da ne želim nikoga optuživati bez dokaza. Suđenje je završeno, Džananović je proglašen mentalno nesposobnim da prati suđenje i oslobođeni su. Mislim da su i danas na slobodi”, ispričao je Kosović, koji je Sarajevo napustio 28. maja 1994. godine.

VODITE IH NA STRIJELJANJE

Kosović je, dan nakon što je napustio Sarajevo, dao iskaz obavještajcima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. S njim je saslušan i Milenko Višnjevac, koji je također bio zatočen u jednom od zatvora, gdje je iskusio sudbinu sličnu Kosovićevoj. Njihovi iskazi spominju se i poslije u nekoliko izvještaja. Također se spominje i ubistvo Novice Draškovića u sarajevskom naselju Ali‑pašino Polje, za što je još tada bio osumnjičen Senad Džananović. U istim dokumentima nalaze se iskazi i drugih svjedoka koji još nekoliko puta optužuju Džananovića. U jednom od dokumenata stoji sljedeće: “Stan svjedoka, koji se nalazi u Ul. Bratstva i jedinstva u Sarajevu, pretresen je pet-šest puta, kao i stanovi drugih Srba u toj zgradi, dok stanovi Hrvata i muslimana nisu bili pretresani. Muslimanska policija je 21. jula uhapsila svjedoka i njegovog sina starog 27 godina, pa su ih odveli u prostorije SUP-a Novo Sarajevo, gde ih je saslušao sin Zdenka Skoka. Teretili su ga da je navodio srpsku artiljeriju da granatira Sarajevo. Nazivali su ga četnikom i psovali mu majku četničku, što je trajalo dva-tri sata, pri čemu su ga i tukli.

Poslije saslušanja su ih odveli u štab Juke Prazine, u ulici Hasana Brkića, pa kada je stražar Prazinu pitao šta da radi sa svjedokom i njegovim sinom, ovaj mu je rekao: ‘Vodite ih na strijeljanje.’ Međutim, odveli su ih u zatvor Prazine koji se nalazi u kafiću ‘Barselino’. Uveli su ih u prostoriju u kojoj su se nalazila trojica ljudi koji su odmah počeli da ih udaraju palicama, pa je svjedok pao na pod, a iz susjedne prostorije je čuo jauke svoga sina koga su takođe tukli. Ta tuča je trajala oko dva sata, pa su svjedoku dali papir i tražili da napiše da je navodio srpsku artiljeriju da bombarduju Sarajevo. Pošto je svjedok bio toliko isprebijan da nije mogao da piše, jedan od prisutnih policajaca je nešto pisao. Poslije toga je svjedok sa sinom smješten u jednu prostoriju u podrumu u kojoj je bilo pedesetak ljudi koji su svi bili isprebijani. Svakodnevno su ih izvodili i tukli, pa su mu tako polomili tri rebra i nanijeli i druge povrede. Poslije deset dana, Prazina je naredio svima iz podruma da izađu, pa ih je postrojio ispred zgrade. Tada se obratio svjedoku riječima: ‘Šta ću sa tobom i tvojim sinom? Hoćete li sa Srbima u brda ili ćete da vas pustim kući?’ Svjedok je molio da ih pusti kući, što je Prazina i učinio.”

U drugom iskazu svjedoka napisane su i tvrdnje o zatočenim djevojkama i ženama u “Borsalinu” koje su bile maltretirane, tučene i seksualno zlostavljane. Još 2008. godine Simo Tuševljak, koordinator tima MUP-a RS za istraživanje i dokumentovanje krivičnih djela ratnog zločina, u svojim medijskim istupima spominjao je Džananovića kao jednog od najpoznatijih ratnih zlostavljača. “Po Sarajevu se i danas slobodno šetka Senad Džananović, zvani Glavoguz, iako je u postupku dokazano da je ubijao Srbe. Oslobođen je jer je ‘proglašen neuračunljivim’. Zašto neuračunljiv čovjek nije u ludnici, već na slobodi?”

UBISTVA U MOSTARU

Nakon što su Jusuf Prazina i njegov zamjenik Samir Kahvedžić napustili Sarajevo pa se, nakon boravka na Igmanu, obreli u redovima mostarskog HVO-a, prestala su i zlostavljanja u “Borsalinu”. Prazina je, međutim, ono što je radio sarajevskim Srbima nastavio činiti mostarskim Bošnjacima. Kada je HVO napao snage Armije BiH u Mostaru 9. maja 1993. godine, Jusuf Prazina bio je komandant jedne antiterorističke grupe, nazvane po ranije ubijenom Samiru Kahvedžiću. Bio je potčinjen Mladenu Naletiliću Tuti. Nakon što je HVO uspostavio kontrolu nad zgradom Vranica, Prazina je sa svojim ljudima pohapsio Bošnjake. Neki od njih poslani su na stadion pod Bijelim Brijegom, a drugi u zgradu Mašinskog fakulteta. Mladen Naletilić, u pratnji Armina Pohare i Juke Prazine, naredio je 11. maja da se zatočenici iz ćelija u Mašinskom fakultetu pošalju na Heliodrom.

Na suđenju Jadranku Prliću i ostalima u Hagu zaštićeni svjedok CU pričao je o svom susretu s Prazinom. Uhapšen je u zgradi “Vranice”, u kojoj je bila smještena komanda brigade Armije BiH. Dan kasnije, s grupom vojnika i civila iz “Vranice” predao se snagama HVO-a. Pregovore o predaji vodio je, kako je rekao, bivši “Veležov” golman Enver Marić, koji je tu stanovao. Svjedok je dalje opisao kako je Prazina sa svojim ljudima razvrstavao zarobljenike. Hrvatima je bilo dopušteno da odu gdje hoće, stariji Muslimani odvedeni su prema stadionu pod Bijelim Brijegom, dok su mlađi muškarci odvedeni u zgradu Duhanskog instituta u Mostaru. Opisao je kako ga je tamo motorolom tukao Mladen Naletilić Tuta psujući mu “balijsku majku”. Kada mu je svjedok rekao da mu je majka katolkinja, Tuta ga je nastavio tući još žešće. Umiješao se Juka Prazina, koji je zaprijetio kako ga više “niko ne smije dotaći”, da bi ga onda i sam nogom opalio u glavu.

Nešto poslije, Pohara i Prazina upast će u jednu od ćelija na Mašinskom fakultetu pucajući nasumice. Tada su ubijeni na licu mjesta Nazif Šarančić i Mimo Grizović, dok je od posljedica ranjavanja nešto kasnije preminuo Zlatko Mehić. Nekoliko mjeseci poslije, Prazina s nekolicinom svojih ljudi napušta BiH. Obreo se u Belgiji. Posljednji put viđen je živ u noći s trećeg na četvrti decembar 1993. godine. Porodica je dan kasnije prijavila nestanak, no trebale su četiri sedmice dok se saznalo o njegovoj sudbini. Stoper je slučajno njegovo tijelo našao u jarku kraj autoceste u blizini grada Eupena, na njemačko-belgijskoj granici. Obdukcija je pokazala da je usmrćen s dva hica u glavu.