Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj
Autor: Ivo Anić
Svega mi sve više me sramota što živimo u ovakvoj zemlji. Više čisto i ne toliko što živimo kao stoka, u dužničkim ropstvima, minusima, blokiranim računima, ovršeni, što „krpimo“ kraj s krajem iz mjeseca u mjesec i hranimo se kao stoka, otrovima, što pijemo zagađenu vodu i udišemo zagađeni zrak. Svega mi nije me sramota toliko i te činjenice toliko što nas sustavno truju, što nas kradu, prave budalama preko malih ekrana, zaslona, aplikacija, društvenih mreža, dnevnika, prenosa sabora uživo. Najviše me sramota u zadnje vrijeme što živim u ovakvoj zemlji među ovakvim muškarcima. Naime, nije mi jasno i ne mogu shvatiti ponašanje velikog dijela mojih sugrađana muške populacije koji otvoreno, javno, bez imalo srama ustaju protiv jednog dokumenta koji jasno, izričito, pravno potvrđuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik najteže diskriminacije.
Nije mi jasno i molio bih vas sve da mi objasnite, što u navedenoj rečenici nije egzaktno i što vas u toj navedenoj rečenici – smeta. Nije mi jasno i sramota me i stid kada i pomislim da je nekom muškarcu normalno udariti ženu, suprugu, majku, djevojku, sestru. Kakve su to vas žene odgojile dragi moji muškarci Hrvatske? Zar vas nisu odgojile brižne majke, njihove ruke i obrazi, zar ste svi u svojim domovima trpjeli bilo kakav oblik nasilja nad ženama u svojim familijama pa vam je to dopustivo, normalno, poželjno?
Istanbulska konvencija donosi najdetaljniji okvir za borbu protiv nasilja nad ženama u obitelji. Da ničeg više nema u toj deklaraciji ja bih kao muškarac potpisao taj papir zatvorenih očiju. Ne zbog toga što je normalan i ljudski, već zbog toga što bi svaki normalan i ljudski muškarac trebao čvrsto stajati iza takvog argumenta, dapače ustajati i boriti se za njega. Istanbulka konvencija obavezuje države koje su je ratificirale, da žrtvama nasilja u obitelji, dakle ženama, ista ta država mora pravno i materijalno pomoći. Što je u tome sporno? Nadalje, u daljnjem aktu jasno i kristalno stoji kako država potpisnica ima dužnost i obavezu da ženama koje su pretrpjele bilo koji oblik nasilja osigura pravno i psihološko savjetovalište. Što je u toj rečenici sporno? Država potpisnica dužna je zaštititzi ženu od takvih manijaka i pružiti joj utočište, sklonište, kao i financijsku pomoć pri zapošljavanju i pronalasku novog mjesta za stanovanje.
U čemu je tu problem?
Da ničeg više u tom dokumentu nema, da u njega utrpaju rodne ideologije, spolne bolesti, navijačke tučnjave, ja bih taj dokument potpisao i nikada me ništa ne bi spriječilo da ga potpišem. Najmanje pizduni koji se igraju moralista, kukavelj koja je u Crkvi našla utočište i smisao, a guzicu obrisati ne znaju, već parazitiraju uokolo i pričaju pizdarije. Da me ti i takvi odluče od jednog takvog ljudskog, suosjećajnog, potrebnog, normalnog i muškog potpisa ja bih se ubio drugima za primjer. Nasilje u našim obiteljima eskaliralo je u sada već alarmantne mjere. Po ozbiljnim analizama jedna od tri žene u Hrvatskoj izložena je nasilju u obitelji, a čak svaka četvrta na svom radnom mjestu. Ja ne znam za vas muškarci, ali da prisustvujem fizički takvom nasilju nad ženom, ma što da je ista učinila, mislim da bih učinio i puno goru stvar od običnog slaganja sa jednim običnim dokumentom.
Partneri, kako bivši, tako i sadašnji dakle jednu od tri žene u Hrvatskoj zlostavljaju, kako fizički tako i psihički. Istanbulska konvencija akt je jači od Ustava jer se postavlja univerzalno, dakle nad domorodačke zakone koji često „progledaju“ kroz prste bogatim nasilnicima, a žena ostane sama, na cesti, prebijena i može biti još i sretna ako nije i glavu izgubila. Kako je ova usrana zemlja zadnja u svemu (kao da smo anus mundi) tako i kod tog zakona moramo biti oprezni, kako će ga mudrijaši shvaćati i kako će ga interpretirati. Zbog toga su pametni ljudi koji su je sastavljali, zbog majmuna koji je neće znati isčitati, crnim slovima jednostavno podcrtali kako Istanbulska konvencija, ako se prihvati, spada u red dokumenata nad kojima se provodi međunarodna kontrola. Njihovog provođenja. Jer zanju ljudi da imaju posla sa Hrvatima, koji potpišu, pa tuku, kao da ništa potpisali nisu, i sutradan ispijaju kavu na Cvjetnom u pratnji svog pravosudnog organa koji ih je oslobodio.
U slučaju da lokalne vlasti ove jasne propise potpisane ne provode ili ih krivo interpretiraju, međunarodna kontrola će biti iznad njih, dakle lokalnih vlasti, lokalnih šerifa, lokalnih moćnika, lokalnih bahatih majmuna koji tuku svoje žene, pa se sutradan mirno šeću gradom – neprocesuirani. Jel’ to možda razlog što se vrda sa rečenim dokumentom muškarci, veliki Hrvati? Jel se bojite možda da više nećete moći nekažnjeno imati svoje vreće za napucavanje, lutke koje ćete išamarati pa sa društvom na pivo? Lokalna samouprava se digla na noge, spominje se rod i pomoz bog, Crkva tamjanom dimi i oblači, grupiraju se udruge i molitvene zajednice. Zašto? Zbog čega? Jel’ zbog onih stotinu i pedeset ubijenih žena u Hrvatskoj? Tko za njih moli?
Na dnu smo po moralu, po svjetonazoru, na dnu smo po kulturi, na dnu po ekonomiji, dno smo dotakli kao ljudi kada smo pljunuli na svoju povijest, svoje djedove, zemlju u kojoj smo živjeli i odrasli, na dno su nas doveli kao ljude i pretvorili u stoku, jer i stoka bolje i mirnije živi od nas vječno pod stresom, umiremo od tumora, leukmija, nepoznatih bolesti uzrokovanih jadom, čemerom, grižnjom kako sebe tako i svojih, šutimo i „kupimo u prsi“, strahom smo okovani kao zadnje životinje, i ono zadnje što nam je ostalo, ono temeljno što nam ne mogu oduzeti, pravo da štitimo svoje žene, majke, djevojke, sestre, sada nam ti praznoglavci pokušavaju oduzeti, i čast i dostojanstvo i muškost, sve ste nam oduzeli, pička vam materina molitvena. Sve.
I što treba? Da se pretvorimo svi u vas? Da uzmemo molitvenike i stanemo u vaš tor vaše molitvene zajednice? I da okrenemo glavu prema onom za što nemamo kao muškarci pravo da okrenemo glavu? Sram me vas muškaraca u ovoj zemlji. Sram me što šutite, sram me što podržavate, ne razumijete, ne trudite se niti shvatiti o čemu je ovdje riječ. Sram me dok su toliki životi naših žena ugroženi, dok ih se tuče, vrijeđa i ponižava, dok čiste, peru, slažu police neplaćene i obespravljene, sram me dok rade prekovremeno, nedjeljom, praznikom, blagdanom sram me dok u ovoj zemlji postoje muškarci kojima je to ili smiješno ili ih nije briga ili ono najgore, koji to sve i rade.
Sram vas bilo sve. Do jednog.
I pokrijte se ušima.
Diž se na oružje protiv Turaka...
kod Kolinde.
, sve fino pise u presudi sestorki uznika za UZP.
