90 godina od Versajskog ugovora
Prokockani mir
Dogadjanja iza scene
Zasto je, nakon Prvog svjetskog rata, samo dvadeset godina kasnije slijedio drugi?
Nakon Prvog svjetskog rata od 1914 do 1918 godine, pobjednici su htjeli vječni mir, ali ugovor koji je potpisan prije 90 godina, samo je posijao razdor među narodima Europe. I dan danas historičari raspravljaju o razlozima ovog neuspjeha. von KlausVon Klaus Wiegref
Oko 10 000 ljudi se okupilo na ovoj prvoj mega-konferenciji 20. stoljeca u francuskom glavnom gradu: čelnici država i vlada, ministari i diplomati, prinčevi, geografi, ekonomski stručnjaci, međunarodni pravnici, tajne sluzbe, daktilografi…. Prisutni su bili izaslanici velikih sila Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država, ali i predstavnici iz Nikaragve?, Urugvaja i jos druge 22 zemlje, kontra predstavnika Njemačkog carstva kao i njegovim saveznicima, k. i k. Austro-Ugarske monarhije i Osmanskog carstva.
Versaj 1919
Americki predsjednik Woodrow Wilson:“ Nas program je program svjetskog mira“.
Britanski diplomat Harold Nicolson: „Mi ne pripremamo samo mir, nego vjeciti mir“.
Nakon pet mjeseci pregovaranja proizisao je ugovor kojim je zavrsen Prvi svjetski rat,koji je potpisan u velikoj kristalnoj sali dvorca Versaj. Njemci su bili posebno nezadovoljni ovim ugovorom, kojim su izgubili oko sedminu svoje teritorije i oko desetinu svog stanovnistva iz 1914. godine. Ugovor je ratificiran na Weimarskoj narodnoj skupstini 9.7.1919 godine, a novonasatala Njemacka dobila je naziv Weimarska Republika..
Slijedili su ekonomski gubitci kao sto su: gubitak trećine ugljena, tri četvrtine rude, gubitak trgovačke flote, a isto tako dugovi na 30 godina ratne reparacije u nedefinisanoj visini.
Kako sa njemačkog tla ne bi nikada vise poceo rat, saveznici su uveli novcana ogranicenja Weimarskoj Republici, kao i ograničenje vojske na 100.000 profesionalnih vojnika. Svi tenkovi, podmornice, vojni avioni morali su biti isporučeni ili za uništenje ili za deaktivizaciju.
Umjesto da obezbjedi „vjeciti mir“ ugovor je potpuno promasio svoj cilj.
Fakticki je ta ista generacija, koja je stvorila ovaj mirovni sporazum, samo dvadesetak godina kasnije, ponovo stajala u plamenu rata koji je bio jos zesci i jos strasniji, sa jos vise zlocina i zrtava, izmedju ostalih posebno nad evropskim Jevrejima.
Od toga vakta pokusavaju historicari razrijesiti zagonetku Versajskog mira od prije 90 godina. Gdje je propustena velika prilika? Da li bi historija Njemacke, Evrope i svijeta drukcije protekla da su tada pobjednici donijeli drugacije rijesenje? Da li su diktati iz mirovnog ugovora bili prestrogi?
"To ne može biti, dva milijuna Nijemaca nisu pali uzalud", grmio je mladi radikal Adolf Hitler, "mi cemo pozovati narod na odmazdu".???
Obaveze iz ratne reparacije su pogotovo dovele vladu u Berlinu do pravljenja fatalnih gresaka. Inflacija! Ustedjevine gradjana su propadale. A sve to u sred tadasnje svjetske ekonomske krize. Sve vise gradjana je vjerovalo da Weimarska Republika nije bila dorasla nivou problema sa kojima se suocavala.
Tako se gradjanstvo upecalo na jednostavna rjesenja koja im je ponudio Adilf Hitler.
Pa šta je to bilo pogrešno u Parizu 1919?
Što su bile alternative?
Najvazniji pregovori su vodjeni u ekskluzivnim rundama. Tu su bili prisutni: 78-godisnji francuski premijer Georges Clemenceau, uvjek ogrnut crnim pokrivacem, koze boje pergamenta I ogromnih brkova, italijanski premijer Vittorio Orlando, jedan sicilijanac, koji je uzimao ucesca u debatama samo ako se to ticalo Italije, te puritanski idealist Woodrow Wilson americki predsjednik, i konacno britanski premijer David Lloyd George, koji je usprkos sijedoj kosi sa svojih 56 godina bio najmladji u toj grupi, jedan veliki sarmer i ozloglaseni oportunist.
Je li ova cetvorka proigrala sansu?
Propascu Austro-Ugarskog i Osmanskog carstva propala su tri najveca tadasnja carstva. Osnivaju se nove države: Jugoslavija, Čehoslovačka, Poljska, Mađarska, Austrija. Tu je takodjer trebalo rijesiti sudbinu njemačkih kolonija u Aziji i Africi, kao i budućnost Bliskog istoka.
Evropa 1914.
Velika vecina političara, predstavnika etničkih grupa i sheika su ucestvovali u radu plenurna konferencije ili u nekom od ukupno 58 odbora, a vrsilo se lobiranje po sobama i apartmanima hotela Majestic ili Crillon, gdje su bili smjesteni i britanci i amerikanci, kao i stotine drugih delegacija.
Cesi i poljaci su se svadjali oko podrucja Teschen, Italija je zahtjevala dalmatinska ostrva, koja su pripadala Jugoslaviji. Japanci su se sa Kinezima svadjali oko njemacke kolonije Kiautschou.
Britanac Nicolson je situaciju procijenio kao "atmosferu razdora i konfuzije ", u kojoj se diplomatske etikete vrlo brzo gube.
Kao rijetko gdje drugo, na ovoj konferenciji je podastrto toliko mnogo laznih karata i statistika, kojima se je htjelo pokazati da odredjenia podrucja ili narodi pripadaju nekome ili bi htjeli pripadati. Poslije potpisivanja ugovora sa Njemackom, saveznici su zakljucili mir sa Austrijom, Madjarskom, Bugarskom i Turskom ponaosob. Ili ono sto su oni smatrali mirom. Sa Njemackom je to izdrzalo 20 godina, a ostali dio svijeta drzi u neizvjesnosti vec 90 godina.
Nema sumnje u Parizu su propustene historijske sanse. Tu je bio korijen rjesenja buduce Palestine i jevrejske drzave, od tri izdvojene provincije nastaje Irak. Naznacen je i problem nejednakosti u Vijetnamu.
U pocetku je velika trojka ukljucujuci i talijanskog premijera htjela siroku otvorenost i savjetovanje prilikom rada. Ali, ubrzo im je to dosadilo, vidjeli su da im to nije od interesa i povukli su se. Preko stotinu puta su se sastali nad otvorenim ogromnim kartama Evrope.
Clemenceau, francuski premijer je patio od nesanica, nije mu se svidjao Wilson, americki predsjednik i njegov idealizam. Dok su se Wilsonovi saradnici zabavljali po klubovima i barovima, on je obicno bivao oko 22 sata u krevetu.
Svjetski problemi su mu promicali, jer je danima morao biti odsutan sa konferencije, vjerojatno zbog posljedica mozdanog udara.
Samo nerazorivi i zivahni Lloyd George uživao u pariskom životu uz diskreciju britanske stampe.
John Maynard Keynes je poslije u svojoj knjizi: „Privredne posljedice mirovnog sporazuma“ opisao ucesnike sporazuma na slijedeci nacin. Clemenceau je bio mocni politicar koji je konferenciju propratio poluzatvorenih ociju, njegovi su pogledi pripadali vise proslosti nego buducnosti.
Wilson se pojavljuje kao njegov kontrast, kao "slijepi i gluhi Don Kihot", "noble u duši", ali u odnosu na francuza bio je beznadezno inferiorniji, jer je americki predsjednik, koji je jos uvijek bio profesor na Princetonu, prema Keynesu bio „prespor“ u glavi.
Zvuci dobro, ali je stvarnost bila sasvim drugacija.
Ocigledno nadmocniji Clemencau tjerao je po svom: kao prvo, strah od susjeda, Njemacke.
Njemacka ostaje prijetnja svjetskoj civilizaciji ukoliko ne promjeni svoju politiku i poglede na svijet.
On je vidio samo jedan način, dominaciju Berlina umanjiti kroz stalni Savez s britancima i amerikancima.
Za savez s Londonom i Washingtonom Clemenceau je bio spreman “podnijeti svaku zrtvu”.
Medjutim Angloamerikanci su imali strah i od jake Francuske, a bojali su se da bi puno oslabljena Njemacka mogla pasti u ruke Lenjinovih boljsevika.
Korak po korak Clemanceau je krcio svoj put. Elsass – Lothringen pripao je Francuskoj, to je bilo nedvojbeno, medjutim problemi su nastali oko juznog Pfalza i Sarske oblasti. Wilson je odbijao da ti krajevi pripadnu Francuskoj.
Pocetkom aprila 1919 konferencija je bila pred prekidom.
Odlucio je referendum naroda u Sarskoj oblasti koji su sa 90% glasova odlucili da ostanu u sklopu Njamacke.
Na istoku su pojedini krajevi prikljuceni Poljskoj, a Danzig je postao slobodna drzava.
Od Poljske na sjeveru preko Cehoslovacke do Jugoslavije, napravljen je po Clemanceau tzv „sanitarni kordon“ istocno od Berlina.
Evropa 1919. nakon Versaja
Mnogim njegovim zemljacima to nije bilo dovoljno, njegova moc je polako slabila, pa su ga na kraju nazvali „gubitnik pobjede“.
S druge strane, bile su očite Woodrow Wilsonove slabosti. Americki je predsjednik jos u vrijeme rata najavio da ce se mir zakljuciti na temelj prava naroda na samoodređenje. Na tom demokratskom principu je i zasnovano primirje izmedju Njemacke i saveznika. Sam pogled na kartu je ukazivao da ce treci Reich biti veci od drugog, jer su raspadom Austro-Ugarskog carstva, austrijanci i juzni Nijemci imali direktni proistup Weimarskoj republici, isto kao i podrucja koja su pripala Poljskoj a u kojima su pretezno zivjeli Nijemci. Tvrdolinijasima u Njemackoj je dat povod da kritikuju Wilsona kako su u pregovorima bili nepravedno tretirani.
Jos teza greska svih predsjednika je bila da se Amerika niti privredno niti politicki nije jace vezala sa saveznicima u Evropi. Francuska, Belgija i druge zemlje trebale su imati Ameriku iza ledja, kako bi se mogle izravnati sa Njemackom. Jos za vrijeme rata Francuzi i Britanci uzeli su ogromne kredite od Washingtona. Bilo je predlagano da Washington oprosti dugove, sto nije. Clemanceau je takodjer predlagao da novoformirano Vijece naroda u Zenevi oformi jedan internacionalni Generalstab i vlastitu Armiju. Time je on zelio Nijemce drzati na uzdi.
Kako bi proteklo 20. stoljece da je doslo do ostvarenja ove ideje?
Wilson je odbio i jednu i drugu ideju sa isprikom da ni jedna ne bi mogla dobiti saglasnost americkog Senata.
Da li je to stvarno bilo nemoguce? Wilson cak nije ni poveo vodece senatore u Paris, sam se isturio naprijed, pa su ti isti senatori kasnije glasali protiv pristupanja Amerike u Vijece naroda, kao i protiv samog Versajskog sporazuma. To je bio Wilsonov najgorci poraz. Od njega inicirano Vijece naroda postalo je nemocno. Raspolozenje u Americi je padalo, Amerika je ulazila u politicku izolaciju. Amerika se povukla. Sansa je proigrana. Mirotvorci su se svadjali oko novca, kao i o visini stete koju je Njemacka bila duzna platiti. Vremenom se sve razvodnilo.
Krajem aprila 1918 je sacinjen konacni tekst Sporazuma: s 80000 riječi, to je bio najduži mirovni Sporazuma u historiji.Pri tome su i gubitnici citirani.
Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. juna 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina.
Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.
Kuriozitet je da je originalni Versajski ugovor nestao; Hitler ga je pribavio i dopremio u Berlin, gdje mu se 1945 godine gubi svaki trag. Ali naravno, tu su fotokopije i reprodukcije tih 440 članaka, koji usaglasavaju velike problema, kao što su ograničavanje reparacije i drastično razoružanje Njemačke.
I dugačak popis stranica: 500 zdrijebaca, 2000 junaca, 90 000 muznih krava, 20 000 ovaca, 15000 svinja. Odsteta za opljackane francuske i belgijske poljoprivradnike.
Britanci su u clanku 246 zahtjevali povrat lobanje sultana Makaua, koji je u Njemacku prenesen iz istocne Afrike. U odnosu na trajni svjetskli mir, sve neke sitnice.
Na kraju su Nijemci shvatili da ugovor ipak nije bio puno stetan za njih. Niti je bio dovoljno jak da Nijemce kao susjede primiri na duze vrijeme, a niti dovoljno slab da iskljuci povratak Njemacke na svjestku scenu kao mocne sile.I nakon primirja Reich je ostao najjaca privredna sila na kontinentu. Takodjer je otpala mogucnost da sovjetska Rusija postane saveznik Francuskoj. I to je bila jos jedna olaksica za Berlin.
Njemačka je imala "strateško mnogo jaču poziciju nego što ju je posjedovala je prije rata ", rekao je povjesničar i bivši americki sekretar Henry Kissinger.
Ali ovo je samo jedan pogled hladne glave, iz ove perspektive, na dogadjaje od prije 90 godina u kojima su koji su sve glavne stranke - britanci, amerikanci, francuzi a i nijemci prokockali na kraju veliku priliku, da doprinesu jednom trajnom svjetskom miru.
(Der Spiegel 28/09)
