Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Salahuddin (1137./1138. – 1193. godine) je bio vojni general kurdskih muslimana u 12. vijeku, koji je osnovao dinastiju Ayyubid u Egiptu i Siriji. Takođe je bio poznat u oba, kršćanska i muslimanska, svijeta po svom vojnom junaštvu i milostivoj ćudi tokom Krstaških ratova.
Uspon na vlast
Salahudin je rođen u kurdskoj porodici u mjest Tikrit, blizu rijeke Tigris. Bio je poslan u Damask da završi svoje obrazovanje. Tamo je živio deset godina na dvoru Nur ad-Din. Poslje niže vojne škole, pod komadom svoga dajdže, državnika i vojnika, Širkuha, koji je predstavljao Nur ad-Din u borbama protiv zavjera Fatimidskog halifata u Egiptu 60-tih godina 12. vijeka, Salahudin na kraju uspjeva pobijediti zavjernike i dajdžu, kao vezir 1169. godine. Saladin je ujedinio muslimanske snage i ponovno oslobodio Jerusalim nakon 80 godina. Nakon oslobadjanja grada, Jerusalim je ponovo postao otvoren grad za sve religije.
Ebu Hanifino puno ime je Numan ibn Sabit ibn Zutah ibn Mah kako stoji u knjizi Tabakatu-l-Fukaha ili Numan ibn Sabit ibn Kavus ibn Hurmuz Merzuban ibn Behram prema knjizi Hedjetu-l-Arifin.
On je Imami Eazam - Najveci Imam predvodnik mudztehida, Ebu Hanife El Kufi El Bagdadi, jedan od cetvorice imama kod ehli suneta. Kazu da je perzijskog porijekla. Rodjen je 80 godine po hidzri u Kufi u kojoj je i odrastao i zivio a na ahiret je preselio u Bagdadu 150 godine po hidzri.
Fikh je ucio pred Hamadom ibn Ebi Sulejmanom koji prenosi znanje od Ibrahima el Nahiija ovaj od Alkame i Esveda a oni od Abdullaha ibn Mesuda i Alije koji su ucili u skoli poslanstva. U Ebu Hanifino doba su u zivotu bila cetrvorica poslanikovih alejhiselam drugova, Enes ibn Malik, Abdullah ibn Ebi Evfa El Ensari, Ebu Tufejl Amir ibn Vasile i Sehl ibn Sad El Sadi. Kao mladic je prodavao svilu i tragao za znanjem da bi se kasnije posvetio poducavanju i davanju fetvi. Omer ibn Hubejre je trazio od njega da se prihvati kadijske sluzbe pa je odbio iz bogobojaznosti. Nakon toga je Mensur trazio od njega da bude kadija u Bagdadu pa je odbio na sto se Mensur zakleo da ce ga prinuditi a Ebu Hanifa se opet zakune da nece na sto ga je Mensur zatvorio. U zatvoru je i smrt zatekla Ebu Hanifu.
Ebu Hanifino puno ime je Numan ibn Sabit ibn Zutah ibn Mah kako stoji u knjizi Tabakatu-l-Fukaha ili Numan ibn Sabit ibn Kavus ibn Hurmuz Merzuban ibn Behram prema knjizi Hedjetu-l-Arifin.
On je Imami Eazam - Najveci Imam predvodnik mudztehida, Ebu Hanife El Kufi El Bagdadi, jedan od cetvorice imama kod ehli suneta. Kazu da je perzijskog porijekla. Rodjen je 80 godine po hidzri u Kufi u kojoj je i odrastao i zivio a na ahiret je preselio u Bagdadu 150 godine po hidzri.
Fikh je ucio pred Hamadom ibn Ebi Sulejmanom koji prenosi znanje od Ibrahima el Nahiija ovaj od Alkame i Esveda a oni od Abdullaha ibn Mesuda i Alije koji su ucili u skoli poslanstva. U Ebu Hanifino doba su u zivotu bila cetrvorica poslanikovih alejhiselam drugova, Enes ibn Malik, Abdullah ibn Ebi Evfa El Ensari, Ebu Tufejl Amir ibn Vasile i Sehl ibn Sad El Sadi. Kao mladic je prodavao svilu i tragao za znanjem da bi se kasnije posvetio poducavanju i davanju fetvi. Omer ibn Hubejre je trazio od njega da se prihvati kadijske sluzbe pa je odbio iz bogobojaznosti. Nakon toga je Mensur trazio od njega da bude kadija u Bagdadu pa je odbio na sto se Mensur zakleo da ce ga prinuditi a Ebu Hanifa se opet zakune da nece na sto ga je Mensur zatvorio. U zatvoru je i smrt zatekla Ebu Hanifu.
Gdje me nadje morao sam se javiti . Muslimani iz Bosne i Hercegovine slijede hanefijski mezheb preko 500 godina. Veoma je važna činjenica da su bosanski muslimani uz pomoč Allaha dž.š. sačuvali svoju vjeru preko 500 godina u BiH uprkos ovakvom jednom okruženju. Hanefijski mezheb je dobio svoje ime upravo po Ebu Hanife. Naš bosanski mezheb je priznat kao ispravno prakticiranje vjere po sunetu poslanika Muhammeda s.a.v.s. Kada je Ebu Hanife preselio na Ahiret u predajama dalje stoji da su ljudi dolazili iz svih krajeva nakon što je ukopan da mu klanjaju dženazu u odsutnosti a to je trajalo preko 25 dana i da je njegovoj dženazi prisustvovalo preko 50.000 ljudi. Fascinantno zar ne? Toliko ... Selam
Ebu Bekr, r.a., kao ashab - prijatelj Poslanika, s.a.v.s.
Svi historicari se slažu da je on, r.a., bio prvi zreo covjek koji je povjerovao u Poslanstvo, i koji je poceo slijediti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sam Poslanik, a.s., je rekao o njegovom primanju Islama, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Husej et-Tejmij: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sacekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; cim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio". Ebu Bekr, r.a., je prvi Poslanikov, s.a.v.s., daija. Njegovom da'vom su u Islam ušli mnogobrojni ashabi, medu kojima su najpoznatiji: Osman ibn Affan, Abdurahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah. Nadimak Es-Siddik (Istinoljubljivi) mu je dao sam Poslanik, s.a.v.s., kada se desio slucaj Israa, te su mnogi posumnjali u Poslanika, a Ebu Bekr je to odlucno potvrdio. I zaista, taj nadimak nam najbolje predstavlja lik Ebu Bekra r.a. On je sav svoj život, imetak i samoga sebe posvetio u širenju Istine. Tako nije žalio imetka kupujuci robove muslimane od mušrika, samo s ciljem da bi ih oslobodio.
Nikada nije bila potreba za novcem, a da Ebu Bekr, r.a., ne bi pohitao ka Poslaniku, s.a.v.s., noseci mu od svoga imetka ono što je imao. Sebi i svojoj porodici bi ostavljao Allaha i Njegova Poslanika. Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Niciji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra." Tada je Ebu Bekr, r.a., rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, o Allahov Poslanice!" Ebu Bekr je stalno bio uz Poslanika, s.a.v.s. S njim je i hidžru ucinio. Njegova porodica ih je pomagala na ovome putu. Ucestvovao je u svim bitkama kao mudžahid na Allahovom putu. U Medini je Poslanik, s.a.v.s., iz poštovanja prema Ebu Bekru, r.a., zaprosio njegovu kcerku Aišu, i tako je Ebu Bekr, r.a., dobio najboljeg zeta od svih ljudi svijeta.
HADISI O EBU BEKRU, r.a.
Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ebu Bekr je moj najpovjerljiviji prijatelj i pomagac." (muttefekun alejh)
Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme svoje bolesti rekao: "Pozovi mi Ebu Bekra, svoga oca da mu ostavim oporuku, jer se bojim da neko ne poželi vlast, a Allah i vjernici ne žele drugog halifu do Ebu Bekra." (muttefekun alejh)
Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da ga je Poslanik, s.a.v.s., poslao u bitku na Zatu - Selasil, pa mu je otišao prije pohoda i upitao ga: "Koja ti je osoba najdraža?” - “Aiša” - odgovorio je. "A od muškaraca?" "Njen otac", pa sam upitao: "A zatim?" "Omer" - rece Poslanik. Nastavio je da nabraja i nakon Omera. Ušutio sam od straha da me ne spomene zadnjega."
Ibn Omer, r.a., je rekao: "U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., nikoga nismo usporedivali sa Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i nismo pravili razliku izmedu ostalih ashaba. U drugom rivajetu stoji: “Nakon Poslanika s.a.v.s. najbolji u ummetu je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, Allah im se smilovao." (Buhari)
Od Ebu Seida el-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:"Zaista ce stanovnici Dženneta gledati stanovnike "Ilijina", Ebu Bekr i Omer su od njih, i Allah ih je obasuo blagodatima." (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madždže)
Od Hanife, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Poslanik s.a.v.s.:"Ja ne znam koliko cu još ostati sa vama. Pa zaputite se za dvojicom poslije mene: Ebu Bekrom i Omerom." (Tirmizi)
Ebu Bekrovo, radijallahu anhu, ime bilo je Abdullah.
U jednom od hadisa Muhammed a.s. je rekao: Zaista ce Konstantinopolj (Carigrad-Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajac, divna li je njegova vojska.
Sultan Mehmed el Fatih
Mehmed II zvani el Fatih (osvajač) (29. mart (30. mart?) 1432. - 3. maj 1481.), turski sultan.
Mehmed II je rođen u Edirnu, tada glavnom gradu Osmanske države, 29. Marta 1432. godine. Njegov otac je bio Sultan Murad II, a majka Huma Hatun. Kada je imao 11 godina poslan je u Amaziju da pohađa školu i stekne iskustvo što je bila praksa i ranijih sultana. Nakon što je sultan Murat II sklopio mirovni ugovor sa Karamanskim carstvom koje se također nalazilo u Anadoliji, on je Augusta 1444. sve sultanske ovlasti prenio na svog sina Mehmeda II koji je tada imao 12 godina. U samom početku svoje vladavine, Mehmed II je zamolio svog oca Murata II da preuzme tron pred bitkom za Varnu, ali je Murat to odbio. Bijesan na svog oca, koji se davno penzionisao i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II je napisao: "Ako si ti Sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja Sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku." To pismo je ipak prisililo Murata II da vodi Osmansku vojsku u Bici kod Varne 1444. Legenda kaže da je Muratov povratak tražio Halil-paša veliki vezir tog vremena koji nije priznavao vođstvo mladog Mehmeda II zbog toga što je Mehmedov učitelj bio njegov veliki neprijatelj i on se bojao da u tom duhu nije odgojio svog učenika. On je kasnije likvidiran od strane Mehmeda II tokom opsade Konstantinopolja na temelju optužbi da je podmićen ili da je nekim drugim načinom pomogao braniocima.
Mehmed II postaje sultan prvi put 1444. godine poslije abdikacije svog oca Murata II To prvo razdoblje vlasti završava iste godine kada mu se vojnici bune poslije poraza od križarske vojske i vraćaju na vlast Murata II. Kada mu otac po drugi put abdicira 1451. godine Mehmed II se pobrinuo da više nikad ne može biti vraćen na vlast.
Postoji priča da je Mehmed II kada je ušao u Palatu Cezara, koja je osnovana hiljadu godina prije Konstantinopolja on je izrekao poznate perzijske stihove: “Pauk plete zavjese u palati Cezara; sova poziva osmatrače u tornjevima Afrasiab." Nakon pada Konstantinopolja, Mehmed je uzeo titulu Cezar Rima (Kayser-i Rûm), jer je Bizantsko carstvo bilo priznati nasljednik Rimskog carstva nakon što je glavni grad premješten u Konstantinopol 330. godine n.e.
Osvajanje Konstantinopolja je omogućilo Mehmedu II da okrene svoju pažnju ka Anadoliji. Mehmed je pokušao stvoriti jedinstvenu vlast u Anadoliji osvajajući Turske države zvane Bejlik i Grčko carstvo Trebizonda na sjeveroistoku Anadolije, ujedinjujući se sa Zlatnom hordom sa Krima. Jedinstvena Anadolija je postignuta mnogo prije Mehmeda, za vrijeme sultana Bajezita I ali je Bitkom kod Ankare 1402. novoformirana zajednica zemalja uništena. Mehmed II je ipak uspio, kako će se kasnije pokazati trajno ujediniti ove Anadolske države što mu je omogućilo da se nesmetano okrene prema Evropi i tamošnjem širenju. Također, još jedan bitan politički događaj se desio u njegovo vrijeme. On je zapravo uobličio njegov stav prema Istoku. To je bio uspon Turkmenistanskog kraljevstva. Sa vodstvom Uzun Hasana Turkmenistansko kraljevstvo je dostiglo veličinu Osmanskog carstva u to vrijeme ali je u bici kod Otlukbelija Osmanska vojska zaustavila širenje Turkmenistana i pripojila njihove teritorije sebi. Taj događaj je pokazao sultanu Mehmedu II da njegova vojska nema prave konkurencije na Istoku, te se on potpuno usmjerio ka Zapadu. Na tom putu mu je stajala Evropa.
Mehmed drugi je na Istok išao do Beograda, gdje je pokušao zauzeti grad John Hunyadija na Opsadi Beograda 1456. Mađarski činovnici su uspješno odbranili grad i Osmanlije su se povukle sa velikim gubitcima na kraju, ali su na poslijetku oni zauzeli cijelu Srbiju. On je također ušao u konflikt sa svojim bivšim vazalom, Princom Vladom III Drakulom od Vlaške 1462. godine od koga je izgubio jednu bitku. Tada je Mehmed II pomogao Vladovom bratu Raduu da osveti Osmansku vojsku i Radu je uspio potpuno poraziti svog brata koji je poražen pobjegao iz zemlje. 1475., Osmanlije su doživile veliki poraz narukama Stefana Velikog od Moldavije u Bitci za Vaslui. 1476., Mehmed je pobijedio Stefana u Bitci za Valeu Albu i umalo je uništio svu malobrojnu moldavsku vojsku. Onda je otpustio upravnika Sucaeve (Moldavija) ali nije uspio nikada osvojiti svu Moldaviju. Zbog širenja kuge i gladi on se sa svojom vojskom morao povući ispred Stefanove vojske i Drakule koji je dolazio u pomoć sa 30,000 vojnika. Mehmed II je napao Italiju 1480. Namjera mu je bila da osvoji Rim i da "ujedini Rimsku Imperiju", i, u početku, je izgledalo kao da to može uraditi sa lahkim zauzimanjem Otranta 1480. ali je Otranto preuzet od strane papine vojske nakon Mehmedove smrti 1481. godine. Ti oružani sukobi između Osmanske vojske i Evropljana su pokazali da Osmansko prisustvo u Evropi nije privremeno. Tokom vladavine Mehmeda II, Balkanske snage su skoro kompletno asimilirane od strane Osmanske vojske koju nikako nisu mogli zaustaviti. Vladavina Mehmeda II je također dobro poznata i po religioznoj toleranciji sa kojom se ophodio prema svojim podanicima što je bilo veoma neobično za Srednji vijek. Međutim, njegova vojska se regrutovala iz Devširme. Oni su uzimali mladu kršćansku djecu i shodno njihovim sposobnostima ih još u najranijem periodu stavljali u razne službe. Mehmed II je govorio sedam jezika (uključujući Turski, Grčki, Hebrejski, Arapski, Perzijski i Latinski) kada je imao 21. godinu (kada je osvojio Konstantinopolj). Nakon pada Konstantinopolja, on je osnovao mnoge univerzitete i koledže u gradu, neki od njih su i danas aktivni. Mehmed II je također poznat prvo kao Sultan koji je ozakonio kriminal i slične prekršaje uz adekvatne kazne mnogo ranije Sulejmana zakonodavača koji je to uradio upravo po njegovom primjeru. Mezar Mehmeda II se nalazi u Fatihovoj džamiji u Istanbulu ; također i Most Sultana Mehmeda je nazvan po njemu.
pure_love wrote:... Mehmed II je također poznat prvo kao Sultan koji je ozakonio kriminal i slične prekršaje uz adekvatne kazne mnogo ranije Sulejmana zakonodavača koji je to uradio upravo po njegovom primjeru...
Vrijeme Omera bin Abdulaziza
Pripremio: Hasan Mucić
San svih zapadnih reformatora, filozofa i utopista bio je i ostao kako da naprave državu u kojoj bi svi građani bili jednaki pred zakonom, u kojoj bi vladala pravda, koja ne bi znala za bijedu i siromaštvo; jednom riječju - državu blagostanja. Najistaknutiji su bili: Makijaveli, Toma Man, Marks i Engels. Njihova razmišljanja i pisani radovi na tu temu dobili su prostor u brojnim djelima, ali na tome se sve i završavalo. Takvu državu nikad nisu uspjeli napraviti zato što, iako je posjedovala neke islamske elemente, nije počivala na islamu i imanu u Jednog Allaha, dž.š.
Međutim, sve o čemu su oni razmišljali, pisali ili sanjali, bilo je realnost u vrijeme vladavine Omera ibn Abdulaziza (99-101.H), u toj mjeri da nije bio niko ko bi primio zekat, pa se taj prihod upotrebljavao za oslobađanje robova. Jahja ibn Seid kaže:" Poslao me je Omer ibn Abdulaziz da ubirem zekat po Africi, što sam i učinio. Tražio sam siromašne da im ga uručim i nisam ih mogao pronaći, niti sam pronašao ikoga ko bi primio od nas zekat, jer je Omer obogatio svoje ljude".
To je bio vladar u kojem su ljudi vidjeli praktičan dokaz, primjer islamske pravde, islamske iskrenosti, islamske jačine i pozitivnosti. Njegova vlast nije trajala duže od trideset mjeseci pa je i za tako kratko vrijeme uspio likvidirati zakone nasilja i reafirmisati zakone pravde, uspostaviti konture vjere i proširiti značenje istine i dobra, što ga je u očima svih hroničara učinilo obnoviteljem islama u prvom hidžretskom stoljeću, kao potvrda hadisa Poslanika, s.a.v.s.:
"Uistinu će Allah dž.š. na završetku svakog stoljeća ovoj zajednici poslati onoga ko će obnoviti vjeru"
Svojim načinom života, svojom pravednošću i iskrenošću zaslužio je da ga svi islamski učenjaci, osim obnoviteljem vjere, smatraju i petim pravednim halifom, pored Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Omer ibn Abdulaziz rođen je 63. hidžretske god. u jednom selu blizu Kaira. Rodom je iz plemićke porodice, djed mu je bio Mervan ibn Hakim, umejevićki halifa, a majka Ummu Asim unuka halife Omer ibn Hattaba. Još kao dječak postao je hafiz Kur'ana, a svoj islamski odgoj sticao je u gradu Božijeg Poslanika s.a.v.s. Medini, među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima. Hadis je učio od znamenitih ashaba, kao što su Enes ibn Malik, Abdullah ibn Džafer i dr. Oženio se 86. god. po Hidžri u 23. godini, Fatimom, kćerkom halife Abdulmelika. Ona je inače bila unuka i kćerka halife, sestra šesterice halifa, a sada je postala i žena budućeg halife. Godinu dana poslije smrti halife Abdulmelika 87. godini po Hidžri imenovan je namjesnikom grada Medine.
Iz tog perioda ostalo je svjedočenje Enesa ibn Malika o ličnosti Omera ibn Abdulaziza: "Nikad nisam poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., klanjao za imamom, čiji je namaz bio sličniji i bliži Poslanikovom, s.a.v.s, namazu od Omer ibn Abdulazizovog". Dovoljno je reći da je to bilo iskreno svjedočenje čovjeka koji je 11 god. klanjao iza Poslanika, s.a.v.s., i služio ga sve do njegove smrti.
U mjesecu saferu 99. g. Omer ibn Abdulaziz postao je halifa islamske države u kojoj su se već pojavili odstupanje i devijacije u upravljanju, usvajanju loših običaja kao oblika svakodnevnog ponašanja i življenja. Radeći u ime Allaha, dž.š., i ne prezajući i od intriganata, stvarno se počelo sa odstranjivanjem nepravde i nasilja i likvidiranjem poroka i nemorala, ali mudro i staloženo, s obazrivom postupnošću, tako da su to neki brzopleti i zanesenjaci smatrali nemarom i ravnodušnošću u čišćenju države od naslaga nemorala i zala. To su mu uistinu govorili i njegovi najbliži - sin njegov, koji je bio pobožan i dobar mladić.
Sam Omer bi govorio: "Tako mi Allaha, dž.š., nisam nikada mogao objaviti neku vjersku stvar, a da sa njom nije bio i tračak dunjalučkog, kojim ću im razmekšati srca, bojeći se da me s njihove strane ne snađe ono što ne bih mogao izdržati."
Njegova obazrivost i postupnost zasnovana je na dubokom poznavanju prirode ljudi. On ne bi donio odluku koja obavezuje i koja sadrži novčanu naknadu, a da u isto vrijeme ne bi izdao i drugu u kojoj je olakšanje i dobitak.
Pravednost i principijelnost prema svima ponajviše je smetala njegovim najbližim rođacima koji su, kao članovi vladajuće porodice, bili naučili na lagodan i raskošan život. Oni su potplatili jednog roba koji ga je otrovao redžeba 101. h.g. Tako se ugasio život na dunjaluku jednog vrijednog i čestitog halife, ali njegova djela i zasluge za islamsku državu ostale su još dugo poslije njega, za koje će on, inša-Allah dobiti zasluženu nagradu na ahiretu.
Jedna od najvećih zasluga Omera b. Abdlaziza na polju islamske nauke je, svakako, bilježenje i sakupljanje hadisa. Pošto je veliki broj ashaba doživio duboku starost, a iz dana u dan ih je bivalo sve manje, postojala je potencijalna opasnost da se hadis zaboravi ili da se u njega uvuče crv sumnje ili laži. Među posljednjim ashabima koji su živjeli u njegovo doba bili su Ebu-Tufejl, koji je umro 110. h. g. i Enes ibn Malik koji je prenosio velik broj hadisa, a umro je u Basri 93. h. g. Uvidjevši tu činjenicu Omer ibn Abdulaziz odlučio je da se hadisi sakupe i popišu, pa je pisao svojim namjesnicima da se potpuno posvete tom vrlo važnom poslu. Pismo koje je uputio svom namjesniku Ebu Bekru ibn Hazmu, medinskom namjesniku i kadiji, glasilo je:
"Pogledaj, pa zabilježi Poslanikov, s.a.v.s., hadis, jer se ja bojim da nauka ne propadne, a učenjaci ne pomru. Nemoj primati nego samo Poslanikov, s.a.v.s., hadis. Širite nauku. Omogućite neka se poduči onaj koji ne zna, jer nauka neće propasti sve dok ne bude tajna da je niko naučiti ne mogne." Ono što je učinio Ebu Bekr za sakupljanje Kur'ana, važi i za Omera ibn Abdulaziza koji je sakupio hadis. To su bili ljudi koji su učinili djela od najveće važnosti za muslimane i čija se vrijednost uopće ne da izmjeriti.
Druga zasluga Omer ibn Abdulaziza jeste vraćanje islamske države na kolosijek kojim je išla za vrijeme četverice pravednih halifa. Njegovo glavno načelo bilo je: država počiva na pravednosti. On se nije trudio da što više zemalja osvoji i da ga po tome pamte muslimani, već je nastojao da učvrsti granice i da unutrašnji državni poredak uredi kako nalažu islamska načela.
Jedan od namjesnika pisao je Omeru ibn Abdulazizu: "Naš grad je dosta oslabio, pa, ako izvoli emir poslati nam jednu svotu novca da ga popravimo, to bi dobro bilo." Na to mu Omer napiše odgovor: "Kad ti stigne moje pismo, ti učvrsti grad pravdom i očisti njegove ulice od nasilja! Time će se grad popraviti."
Omer ibn Abdulaziz napravio je reformu i u državnoj administraciji. Za vrijeme prijašnjih halifa na dvor se uvuklo dosta mušrika i ehli-kitabija koji su predstavljali kočnicu napretka islamske države. On je poslao naredbu svim namjesnicima da u službu primaju samo muslimane, tako da su u njegovo vrijeme svi pisari i činovnici bili samo muslimani, koji su dosljedno provodili sve njegove naredbe.
U oblasti sudstva zabranio je da se bez njegovog znanja izvršavaju smrtne kazne i odsijecanja ruku, što je uzelo maha za vrijeme Hadžadžove vladavine.
Kakvo je blagostanje bilo među muslimanima za vrijeme njegove vladavine vidi se iz naredbe upućene Sulejmanu Ebu Serijji da izgradi hanove na dalekim putevima i ko god prođe od muslimana da ga besplatno prime dan i noć, a ko bude bolestan dva dana i noći. A ako neko ne bi imao sredstava da otputuje kući, moralo mu se pomoći iz državne blagajne.
Za vrijeme halifa prije Omer ibn Abdulaziza rasprostranila se upotreba alkohola po islamskoj državi. Uvidjevši da to predstavlja jedan od glavnih izvora fesada i bijede, odlučio je da se sve birtije i dućani gdje se prodaje alkohol pozatvaraju i poruše. Ta odluka nije potpuno ukinula korištenje alkohola, ali je uveliko smanjila njegovu prisutnost na tlu islamske države.
Omer ibn Abdulaziz je za vrijeme svoje vladavine radio i na obrazovanju stanovništva. Cilj mu je bio da se narod nauči islamskim propisima, jer bez toga nema nikakve sreće i napretka. Naročito se posvetio podučavanju seljaštva, što su drugi bili zanemarili. Ostalo je zabilježeno da je jedanput poslao Jezida ibn Ebi Malika i Harisa ibn Muhammeda u sela i pustinju da podučavaju narod vjeri i sunnetu. Odredio im je za to i naročitu plaću.
Jednom prilikom Omer je rekao: "Islam ima granice, zakone i običaje, pa ko radi po njima upotpunio je svoj iman, a ko ne radi, nije upotpunio svoj iman. Ako budem živ, ja ću vas svemu tome naučiti, a ako umrem, pa ja i ne žudim za vašim društvom."
Jedno od velikih djela, važno za jedinstvo muslimana jeste što je on prekinuo sa praksom proklinjanja ashaba sa mimbera za vrijeme džuma namaza.
O tome kakav je bio Omer ibn Abdulaziz najbolje bi bilo da poslušamo šta kaže njegova supruga Fatima:
"Jedan dan sam ušla u sobu gdje je Omer klanjao i zatekla ga gdje mu suze niz bradu teku. Kad sam zapitala šta mu je, on mi reče: "Ja sam na svoj vrat uzeo cijeli ummet Muhammeda, a.s., pa sam se zamislio: o gladnom siromahu, o izgubljenom bolesniku, o garibu zarobljeniku, o čovjeku sa mnogo čeljadi a malo novca i o sličnim ljudima u mojoj zemlji i raznim krajevima. Znam da će me Allah, dž.š., za njih pitati pa se plašim i bojim šta ću odgovoriti, zato plačem."
Koliko je Omer ibn Abdulaziz bio skroman, vidimo iz njegovog odgovora kad mu se obratio jedan čovjek riječima: "Allah, dž.š., ti platio, zapovjedniče muslimana", a on mu odgovara: "Hvala islamu za ono što sam" (tj. za dobro koje činim zasluga pripada samo islamu).
Eto, to je bilo kazivanje o Omer ibn Abdulazizu i njegovim zaslugama i uspjesima, čovjeku koji se napajajući se sa pravog izvora, izvora Kur'ana, sunneta i prakse hulefai-rašidina, pokazao svima da čovjek koji se boji samo Allaha, dž.š., može da bude dobar i pravedan vladar i iskren vjernik, da bude spašen i na dunjaluku i na ahiretu.
Omer ibn Abdulazizov lik i likovi islamskih vladara, koji su slijedili njega i njegove učitelje može biti divan primjer za današnje državnike i diplomate za čiju se ličnost i karakter veže jedna anegdota Vinstona Čerčila. Prolazeći, sa svojim saradnicima pored jednog nadgrobnog spomenika pročitao je: "Bio je dobar čovjek i dobar diplomata."
On je to prokomentarisao kroz šalu:
"Nisam znao da danas kopaju dva čovjeka u jedan grob", vjerovatno aludirajući na to da danas čovjek ne može biti u isto vrijeme i pošten i političar, ali, jadnik, nije znao da je to u islamu moguće ostvariti.
. Muslimani iz Bosne i Hercegovine slijede hanefijski mezheb preko 500 godina. Veoma je važna činjenica da su bosanski muslimani uz pomoč Allaha dž.š. sačuvali svoju vjeru preko 500 godina u BiH uprkos ovakvom jednom okruženju. Hanefijski mezheb je dobio svoje ime upravo po Ebu Hanife. Naš bosanski mezheb je priznat kao ispravno prakticiranje vjere po sunetu poslanika Muhammeda s.a.v.s. Kada je Ebu Hanife preselio na Ahiret u predajama dalje stoji da su ljudi dolazili iz svih krajeva nakon što je ukopan da mu klanjaju dženazu u odsutnosti a to je trajalo preko 25 dana i da je njegovoj dženazi prisustvovalo preko 50.000 ljudi. Fascinantno zar ne? Toliko ... Selam
, valja to izkonzumirat...