Velika Srbija (ili Srpski Svet). Nista nije slucajno?!

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

NAKON 83 GODINE: Prvi put organizivano sjećanje na žrtve najvećeg pokolja u historiji Drežnice
"O ovome zločinu je vrlo malo pisano te je široj javnosti gotovo nepoznat, a službeno nije niti utvrđen tačan broj žrtava".

Sjećanje



Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe u prisustvu mnogobrojnih mještana i gostiju u Memorijalnom centru Drežnica u subotu je obilježena 83. godišnjica od četničkih zločina koje su počinile te jedinice iz istočne Hercegovine uz potpunu kontrolu i saglasnost italijanskih okupacionih snaga.

Nakon 83 godine prvi put je organizivano sjećanje na žrtve najvećeg pokolja u historiji Drežnice.

Prisutnima su se obratili članovi inicijativnog odbora Adnin Hasić, Fatima Lalić i Rifet Mezić koji je u svojoj prezentaciji na osnovu raspoloživih dokumenta rekonstruisao događaje u Drežnici u oktobru 1942. godine.

"Na današnji dan navršava se 83 godine od početka četničkih zločina u Drežnici tokom Drugog svjetskog rata.

Klanje i paljenje domova trajalo je pet dana, odnosno do 8. oktobra. Nažalost, ovaj tragični događaj nikad nije imao dovoljnu pažnju šire društvene zajednice, te se sav spomen na nevine žrtve završavao u krugu njihovih porodica, rodbine i komšija, ili kako bi u Drežnici kazali: 'Ne dalje od mosta.'

Našavši se, igrom sudbine, u obuhvatu vojne operacije koju su provodile italijanske okupacione snage i četnici Draže Mihailovića protiv partizanskih jedinica na području Prozora, početkom oktobra 1942. godine, Drežnica je doživjela, u svojoj historiji nezapamćen, zločin i teror nad njenim stanovništvom, te pljačku i uništavanje javnih i privatnih dobara koje je to stanovništvo mukotrpno sticalo i gradilo. Olovkom povučena linija od Mostara preko Drežnice do Prozora koja je na vojnoj karti određivala pravac kretanja jedne od kolona četničkih jedinica, ispostavit će se, predstavljala je liniju kretanja najvećeg ljudskog zla koje je se sručilo na prostor Drežnice. Za učešće u navedenoj operaciji, osmišljenoj i vođenoj od italijanskih oružanih snaga, angažovane su četničke jedinice iz Istočne Hercegovine", navodi se u saopćenju iz Memorijalnog centra Drežnica.

Kako u izvještaju jednog od italijanskih oficira piše, od četničkih jedinica u toj operaciji učestvovali su dijelovi Nevesinjskog i Trebinjskog korpusa. Dejstvovali su kao brigada "Trebinje" i brigada "Gacko" pod neposrednom komandom italijanskih oficira uz asistenciju četničkih oficira poručnika Milorada Popovića i poručnika Miloša Kureša.

Okupljanje četničkih jedinica počelo je u Mostaru 2.10.1942. godine, da bi već narednog dana u ranim jutarnjim satima na željezničku stanicu Drežnica stigao prvi transport četnika. Odmah nakon što su stigli, četnici su počeli provoditi represalije prema lokalnom stanovništvu, ubistva, pljačku i paljevine.

Na željezničku stanicu Drežnica 4.10.1942. godine stigla su još dva transporta četnika. Tog dana u Drežnicu je stigao i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji je pred 1.600 četnika održao govor, nakon kojeg su njihova započeta zlodjela u potpunosti eskalirala.

Tih dana četnici su u Drežnici ubili 62 osobe (fra Dominik Mandić tvrdi 142) te "pljačkali i palili'', navodi se u knjigama ''Prešućivani četnički zločini'' (Dizdar - Sobolevski) i ''Četnički zločini u Bosni i Hercegovini'' (Dizdar). Pouzdano se zna da su četnici u Drežnici ubili najmanje 32 civila katolika i najmanje 23 civila muslimana. Mnogi civili su teže ranjeni.

Zapaljeno je 38 stambenih kuća i pomoćnih objekata. Na Željezničkoj stanici Drežnica zapaljena je kuća Alije Elezovića u kojoj se nalazio općinski ured i trgovačka radnja.

Zapaljene su šumarska kuća, župni stan, imamska kuća i džamija u Donjoj Drežnici, dok je džamija u Gornjoj Drežnici opljačkana i oštećena. Škola sa pomoćnim prostorijama u potpunosti je opljačkana i demolirana. Također uništene su i mnoge mlinice.

Konje i krupnu stoku su opljačkali i odveli sa sobom, dok su sitnu stoku većinom poklali i ostavili po selima.

"O ovome zločinu je vrlo malo pisano te je široj javnosti gotovo nepoznat, a službeno nije niti utvrđen tačan broj žrtava", napominu iz Memorijalnog centra Drežnica.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/43 ... znice.html

[dr_Evil]

NAKON 83 GODINE: Prvi put organizivano sjećanje na žrtve najvećeg pokolja u historiji Drežnice
"O ovome zločinu je vrlo malo pisano te je široj javnosti gotovo nepoznat, a službeno nije niti utvrđen tačan broj žrtava".

Sjećanje



Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe u prisustvu mnogobrojnih mještana i gostiju u Memorijalnom centru Drežnica u subotu je obilježena 83. godišnjica od četničkih zločina koje su počinile te jedinice iz istočne Hercegovine uz potpunu kontrolu i saglasnost italijanskih okupacionih snaga.

Nakon 83 godine prvi put je organizivano sjećanje na žrtve najvećeg pokolja u historiji Drežnice.

Prisutnima su se obratili članovi inicijativnog odbora Adnin Hasić, Fatima Lalić i Rifet Mezić koji je u svojoj prezentaciji na osnovu raspoloživih dokumenta rekonstruisao događaje u Drežnici u oktobru 1942. godine.

"Na današnji dan navršava se 83 godine od početka četničkih zločina u Drežnici tokom Drugog svjetskog rata.

Klanje i paljenje domova trajalo je pet dana, odnosno do 8. oktobra. Nažalost, ovaj tragični događaj nikad nije imao dovoljnu pažnju šire društvene zajednice, te se sav spomen na nevine žrtve završavao u krugu njihovih porodica, rodbine i komšija, ili kako bi u Drežnici kazali: 'Ne dalje od mosta.'

Našavši se, igrom sudbine, u obuhvatu vojne operacije koju su provodile italijanske okupacione snage i četnici Draže Mihailovića protiv partizanskih jedinica na području Prozora, početkom oktobra 1942. godine, Drežnica je doživjela, u svojoj historiji nezapamćen, zločin i teror nad njenim stanovništvom, te pljačku i uništavanje javnih i privatnih dobara koje je to stanovništvo mukotrpno sticalo i gradilo. Olovkom povučena linija od Mostara preko Drežnice do Prozora koja je na vojnoj karti određivala pravac kretanja jedne od kolona četničkih jedinica, ispostavit će se, predstavljala je liniju kretanja najvećeg ljudskog zla koje je se sručilo na prostor Drežnice. Za učešće u navedenoj operaciji, osmišljenoj i vođenoj od italijanskih oružanih snaga, angažovane su četničke jedinice iz Istočne Hercegovine", navodi se u saopćenju iz Memorijalnog centra Drežnica.

Kako u izvještaju jednog od italijanskih oficira piše, od četničkih jedinica u toj operaciji učestvovali su dijelovi Nevesinjskog i Trebinjskog korpusa. Dejstvovali su kao brigada "Trebinje" i brigada "Gacko" pod neposrednom komandom italijanskih oficira uz asistenciju četničkih oficira poručnika Milorada Popovića i poručnika Miloša Kureša.

Okupljanje četničkih jedinica počelo je u Mostaru 2.10.1942. godine, da bi već narednog dana u ranim jutarnjim satima na željezničku stanicu Drežnica stigao prvi transport četnika. Odmah nakon što su stigli, četnici su počeli provoditi represalije prema lokalnom stanovništvu, ubistva, pljačku i paljevine.

Na željezničku stanicu Drežnica 4.10.1942. godine stigla su još dva transporta četnika. Tog dana u Drežnicu je stigao i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji je pred 1.600 četnika održao govor, nakon kojeg su njihova započeta zlodjela u potpunosti eskalirala.

Tih dana četnici su u Drežnici ubili 62 osobe (fra Dominik Mandić tvrdi 142) te "pljačkali i palili'', navodi se u knjigama ''Prešućivani četnički zločini'' (Dizdar - Sobolevski) i ''Četnički zločini u Bosni i Hercegovini'' (Dizdar). Pouzdano se zna da su četnici u Drežnici ubili najmanje 32 civila katolika i najmanje 23 civila muslimana. Mnogi civili su teže ranjeni.

Zapaljeno je 38 stambenih kuća i pomoćnih objekata. Na Željezničkoj stanici Drežnica zapaljena je kuća Alije Elezovića u kojoj se nalazio općinski ured i trgovačka radnja.

Zapaljene su šumarska kuća, župni stan, imamska kuća i džamija u Donjoj Drežnici, dok je džamija u Gornjoj Drežnici opljačkana i oštećena. Škola sa pomoćnim prostorijama u potpunosti je opljačkana i demolirana. Također uništene su i mnoge mlinice.

Konje i krupnu stoku su opljačkali i odveli sa sobom, dok su sitnu stoku većinom poklali i ostavili po selima.

"O ovome zločinu je vrlo malo pisano te je široj javnosti gotovo nepoznat, a službeno nije niti utvrđen tačan broj žrtava", napominu iz Memorijalnog centra Drežnica.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/43 ... znice.html

Iskreno malo me cudi od Dreznjaka da su i oni usli u ovo kolo slavljenja zrtava. Dreznjaci su bili fakinski borci u WWII, i u ovome ratu. Dobro su oni ovo naplatiti cetnicima. Bolje je bilo da su se proslavili svoje pobjede i partizanske brigade.

Vjerujem da to ne rade jer je sad popularno u Dreznici biti SDA. Pa se olako odricu svog naslijedja.

[toska]

Iskreno malo me cudi od Dreznjaka da su i oni usli u ovo kolo slavljenja zrtava. Dreznjaci su bili fakinski borci u WWII, i u ovome ratu. Dobro su oni ovo naplatiti cetnicima. Bolje je bilo da su se proslavili svoje pobjede i partizanske brigade.

Vjerujem da to ne rade jer je sad popularno u Dreznici biti SDA. Pa se olako odricu svog naslijedja.

Prva pomisao na ovu vijest da je ovo kontra, prvenstveno Srbima, ali i Hrvatima, koji su još krajem 80ih, a onda sve više forsirali stradanja u WW2, Bošnjaci su taj dio samo sporadično spominjali jer je fokus bio na 92.-95.

Srpska politika danas to radi zbog izjednačavanja strana, a hrvatska zbog pranja zločina iz WW2 i opet, izjednačavanje.

[dr_Evil]

Iskreno malo me cudi od Dreznjaka da su i oni usli u ovo kolo slavljenja zrtava. Dreznjaci su bili fakinski borci u WWII, i u ovome ratu. Dobro su oni ovo naplatiti cetnicima. Bolje je bilo da su se proslavili svoje pobjede i partizanske brigade.

Vjerujem da to ne rade jer je sad popularno u Dreznici biti SDA. Pa se olako odricu svog naslijedja.

Prva pomisao na ovu vijest da je ovo kontra, prvenstveno Srbima, ali i Hrvatima, koji su još krajem 80ih, a onda sve više forsirali stradanja u WW2, Bošnjaci su taj dio samo sporadično spominjali jer je fokus bio na 92.-95.

Srpska politika danas to radi zbog izjednačavanja strana, a hrvatska zbog pranja zločina iz WW2 i opet, izjednačavanje.

Svakako, to ima smisla. A kad bi Bosnjaci krenuli da obiljezavaju jame po Hercegovini gdje smo ubijani u WWII, onda vjerujem da bi ta rubrika vijesti izgledala kud i kamo drugacije.

[PreWiBa]

Obilježili ljude svoje mrtve, kako ih nije stid

[Novi_Nick]

Branislav Gavrilović Brne

KAKO SE KALIO ČETNIK - SMRT PRVOG SARAJEVSKOG ŠEŠELJEVCA:
Branislav Gavrilović Brne - od uličnog dilera i siledžije do četničkog vojvode i ratnog zločinca.

Taksista koji je vozio Brnetovu grupu iz Sarajeva do kasarne pričao je da je Gavrilovića na ulazu dočekala Maja Gojković sa velikim buketom cvijeća. Prije nego što će platiti vožnju, pričao je taksista, Gavrilović je u pod njegovog automobila ispucao više metaka iz revolvera. „Ovo je vatreno krštenje“, objasnio je cerekajući se

SENAD ANTE-PORTAL

26. Sep. 2025 26. Sep. 2025

Piše: SENAD AVDIĆ

Prvih dana maja 1991. godine u malu kafanu na Vučijoj luci, sarajevskom brdsko-planinskom prigradskom naselju ušetala su dvojica putnika-namjernika. „Pomoz' Bog, braćo Srbi!“, pozdravili su, a malobrojni gosti spremno odgovorili: „Bog vam pomog'o“. Većina gostiju je poznavala jednog od nenadanih gostiju; bio je to profesor Vojislav Šešelj, nekadašnji Sarajlija koji godinama živi u Srbiji, gdje je nešto ranije osnovao Srpsku radikalnu stranku. U njegovom društvu bio je Dragan Filipović-Fića, jedan od pomoćnika Jovice Stanišića, šefa Državne bezbednosti MUP-a Srbije. Nakon što je šeretski kazao „svi smo naši, je li tako?“, Šešelj je upitao prisutne: „Ima li ovdje na Vučijoj Luci potomaka vojvode Save Derikonje?“



I DERIKONJE UBIJAJU, ZAR NE?
Derikonja je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije koji je upravo u ovom kraju, širem rejonu Vučije Luke, tokom Drugog svjetskog rata, pa i godinu-dvije po njegovom okončanju djelovao sa svojim četničkim odredom. Uprkos jakoj „mreži podrške“, odnosno jataka - lokalnog srpskog stanovništva, partizanske vlasti uspjele su ga locirati i likvidirati 1946. godine. Sahranjen je na nepoznatoj lokaciji iz istih razloga zbog kojih je to učinjeno sa njegovim ratnim komandantom, đeneralom Dražom Mihailovićem, nakon što ga je sud osudio na smrt. Mit o Savi Derikonji, hrabrom srpskom komandantu i borcu protiv komunista živio je među srpskim nacionalistima ne samo u Sarajevu i okolini, nego širom bivše države.

„Savo Derikonja nije imao potomaka“, objasnio je jedan od prisutnih mještana. Ali, dodao je, i danas je živa njegova sestra koja ima sina za kojeg su čuli da je privržen liku i djelu ubijenog ujaka. Šešelj i Filipović su otkrili da su u ove krajeve stigli povodom obilježavanja predstojećeg praznika Đurđevdana, kada su planirali postrojiti pripadnike novoformiranih četničkih snaga, te da im je potreban neko sa nesumnjivim, autentičnim pedigreom i jakom srpskom porodičnom tradicijom koga bi postavili na čelo tih formacija. Domaćini su im dali ime ime i prezime Derikonjinog sestrića - Branislav Gavrilović, i adresu njegovih roditelja u sarajevskom naselju Alipašino Polje gdje su nešto ranije doselili sa Koševa.

Na vrata porodice Gavrilović već narednog dana je pokucao Kosta Plakalović, najpoznatiji predratni guslar blizak Srpskoj demokratskoj stranci i njenim liderima, organizator i izvođač na skorašnjem velikom guslarskom sijelu u prepunoj dvorani „Zetra“. Plakalović je Gavrilovićima kazao da je došao u ime „važnih ljudi iz Beograda“ i tražio njihovu suglasnost za regrutiranje sina Branislava u četničke jedinice. Otac mu je odgovorio da bi ga to silno obradovalo, kao i da je uvjeren da će se i sinu ideja dopasti.

Branislav Gavrilović, među poznanicima i žrtvama poznatiji kao Brne, bio je 25-godišnji kriminalac, sitni diler narkotika, bezobzirni nasilnik i ulični štemer. Od njega su godinama strahovali mladići i djevojke koji su se 80-ih godina prošlog stoljeća okupljali u tada najpoznatijoj sarajevskoj diskoteci „Kaktus“ na Skenderiji, gdje je Brne sa svojim društvom ordinirao, dilao drogu, ali i otimao novac i premlaćivao žrtve.

GUSLAM TI JA, GUSLAM
Guslar Kosta Plakalović ga je iste večeri našao u „Hamam baru“, preko puta sarajevske Katedrale, gdje je Gavrilović radio kao izbacivač. (Samo 100-200 metara bila je udaljena diskoteka „Sloga“ u kojoj je izbacivač bio jedan drugi zločinac - crnogorski monstrum Veselin Vlahović-Batko koji „guli“ 40 godina zatvora zbog zločina nad civilima na Grbavici). Ukratko mu je iznio razlog posjete, objasnio šta se od njega traži i zamolio za brz i konkretan odgovor. „Pristajem ukoliko će mi ti koji su te poslali dati dvije plate unaprijed, dugujem lovu gazdi kod koga radim“, odgovorio je Gavrilović. Plakalović je odmah sa obližnje javne govornice pozvao Dragana Filipovića-Fiću u hotel „Panorama“ na Palama i prenio mu Gavrilovićev odgovor. „Naravno da pristajem, dobit će i više nego što traži, samo neka dođe ovdje što može ranije“, poručio je funkcioner DB Srbije.

U paljanskom hotelu „Panorama“ tih je majskih dana bila neuobičajena gužva. Pored Filipovića i Šešelja gosti su bili i brojni drugi ljudi pristigli iz Bosne i Hercegovine, kao i Srbije da obilježe Đurđevdanski uranak. Među njima su bili Maja Gojković, mlada pravnica iz Novog Sada i Aleksandar Vučić, student iz Beograda. Oni su prethodno obilazili sarajevska predgrađa sa ne baš jasnim namjerama i konkretnim razlozima. Kada su se policiji učinili sumnjivi, tokom legitimisanja visoki, štrkljavi mladić, kako su policajci opisali današnjeg predsjednika Srbije, pokazao je legitimaciju pripadnika rezervnog sastava SDB-a Srbije.

Svi će se oni okupiti na Romaniji ispred mitske Novakove pećine, simbola slobode i srpskog otpora stranom zavojevaču, na Đurđevdan 6. maja 1991. godine. Tada je pred hiljadama militantnih pristalica Vojislav Šešelj postrojio prvi četnički borbeni odred u kome se našao i Branislav Gavrilović Brne. Taj boravak Vojislava Šešelja u Bosni i Hercegovini obilježilo je i njegovo gostovanje u televizijskoj emisiji „Umijeće življenja“ tokom čijeg snimanja su se na ulicama desili incidenti kada su napadnuti neki od učesnika, među ostalim i novinar Aleksandar Tijanić.

Samo nekoliko dana kasnije Branislav Gavrilović Brne sa još nekoliko ljudi koje su vrbovali Filipović i Šešelj odlazi na obuku u kasarnu Jugoslovenske narodne armije „Bubanj potok“ pokraj Beograda. Pored njega u grupi su se nalazilili Slavko Aleksić, Oliver Krsmanović, Darko Pešić i Boban Inđić. Kasnije su im se pridružili i još neki dobrovoljci koje je uglavnom na Palama odbrao Fića Filipović.

UMIJEĆE UMIRANJA
Taksista koji je vozio Brnetovu grupu iz Sarajeva do kasarne pričao je da je Gavrilovića na ulazu dočekala Maja Gojković sa velikim buketom cvijeća. Prije nego što će platiti vožnju, pričao je taksista, Gavrilović je u pod njegovog automobila ispucao više metaka iz revolvera. „Ovo je vatreno krštenje“, objasnio je cerekajući se.

Nakon nekoliko sedmica vojne obuke, grupa poznata kao Brnetovi četnici zaputila se na ratište u Hrvatsku. Baza im je bila u Trpinju u okolini Vukovara. Tokom borbi za okupaciju Vukovara Gavrilović je teško ranjen i prebačen na liječenje u Vojvodini. Tokom oporavka u bolnici ga je redovno obilazila njegova intimna partnerica Maja Gojković.

Za njega se mjesecima ništa nije čulo, prvi put se nakon okupacije Vukovara Gavrilović i njegovi četnici pominju u jednom telefonskom razgovoru kojeg su vodili Vojislav Šešelj i Mićo Stanišić, koji je nešto ranije postavljen za ministra novoformiranog srpskog MUP-a u BiH. Razgovor se odvijao nekoliko dana nakon što su pristalice SDS-a pomognute tenkovima JNA zauzele Policijsku školu na Vracama, zarobili učenike i profesore i smjestili se u tamošnje prostorije. Šešelj obavještava Stanišića da će u narednih dan-dva na prostor Grbavice stići pripadnici njegovih četničkih jedinica i moli ga da im osigura smještaj. Samo nekoliko dana kasnije, 21. aprila 1992. godine Brne Gavrilović sa svojim četnicima kreće u prvi borbeni zadatak, spajanje srpskih snaga sa Grbavice sa njihovim suborcima na Pofalićima, čime bi Sarajevo bilo presječeno. Jedan od njegovih kolega sa obuke u Bubanj potoku Slavko Aleksić postavljen je za komandanta srpskih snaga na Grbavici. Postrojavanje Gavrilovićevih vojnika obavljeno je na platou Spomen parka na Vracama odakle su se spustili na Grbavicu i preko Ulice Rave Janković krenuli prema mostu Bratstva i jedinstva kod Ekonomske škole. (U tom dijelu grada sve do odlaska u zatvor, a kasnije i Beograd živio je i Vojislav Šešelj). Pripadnici SDB-a Sarajevo su prateći komunikaciju iz Policijske škole na Vracama presreli razgovore u kojima se najavljuje akcija paramilitarne jedinice pod komandom Branislava Gavrilovića Brneta. Rečeno je da će po prelasku mosta na Miljacki i spajanja sa odredima na Pofalićima koje je predvodio Lazar Bojanić imati podršku pripadnika JNA iz Kasarne Maršal Tito. SDB Sarajevo na čijem je čelu bio Munir Alibabić Munja o tim agresorskim planovima informira policijsku stanicu Novo Sarajevo, čiji je komandir od početka rata bio Zlatko Miletić, današnji poslanik u Parlamentu BiH. „Napravili smo im zasjedu kod Željinog stadiona“, svjedočio je ovom novinaru kasnije jedan od sarajevskih policajaca. „Brnetovi četnici, njih negdje 40-50, kretali su se u streljačkom stroju dužine oko 150 metara. Nosili su maskirne unifome, crne kape na kojima je bila traka sa grbom. Djelovali su ili kao da ne poznaju teren, ili da nisu očekivali da će im se iko suprotstaviti na njihovom pohodu. Naš komandir Zlatko Miletić je prvi zapucao iz „Hecklera“, onda smo se mi ostali pridružili. Preživjeli četnici su se razbježali po haustorima stambenih zgrada i poslovnim prostorima po kojima smo djelovali iz ručnog bacača. Puno ih je stradalo, kasnije sam čuo da je ukupno 18 Gavrilovićevih četnika preživjelo našu „sačekušu“, svjedočio je ovaj policajac.

ŠEŠELJEVA PRIJETNJA KARADŽIĆU
Toga je dana ranjen i Branislav Gavrilović, što je potvrdio u razgovoru sa Vojislavom Šešeljem objašnjavajući da je „rana prostrijelna, ali da će dobro biti“. Gavrilović se žalio da su mu lokalni vojni zapovjednici dali krive informacije, tvrdeći da će akcija proći bez „otpora muslimana“, što se pokazalo fatalnim. On potom traži od Šešelja da intervenira kod političkog i vojnog vrha sa Pala da pošalju pojačanje i spasu 18 njegovih vojnika koji se nalaze u „neprijateljskom okruženju“. Šešelj mu u telefon iz Beograda govori:„Slušaj, ja sam sad zvao Pale i ne mogu Radovana nikako da nađem i niko ga ne može naći. Ali sam poručio da ako te naši ne izvuku da ćemo povući sve naše ljude sa svih frontova i da nećemo više slati nigde“. „Svi su se aktivirali da šalju dolje, valjda će nešto biti“, umiruje Gavrilović svoga šefa.



Godinu dana kasnije Vojislav Šešelj će na Knežini dodijeliti Branislavu Gavriloviću Brnetu titulu četničkog vojvode, na svečanosti na kojoj se tim priznanjem okitilo još nekoliko radikalskih kapitalaca, uključujući i Tomislava Nikolića, kasnijeg predsjednika Srbije. Šešelj će ubrzo imenovati Gavrilovića za komandanta Četničkog Korpusa Savo Derikonja, nazvanog po Gavrilovićevom ujaku.

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je 2020. godine podiglo optužnicu protiv Branislava Gavrilovića Brneta zbog ratnih zločina počinjenih nad pripadnicima Armije BiH u julu 1993. godine na lokalitetu Golo brdo na Igmanu, tokom velike ofanzive snaga Vojske RS predvođenih ratnim zločincem Ratkom Mladićem. U saopćenju Tužiteljstva je navedeno da je on „pucanjem iz vatrenog oružja usmrtio jednog zarobljenika, dok su njemu podređeni pripadnici jedinice - po njegovom naređenju - ubili dvojicu zarobljenika, te jednog, nakon zlostavljanja, odveli u zatočenički objekat u mjestu Kula“.

Nakon što je Sud BiH 2021. godine djelomično potvrdio optužnicu, a potom zakazao dva ročišta na kojima se Gavrilović nije pojavio, za njim je raspisana međunarodna potjernica i određen pritvor.

IDE EKIPA PREKO ROMANIJE: VUČIĆ, FIĆA, MAJA…
Prema šturim informacijama koje su o njemu stizale, Branislav Gavrilović Brne nakon rata se skrasio u Beogradu. U Zemunu u kojem su godinama na vlasti bili Vojislav Šešelj i njegovi radikali, otvorio je restoran i živio manje-više povučenim životom, pogotovo nakon što je njegov uzor i vođa Vojislav Šešelj prije više od 20-ak godina završio u Haagu. Prije nekoliko godina, 2018., pojavio se na tzv. Kongresu srpske desnice održanom u Zemunu, na kojem se okupio „cvijet srpskih patriota“ iz agresorskih ratova 90-ih godina predvođen blasfemičnom kreaturom Mišom Vacićem, svojevrsnim klovnom neoradikalskog režima Aleksandra Vučića. Među gostima, barem prema pisanju medija, nije bilo Dragana Filipovića-Fiće, čovjeka koji je manje-više vrbovao sve ključne kriminalce i uključio ih u paravojne jedinice koje su divljale po Hrvatskoj i BiH. Filipović, koga su nezavisni mediji u Srbiji nazivali „savetnik za ubistva“ je nakon sloma Miloševićevog režima i dolaska na vlast Zorana Đinđića pobjegao iz Srbije i obreo se u Kini gdje je, službeno, bio instruktor borilačkih vještina. Vratio se u Srbiju tek 2015. godine kada su njegovi bivši suradnici, predvođeni „pripadnikom rezervnog sastava DB-a“ Aleksandrom Vučićem, preuzeli sve poluge vlasti u zemlji.

Branislav Gavrilović Brne je prije više od deceniju dao intervju za jednu slabo poznatu lokalnu televiziju u Srbiji, u kojem je govorio o svojim ratnom putu, ali i o predratnim danima u Sarajevu, odrastanju, prijateljima, romantizirajući svoje „ispade“, nasilništvo i kriminal. Nepojavljivanje pred Sudom BiH advokati su pravdali teškom bolešću sa kojom se njihov klijent bori. Po svemu sudeći da su bili u pravu: Gavrilović je sredinom ove nedjelje, kako je službeno saopćeno, „nakon duge i teške bolesti“ umro u Beogradu. Imao je 61 godinu.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/43 ... hinca.html

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

[Novi_Nick]

ZLOGLASNI ČETNIK JE PREVARIO ZAPAD: Vučić i njegovi podanici povukli iznenađujući potez

Osuđeni ratni zločinac

Regija



Na današnji dan, 11. januara 1942. godine, Dragoljub Draža Mihailović imenovan je ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva u jugoslovenskoj kraljevskoj vladi u izbjeglištvu, koja je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije djelovala iz Londona. Time je njegov četnički pokret dobio formalni status "jugoslovenske vojske u otadžbini" i politički legitimitet od strane tadašnjeg kralja Petra II i vlade. Mihailović, rođen 1893. u Ivanjici, bio je profesionalni oficir koji je ratovao još u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Nakon nacističke okupacije Jugoslavije 1941. godine, povukao se u ilegalu i počeo organizovati oružane jedinice koje su se predstavljale kao monarhistički pokret otpora, prenosi Dnevno.hr.

U isto vrijeme, paralelni otpor pokrenuli su komunisti predvođeni Josipom Brozom Titom. Iako je u početku između četnika i partizana postojala ograničena saradnja, vrlo brzo je izbila otvorena borba za prevlast, jer su obje strane smatrale da polažu pravo na buduću vlast u poslijeratnoj Jugoslaviji. Dok su partizani razvijali masovni antifašistički pokret, četničko vodstvo je sve više ulazilo u taktičke i otvorene sporazume s okupatorima – Italijanima, Nijemcima i kvislinškim snagama – s ciljem zajedničke borbe protiv partizana. Zbog takvih postupaka Saveznici su postepeno izgubili povjerenje u Mihailovića. Ipak, početkom rata Zapad ga je doživljavao kao glavni simbol otpora u Jugoslaviji. Tako je 1942. američki časopis Time objavio njegov portret uz naslov "Jugoslovenski nepobjedivi", iako je stvarna situacija na terenu bila bitno drugačija.

Genocidna kampanja i masovni zločini nad civilima
Četničke jedinice pod Mihailovićevom komandom odgovorne su za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, naročito nad Bošnjacima, Hrvatima i onim Srbima koji nisu podržavali njihov pokret, u istočnoj Bosni, Sandžaku, Hercegovini i Dalmaciji. Cilj je bio etničko čišćenje i stvaranje teritorije zamišljene "Velike Srbije". Deseci hiljada civila ubijeni su u tim operacijama, a svirepost metoda ostavila je trajne ožiljke na ovim prostorima.

Kako je rat odmicao, Saveznici su 1943. godine službeno preusmjerili vojnu i političku podršku na partizanski pokret, koji je postao priznati nosilac antifašističke borbe u Jugoslaviji. Četnički pokret time je izgubio međunarodni legitimitet i vojni značaj.



Hapšenje, pogubljenje i kontroverzna rehabilitacija
Nakon završetka rata Mihailović je uhapšen u martu 1946. godine. Pred vojnim sudom nove komunističke Jugoslavije optužen je za veleizdaju, saradnju s okupatorom i ratne zločine nad civilima. Proglašen je krivim i pogubljen strijeljanjem u julu iste godine. Presuda je 2015. godine u Srbiji formalno poništena uz obrazloženje da je proces bio politički motivisan, što je izazvalo snažne polemike u regiji. Nakon toga uslijedio je val službene rehabilitacije četničkog vođe, otvaranje muzeja, najave spomenika i inicijative za pronalazak njegovog groba.

Draža Mihailović tako i danas ostaje jedna od najkontroverznijih figura regionalne historije – za brojne Srbe simbol monarhističkog otpora, a za druge ratni zločinac i vođa pokreta koji je sarađivao s fašistima i provodio etničko nasilje, dok su njegovi nasljednici devedesetih godina bili odgovorni za svirepe zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/45 ... potez.html

[Novi_Nick]

Avionska nesreća
Na današnji dan, prije 49 godina, poginuo je Džemal Bijedić: Njegova smrt i dalje izaziva brojne kontroverze.

Džemal Bijedić (Foto: Wikipedija)



Na današnji dan, prije 49 godina, u avionskoj nesreći kod Kreševa stradao je Džemal Bijedić, jedan od najznačajnijih političkih aktera Bosne i Hercegovine i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u drugoj polovini 20. stoljeća.

Njegova smrt, zajedno sa suprugom Razijom i članovima posade, ostala je jedno od najtežih i do danas nedovoljno rasvijetljenih poglavlja jugoslovenske političke historije.

Naime, 18. januara 1977. Džemal Bijedić, tada predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, i njegova supruga Razija, zajedno s drugim visokim državnim i partijskim funkcionerima, prisustvovali su ispraćaju predsjednika Josipa Broza Tita na vojnom aerodromu u Batajnici, pred njegov put u Libiju. Nakon ceremonije, Bijedić je krenuo u Sarajevo avionom Learjet 25, gdje je trebao prisustvovati sjednici Centralnog komiteta SKBiH.

U 10:54 avion je izgubio vezu s kontrolom leta u Sarajevu i Beogradu. Prema nalazu državne komisije za ispitivanje uzroka nesreće, greška pilota ili kvar mjernih instrumenata doveo je do toga da se avion udaljio oko šest kilometara od predviđene putanje. Zbog snižavanja visine ispod propisane za taj sektor, avion je udario u planinu Inač, u blizini sela Bjelovići kod Kreševa. Poginulo je svih osam putnika i članova posade, uključujući Džemala i Raziju Bijedić, dr. Smaju Hrle (podsekretar SIV-a), Ziju Alikalfića (lični pratilac), vozača i Anđelku Muzičku (domaćica u rezidenciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća).

Potraga za avionom počela je odmah nakon prekida veze s kontrolom leta, a mjesto pada pronađeno je istog dana. Zbog teške konfiguracije terena i loših vremenskih uslova, izvlačenje tijela izvršeno je tek 19. januara, nakon čega su prebačena u Sarajevo. Posmrtni ostaci Bijedića i njegove supruge prebačeni su 20. januara u Beograd, gdje su u svečanoj auli Savezne skupštine izloženi građanima koji su u mimohodu odavali počast. Tog dana vijenac je položio i predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Sahrana je održana 21. januara na Novom groblju u Sarajevu, uz najviše državne i vojne počasti.

Mnoge kontroverze i špekulacije vezane su za ovu nesreću. Neki navode moguće političke motive, s obzirom na to da je Bijedić bio viđen kao mogući nasljednik Josipa Broza Tita, što je pojedinim krugovima u Beogradu i JNA moglo smetati. Detalji istrage nikada nisu u potpunosti objavljeni, a porodica nije imala pristup dokumentaciji o nesreći koja se čuva u Beogradu.

Džemal Bijedić rođen je 12. aprila 1917. godine u Mostaru. Poticao je iz građanske porodice i rano je pokazivao interes za društvena i politička pitanja. Tokom školovanja priključio se progresivnim i lijevim idejama, što ga je dovelo u sukob s tadašnjim vlastima Kraljevine Jugoslavije. Više puta je hapšen i zatvaran zbog političkog djelovanja, što je u velikoj mjeri oblikovalo njegov kasniji politički put.

Tokom Drugog svjetskog rata bio je aktivni učesnik Narodnooslobodilačkog pokreta. Nakon oslobođenja, Bijedić se brzo afirmisao unutar političkih struktura Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Obavljao je niz značajnih funkcija, od republičkog do saveznog nivoa, pri čemu je stekao reputaciju pragmatičnog, operativnog i politički vještog funkcionera.

Posebno važan segment njegovog političkog djelovanja vezan je za položaj Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske federacije. U vremenu kada su republike često bile u neravnopravnom odnosu, Bijedić je dosljedno zastupao stav da Bosna i Hercegovina mora imati pun politički, ekonomski i institucionalni kapacitet. Istovremeno, zalagao se za ubrzani industrijski razvoj, infrastrukturne projekte i jačanje privrede, posebno u manje razvijenim dijelovima zemlje.

Godine 1971. imenovan je za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije, čime je postao jedan od najutjecajnijih ljudi tadašnje države. Na toj poziciji nastojao je održati ravnotežu između složenih unutrašnjih odnosa u federaciji i vanjskopolitičkih izazova Hladnog rata. Njegov mandat obilježili su brojni međunarodni susreti i pokušaji stabilizacije jugoslavenskog političkog sistema u osjetljivom periodu nakon Ustava iz 1974. godine.

Tragična pogibija 18. januara 1977. godine zvanično je okarakterisana kao nesretan slučaj izazvan lošim vremenskim uslovima i greškama u navigaciji. Ipak, zbog Bijedićeve političke snage, utjecaja i činjenice da se često spominjao kao mogući budući nasljednik Josipa Broza Tita, sumnje i spekulacije o stvarnoj pozadini nesreće nikada nisu u potpunosti utihnule. Uprkos brojnim teorijama, nijedna od njih nije dobila institucionalnu ili sudsku potvrdu.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/na-dana ... /260118054

[Novi_Nick]

KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Kako je Dijete Srebrenice i sjenke Šahovića odvelo BiH na Mundijal

Zato, kada Esmir potrči prema lopti, ne trči samo mladić u reprezentativnom dresu. S njim trči porodična linija koja je brutalno prekinuta u julu 1995. godine. Trče uspomene koje nisu njegove, ali jesu ugrađene duboko u njega. Trči ono što je preživjelo.

Društvo

03. Apr. 2026

Piše: Dragan Bursać / CdM



“Nakon pokolja iz 1924. godine, dio preživjelih iz crnogorskih Šahovića među kojima su bili i Bajraktarevići naseljava se u istočnoj Bosni, uključujući Podrinje. Tamo nastaju nove generacije, koje pokušavaju živjeti normalno. I onda dolazi period od 1992. do 1995. godine, kada se ista matrica nasilja ponavlja u Srebrenici – opkoljavanje, izolacija, oduzimanje mogućnosti odbrane i na kraju masovno ubijanje u genocidu. Ponovo nestaju očevi, ponovo nestaju djedovi, ponovo se prekidaju porodične linije. Preživjeli ponovo odlaze, ovaj put u Švicarsku, Ameriku i druge zemlje, noseći sa sobom isti obrazac raseljavanja koji je započeo još u Šahovićima. U tom lancu, Esmir Bajraktarević predstavlja treću stranicu jedne iste istorijske priče – Šahovići, Srebrenica, Amerika… I upravo u toj slici, u tom spoju prošlosti i sadašnjosti, nalazi se odgovor - Bosnu i Hercegovinu na Mundijal nije odveo samo jedan igrač. Odvela ju je i istorija i jedan narod koji je odbio da nestane.“

Prije neko veče sam u transu napisao ovo: “Gledam tu mladost na kišom okupanom Bilinom polju. Molim se. Mole se svi. Ne dižem pogled visoko. Sramota je. Tek do pola ekrana. Preko toga vidim kako Esmir Bajraktarević uzima zalet prema Donnarummi. Momci na sredini terena zagrljeni, kao jedan! I tada, tih par stotinki prije pogotka, znao sam. Idemo na Mundijal!“

I odista, mlađahni Bajraktarević je odveo Bosnu i Hercegovinu na Mundijal.

Ali ono što nijedna kamera nije mogla uhvatiti u tom trenutku, ono što je ostalo izvan kadra javnosti, izvan usporenog snimka i izvan euforije koja je preplavila stadion, jeste težina istorije koja je stajala iza tog šuta. Jer taj udarac, tog mladića nije počeo na zeničkom Bilinom polju, niti je nastao u toj jednoj sekundi kolektivnog daha. On ima svoj dugi, gotovo bolni luk koji počinje mnogo ranije, u Srebrenici, a ako se ide još dublje, vodi sve do Šahovića u Crnoj Gori.

Krenimo, dakle, unazad putevima povijesti i balkanske nesreće.

Od Srebrenice preko Wisconsina do Zenice

U Zenici, u penal-seriji dijete rođeno u Americi prima loptu, podiže pogled i hladnokrvno pogađa. Stadion eruptira, država se sabira u jedan glas, a emocija koja se preliva preko tribina djeluje kao nešto čisto, gotovo oslobađajuće. I to jeste lice Bosne i Hercegovine koje se voli pokazivati, ono lice koje diše, pjeva i vjeruje. Ali iza tog dječaka stoji vrlo konkretna, bolna i dokumentovana priča.

Esmir Bajraktarević rođen je u Wisconsinu u Americi, ali njegovi roditelji nisu tamo otišli tražeći sreću u uobičajenom smislu te riječi. Otišli su jer su morali, kao izbjeglice iz Srebrenice, noseći sa sobom ono što se ne može spakovati u kofere. U tom istom Srebreničkom genocidu ubijeni su mu djed i dvojica amidža, ljudi koji su trebali biti dio njegovog djetinjstva, njegove svakodnevice, njegove priče. Njegova porodica nije emigrirala, ona je raseljena.

Zato, kada Esmir potrči prema lopti, ne trči samo mladić u reprezentativnom dresu. S njim trči porodična linija koja je brutalno prekinuta u julu 1995. godine. Trče uspomene koje nisu njegove, ali jesu ugrađene duboko u njega. Trči ono što je preživjelo.

Međutim, ni tu priča ne počinje.

Ako se napravi još jedan korak unazad, dolazi se do jedne druge, dublje mape, mape prezimena koja se uporno vraćaju, bez obzira na sve pokušaje da ih se izbriše. Muharemović, Memić, Bajraktarević, Demirović, Tabaković i Alajbegović nisu samo imena mladića na dresovima reprezentacije BiH. To su nomene jednog prostora i jedne tragedije, jer svih šest reprezentativaca BiH vode porijeklo iz istog mjesta – Šahovića, današnjeg Tomaševa u Crnoj Gori.

A kako to?

E tu prestaje svaka iluzija o slučajnosti i počinje hladna istorijska činjenica.

Od Šahovića do Srebrenice

Dana 9. i 10. novembra 1924. godine, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, izvršen je organizovani pokolj nad bošnjačkim stanovništvom Šahovića i Pavinog Polja. Neposredno prije toga, stanovništvo je razoružano, čime je sistemski lišeno svake mogućnosti odbrane. Povod je bilo ubistvo Boška Boškovića, ali se vrlo brzo pokazalo da je taj povod bio samo izgovor za unaprijed pripremljen pokolj.

U napadu je učestvovalo oko dvije hiljade naoružanih ljudi iz Kolašina i Bijelog Polja, raspoređenih na frontu dugom gotovo dvadeset kilometara. U samo dva dana ubijeno je između tri stotine i hiljadu i po civila, među kojima su bile žene, djeca i starci. Ljudi koji su prethodno razoružani, ostavljeni bez ikakve zaštite, ubijani su sistematski i bez milosti.

Nakon ubistava uslijedila je pljačka, silovanja i spaljivanje kuća, a zatim i ono što se u istorijskim zapisima često naziva jednim hladnim terminom – egzodus. Preživjeli su napustili Šahoviće i raselili se širom istočne Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Turske i kasnije po svijetu. Mjesto je ostalo bez svog stanovništva, a da bi se zločin dodatno prekrio, mjesto je promijenjeno i ime – Šahovići su postali Tomaševo.

Ali promjena imena nije mogla promijeniti porijeklo.

Prezime je ostalo.

I ono je putovalo.

Kroz generacije.

Kroz granice.

Kroz ratove.

Ako se sada ponovo vrati pogled na teren u Zenici, taj trenutak više ne izgleda isto. Lopta koja ulazi u mrežu više nije samo sportski čin, nego završna tačka jednog dugog istorijskog luka koji se proteže od Šahovića, preko Srebrenice, do Amerike i nazad.

Jer upravo tim putem su išle i porodice Muharemović, Memić, Bajraktarević, Demirović, Tabaković i Alajbegović.

Nakon 1924. godine, dio preživjelih iz Šahovića naseljava se u Bosni, uključujući Podrinje. Tamo nastaju nove generacije, koje pokušavaju živjeti normalno u okvirima države koja će se nekoliko decenija kasnije raspasti u krvi. I onda dolazi period od 1992. do 1995. godine, kada se ista matrica nasilja ponavlja u Srebrenici – opkoljavanje, izolacija, oduzimanje mogućnosti odbrane i na kraju masovno ubijanje u genocidu.

Ponovo nestaju očevi, ponovo nestaju djedovi, ponovo se prekidaju porodične linije.

Preživjeli ponovo odlaze, ovaj put u Švicarsku, Ameriku i druge zemlje, noseći sa sobom isti obrazac raseljavanja koji je započeo još u Šahovićima.

U tom lancu, Esmir Bajraktarević predstavlja treću stanicu jedne iste istorijske priče – Šahovići, Srebrenica, Amerika. A njegov povratak na teren u dresu Bosne i Hercegovine nije samo sportski povratak, nego simbolički povratak identiteta koji je pokušavan biti izbrisan u dva genocida.

Zato činjenica da šest reprezentativaca nosi prezimena iz crnogorskih Šahovića nije tek “zanimljiv detalj“, nego jasan dokaz jednog velikog egzodusa. To je statistika koja govori o raseljavanju, ali i o opstanku, vitalnosti i preživljavanju. Jer prezime, koliko god puta bilo potisnuto, ostaje kao najtvrdokorniji oblik kontinuiteta i identiteta.

Možete ubiti ljude, ali prezime nastavlja da živi.

Možete spaliti kuće, ali trag porijekla ostaje.

Možete promijeniti ime mjesta, ali istorija se vraća kroz potomke.

I ponekad, vrati se kroz gol-poklon sreće generacijama i državi, a što ne reći i državama.

Zato se treba vratiti na onaj trenutak prije pogotka, na tih nekoliko stotinki koje su odlučile utakmicu. U tom kratkom vremenskom rasponu sabrala se čitava istorija jednog prostora, pretočena u pokret, u snagu i u preciznost jednog mladog čovjeka.

I zato pitanje više nije ko je odveo Bosnu i Hercegovinu na Mundijal.

Odveo ju je jedan dugi istorijski lanac koji počinje masakrom nad Bošnjacima 1924. godine, nastavlja se 1995, prelazi okean i vraća se u trenutku kada je lopta završila u mreži.

To nije osveta, niti simboličko zatvaranje kruga, nego dokaz da zločin nije uspio dovršiti ono što je započeo. Da prezimena nisu nestala, da porodice nisu izbrisane i da djeca, uprkos svemu, nastavljaju da dolaze. Dokaz da Bošnjaci nisu korov nego sjeme dobra.

Zato je obaveza onih koji danas slave mnogo veća od same radosti. Obaveza je znati šta su i gdje su Šahovići, znati šta se desilo u novembru 1924. godine, znati da su nedužni ljudi ubijeni, znati da su njihova mjesta preimenovana da bi se zločin lakše zaboravio. Obaveza je znati da je Srebrenica nastavak te iste, genocidne priče i da ovaj Mundijal, koliko god bio radostan, nosi i težinu tog nasljeđa.

Jer ako se to ne zna, uvijek će postojati neko spreman da kaže da se ništa nije desilo.

A desilo se, preciznije organizovano je.

A ovaj put završava se golom, radošću i jednom slikom koju vrijedi zapamtiti: mladić koji podiže ruke prema nebu, dok iza njega stoje generacije koje to nisu dočekale.

I upravo u toj slici, u tom spoju prošlosti i sadašnjosti, nalazi se odgovor na pitanje s početka.

Bosnu i Hercegovinu na Mundijal nije odveo samo jedan igrač.

Odvela ju je i istorija i jedan narod koji je odbio da nestane.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/47 ... dijal.html

[Danguba]