The 51st State wrote: ↑15/01/2020 18:06
To je tvoje misljenje nicim potkrepljeno,
pito sam te , odgovori.
Je l' ovo meni upućeno?
Haj' da ne komentarišem kako meni zvuči ova
naredba.
Već sam ti u prvom odgovoru stavila definiciju nacionalizma, i odmah ti dala primjer nacionalističkog stava u tvom sopstvenom postu, koji je stigao kao naručen i zorno ilustruje definiciju nacionalizma koju sam ti dala.
Odmah ispod sam ti kontrirala u tezi da se bošnjaštvo zalaže za gradjansku i sekularnu državu. Kako se SDA, koja tvrdi da je svebošnjačka 'matična' stranka, zalaže za gradjansku i sekularnu državu? Zar nije njihov najbliži politički partner Islamska zajednica? Zar sprega crkve i politike nije jedna od osnovnih karakteristika etnoreligijskog nacionalizma na Balkanu? Kako se ef. Cerić u svojim političkim izletima zalagao za gradjansku i sekularnu BiH svih beha naroda:? Pa, mislim, fakat me vrijedjaš.
Ja mogu onako ofrlje napisati 4-5 karakteristika ili primjera bošnjačkog nacionalizma, koji mi (kad već ne mogu vjerovati svojim očima i ušima, nego moram tvojim) ukazuju na to da on postoji:
1. Popis stanovništva imao je za cilj da Bošnjaci (
Bošnjak, vjera islam, jezik bosanski) prebace 51%, da bi se dokazalo da je Bosna nacionalna država Bošnjaka, je li tako? Gdje su u gorepodvučenom propagandnom obraćanju ljudima koji žive (ili ne žive) u BiH i u toj politici gradjanski, sekularni i integrativni aspekti?
Da citiram Mujkića, da ne bude da samo ja nešto fantaziram i izmišljam bošnjački nacionalizam 'kojeg nema' (sad nas već ima dvoje koji ga vidimo):
Ako smo s ljudima oko nas uistinu postali takvim kakvim nas je želio napraviti agresor, onda je pobjeda na njihovoj strani. Nažalost, mnogo je ljudi u ovoj zemlji, pa čak i onih koji sebe smatraju bosanskim patriotama, koji misle da je jedini način da se bore protiv nacionalizma onih drugih, da i sami postanu zadrti nacionalisti. Time sebe osuđuju na svoj budući mali entitet, svoju mini državicu. Bosna nije nacionalna država nego svoj identitet izgrađuje u suptilnom međuodnosu svojih različitosti. Njen identitet je dinamičan i dijalektičan i, ako mogu to slikovito prikazati, rekao bih kako suština Bosne i Hercegovine nije niti u Bosni niti u Hercegovini već u onom „i“, onom između, onom koje spaja različito, onom dakle otvorenom prostoru. Prema mom sudu, prava politička zadaća je čuvanje tog „između“ i te otvorenosti. Svaka druga politika je protivbosanska pa makar se zvala sto puta probosanskom. Naravno taj identitet je danas teško ugrožen. Borba za spas ove zemlje je borba upravo za takav identitet, a bojno polje za spas tog identiteta nije tek državni okvir i njegove institucije u što nas uvjeravaju bošnjački etnonacionalni lideri kojima su puna usta države, već društvo.
https://nap.ba/news/43189
2. Da li se u bošnjačkoj historiografiji i obrazovnom sistemu pojavljuju elementi mitomanije i kulturnog nacionalizma?
Evo, da ne pišem ja, juče ili prekjuče sam stavila link na kompletnu knjigu koju je objavio Husnija Kamberović, a koja govori, izmedju ostalog, i o tome (sad nas je troje, koji mislimo da postoji bošnjački nacionalizam). Danas ću, za promjenu, citirati Lovrenovića ( sad nas je već četvero):
Historijski gledano, bošnjački kulturni nacionalizam u mnogim elementima ima drukčiju dinamiku. On je bitno obilježen činjenicom da – od 1878. godine, dakle od završetka dugotrajne i apsolutne političke i vjerske dominacije nad pripadnicima drugih etnokonfesionalnih grupa u razdoblju osmanskoga vladanja Bosnom – nikada više nije imao priliku za dominaciju niti za ekskluzivno poistovjećivanje s državom, ako izuzmemo onaj kratki kaotični period unutar posljednjega rata, kada se, usred državne i nacionalne kataklizme, jedan tren u visokim bošnjačkim političkim krugovima sanjalo o vlastitoj državi barem na „prostoru koji se može perspektivno kontrolirati”. Grubo govoreći, strukturu današnjega bošnjačkog nacionalizma čini trijada: Bosna (zemlja, država) – islam (vjera, civilizacija) – Bošnjaci (temeljni državotvorni narod, nacija). Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća do danas nastaje ogromna produkcija publikacija i javnih nastupa, u kojima se ta shema nastoji povijesno dokazati i legitimirati u „hiljadugodišnjem kontinuitetu”. Na ovom valu, tipičnom za rane faze svih nacionalnih zanosa, konstruiraju se mnoge figure i fantazme jedne „izmišljene tradicije” (u Hobsbawmovom smislu).
Nakon svega što se s Bošnjacima događalo u modernome dobu a naročito u ratu 1992-1995, nije teško razumjeti današnje nacionalne resantimane, frustracije i čežnje; nije ih teško razumjeti, ali isto tako nije u njima teško prepoznati jasne tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma, fatalno ekvivalentnoga dvama ranije spomenutima, koji Bosnu i Hercegovinu ništa manje od njih, u negativnoj sinergiji s njima, stalno drži u stanju političke nedovršenosti i nestabilnosti („prisvajanje” države, svođenje srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta samo na vjerski – pravoslavni i katolički, redizajniranje povijesti u „ključu” obnavljanja starih i stvaranja novih nacionalnih mitova, idealizacija „karaktera” i vrijednosti vlastitoga naroda nasuprot drugim narodima i islama nasuprot drugim vjerama, itd).
http://ivanlovrenovic.com/clanci/bosna- ... ercegovini
Pa dalje, još Lovrenovića:
Etnonacionalizam je sveprožimajući elemenat javnoga mnijenja i tzv. kulturnoga modela u današnjoj Bosni i Hercegovini, u sve tri etničke zajednice podjednako. Kombiniran s religijsko-kon-fesionalnom komponentom i ojačan njome, on je dubinski impregnirao baš sve strukture društvenoga života: službe-ni politički diskurs, kulturnu sferu, sustav obrazovanja po cijeloj vertikali od vrtića do univerziteta, medije, diskurs vjerskih zajednica i njihovih lidera... Uz to još treba dodati opći pad kulturnih i vrijednosnih kriterija, te intelektualnih i profesionalnih standarda.
U takvom svijetu, u kojemu je etničko-konfesionalno-politički kolektivizam temeljna društvena vrijednost, “čistoća” i samodovoljnost vlastite etničke kulture predmet obožavanja, a zazor prema drugoj etničkoj grupaciji glavno ideološko “gorivo”, te u kojemu je vrijednosno-kriteoriološki sustav narušen do granice raspadanja, a socijalni status više od polovice stanovništva gotovo parijski – jedva da je i zamisliv pojedinac kao politički subjekt u građanskom smislu riječi, kao nosilac demokratski iskazane i oblikovane političke volje. Nasuprot tomu, takav svijet idealan je laboratorij za proizvodnju kolektivnih strahova, za jačanje tribalnih refleksa, za sve oblike masovne manipulacije, u kojima demokracija, vazda pod prividom potpune legalnosti i legitimnosti, biva izobličena.
3. Da li se činjenica da veliki broj gradjana BiH - Bošnjaka i neBošnjaka - tvrdi da postoji bošnjački nacionalizam i da isti osjete na sopstvenoj koži, registruje kod tebe? Čini mi se da ne, jer vidim da je manifestni nacionalizam tebi normalizovan ('oni su civilizacijski ispod nas' ili kako već ono bi). Na stranu što mi se čini da zaboravljamo dinamiku u YU, tvrdeći da je Bosna primarno nacionalna država Bošnjaka, i da se njihova u Bosni ima najviše pikati? To je teza koja se i na ovom forumu redovno plasira kao neki svima znani i opšteprihvaćeni postulat. Nacionalistička, a ne integrativna, gradjanska teza.
"Idite ako vam se ne svidja", "slijedi traktorijada", "oni su civilizacijski ispod nas", "nema s njima života", "ode Hajrudin, dodje Vlastimir", "kopilad iz miješanih brakova" podriva bošnjački narod (autori Dž. Latić, Duraković, Karić, nekada sveto trojstvo), "
neće Vlah vladati Srebrenicom" lijepo je zborio Kavazović tokom predizborne kampanje, pa se još ljepše
vadio rječnikom koji, pretpostavljam, nijedan Bošnjak nije razumio, jer se ne razumiju u bošnjački nacionalizam. Kakve su to teze ako nisu nacionalističke? To što postoji tudji nacionalizam ili što se on desio prvi, ne znači da bošnjačka reakcija ne predstavlja nacionalizam.
Eto, dosta od mene. Ne mogu više na ovu temu. Živio.
Inače, šta mislimo o bivšoj Yu?
