Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Pjesnik Marko Vešović odbio je jučer da primi nagradu "Risto Ratković", koju mu je dodijelio žiri književno-poetske manifestacije "Ratkovićeve večeri poezije" za knjigu pjesama "Rastanak s Arencanom", zbog toga što je ona svojevremeno dodijeljena bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću.
Vešović se u pismu upućenom žiriju zahvalio na nagradi, ali je poručio da je prisiljen da je odbije, prenijeli su crnogorski mediji.
"Na žalost, prisiljen sam da je odbijem, jer je ta nagrada svojevremeno dodijeljena Radovanu Karadžiću, čime je opoganjena", rekao je Vešović.
On smatra da se u današnjoj Crnoj Gori uporno i metodično ćuti o svemu što se događalo u ratu u BiH, pa i o Ratkovićevoj nagradi kojom je "okićen durmitorski istrebljivač".
"Protiv te činjenice, potpisnik ovih redova ne može ništa, ali odbija da bude umiješan u bilo koji oblik crnogorskog besramlja", naveo je Vešović u svom pismu.
Tradicionalna književno-poetska manifestacija "Ratkovićeve večeri poezije" počeće u srijedu, 3. septembra, u Bijelom Polju.
cheguevara_k1 wrote:Svaka cast Vesovicu sto je jos vise ojacao svoju poziciju ljudsku. Opet je dokazao da "Marko Darinkin ima vise obraza sam, no svi Vasojevici zajedno".
Bas tako, Marko care, tvoje cojstvo nikada okaljao nisi. Bravo!!!!!!!
Karadžića su u oklopnim transporterima dovezli u Bijelo Polje. Postavili su ljude naoružane dugim cijevima na ulice, snajperiste na krovove. Karadžić nije tek primio nagradu – on je izvršio invaziju na Bijelo Polje. Bila je to jasna političko-genocidna poruka Bošnjacima iz Bijelog Polja i čitavog sjevera Crne Gore. Dodjeljivanjem nagrade Karadžiću teritorija je zapišana. Sljedeće je moglo biti samo jedno, kao u Bosni: da bude i očišćena.Piše: Andrej Nikolaidis
Marko Vešović je odbio nagradu Risto Ratković zato što je svojevremeno dodijeljena Radovanu Karadžiću. Čitam brojne novinske izvještaje o tome, ali nigdje ne nalazim odgovor na pitanje: ko je Karadžiću dao tu nagradu? Ko je sjedio u žiriju koji je napravio takvu svinjariju?
Takva je sudbina ljudske gadosti: na kraju se skrije pod skute svemoćnog zaborava. A kako, odbijajući nagradu, kaže Vešović, pozivajući se na Seneku: tamo gdje prestaje pamćenje, počinje barbarstvo. Zato je ovo varvarski prostor: zato što je onoga što smo zaboravili mnogo više od onoga što smo zapamtili. A i ono što smo zapamtili, zapamtili smo krivo. Pa kao i da nismo. Pamtimo laži, pa je kod nas pamćenje samo zaboravljanje drugim sredstvima.
Ali vratimo se na ono: ko je istrebljivaču Turaka dao do tada uglednu nagradu za poeziju?
Evo šta o tome piše Šeki Radončić u feljtonu o lovu na Radovana Karadžića i Ratka Mladića „Obruč se steže“, objavljenom u podgoričkim „Vijestima“ 2003. godine:
„... Karadžić, kao što je poznato, ne piše od juče, ali je književne nagrade počeo da dobija od kada je postao lider bosanskih Srba. Tako je za zbirku pjesama 'Slovenski gost', 18. avgusta 1993. godine, dobio književnu nagradu 'Risto Ratković' u Bijelom Polju. Žiri sačinjen od Kilibardinih narodnjaka u sastavu Ranko Jovović, Želidrag Nikčević i Stevan Kordić dodjelio mu je tu prestižnu crnogorsku nagradu – jednoglasno. Predsjednik bjelopoljske opštine, Velimir Radojević, uručio je lično nagradu Radovanu Karadžiću. I dok Karadžić sa svojim prijateljima slavi svoj pjesnički trijumf, prvi dobitnik te književne nagrade, Jevrem Brković, iz Zagreba se iz protesta odriče od nje. Brković poziva i sve ranije dobitnike da to isto učine, ali mu se od njih 22 pridružuje samo poznati crnogorski književnik Sreten Perović“.
Karadžića su, kažu dalje arhive, u oklopnim transporterima dovezli u Bijelo Polje. Postavili su ljude naoružane dugim cijevima na ulice, snajperiste na krovove. Karadžić nije tek primio nagradu – on je izvršio invaziju na Bijelo Polje. Bila je to jasna političko-genocidna poruka Bošnjacima iz Bijelog Polja i čitavog sjevera Crne Gore. Dodjeljivanjem nagrade Karadžiću teritorija je zapišana. Sljedeće je moglo biti samo jedno, kao u Bosni: da bude i očišćena.
Šta dalje piše Radončić, koji je apsolutno najpouzdaniji crnogorski izvor o zločinačkim organizacijama i njihovim pothvatima tog vremena?
„Malo je falilo da Karadžiću to bude posljednja nagrada u životu. Naime, grupa bjelopoljskih odvažnih momaka htjela je da Karadžićev dolazak u Bijelo Polje iskoristi kako bi na njega izvršili atentat. Grupa je bila multietnička. Uspjeli su da dođu do njegove maršrute ulaska i izlaska u Bijelo Polje, posjedovali su satnicu i scenario dodjele nagrade, spisak gostiju, raspored gdje će ko sjedjeti... Dvojica od njih došli su kod mene dva dana ranije, u Podgoricu. Ispričali su mi šta planiraju. U prvom trenutku pomislio sam da je u pitanju neka policijska provokacija i podvala, ali sam momke poznavao i činili su mi se čestitim. Ćutao sam. Sjetio sam se Adema Šabotića, koji je godinu dana ranije, u centru Podgorice bacio bombu na Vojislava Šešelja i njegovu svitu. Šešelj je ostao živ samo zahvaljujući prisebnosti svojih tjelohranitelja, koji su uspjeli da bačenu bombu gurnu nogom pod parkirani automobil, gdje je eksplodirala i ranila oko trideset ljudi.
Rekao sam im da je to loša ideja i da se sa Karadžićevim ubistvom ništa neće postići, jer će Milošević umjesto njega u BiH instalirati nekog drugog, ništa boljeg od njega. Upozorio sam ih da će njegovo eventualno ubistvo u Bijelom Polju srpski nacionalisti i Miloševićev režim iskoristiti da sjeverni dio Crne Gore etnički očiste od muslimana i da to može biti inicijalna kapisla za bratoubilački rat u Crnoj Gori, posebno kada se uzmu u obzir izuzetno zategnuti odnosi između Srba i Crnogoraca u samoj Crnoj Gori. Otišli su nazad. Konsultovali su se sa još nekim ljudima i odustali od svoje namjere“.
Tako. Radovan je nagradu primio. Nisu ga ubili, pa je mogao u miru nastaviti da komanduje odredima smrti u Bosni.
Stvari oko nagrade „Risto Ratković“ preuzeli su neki drugi, ozbiljni ljudi čiste prošlosti. Posao je bio težak: vratiti toj nagradi vrijednost i dostojanstvo. Nagrada je, u godinama koje su slijedile, dodijeljena izvrsnim pjesnicima kakvi su Aleksandar Bečanović i Milorad Popović.
Ali tako to biva: organizator se trudi, Vešović napiše izvrsnu knjigu, žiri konstatuje da je izvrsna, sasvim profesionalno želi nagraditi najbolju knjigu; sve je, čini se, kako treba. Osim gadosti koja smrdi iz ne tako daleke prošlosti. Tri čovjeka, jedan žiri, jedna mahnitost jednog naroda pod jednim vođom – samo jedna njihova odluka bila je dovoljna da zagadi i prošlost i budućnost te nagrade.
Jovović, Nikčević, Kordić, bravo majstori! Može sad jedna posthumna, Hitleru za slikarstvo?
poštujem ljude koji svoje principe i stavove ne mijenjaju shodno aktuelnom pravcu vjetra. Malo je takvih ljudi danas, svakim danom sve manje. Marko Vešović jedan je od njih.
