hamza_sa wrote: ↑03/12/2019 02:07
Dozer wrote: ↑03/12/2019 00:10
To vi tek sad skontali...?
Pa Specijalnoj se sve zasluge spominju samo interno, na proslavama i sl.. Slicna je stvar i s MUP-om generalno. HVO...cuj HVO...pa to su ubaceni elementi.
Specijalnoj ne daju lokaciju za spomenik s onim tenkom jer, kao, ne pripada to u grad. I o tome odlucuje Ajnadzic, koji je u vrijeme kada je Specijalna przila tenkove i branila grad na pocetku bio...gdje ono...u JNA?
Dozeru prjatelju (zamalo da ti napisem pravo ime
)
prolaze godine.
Prolaze, a mi i ne obracamo paznju na njih. Starimo polako. A, mozda i brze nego sto mislimo.
Pogledam svoje ruke, sada vec izborane i poprilicno smezurane, a u isto vrijeme pogledam ratne slike i na njima vidim jedno, sa osmjehom, mlado lice.
Kome i cemu vrijede spomenici?!
Da li tim rukama ili tom mladom osmjehom ozarenom licu?
Najbolji odgovor ce ti dati upravo te godine. Koje su prosle i koje ce proci.
Mi smo ono sto se ne moze vezati za ono sto karakterise covjeka sa osjecanjima. Izgubljeni u prostoru i vremenu. Samo obicna bica koja podsjecaju na ljudska. Spremni da zarad malo svog interesa zaboravimo na sve ono u sta se svakodnevno kunemo. Neki u Boga, a neki u svoju pravicnost i dobrotu. A, neki...
Kome i cemu vrijede spomenici?!
Znamo li da svaka prolivena kap krvi na ovoj nasoj zemlji je spomenik? Znamo li da je svaki onaj koji polozi zivot za nju stecak bosanski?
Prijatelju moj, mi smo zemlja zaboravljenih spomenika. Mi smo zemlja stecaka sa kojim se svi busaju u prsa, a o njihovom znacaju niko ne vodi brigu. Mi smo zemlja kojoj nisu potrebni spomenici.
Jer, sto ce nam spomenici koji ce nekoga opominjati?! Sto ce nam spomenici koji ce bilo koga podsjecati na one koji od heroja postadose steČci?!?!
Sto je bilo, bilo je. Pa tako od Kulina Bana pa do danasnjih dana.
A, mozda je tako i bolje.
Nekako mi se cini da nam je ovdje predodredjeno da svako malo, neka generacija ima price slicne ovim nasim. Ne znam da li je do spomenika?
Ali, jedino sto sigurno znam jeste da je do nas samih. Nama ne trebaju spomenici da nas podsjecaju, a jos manje neprijatelji. Dovoljni smo sami sebi.
Kraj svog pisanja cu sebicno svesti na svoj primjer, a vezacu to sa svom ovom pricom u vezi Sarajeva, odbrane i deblokade istog, a i spomenika.
U posjedu si dokumenta na kojem ti pise datum mog prvog ranjavanja. Kako sam samo bio ponosan na to vrijeme. A, gledajuci ove moje izborane i smezurane ruke, koje nocas sve ovo ispisase, osjecam se tako tuzno jer sam to dozivio da pisem o spomenicima kojih nema, kao sto vise nema vise nema najboljih medju nama.
Da sam tog datuma, znao svu sudbinu spomenika koja ih ceka, najradje bih bi istog tog momenta postao dio njih, jer u ovimvremenima bi mi bilo bolje da sam dio tog zaborava.
Makar ne bih gledao svoje ruke koje mi pokazuju kako
godine prolaze.
