HRT3 20.05.
Slijede spojleri.
Na otvaranju filma
Ljubav (dobitnik Zlatne palme i Oscara, imao sam sreću gledati ga na osamnaestom SFF-u 2012. godine u okviru programa
U fokusu pa se i do kraja uživjeti u prve scene filma) vidimo s pozornice ljude, publiku, kako čeka početak koncerta klasične muzike. Dvjestotinjak ih je pred nama, željno iščekuju početak performansa. Negdje u sredini, na lijevoj strani, ako smo vidjeli najavu filma, prepoznat ćemo glavne likove u filmu. No, i bez toga u gomili će se izdvojiti
Anna i
Georges.
U osmoj su deceniji života. Oboje bivši muzičari i pedagozi muzike. Došli su na koncert bivšeg Anninog učenika koji sad razvija uspješnu međunarodnu pijanističku karijeru. Koncert završava, stari par sjeda na autobus i vraća se kući. I u autobusu se vidi da dišu kao jedno, a i kroz film ćemo kasnije vidjeti kako je dovoljan mig jednog da ono drugo zna šta je tema i potrebna akcija drugog.
Simbolično, kad stignu doma Anna i Georges će zateći razvaljenu bravu. Neko je pokušao provaliti u njihov stan. Prokomentiraju kratko taj slučaj. Jer osim te minimalne materijalne štete (razvaljena brava), nikakva druga nije načinjena. Sva radnja filma se nadalje odvija u stanu starog para. (Osim one scene kad smrt već uporno počne dolaziti po svoje pa Georges izlazi u pidžami na stubište u hanekeovskoj noćnoj mori.) Stan je buržujski, s visokim plafonima, masovnim vratima, starim namještajem, velikim klavirom u dnevnoj sobi i velikim i prostranim hodnikom. Poluhladni je svjedok, možemo čak reći i sporedni lik buduće radnje.
Za doručkom sutra ujutro, u jednom trenutku Anna postaje katatoničnom, Georges ne zna šta joj je. Pokušava je trznuti, dozvati, stavlja joj mokru krpu na zatiljak i ide se odjenuti kako bi zvao pomoć. No, tad se Anna vraća i ne vjeruje mu da je doživjela napad. Saznajemo vrlo brzo da je imala moždani udar i da je hitno morala na operaciju, koja, nažalost, nije uspjela, te joj je sad oduzeta desna strana tijela.
Bolest je provalila u stan Anne i Georgesa.
Nastavak filma ne donosi neku naročito dinamičnu radnju, pa ipak puno toga će se desiti u narednih sat i četrdeset i pet minuta filma. To vrlo dobro zna svako onaj ko je brinuo o nekom drugom. Često u filmovima gledamo smrt, ali jako rijetko i umiranje.
Georges postaje Annin njegovatelj. Podredit će buduće dane brizi nad suprugom. Za to će biti potrebno omogućiti i krevet s pomičnim madracem i plaćene odlaske komšija u nabavku, te kasnije invalidska kolica za Annu. Dakle, pomagala i, ispostaviće se, minimalnu pomoć drugih. On čita supruzi vijesti iz novina, donosi joj potrebne stvari, s njom u hodniku vježba hodanje, pomaže joj pri odlasku u toalet.
No, neizbježnost kraja je ono najgore. Teški su dani i mjeseci s njom na pameti. Nešto lakši su, ali isto tako iscrpljujući, razgovori sa članovima porodice. Kćerka
Eva (
Isabelle Huppert) se nikako ne može pomiriti sa činjenicom da njena majka polako, ali sigurno umire. Htjela bi pomoći, ali ne zna kako. Dobrano je izgubljena u datoj situaciji, a taj kontrast
Haneke ponajbolje pokazuje kad ona stoji do klavira i kroz zavjesu gleda na cestu na kojoj se mirno odvija život. Georges mora otpustiti i nestručnu i bezobraznu medicinsku sestru.
No, i to je za ljude, umiranje je dio svakodnevnice za mnoge, na šta nas Haneke podsjeća. Vježbajući govor Georges i Anna skupa pjevaju o plesu na mostu, a u jednom trenutku supruga traži da joj muž donese porodične foto-albume. Pregledajući stare slike Anna zaključuje kako je lijep bio njihov zajednički dugi život.
Georges pred kraj filma želi i ono malo preostalog dostojanstva za Annu sačuvati, kćerki Evi se ne javlja kad mama već sigurno odlazi. Hrabro i racionalno se nosi s Evinim napadima kako bi za mamu trebalo nešto učiniti, omogućiti joj svu potrebnu medicinsku i stručnu pomoć. “Mami sam obećao da ju neću više nikad voditi u bolnicu, a i ovdje ima sve što bi imala i tamo”, reći će joj. Istina, desit će se i ispad prilikom kojeg će on prema Anni biti grub kad odbije piti vodu.
Haneke je režiser koji možda ponajbolje od svih u proteklih sad već dvadeset i pet, trideset godina prikazuje tamnu stranu ljudske naravi i društva. Sve to možemo vidjeti u filmovima kao što su
Vrijeme vuka,
Benijev video,
Sedmi kontinent, a naročito u višestruko nagrađivanim
Skriveno,
Funny Games te u
Bijeloj vrpci. To nije slučaj u
Ljubavi. Dok bi u drugim Hanekeovim filmovima ko zna što bolešću supruge shrvani muž uradio s u hodniku zalutalim, a potom uhvaćenim golubom, u
Ljubavi, upravo suprotno, Georges nalazi malo mira zakrilivši ga. U ovom filmu prvi put vidimo nešto osjećajniju stranu režisera, otvorenog za empatiju prema ljudskoj patnji i boli. Možda upravo stoga Georgesov zadnji čin prema Anni ipak ne doživimo toliko šokantnim.
Uostalom, oko glave Annine, na jastuku, vatrogasci nisu našli zvijezde već latice cvijeća. S Annom je Georges bio, dakle, sretan i volio ju je svim svojim bićem.
Iz kataloga SFF-a:
Film se na mapi
Movielanda nalazi u kvadrantu
D7:
Dio emisije
Posebni dodaci posvećen
Amouru možete pogledati na sljedećem
linku.