Hrmpallier wrote: ↑09/03/2022 14:57
Guadalajara wrote: ↑09/03/2022 13:41
Pa Plamen 2 M87 je naš projekat na kojem je radio Berko Zecevic sa Masinskog fakulteta u Sarajevu ako te bas zanima.
Oganj i Grad nisu isto bolji je Oganj i dosta precizniji od Grada.
I Orkan je domaci projekat koji je radjen za potrebe Sadamovog Iraka.
I kako ce biti licenca VTI-ja ako su projekti razvijani u nasoj drzavi i u nasim fabrikama. Od Pretisa u Vogosci u kojem su se otkivale bojeve glave i raketne komore, kasetne bombice i upaljaci iz Slavke Rodica u Bugojnu, raketna goriva HTPB i baruti u Slobodanu Princupu Selji u Vitezu, pripale i inicijalan sredstva u Pobjedi u Gorazdu. Znaci sve je radjeno kod nas od kompletne rakete do lansera u Bratstvu u Novom Travniku i elektronike u Rudi Cajevcu u Banja Luci. Jedino je vozilo radio FAP u Priboju, a opet i taj FAP je koristio radilice, motore, mjenjac od Famosa u Sarajevu.
Ja, ja. ...radilice, motori, šajbe, šarafi, ....
Pa dobro čovječe, gdje je sada išta od toga ? Mi ovo, mi ono, mi 'vako, mi 'nako, kad ali ono ...
Ako kada treba, to je sada, zadnjih nekoliko godina. Vam' te, tam' te, u našem naoružanju šta ? - rumunski i kineski VBR-ovi. Koliko raketa za nih imamo, bolje da ne znamo, jer bi se u trenutku smrzli.
A mi otkivali, mi pravili, mi šarafali .... .
Da mi išta znamo i možemo, mi bi do sada mogli reproducirati ono što smo prije 4 - 5 DECENIJA mogli, da se korak ne pomaknemo naprijed. Za ono što se nije pravilo kod nas, moglo se nabaviti/kupiti od starih saradnika u proizvodnji.
Uza svo poštovanje za Berku i još ponekoga, mi smo truba za bilo šta. Ako nam OSBiH, nisu kupac, od kud to da nisu bivše mušterie ? To je veliko pitanje s obzirom na aliu i njemu tako dragu zelenu boju.
Znaš, ova priča me podsjeća na priču jednog bravara, sposobnog i kreativnog čovjeka iz mog daljeg komšiluka. Čovjeka ratni vihor nanese u Ulm. Tamo sretne ekipu naših lola, predratnih gastarbajtera u (sada rahmetli) Magirusu. I priča on (izgleda ne bez doze zavisti), kako su u ekipi majstor Huso, majstor Sakib, majstor Miroslav, majstor ovaj, majstor onaj. Sve majstor do majstora, nastavlja komšija, a cijeli svoj radni vijek zavrću šarafe u Magirusu, i to je sve što znaju ti "majstori".
Ja tako i kod nas u industriji naoružanja.
E dok ti je trenutna situacija u drzavi nece nista uci u OS BiH. I sto bas mislis da tek sa ovih zadnjih godina treba ?
Otkovati se moze, serijski izvaljati 100.000 raketnih komora kao sto je islo za Sadamov Irak. To ne može, ukradene nam mašine. Kad ce kupiti nove ne zna se. Prvo da se novi Audiji i BMW-i kupe pa ce biti nekad i za masine za hladno rotaciono istiskivanje iz Njemacke.
Nisu kineski vlr-ovi vec Iranski. Inace je raketa od Plamena 2 koju je dizajnirao Berko mnogo bolja od ovih Iranskih koji imaju losiju bojevu glavu i manji domet. A modernizovane verzije raketa Grad od 122mm povecanog dometa na 25 i 35 km, sa boljom bojevom glavom, davno su razvijene na Odjelu za odbrambene tehnologije na Mašinskom fakultetu. Bez novih i dodatnih masina za hladno rotaciono istiskivanje tesko ce biti uvesti ih u serijsku proizvodnju.
Za drzavu nase velicine i ovo je puna saka brade sto imamo. Mnogo vece drzave, sa mnogo vecom populacijom i vecim budjetima nemaju jacu vojnu industriju. Eno Ukrajine, drzava od 40+ miliona stanovnika nemaju ni proizvodnje puscane ni pistoljske municije, a mi imamo dvije takve fabrike. Jednu u Gorazdu, drugu u Konjicu koje zajedno godisnje proizvedu par stotina miliona komada municije. Imamo tri-cetiri fabrike koje proizvode pjesadijsko naoruzanje. Od AC Unity-ja u Gorazdu, Igmana, BNT-a, Binasa koji proizvodi rucni bacac
granata od 40mm, Tehnickog remontnog zavoda u Hadzicima koji proizvodi modernizovanu verziju RPG-a.
U Ukrajini su tek prije par godina ili pocetkom rata osvojili proizvodnju obicnih minobacaca od 60, 82, 120mm. Topove i haubice u Ukrajini ne proizvode. Koliko god stara bila haubica D-30 od 122mm mi je u BNT-u serijski proizvodimo. Od kovanja, dubinskog busenja, honovanja, olucavanja, termicke obrade. Ni jednu operacije ne radimo sa vanjskim saradnicima/firmama. Proizvodili su je i za vojsku Federacije oko 50+ komada. Jos toliko su remontovali haubica i donirali Afganistanskoj vojsci.
Tokom rata mogli smo serijski u velikim kolicinama samo da proizvodimo tromblonske mine i to su samo rijetke firme mogle da proizvedu kumulativnu minu. Manje serije
granata od 122mm mogao je samo BNT i zeljezara u Zenici da otkuje i da ih proizvede. U bivsoj drzavi mnoge civilne firme iz oblasti metalske industrije imale su i rezervne kapacitete vojne industrije. Tako je Pobjeda proizvodila municiju za potrebe ARBiH jer je bila rezervni kapacitet Krusika i imala je u svojem proizvodnom programu minobacacke mine. Takava je bila strategija ako se u slucaju glavna maticna firma bombarduje, unisti, osvoji/zarobi da se imaju dodatni i rzervni kapaciteti u civilnim firmama. Isto je proizvodila i kovacnica u Zeljezari Zenica i Unis u Kalesiji. Sad kad bi poceli da racunamo industrijske kapacitete potrebne za proizvodnju (otkivanje) municije u vojnim i u civilnim firmama dosli bi do podataka da mozemo milione komada municije otkovati.
Nama je bitno da mi mozemo serijski i u velikim kolicinama proizvoditi obicnu standardnu municiju od obicne puscane municije tj. od metka pa do mina i
granata za topove i haubice. Ne mora to nista biti high-tech izvikano. Dovoljno je da se ima serijska proizvodnja u velikim kolicinama pa makar to bila i obicna puska AKM 7.62x39, obicni minobacac od 120mm M74/75, obicna vucena haubica D-30 od 122mm.
