Danasnji "feminizam"

[omar little]

nu jako.

[MarlboroGold]

Ali ne mogu nikako izbaciti iz glave ko to govori... jedan od najvećih engleskih krkana svih vremena u fudbalu

[piupiu]

[MarlboroGold]

69. od 153 i nije tako strašno, ali može i treba puno bolje.

[Connaisseur Karlin]

69. od 153 i nije tako strašno, ali može i treba puno bolje.

ne, nije uopce strasno

[Bloo]

69. od 153 i nije tako strašno, ali može i treba puno bolje.

Albanija je ispred nas. Albanija! Koja je i dalje teško tradicionalna zemlja...

[MarlboroGold]

69. od 153 i nije tako strašno, ali može i treba puno bolje.

Albanija je ispred nas. Albanija! Koja je i dalje teško tradicionalna zemlja...

Da i? Nismo Njemačka da nas toliko pogađa. Albanci će među prvima ući u EU.

[Bloo]

69. od 153 i nije tako strašno, ali može i treba puno bolje.

Albanija je ispred nas. Albanija! Koja je i dalje teško tradicionalna zemlja...

Da i? Nismo Njemačka da nas toliko pogađa. Albanci će među prvima ući u EU.

Nismo.
Onda smo Kosovo

[MarlboroGold]

Albanija je ispred nas. Albanija! Koja je i dalje teško tradicionalna zemlja...

Da i? Nismo Njemačka da nas toliko pogađa. Albanci će među prvima ući u EU.

Nismo.
Onda smo Kosovo

[Connaisseur Karlin]

Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu

marta baradić | 13/10/2017 10:30 | majčinstvo, rad, socijalizam, tv / film

Film Zvonimira Berkovića Cherchez la femme iz 1968. godine svojevrsni je TV esej u trajanju od 30 minuta, koncipiran kao vješto montiran kolaž raznovrsnog, mahom dokumentarnog videomaterijala. Uglavnom su to prikazi društvenog života koje po uzoru na tradiciju dokumentarnog filma prati voice-over naracija. Nastao je kao dio projekta “People to people” na inicijativu škotske produkcije u suradnji s RTV-om Zagreb i Jugoslavenskom radiotelevizijom te je zapravo jedan od ukupno dvanaest nastavaka kojima su se predstavljale različite europske zemlje. Iako je film premijerno prikazan u Londonu iste godine kad je i produciran, nikada nije prikazan u SFR Jugoslaviji. Prvo ovdašnje javno prikazivanje bilo je ono 1992. godine u igranom programu HRT-a u emisiji Premijere kojih nije bilo. S obzirom na ironičan odnos spram onodobnih društveno-političkih prilika, čini se da se film lako može zloupotrebljavati u svrhu nacionalističke argumentacije nužnosti raspada SFRJ i slično.1 No, posvećenijim gledateljima i gledateljicama ovaj ironičan i duhovit kratki film u kojemu se autor spretno poigrava stereotipima može poslužiti kao poticaj za razmišljanje o nekim problemima samoupravnog socijalizma, a pogotovo o ženskom pitanju unutar jednog od progresivnijih društvenih uređenja kada je riječ o pravima i emancipaciji žena.

“Stari mudrac je rekao, ako hoćete dokraja upoznati neku zemlju, ako hoćete da shvatite prave razloge svjetskih događaja: potražite ženu”, rečenica je koja otvara film. Stari mudrac na kojeg se poziva Berković izvjesni je Charles Maurice de Talleyrand-Périgord, francuski političar i diplomat iz 18. stoljeća poznat po aforizmima. Osim ovog izvora, spomenuti princip podsjeća i na žanr popularnih kriminalističkih romana u kojima ova fraza upućuje na ženu kao čest uzrok odnosno smjer prema rješenju slučaja. Film će pak zaključiti riječima: “Dragi gledaoče, u ovom filmu tražili smo ženu, ne nje radi, već zemlje radi.” Namjera ovog teksta može se sažeti u parafrazi zaključnih riječi iz filma – tražim ženu, nje radi.

Kroz nekoliko motiva iz Berkovićeva filma pokušat ću skicirati ono što možemo nazvati nedovršenom emancipacijom žena,2 odnosno neke od glavnih problema vezanih uz žensko pitanje u socijalizmu. To su takozvani državni feminizam, dvostruka opresija kao paradoks ženske emancipacije, podređenost ženskog pitanja socijalističkom projektu, patrijarhat u privatnoj sferi, repatrijarhalizacija i retradicionalizacija nakon rata…


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu



Prema Marxu, stupanj emancipacije žena može poslužiti kao mjerilo opće emancipacije,3 a ona se postiže “ekonomskim napretkom, političkim organiziranjem, kako muškaraca, tako i žena”.4 Lydia Sklevicky piše o takozvanoj “izmišljenoj tradiciji” koju su propagirale socijalističke vlasti, a prema kojoj je emancipacija žena smatrana neizbježnom posljedicom socijalističke revolucije, a ne rezultatom dugotrajne ženske borbe.5 U tom smislu, žensko pitanje bilo je podređeno onom klasnom s idejom vodiljom da će ukidanjem privatnog vlasništva i pobjedom radničke socijalističke revolucije doći do oslobođenja i radničke klase i žena.

S druge strane, kako bi se emancipacija gore naznačenim sredstvima postigla, bilo je potrebno žene uvesti u sferu produktivnog rada, ali i rasteretiti ih tereta reproduktivnog rada, prije svega socijalizacijom kućanskog rada čime bi se riješio problem dvostruke opresije. Kako bi se, s tom agendom, postigla masovna mobilizacija i politizacija žena, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) poticala je osnivanje ženskih organizacija u okviru Narodnooslobodilačkog pokreta. Antifašistički front žena bila je masovna ženska organizacija koja, prema Chiari Bonfiglioli, ne nastaje kao autonomna organizacija, već organizacija osnovana kao dio Narodnooslobodilačkog pokreta sa zadaćom da mobilizira široke mase žena u borbi protiv njemačke okupacije te pruži podršku pokretu kako u borbi, tako i ostalim aktivnostima pokreta. Statistike govore o sto tisuća žena u partizanima te dvadeset i pet tisuća poginulih. Njih dvije tisuće izborile su oficirske činove, a narodnim herojima proglašeno ih je 92. Oko dva milijuna žena mobilizirano je te na različite načine pomažu pokret.6

Nakon djelomičnog i nužnog uzdrmavanja rodnih odnosa tijekom ratne, izvanredne situacije ponovno mirnodopsko normaliziranje patrijarhalnog rodnog ugovora s jedne se strane čini olakšano i zapravo nikad prekinutim kontinuitetom baštinjenja tradicionalnih ženskih osobina i uloga. Od požrtvovnosti u borbi do majčinske brižljivosti u širem smislu, prema cjelokupnoj zajednici, podizanju novog društva.



Sve su one, kada je trebalo, bile spremne da grade temelje novog socijalističkog društva ravnopravnih i samoupravnih odnosa. Danas su već dočekale da uživaju u plodovima naše izgradnje. Danas one rade u uvjetima visokoracionalizirane industrijske proizvodnje. Svjesne svojih interesa i svojih samoupravnih prava, svjesne da sve što rade za sebe rade.7

Naracija u filmu prati prizore žena na radnim akcijama, izgradnji prometne infrastrukture, tvornica… Zatim vidimo tekstilne radnice u tvornicama te naposljetku prodavaonicu proizvoda sarajevske Tvornice čarapa “Ključ” i žene prikazane prilikom kupnje, u ulozi potrošačica. Ovih nekoliko rečenica poprilično dobro može poslužiti kao ilustracija transformacija položaja i pretpostavljenih uloga žena u socijalističkom društvu neposredno nakon rata te narednih desetljeća.


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Masovnim angažmanom u ratnom razdoblju žene su izborile niz materijalnih i socijalnih prava kojima im je omogućeno da u mjeri većoj nego ikada dotada postanu aktivne sudionice društveno-političkog života, to jest građanke. Iako formalno postaju ravnopravne, praksa pokazuje izrazitu heterogenost življenog iskustva žena u Jugoslaviji.

Član 24. Ustava FNRJ glasi: “Žene su potpuno ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno političkog života. Za jednaki rad žene imaju pravo na jednaku plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosi. Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem rodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravom majke na plaćeni dopust prije i poslije porođaja.”8

Određeni emancipatorni pomaci poput izlaska žena na tržište rada, što predstavlja jedan od preduvjeta neovisnosti žena, zapravo su uvelike bili nužna mjera za konsolidaciju socijalističkog projekta u poslijeratnom kontekstu i procesa industrijalizacije i urbanizacije, a manje koraci uloženi u sustavno oslobođenje žena i od, osim klasne, specifično rodne opresije. U prilog tome možda nam govori upravo postepen regres u smjeru tradicionalnih društvenih obrazaca već u desetljeću nakon rata.

Tako se već 1946. godine u listu Žena u borbi pojavljuju krojevi i recepti,9 a list 1958. godine mijenja naziv u Žena, čime se na neki način u medijskom prostoru briše sjećanje na borbenu prošlost s golemim emancipatornim zalogom. Renata Jambrešić Kirin i Marina Blagaić tu tendenciju prepoznaju i u drugim socijalističkim društvima te je nazivaju “redomestifikacija revolucije”.10 Upravo je taj put, koji od dobrovoljke i udarnice s vjerom u emancipatorne tekovine revolucije, dvostruko potlačene radnice do pacificirane figure potrošačice prelazi jugoslavenska žena, sadržan u navedenom Berkovićevom citatu.


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Žena danas rame uz rame s muškarcem neprestano podiže produktivnost svog rada. Statistike kažu da one daju sve značajniji prinos nacionalnom bruto dohotku.

Ovoj rečenici Berković će suprotstaviti, nakon prikaza žene na radnom mjestu (radi se o inženjerki ili tehničkoj crtačici), prizore iz rodilišta, očito insinuirajući da je prvenstven ženin doprinos bruto dohotku onaj u proizvodnji same radne snage, odnosno u sferi društvene reprodukcije. Zbog divljanja nacionalizama devedesetih godina prošlog stoljeća i tranzicije prema neoliberalnim tendencijama u ekonomiji ovdašnji eter postaje zasićen konzervativnom retorikom o majčinstvu i tradicionalnim ulogama žena u svrhu nacionalističke legitimacije i kapitalističke aproprijacije. Iz tog nam se razloga može učiniti da postoji stanoviti diskontinuitet u diskursima veličanja majčinstva, no činjenica je da se, naizgled paradoksalno, upravo figura majke može instrumentalizirati u različitim društveno-političkim kontekstima.

Niti desetljeće nakon rata, 1953., iste godine kad je ukinut i AFŽ, Josip Broz Tito u svom govoru u Bjelovaru kaže: “Tačno je da je žena u prvome redu majka, ali baš zato što ona najviše žrtvuje od sebe, odgajajući nove naraštaje, ona ima još veće pravo da kao majka kaže svoju riječ u zajednici kakva je naša – u socijalističkoj zajednici”, što Renata Jambrešić Kirin tumači kao ilustraciju zaokreta: suprotno nastojanju da potakne žene na jaču participaciju u političkom životu, potvrđuje stereotip o požrtvovnoj majci i odgajateljici.



U studiji Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća Ksenija Vidmar Horvat putem analize proizvoda popularne kulture, prije svega ženskih časopisa, istražuje konstrukcije javnog portreta majke i diskursa majčinstva kojima se uspostavlja ženin društveni prostor u dvjema politički i ideološki diskontinuiranim razdobljima poslijeratne povijesti (postratna Jugoslavija i SAD).11 U njoj tvrdi da žena posljednjih 50 godina nije živjela u razdoblju u kojem se zatiralo štovanje majčinstva, a socijalizmu se ne može pripisati programski, državno kontrolirani projekt ukidanja ženskoga “pravoga” obiteljskog identiteta majke i domaćice. Vidmar Horvat tvrdi da socijalizam posuđuje žensku biološku funkciju kako bi njome mogao voditi i projekt društvene obnove i za takvu je transakciju između javno-ideološkoga i privatno-društvenoga trebao suradnju žene koja je vjerovala u političku snagu vlastitoga majčinstva.

Njezina komparativna analiza pokazuje da je kult majčinstva služio zajedničkom cilju društvenog i rodnog podređivanja žena, pri čemu su se razlikovale samo ideološke podloge kojima se operacionaliziralo štovanje majke: dok je u kontekstima zapadnog, američkog društva to štovanje podvrgnuto rodnoj konsolidaciji podjele rada prije Drugoga svjetskog rata, u kontekstima socijalističkih društava glorifikacija lika majke čvrsto je smještena u političko-ideološko discipliniranje kolektivnog subjekta. Tako već samo deset godina nakon rata sa scene udarnicu istiskuje žena-majka, odnosno radnica-majka s naglaskom na trima sferama: sfera posla, bračno-obiteljskog života i odnosa prema djeci. Vidmar Horvat analizira poslijeratna izdanja tiskovine Naša žena te uočava nastojanja ponovnog kodiranja ženskosti kroz reprezentaciju njezine javne slike: od ranih prikaza partizanske majke, žena u uniformi s djecom, od podobne udarnice do pripitomljene domaćice bilo je potrebno tek nešto više od desetljeća.


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

U naših 20 socijalističkih godina samo je jedan zakon nepokolebljivo ostao na snazi, zakon o braku. Brak je bio jedino područje u kojemu nije bilo dopušteno Jugoslavenu da eksperimentira.

Zatim, reći će naš filmski pripovjedač: “Ma gdje živjela, ma koliko stara bila, svaka naša žena sanja isti san i tiho ga ostvaruje”, misleći pritom na sklapanje braka. Montažom prikaza raskošnih seoskih svadbi i odmjerenih sklapanja bračnog ugovora u gradskim matičnim uredima zaključit će da je to jedna od rijetkih stvari na kojima čovjek iz grada zavidi onima iz ruralnih sredina, gdje se, čut ćemo tijekom filma, “još uvijek živi kao u narodnoj pjesmi”. Takve su opservacije indikativne jer, unatoč brojnim socijalnim politikama koje su umnogome radikalno unaprijedile položaj žena nabolje, transformacija patrijarhalne privatne sfere nije mogla biti ostvarena tek na razini zakonskih, formalnih promjena. Sugovornice iz Ženskog biografskog leksikona tako ističu da se politika zrcali u odnosima moći u obitelji i na poslu.12 Također, skreće se pozornost na važnost dostupne infrastrukture, koja se mijenja uspostavom samoupravnog socijalizma i decentralizacije, kad brojne žene ponovno ostaju bez nužne infrastrukture, u smislu dostupnih socijalnih servisa poput jaslica i menzi u svojim sredinama.

Zakon o braku iz 1946. godine jedan je u nizu zakona koji su regulirali ravnopravnost; njime je izjednačen položaj žena i muškaraca u braku, tu je i pravo na razvod braka, a zakonima iz područja obiteljskog prava izjednačena su prava bračne i izvanbračne djece. No, podaci iz istraživanja provedenog 1965. godine govore o većem broju zahtjeva za razvodom braka koje su podnijeli muževi. Ti razlozi mogu uključivati “ekonomsk[e] prilik[e] u kojima su se žene nalazile, nemogućnost za izdržavanje djece bez muževljeve finansijske pomoći, strah od gubitka starateljstva nad djecom, duboko ukorijenjeno patrijarhalno shvatanje da je razvod braka sramota za ženu. Potom, ostali razlozi koji su legitimni za muškarčev zahtjev za razvod uključuju i nemogućnost imanja djece, za šta se krivi isključivo žena, kao i situacija da žena nije došla nevina u brak. Zaključci istraživanja tako potvrđuju da savremena porodica još uvijek nije počivala na potpunoj ravnopravnosti, pa ni u oblasti razvoda braka.” U takvoj zajednici zadržana je patrijarhalna rodna podjela rada u kojoj kućanski i reproduktivni rad tradicionalno obavljaju žene. Iako prema istraživanjima, primjerice, Chiare Bonfiglioli, u tvorničkim glasilima radnice artikuliraju problem dvostrukog tereta i raspravljaju o njemu.


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Žena danas može da gradi svoju sretnu budućnost. Ona zna da su joj u ovoj zemlji otvorena sva vrata. Ona zna da se na ljestvici poslovnog ugleda može uspeti do vrtoglavih, vratolomnih visina.

Vrtoglave, vratolomne visine ilustrirane su scenama iz cirkusa gdje žena izvodi akrobacije na trapezu ili sa skijališta prilikom vožnje žičarom, a prethode im scene žena kao radnica u uslužnom sektoru. Slično stoji i u Ženskom biografskom leksikonu:13

Novi socijalistički poredak nominalno je izjednačio radnike i radnice u plaći, ali je i dalje podržavao podjelu profesija na tzv. muške i ženske, s tim da su žene pretežno bile zaposlene na “ženskim”, službeničkim, slabije plaćenim poslovima, te su u prosjeku manje napredovale na poslu.

U praksi, onodoban broj zaposlenih žena nikad nije prelazio više od 30-36% aktivne ženske populacije te su žene mahom zapošljavane kao nekvalificirane radnice ili u feminiziranim, niže plaćenim sektorima poljoprivrede, obrazovanja, uslužnih djelatnosti ili u radno intenzivnim branšama poput tekstilne industrije. Poznate su epizode kako u povijesti, tako i danas kada žene masovno izlaze na tržište rada, uglavnom amortizirajući posljedice različitih ekonomsko-političkih kriza na mikroekonomskoj razini, često preuzimajući ulogu tradicionalno muškog hranitelja obitelji. Tada se, uslijed rodne inverzije, bilježi porast supružničkog nasilja i tako dalje. Nailazim na podatak da su “jugoslavenski istraživači/ce istakli rizik da bi zapošljavanje žena na pojedina radna mjesta dovelo do otpuštanja muške radne snage što bi proizvelo konflikte u porodici”.

Jambrešić Kirin pak iznosi podatak kako se broj žena u tijelima političkog odlučivanja nije bitnije mijenjao kroz cijelo razdoblje. U centralnim komitetima nije bio veći od deset posto, a u Saboru je najveći broj zastupnica bio dvadeset i pet posto. Također, bilo je vrlo malo novinarki, profesorica (za razliku od osnovnoškolskih učiteljica) i sutkinja. Žene sa sela susretale su se i s protivljenjem roditelja ili bračnih partnera njihovom obrazovanju, stoga mogućnost napredovanja i to, kao što je navedeno, samo u određenim profesijama, treba analizirati i klasno, jer je često rezervirano za pripadnice srednje i više srednje klase iz urbanih sredina.14


Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

U filmu Potraži ženu Zvonimir Berković, da bi iznio niz opservacija o socijalističkom društvu i Jugoslaviji kao takvoj, pojam žene upošljava kao svojevrsnu sinegdohu te na dovitljiv i dopadljiv način secira onodobnu realnost. Jedan od ciljeva socijalističke revolucije predstavlja i oslobođenje žena, ali, kao što pokazuje ovaj kratki pregled, žensko pitanje zapravo je svedeno pod ono klasno te se podrazumijeva da do oslobođenja žena dolazi nekom vrstom automatizma. U praksi, žene su se u socijalističkom društvu, a koje je dobrim dijelom negiralo specifičnost ženske potlačenosti, susretale s problemom patrijarhata u privatnoj sferi, kao i s dvostrukim teretom radnica.

Berkovićev film nastao je 1968. godine, stoga ga je moguće promatrati i kao svojevrsnu anticipaciju dviju važnih konferencija drugog vala feminizma odnosno takozvanog neofeminizma. U Portorožu je 1976. godine održana konferencija “Društveni položaj žena i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu”, a 1978. u Beogradu “Drugarica žena, žensko pitanje – novi pristup” na kojima su feministice “uglavnom kritizirale službenu jugoslavensku politiku rješavanja ‘ženskog pitanja’, odnosno nerješavanje brojnih teoretskih i praktičnih pitanja. Tvrdile su da je jednakost bila deklarativna […]”15

U tom kontekstu, film nas možda može podsjetiti da, kao što autorice poput Bonfiglioli upozoravaju, nakon ukidanja AFŽ-a nije došlo do često podrazumijevanog zatišja ženskih aktivističkih inicijativa u razdoblju “državnog feminizma” i organizacija nasljednica AFŽ-a, već se o tim, specifičnim problemima ženskog pitanja u socijalizmu promišljalo i raspravljalo na najrazličitijim razinama, od navedenog primjera tvorničkog tiska putem kojeg su žene komunicirale o aktualnim problemima svoje svakodnevice do komentara poput ovog filmskog, skoro desetljeće prije prvih neofeminističkih kongresa.



U emisiji pored voditelja Branka Bošnjaka sudjeluju sam redatelj Zvonimir Berković, filmski teoretičar Hrvoje Turković, nekadašnji ravnatelj RTV-a Zagreb Miro Mahečić te Dragutin Bahun u ulozi istražitelja koji ima otkriti sudbinu “bunkeriranog” filma. Ono što je znakovito, uzmemo li u obzir kontekst 1992. godine kad se film prikazuje, jesu Bahunove zaključne riječi kojima konstatira da film u Jugoslaviji možda nije prikazivan jer je njime “još prije 24 godine gospodin Berković uspio dokazati koliko su jugoistok i sjeverozapad tvorevine koju smo nazivali Jugoslavija nespojivi” dok ondašnji ravnatelj RTV-a Zagreb neprikazivanje opravdava slučajem i nizom okolnosti više tehničke no ideološke prirode.
Jambrešić Kirin, R. i Blagaić, M. (2013) “The ambivalence of socialist working women’s heritage: a case study of the Jugoplastika factory”, Narodna umjetnost, sv. 1, br. 50, str. 40-73.
Prema Đorđević, J. (1975) “Marksizam i žene”, u: J. Đorđević (ur.) Žensko pitanje. Antologija marksističkih tekstova. Beograd: Radnička štampa, str. 5-122.
Bonfiglioli, C. (2014) “Women’s Political and Social Activism in the Early Cold War Era. The Case of Yugoslavia”, Aspasia, br. 8, str. 1-25.
Prema Bonfiglioli, 2014. “Izmišljanje tradicije” termin je Erica Hobsbawma.
Bonfiglioli, 2014.
Svi citati označeni kurzivom preuzeti su iz filma Cherchez la femme Zvonimira Berkovića, RTV Zagreb – Jugoslavenska radiotelevizija, 1968.
Prema Sklevicky, L. (1996) Konji, žene, ratovi. Zagreb: Ženska infoteka.
Gonan, M. (2014) “Rodni stereotipi u popularnoj kulturi u Jugoslaviji do kraja sedamdesetih godina”, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu.
Jambrešić Kirin i Blagaić, 2013.
Vidmar Horvat, K. (2017) Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća. Zagreb: Sandorf.
Dijanić, D.; Merunka-Golubić, M.; Niemčić, I. i Stanić, D. (2004) Ženski biografski leksikon: sjećanje žena na život u socijalizmu. Zagreb: Centar za ženske studije.
Dijanić et al., 2004.
Dijanić et al., 2004.
Šiša, A. (2015) “Linije povezivanja i razdvajanja marksizma i feminizma u Sloveniji”, Treća, br. 1-2, sv. 17, str. 103-116.

[MaksprotivMarksa]

Zene u nikada gorem polozaju na planeti nisu bile u posljednjih 80-ak godina, tretirane su od strane struktura patrijarhata kao manjina, sve obaveze i odgovornosti crpe i iz modernog "rodno egalitarnog" drustva, kao i iz struktura patrijarhata koje se nisu pomjerile ni za pedalj od kraja drugog rata, barem na ovim prostorima, a sustinski nisu nigdje.

Konzervativna revolucija od krize 2008. godine je uvjetovala i najjaci atak na pokret za ravnopravnost zena, vezajuci ga iskljucivo za cetvrti talas liberalnog feminizma, ne uzimajuci u obzir okolnosti pri kojima se liberalno feminizam razvijao.

U BiH se jedino minimalno oslobodjenje zene desilo pod patronatom KPJ, ali ni to nije bilo sveobuhvatno i sustinsko oslobodjenje, nakon raspada Jugoslavije dolazi do sustinskog isceznuca feministickog pokreta zbog narativa neokonzervativnog diskursa koji je sveprisutan u svim drzavama regiona, ponovna sekularizacija je uvjetovala ovakvo sto, ali je problem politicke prirode, bez jasne vizije kako bi se zene ikada na ovim prostorima istinski oslobodile, edipovsko drustvo u kojem zivimo takodjer ne pomaze, muskarci sa zenskim principima ne mogu dopustiti oslobodjenje zene bas zato sto nisu muskarci.

Najtuznija je percepcija zene iz BiH o slobodi, percepcija koja im je nametnuta kroz masovnu kulturu, a paznju im je skrenulo i negodovanje djecaka na scene koje se prepoznate kao olicenje feminizma (sex i grad), tako da i ovo malo zena sa profeministickim stavovoma ima potpuno iskrivljenu (patrijarhatom) percepciju o feminizmu, potencijal za bilo kakvo politicko drustveno djelovanje ne postoji, a ako nastavimo u ovom pravcu, vjerovatno nece i nikada, ipak je zena napravljena od rebra da bude savitljiva ili kako vec idu te gluposti.

Zene, zgazite nas !

[Bloo]

https://www.femrevolt.com/tekstovi/o-ug ... -pola.html

O ugnjetavanju žena na temelju pola
19/12/2019
O ugnjetavanju žena na temelju pola
Pol je ZAŠTO su žene ugnjetene, rod je KAKO su žene ugnjetene.

Uvod

U svojoj knjizi "Pornografija: muškarci poseduju žene" (1978.), Andrea Dvorkin je napisala: „Kao što je Prometej ukrao vatru od bogova, tako će feministkinje morati da kradu moć imenovanja od muškaraca.“ Simon de Bovoar je to uradila, kako je to sama posvedočila, „u izolaciji, pre pokreta.“ Ona je u knjizi Drugi pol, iznoseći tri tvrdnje, imenovala:

Žene su drugi pol.
Ženom se ne rađa, nego se to postaje.
Žene žive rasute u svetu muškaraca.
Ove tri tvrdnje razumem kao postavke da je ugnjetavanje žena zasnovano na polu. Pol je materijalna stvarnost. Ugnjetavanje žena ne postoji van sveta materijalne stvarnosti. Materijalna stvarnost je ono što je za žene realnost. Ugnjetavanje žena nije ideja, ono nije osećaj. Ugnjetavanje žena je materijalno, ono je realno. To je prosto kao pasulj. Kada neko kaže da se oseća kao žena to ne znači ništa, to je puka izjava. A biti žena u društvu nije puka izjava. Tomas Man je bio muškarac koji je u jeku Drugog svetskog rata i holokausta izrekao jednu takvu tvrdnju: „Nemačka kultura je tamo gde sam ja.“ Na to mu je preživeli iz Aušvica, Žan Ameri u svojoj knjizi S onu strane krivnje i zadovoljštine, odgovorio: „Zatočenik u logoru, njemački Židov, nije mogao izreći takvu hrabru tvrdnju, čak i da je kojim slučajem bio jedan Tomas Man. On njemačku kulturu nije mogao deklarirati kao svoju, jer njegov zahtjev nije imao nikakvo socijalno opravdanje. U emigraciji se vrlo mala manjina mogla konstituirati kao njemačka kultura, pa i onda kad joj nije pripadao i sam Tomas Man. Izolirani pojedinac u Aušvicu svu je njemačku kulturu, uključujući Direra i Regera, Gropijusa i Trakla morao prepustiti običnom esesovcu.“

1. Žene su drugi pol.

„Polna podela je biološka činjenica, a ne događaj u ljudskoj istoriji.“, napisala je Simon de Bovoar u svojoj knjizi. U toj podeli, žene su drugi pol. Prvi pol su muškarci. Šulamit Fajerston je u svojoj knjizi "Dijalektika pola: slučaj za feminističku revoluciju" (1970.), otišla korak dalje. Ona je napisala da su na temelju odnosa reprodukcije i seksualnosti, žene klasa. Kontrolišući seksualnost žena, odnosno njihovu reproduktivnu sposobnost, muškarci drže žene podređenim. Briljantna vizija radikalnog feminizma je bila da pozicionira seksualno nasilje kao ključnu kariku u obrascu muške nadmoći. Nasilje prema ženama je metodologija patrijarhata kao političkog režima i političke institucije ugnjetavanja žena na temelju pola.

Ako je tvoj pol ženski, rođena si na bojnom polju. Tvoje žensko telo je činjenica, a ne slučajnost. Ti si predmet muškog nasilja, ne zato što se identifikuješ kao žena, nego zbog svoje biologije. Ako je tvoj pol ženski, on je rangiran kao drugi. Ti si manje vredna od muškarca. Ako je tvoj pol ženski, to nije lični, nego politički identitet koji je utemeljen na zajedničkom iskustvu ugnjetavanja. Ugnjetavanje nije subjektivno iskustvo, nego društveni fenomen. Tvoj identitet može da bude individualna stvar, ali ugnjetavanje ne može. Ako je tvoj pol ženski, onda društvo sa tvojim telom postupa na određene načine, samo zbog tvoje potencijalne sposobnosti da rađaš. Ako je tvoj pol ženski, bez obzira na to kako se ti osećaš u vezi sa tim, tebe će ovaj svet doživljavati kao ženu; ti nikada nećeš uspeti da pobegneš od te činjenice. Nikada nećeš imati tu privilegiju da kažeš da si to izabrala. Ti si žena svakim danom svog života. Za tebe kao ženu u ovom društvu ne postoji sloboda da kažeš da si nešto izabrala.

Primer 1: Žena koja nema ništa drugo da proda osim svog tela, to nije izabrala. Ali muškarci su ti koji imaju moć da naprave izbor. I oni ga prave. Umesto da u gladna usta prostituisanih žena stave parče hleba, muškarci biraju da u ista ta usta stave svoj penis. (Rachel Moran, preživela prostituciju)

Primer 2: Devojčica čiji su roditelji toliko siromašni da nemaju ništa drugo da prodaju, nego nju samu, nije izabrala da bude žena mnogo starijeg muškarca. Ali taj muškarac pravi izbor. Njegov izbor je da jebe telo devojčice. Cena koju devojčice plaćaju zato što su rođene u ženskom telu: devojčice umiru od unutrašnjeg krvarenja tokom prve bračne noći, jer muškarci penetriraju u njihova još nerazvijena tela.

2. Ženom se ne rađa, nego se to postaje.

U svojoj knjizi "Gin/ekologija: metaetika radikalnog feminizma" (1978.), Meri Dejli je napisala da: „žene žive u stanju zverstva“ (state of atrocity), koje je ovaploćeno u „ritualnim zverstvima androkratije“. U ratu, koji zvanično nikada nije objavljen, a koji svaki dan odnosi svoje žrtve, ja ovde govorim o ratu muškaraca protiv žena, dok o njemu muškarci govore kao o borbi polova, muškarci čine masakre.

Socijalizacija je primer jednog takvog rituala. Način na koji se muškarci i žene socijalizuju da budu ženstvene, odnosno muževni jeste rod. Rod je proces koji nije nepromenljiv i ne postoji izvan biologije neke osobe. Proizilazi iz i zavisi od pola. Rod nije lična, nego politička kategorija. Reč je o hijerarhiji koja je globalna u dosegu, a sadistička u praksi; baš kao što je to rasa, i baš kao što je to klasa. Kako kaže Lir Kit: „Rod definiše geopolitičke granice patrijarhata, odnosno, deli nas na pola. Ta podela nije vodoravna – ona je vertikalna. Muškarci su uvek na vrhu. Žene su uvek na dnu.“ Rod postoji zato što postoji ugnjetavanje. U svetu bez ugnjetavanja, on ne bi mogao da postoji. Rod omogućava da klasa muškaraca iskorišćava klasu žena. On se, kao materijalni sistem moći održava silom, u kome muškarci koriste rad žena, seks, reproduktivnu sposobnost žena, kao i emotivnu podršku.

Ako su tvoje genitalije konkavne, a ne konveksne, to se odražava kroz materijalne strukture, a ne kroz ljudske ideje. To znači da ćeš čitavog svog života živeti inferiorna, sa drugorazrednim statusom, samo zbog tvog potencijala da zatrudniš. Ako su tvoje genitalije konkavne, u patrijarhalnoj seksualizaciji činova ugnjetavanja, tvoja podređenost će biti erotizovana i institucionalizovana kao ženstvenost. Ako su tvoje genitalije konkavne, ženskost nećeš moći da obrišeš sredstvom za brisanje šminke, ili operacijom prenamene pola. Ako su tvoje genitalije konveksne, ti nećeš postati žena putem šminkanja, oblačenja korseta, nošenja visokih potpetica, ili operacijom prenamene pola. Ti možeš da kažeš da se osećaš kao neka druga osoba, ali unutrašnje subjektivno iskustvo ni na koji način ne menja fizičku stvarnost u svetu. Ako su tvoje genitalije konveksne, a radiš ovo, onda se ti ni na koji način ne boriš za ukidanje roda. Ako ovo radiš, ti na taj način fetišizuješ najgore patrijarhalne instrumente mučenja žena i pretvaraš ih u vid zabave, i putem estradizacije, banalizuješ i pornografizuješ iskustva žena.

Primer 1: U pornografiji, muškarci brutalnom penetrativnom praksom ružičarenja, anuse žena pretvaraju u „rascvetale ružine pupoljke“ dovode do analnog prolapsa, dok ejakulatornom praksom bukkake/prskanje dovode do gušenja/davljenja žena. Duboko grlo nije muška fantazija. To je bila realnost za ženu po imenu Linda Suzan Boreman.

Primer 2: U Indiji postoje čitava sela u kojima sve žene imaju samo jedan bubreg. To je zato što su njihovi muževi prodali drugi. Žene bez jednog bubrega nisu muška fantazija. To je realnost za mnoge žene.

3. Žene žive rasute u svetu muškaraca.

U svom eseju Žene i čast: beleške o laganju, koji je objavljen u njenoj knjizi "O lažima, tajnama i šutnji" (1979.), Edrijen Rič je napisala: „Žene nikada nisu bile solidarne jedna sa drugom. Žene su uvek bile solidarne jedna sa drugom. Obe ove tvrdnje su istinite.“

Žene nisu mogle da budu solidarne jedna sa drugom, jer patrijarhalni zakoni, uobličeni u običajima i tradiciji, u svemu onome što su izmislili i napisali muškarci, ne dozvoljavaju solidarnost/povezivanje među ženama. Jer povezivanje žena znači da žene više nisu same. Imaju druge žene. Patrijarhat je sistem povezanosti među muškarcima. U patrijarhatu nema mesta za povezanost među ženama. Patrijarhat opstaje, između ostalog zato što deli žene. U patrijarhatu žena je uvek žena nekog muškarca (oca, muža, sina). Muškarci se povezuju preko tela žena.

Primer 1: Samo zato što su bile žene nekih muškaraca, neke žene su iskusile praksu zvanu podvezivanje stopala. Kroz tu praksu unakažavanja, dugu bez malo jedan milenijum, muškarci su lomili i podvezivali nožne prste žena.

Primer 2: Samo zato što su bile žene nekih muškaraca, neke žene su iskusile praksu zvanu sati. Kroz tu praksu, na lomačama mrtvih muževa, spaljivane su žive žene.

Mi nikada nećemo znati koliko je žena spaljeno putem prakse sati, kako bi služile svojim muškarcima i na onom svetu. Mi nikada nećemo znati koji je to broj žena, kojima su muškarci polomili prste da bi kasnije mogli da penetriraju svojim penisima u prorez koji se stvorio između polomljenih prstiju i stopala. Ali ono što znamo, i ono što moramo da znamo jeste da se još uvek u nekim krajevima sveta ubijaju ženski fetusi, samo zato što je njihov pol ženski. Ali ono što znamo, i ono što moramo da znamo jeste da se još uvek u nekim krajevima sveta ubijaju novorođena deca, samo zato što je njihov pol ženski.

Primer 1: Samo zato što će postati žene nekih muškaraca, neke žene doživljavaju praksu klitoridektomije i/ili infibulacije – odsecanja klitorisa i/ili zašivanja vulve.

Primer 2: Samo zato što neke žene u društvu koje prezire žene, biraju da vole žene umesto muškaraca, one bivaju kažnjene praksom koja se zove – korektivno silovanje lezbejki.

Uprkos patrijarhalnim autoritetima, a sve sa ciljem ne bi li isti preživele, žene su uvek bile solidarne jedna sa drugom. One su se uvek međusobno povezivale, uprkos patrijarhalnim nastojanjima da isto onemogući, spreči, zabrani, kazni. Žene su odbijale da se udaju, odbijale su da rađaju decu, odbijale su da imaju seks sa muškarcima, odbijale su da vole muškarce. Svoj život posvećivale su sebi i ljubavi prema drugim ženama kroz praksu odvajanja od muškaraca i povezivanja sa ženama. Žene se povezuju tako što muškarcima uskraćuju pristup svojim telima. Ovu praksu su tek feministkinje nazvale sestrinstvom.

Prvi pol

Nekada, sa početka ove priče, žene nisu imale moć imenovanja, ili je ta moć, prema svedočenju nekih preživelih žena, od njih bila oteta. Zavladala je tišina. To je trajalo vekovima. Vi koje znate, setite se sada, vi koje ne znate, pokušajte da zamislite. Tek sa pojavom feminističkog pokreta, ćutnja je bila slomljena i žene su mogle da izađu na svetlost dana i svedoče. I žene su svedočile. I žene sada znaju. I žene su sada imenovale ono što im se desilo, i ono što im se još uvek dešava. To se zove muško nasilje prema ženama.

Sećate se da sam govorio o ratu, o neobjavljenom ratu koji muškarci vode protiv žena. Mi, muškarci koji imamo privilegiju koja proističe iz biološke činjenice posedovanja penisa, pa kao takvi u patrijarhalnom društvu imamo više moći (ja ne znam ni za kakvu simboličku moć, ali znam za realnu), imamo tu slobodu da napravimo izbor. Taj izbor može, ne, on mora da bude politički. Mi, muškarci moramo da radimo na tome da okončamo muško nasilje prema ženama. A dobar početak za to može da bude da priznamo da u naše ime pripadnici polne klase muškaraca čine zločine prema pripadnicama polne klase žena. I potrebno je da sami sebi priznamo još nešto. Mi smo odgovorni za to, jer isto to nasilje ne bi bilo moguće bez svesne i prećutne saglasnosti svih muškaraca. Mi, muškarci možemo prvo da priznamo da smo tokom tri stotine godina, na velikoj površini zemljine kugle ubili devet miliona žena pod optužbom da su bile veštice. Mi, muškarci, koji u sadašnjosti i dalje nastavljamo da ubijamo žene, a ubijemo ih u proseku 137 dnevno širom sveta, moramo da priznamo da to radimo iz osećaja zadovoljstva koje proizilazi iz pozicije nadmoći. A, ako kojim slučajem zaboravimo zašto smo još uvek tu, to nije, kako nam je rekla Andrea Dvorkin, 1983. godine, u svom govoru „Molim dvadesetčetvoročasovno primirje tokom kojeg neće biti silovanja“, „zato što ženama manjka noževa u ovoj zemlji, nego zato što i dalje verujemo u vašu čovečnost, uprkos svim dokazima.“ Dobar početak da i sami poverujemo u to, može da bude da se obavežemo da nećemo svakih osamnaest sekundi svog života da tučemo neku ženu, da nećemo svake tri minute da silujemo neku ženu, i da ćemo da bacimo na kolena seks industriju, tako što više nećemo da prodajemo i kupujemo žene. Organizujmo se i pružimo otpor. Neka to bude naša politička posvećenost. Neka to bude naša politička potreba. Nisu ideje te koje nas obavezuju, ali stvarnost jeste i mora.“


Ovaj tekst je transkript govora Miloša Uroševića održanog povodom 70e obletnice izdavanja "Drugog pola" Simon de Bovoar.

[sadie_forever]

Albanija je ispred nas. Albanija! Koja je i dalje teško tradicionalna zemlja...

Da i? Nismo Njemačka da nas toliko pogađa. Albanci će među prvima ući u EU.

Nismo.
Onda smo Kosovo

Albanija odavno naprednija kome je to vise cudno,jbt ljudi imaju svijetske zvijezde

[Bloo]

svIJetske zvijezde o kojima ti pričaš su odrasle gdje?
Ovo svojatanje poznatih je odlika malih naroda.

John Malkovich, američki glumac hrvatskog porijekla...

[Connaisseur Karlin]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

[Hakiz]

svIJetske zvijezde o kojima ti pričaš su odrasle gdje?
Ovo svojatanje poznatih je odlika malih naroda.

John Malkovich, američki glumac hrvatskog porijekla...

Zlatan Ibrahimović...

[Hakiz]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

E, hvala ti u ime muškaraca.

Dođi da te izljubim. Po cijelom tijelu.

[Connaisseur Karlin]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

E, hvala ti u ime muškaraca.

Dođi da te izljubim. Po cijelom tijelu.

a, zaista je bezevezan stav , hej: mi funkcioniramo tako jer smo zene"

[vjeshalica]

Ubijedila ih je okolina, ostale zene,muskarci,djeca,porodica itd...tako su odrasle i formirane i tesko im je ista drugo zasarafat u sistem zivota

[1Dante1]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

Koje obaveze? Mogu li primjeri?

[Connaisseur Karlin]

Ubijedila ih je okolina, ostale zene,muskarci,djeca,porodica itd...tako su odrasle i formirane i tesko im je ista drugo zasarafat u sistem zivota

djelomicno, ali
one su na moj komentar reagirale kao da su vrlo svijesne sto sam rekla

mislim da mnoge zene jednsotavno odustanu od sebe

[Connaisseur Karlin]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

Koje obaveze? Mogu li primjeri?

svakodnevne obaveze , ne nesto sto iziskuje strucno preofesionalno zananje

[1Dante1]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

Koje obaveze? Mogu li primjeri?

svakodnevne obaveze , ne nesto sto iziskuje strucno preofesionalno zananje

Shvatio sam, podjela svakodnevnih obaveza zahtijeva saku od sto ponekad.

[Heller]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

Mogu li ispisati ime u snijegu????

[Tempo]

Jucerasnja konvrzacija dvije zene: razgovralae su o sebi kao o zenama koje rade istovremeno mnogo obaveza, to ne mogu muskarci ; izjavile su tako ponosno i jednoglasno , "mi zene mozemo sve". Potom sam se ubacila u konverzaciju i rekla da pogresno razmisljaju o sebi kao zenama i da nema potrebe da sebe opterecuju obaeama, jer , muskraci mogu, sve jednako nauciti poput zena. Zaista ne razuijem takvo razmisjanje zena !?

Mogu li ispisati ime u snijegu????

sto ne bi mogle. pismene su, a svako ce im dat kurac u ruku.