[b][size=117]Kemal Kurspahic[/size][/b] wrote:Posljednjih dana sam sa zanimanjem pratio raspravu na ovom Forumu o Oslobodjenju i nastojanjima njegovog novog glavnog urednika da listu vrati nekadasnji ugled. Naravno da kao glavni urednik Oslobodjenja u tesskim vremenima, 1988-1994, Vlasti Mijovichu zzelim samo uspjeh u toj misiji. Razumljivo je da rasprava o Oslobodjenju nije mogla prochi a da se u refleksijama na prosslost ne spomene i moje ime. Razliccita missljenja o mom doprinosu u prosslosti Oslobodjenja potpuno su mi razumljiva ali sam iz posstovanja za tu prosslost; za sve one koji sa dobrim namjerama uccestvuju u ovoj debati; ali i za dignitet javne rasprave prinudjen da ukazzem na neistine na kojima jedan od uccesnika, posstovani Radeljass, zasniva krajnje diskvalifikujuche ocjene o meni. (Ne bih se time bavio da mi te diskvalifikacije ne tuknu na vladajuchu ideolossku matricu promocije “podobnih a ne pametnih” koja je ovih godina odbacila ili otudjila od Bosne mnoge koji su joj mogli doprinositi i promovisala mnoge koji tome nisu dorasli izazivajuchi tragicccne posljedice u vrednovanju u svim djelatnostima). Evo najkraceg pregleda tih olakih presuda i faktografskih odgovora na njih bez nametanja bilo kakvih vrijednosnih sudova.
CITAT: “takodje sam vidio da su neki ovdje velicali kurspahica, covjeka koji je bio na celu onda kada je oslobodjenje tonulo, a avaz pocinjao da ga istiskuje.”
CCINJENICE: Dok je Kurspahich bio na ccelu Oslobodjenja, 1988-94, ono nije tonulo osim ako se kao dokaz tonjenja ne uzmu sljedechi pokazatelji – to da je Oslobodjenje u prvoj godini njegovog urednikovanja bilo proglasseno za list godine u bivssoj Jugoslaviji u tradicionalnoj anketi tada vrlo ugledne Slobodne Dalmacije (1989); da je 1991. odbilo zakon donesen od posestrimskih pobjednicckih stranaka na izborima 1990, SDA-SDS-HDZ, po kojem bi one postavile svoje ljude na uredniccka i direktorska mjesta u medijima (Kurspahich je predstavljao Oslobodjenje u sporu pred Ustavnim sudom BiH koji je presudio u korist slobodnog novinarstva); da je 1992. pod Kurspahichevim vodstvom opstalo na prvoj liniji odbrane Sarajeva i BiH i proglasseno za List godine u svijetu uz pregrsst drugih najprestizznijih svjetskih nagrada; da je 1993. uz pedesetu godisnjicu Oslobodjenja vise od 70 listova na svim kontinentima objavilo specijalni prilog s odabranim tekstovima iz Oslobodjenja u tirazzu vechem od 20 miliona primjeraka u kakvom nikad nije izissao nijedan list u istoriji. Dok je Kurspahich bio na ccelu Oslobodjenja, 1988-94, Avaz nije ni postojao pa nije ni mogao pocceti da ga istiskuje.
CITAT: “i koji je sam sebe postavio za dopisnika iz amerike”
ODGOVOR: Kurspahich je za dopisnika iz Amerike postavljen na redakcijskom sastanku ratnog Oslobodjenja potkraj februara 1994, jednodussnom odlukom svih prisutnih novinara.
CITAT: “po tome sto nam je pred sami rat bio serviran tijanic da nam promovise karadzica i po tome sto je bilo sve kao u jutelu. svi krivi, svi neutralni […] uzrastao sam bio vise nego dovoljno da se dobro sjecam afirmativnog intervjua aleksandra tijanica (kasnije milosevicog covjeka, a i danas isto samo sto se milosevic sad zove kostunica) sa karadzicem u kome nije bilo niti jednog provokativnog pitanja”
ODGOVOR: Kurspahich se trudio da stranice Oslobodjenja budu ogledalo stvarnosti i zato su na njima u to vrijeme pisali najistaknutijih novinari iz svih republika tadassnje federacije. Nije se morao slagati sa svakim od njih ali je uvazzavao njihovo pravo da stvari vide razliccito: to se u svijetu joss zove i ispoljavanje pluralizma ili jednostavno - novinarstvo. Intervju s Karadzzichem objavljen je u seriji od sedam predizbornih intervjua u kojima je Tijanich za Oslobodjenje u jesen 1990. godine intervjuisao sve tadassnje vodje politicckih partija, ukljuccujuchi i Karadzzicha i Izetbegovicha. E, sad, Izetbegovich nakon toga mozze u politiccko partnerstvo i formiranje vlasti s SDS-om i Karadzzichem a Kurspahichu se spoccitava i objavljivanje intervjua s Izetbegovichevim “partnerom” godinu i po prije rata.
CITAT: “tvoj vajni kurspahic je imao tekstove u kome je krivica bila obostrana. hrvati provocirali, a ovi odgovarali.”
ODGOVOR: Kurspahich nije izvjesstavao s hrvatskog ratissta, a Oslobodjenje je imalo onoliko izvjesstaja iz Hrvatske koliko su njegovi reporteri mogli da dodju do opkoljenog Vukovara i Dubrovnika. Neke od najboljih reportazza o tome objavio je Vlado Mrkich – novinar neupitno velikog formata koji je proglassen i za reportera godine u BiH 1992.
CITAT: ko je bio urednik oslobodjenja kad je ono pocelo da tone? k. kurspahic. ako imas ista dobro sto je taj covjek uradio za oslobodjenje, a ne za sebe samog, reci, a nemoj diskvalifiovati.
ODGOVOR: To ssto je uradio za Oslobodjenje priliccno je poznato i u svijetu; ssto je uradio za sebe uradio je na trzzisstu ideja na kojem ni najbolja biografija ne pomazze ako ne mozzete pisati za The New York Times i The Washington Post i druge najprestizznije listove na svijetu; istupati u intervjuima i polemikama na svjetskim televizijama; napisati i objaviti dvije knjige u Americi; odrzzati predavanje na desetinama univerziteta ukjuccujuchi i one najprestizznije (Harvard, Columbia, Stanford, Yale, MIT, Duke … da ne nabrajam). Ukratko: ako sam i stekao neki ugled ili novac, sticao sam ga na najstaromodniji naccin – zaradjujuchi ga.
CITAT: “mozes ako kao direktor sam sebe postavis za dopisnika iz amerike. i ako iskoristis slavu ratnog oslobodjenja. a ako ne znas dovoljno cinjenica nego sve prihvatas zdravo za gotovo, onda je k. kurspahic divan. ako je on divan kako je onda oslobodjenje propalo? ko je bio direktor, ko je odlucivao. nije valjda da je neko izvan oslobodjenja presudio i da nema krivice unutar kuce.”
ODGOVOR: Kurspahic nikad nije bio direktor vech glavni urednik i vech je pokazano kako nigdje nije sam sebe postavio. Osim toga, takodje je vech recceno, u njegovo doba Oslobodjenje se uspinjalo do svjetskog uvazzavanja iako je svakodnevno granatirano i paljeno i zavrssilo je rat svakodnevno izlazechi iz atomskog sklonissta na prvoj liniji odbrane ideje BiH jednakih i slobodnih ljudi i gradjana.
CITAT: ja bih ostao u sarajevu tek da projekat zvani oslobodjenje u kome sam stekao slavu kakvu opjevase likovi koje citiras, ne propadne. ali ne, licemjerni kemo je jedini iskoristio (ratni profiter) nesto sto je u ratu bilo sveto, a ne bas njegovom zaslugom, nego mase ljudi koji su radili u oslobodenju, samo za vlastitu promociju.
ODGOVOR: CCasschavanje uvredama o licemjerju i profiterstvu nije vrijedno spomena, osim tek napomene da su profiteri oni koji su raspolagali drzzavnim ili novcem od, na primjer, islamske solidarnosti na kojima su sazdani mnogi poratni poslovni uspjesi u Sarajevu i BiH: Kurspahich nikada ni jednog dana nije bio na bilo kakvoj drzzavnoj plati i nema nissta s profiterstvom. Uspjeh koji je eventualno postigao iskljuccivo je mjerilo valorizacije njegovih sposobnosti – pisanja, kazivanja, zastupanja – na najkonkuretnijem trzzisstu ideja u svijetu.
CITAT: “o naknadnoj pameti, i knjizi nakon rata, pa clanku pred referendum, kad se vec desilo ravno, i kad su se srpski topovi rasporedili oko sarajeva, ne bih polemisao. nista sto bi me toliko dojmilo ili sto bi promjenilo moje misljenje o tom covjeku. znaci ovo je moj stav, a vi "pljujte" koliko hocete. ja ne zaboravljam sta je ko radio i pisao i kako je ko postao ratni profiter. meni je on nesto u rangu gorana milica
ODGOVOR: Kurspahich je autor i prve knjige objavljene u ratnom Sarajevu u julu 1992. (Pisma iz rata) a tokom i nakon rata pisao je u najprestizznijim svjetskim listovima. Kao ilustraciju – uz izvinjenje svima koji su to vech ccitali, samo jedan takav cclanak o BiH “zavedenoj i ostavljenoj” – od tzv. medjunarodne zajednice – u vrhu strane komentara u The New York Timesu 30. novembra 1994:
[b]Copyright 1994 The New York Times Company
The New York Times November 30, 1994, Wednesday, Late Edition - Final
SECTION: Section A; Page 23; Column 2; Editorial Desk
HEADLINE: Seduced and Abandoned
BYLINE: By Kemal Kurspahic; Kemal Kurspahic, a Nieman fellow at Harvard, was editor-in-chief of the Bosnian daily Oslobodenje during the first two years of the siege of Sarajevo.
DATELINE: CAMBRIDGE, Mass.[/b] wrote:
Seduced and Abandoned
At the end of the "never again" century, the world is allowing genocide to succeed -- unchallenged.
As the Bosnian town (and United Nations "safe zone") of Bihac crumbles under a Serbian onslaught, those in Europe and America who look for excuses to do nothing repeat their dreary litany that nothing can be done. But they overlook some inconvenient facts: in particular, that Bosnia and Herzegovina wasn't simply a "Muslim cause" but the country recognized two and a half years ago by the United Nations, the European Union and the United States -- and then stripped by them not just of protection but of the right to protect itself.
These apologists tell us that Muslims brought on their own troubles last month by staging an offensive and provoking a Serbian counteroffensive. What they don't tell us is that Bihac has been under siege for more than two years -- not even receiving any food since May -- and that the Bosnian Army's offensive was a desperate attempt to break the siege.
Secretary of Defense William J. Perry asserts that protecting Bosnia would take "hundreds of thousands of our ground forces," and the Clinton Administration says it "can't enter the war on one side against the other." But the Bosnians never asked for anyone's ground troops, just for the ability to defend themselves. And by keeping Bosnia's hands tied in the face of brtual military force, the whole world in effect entered the war on the side of the Serbs.
What President Clinton's damage-control team is trying to sell to the public as "working with our allies" is nothing more than acquiescence in the European strategy of standing by while Bosnia is forced to capitulate. All the well-intended resolutions and initiatives in the name of "unity of the alliance and the contact group" (which includes Russia, the Serbs' main ally) turn out to be window- dressing for a collection of failures. The list of these failures is long:
First, safe zones were invented not by Bosnians but by the international community, and we can see how safe they are: Bihac, Sarajevo and Tuzla are under constant attack, and Gorazde, Zepa and Srebrenica are nothing more than Muslim ghettos at the mercy of Serbian forces that regularly prevent even humanitarian assistance from reaching them.
When the U.N. commander in Bosnia, Lieut. Gen. Sir Michael Rose of Britain, reportedly prevents NATO air strikes by instructing his spotters not to lead aircraft to their targets; when Yasushi Akashi, the top U.N. official in the Balkans, meets with President Slobodan Milosevic of Serbia to announce "peace initiatives" that don't exist -- then we see how safe the U.N. safe zones are.
Second, Mr. Clinton's plan to lift the arms embargo on the Bosnian Army and use air strikes, announced in May 1993, was blocked by the Europeans. Since then, the Administration has given in to their arguments that such a move would endanger their troops on the ground, imperil the peace process and escalate the fighting. It's highly cynical to tell Bosnians they can't be protected because that would endanger those who came to protect them (and failed). It's past time to worry about the peace process, which is dead. And it's perverse to fear an escalation of warfare: if the victims of genocide have a chance to defend themselves, is that escalation?
Third, the "exclusion zone" for heavy artillery around Sarajevo has become such a mockery that in recent weeks Serbian forces have been hitting even the American Embassy in Sarajevo's Holiday Inn.
Fourth, what was advertised in July as the contact group's last, take-it-or-leave-it proposal for Bosnia was reluctantly accepted by the Bosnian Government and was arrogantly refused by the Bosnian Serbs. Instead of punishing those who refused to cooperate, the contact group has apparently decided to reward them with more than was originally proposed.
Is this the end of the war, as suggested by those who want to do nothing and speed a final solution for Bosnia? I don't think so. Bosnians don't take that colonial British and French comfort in proclaiming their country a Serbian colony. They don't have any place to go now that Serbian hordes have burned their homes and villages. And they will fight even if the last amateurs in the Bosnian Government still believe that surrendering will get them anything for cooperating with the international community that has abandoned them so miserably.
KRAJ CITATA IZ THE NEW YORK TIMESA: Onaj ko eventualno treba vise dokaza o Kurspahichevoj kriticcnosti prema svijetu, ukljuccujuchi i Ujedinjene nacije, mozze posjetiti njegov website
http://kemal.kurspahic.com/
ZZelim vam da nastavite ovaj dobronamjeran razgovor o Oslobodjenju pri ccemu ne morate uopsste posstovati liccnosti. Dovoljno je posstovati ccinjenice. Osim toga, ako vech mora o meni, onda pristajem da snosim svu odgovornost za ono ssto sam pisao u zemlji i svijetu i za Oslobodjenje u vremenu u kojem sam bio glavni urednik, 1988-94, a sve zasluge za ono poslije pripadaju onima koji su ga tada vodili. Srdaccno – Kemal Kurspahich
posto sam bio prinudjen da pretipkam gore napisano 
(tekst nije objavljen na stranici "Bosanske poste") 
, satracu vas - nije mi do tipkanja! 
zgaziti ? 
