VEHABIJSKA FITNA

[KOGOD KADGOD]

Vehabizam - Šta je to
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
"VEHABIJSKA FITNA"

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski
Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam.

Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine.
Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:
- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
- Fi tedžvidil-Kur'ani.
- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

"VEHABIJSKA FITNA"

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.

Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe III sina Ahmedovog.

A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g."

U početku bio je učenik među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.

Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima.

Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika.

Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.

Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika tevhida postala kjafirima.

Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.

Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.

Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab.

Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru.

Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija.

Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."

Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima, niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.

I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom).

Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraćaju."

Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.

Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji."

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.

Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik upućivao kada je posjećivao kabure.

Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera.

Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom.

Ti nejmaš pravo tekfiriti (KGKG:nazivati kjafirom) ogromnu većinu Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada."

" Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio: "Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura."

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te moći onda nejma štete.

Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili "Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.

Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama.

Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova (vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir).

Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost.

Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke.

Godine 1217 po hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu.

Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom.

Međutim, vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.
Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul.

KGKG: dio teksta izostavljen radi obima

Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Bismillahi-rrahmani-rrahim

"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"

Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi
I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali.

Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.

Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).”

On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.”

Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim.

Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.
Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao.

Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili.

Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega.

Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna.

Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija.

Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena


Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada, kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu.

Danas imamo mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih. To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr. ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne procesu štavljenja.

Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).

Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini.

U ovom problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem radi njihova neznanja i neobavještenosti. T

akođer je vrlo važno džematlijama objasniti svu pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija.

Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.

Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere.

Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj. pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana (KGKG: tj to nije davet (da'wa) nego muzakkara "potsecanje" jedni druge na vjeru).

Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet pravome Islamskom putu.

Časni Kur’an kaže:
‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]
Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni.

Časni ajet kaže da neistina nema šanse da pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili.

Pa i kako bi opstala, kada Allah Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim pritiskom Istine.

Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana.

Iako nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).

Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim.

I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab.

Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.

Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj., otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom mnogih godina.
Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam, str.298).

Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen.
(KGKG: Kharidzije su se pozivali na Qur'an dok su ga "GAZILI" svojim postupcima. Od njih su nastale Vehabijske ideje sa razlikom da se vehabije pozivaju i na hadise koji "dozvoljevaju" ubijanje muslimana prozivajuci ih kjafirima. Samim tim rasparcavanjem oni "gaze" ajet o UJEDINJENJ VJERNIKA, kao imnoge druge).

Hadreti Alija je proveo mnogo vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih teritorija tokom njegova halifata.

(KGKG: vehabije smatraju vecinu muslimana "kjafirima)

Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.
Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir); njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions, str.37).

Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane drugih sekti, osobito Vehbabija.

Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.

Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".

Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).

Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme (koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti - praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu (Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale također novotarija i da se ne smiju koristiti.

Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) nije izričito odobrio.

Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)

‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka, pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati Muslimane a ostavljati u životu mnogobosce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-Hudri]

‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno". Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži, "Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]

Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim raspoloživim zakonskim mjerama.

Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica kako u Bosni tako i u dijaspori.

Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama, najveći učenjaci ili svjetski autoriteti.

NAPOMENA
KGKG: tekst je skracen na nerelevantnim dijelovima. Sva podebljanja teksta su moja. Moji komentari su naznaceni kao moji.

[KOGOD KADGOD]

NAPOMENA
KGKG: tekst je skracen na nerelevantnim dijelovima.

ma okaci ti nama ipak taj cjeloviti original mozda nam je nesto promaklo evo vidis kako mi dajdzic u mene nije uhavizo

e jeste vala..naporni... ne svidja vam se... ok... al' prelazite mjeru, fakat!

ma hajd pusti kraju

kome je vazno - citace, kome nije nek se malo nasmije na temu, samo nek nema vrijedjanja i pljuvanja, svi smo raja

mora neko i budalasat

[pitt]

Obavezno stivo Hanuma, tebi toplo preporucujem :D

[Diwan]

ma okaci ti nama ipak taj cjeloviti original mozda nam je nesto promaklo evo vidis kako mi dajdzic u mene nije uhavizo

e jeste vala..naporni... ne svidja vam se... ok... al' prelazite mjeru, fakat!

ma hajd pusti kraju

kome je vazno - citace, kome nije nek se malo nasmije na temu, samo nek nema vrijedjanja i pljuvanja, svi smo raja

mora neko i budalasat

Hvala ti sto si postavio tekst da se ljudi malo vise upoznavaju sa prijetnjom zvana VEHABIZAM i ovdje se uopste ne radi o razlikama u vjeri i vjerskom ispoljavanju iliti vjerskoj toleranciji, vec o konkretnoj ideologiji koja pod plastom Kur'ana i hadisa i islamske tradicije (a kako bi i mogla drugacije) ima za cilj rusenje istinskih islamskih vrijednosti i nacela vrlog i uvazenog Poslanika Muhameda a.s. za racun sila, vlada, organizacija koje imaju cilj ostvarivanje gore navedenog projekta.

[Diwan]

Hvala ti sto si postavio tekst da se ljudi malo vise upoznavaju sa prijetnjom zvana VEHABIZAM i ovdje se uopste ne radi o razlikama u vjeri i vjerskom ispoljavanju iliti vjerskoj toleranciji, vec o konkretnoj ideologiji koja pod plastom Kur'ana i hadisa i islamske tradicije (a kako bi i mogla drugacije) ima za cilj rusenje istinskih islamskih vrijednosti i nacela vrlog i uvazenog Poslanika Muhameda a.s. za racun sila, vlada, organizacija koje imaju cilj ostvarivanje gore navedenog projekta.

[KOGOD KADGOD]

Hvala ti sto si postavio tekst da se ljudi malo vise upoznavaju sa prijetnjom zvana VEHABIZAM i ovdje se uopste ne radi o razlikama u vjeri i vjerskom ispoljavanju iliti vjerskoj toleranciji, vec o konkretnoj ideologiji koja pod plastom Kur'ana i hadisa i islamske tradicije (a kako bi i mogla drugacije) ima za cilj rusenje istinskih islamskih vrijednosti i nacela vrlog i uvazenog Poslanika Muhameda a.s. za racun sila, vlada, organizacija koje imaju cilj ostvarivanje gore navedenog projekta.

PEKE.

hvala tebi sto shvatas pravu namjeru iza ovog posta.

[KOGOD KADGOD]

Obavezno stivo Hanuma, tebi toplo preporucujem :D

hvala,

imam je vec.

[Salko sto je u vodu skako]

Vehabizam - Šta je to
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
"VEHABIJSKA FITNA"

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski
Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam.

Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine.
Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:
- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
- Fi tedžvidil-Kur'ani.
- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

"VEHABIJSKA FITNA"

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.

Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe III sina Ahmedovog.

A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g."

U početku bio je učenik među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.

Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima.

Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika.

Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.

Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika tevhida postala kjafirima.

Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.

Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.

Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab.

Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru.

Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija.

Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."

Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima, niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.

I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom).

Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraćaju."

Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.

Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji."

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.

Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik upućivao kada je posjećivao kabure.

Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera.

Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom.

Ti nejmaš pravo tekfiriti (KGKG:nazivati kjafirom) ogromnu većinu Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada."

" Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio: "Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura."

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te moći onda nejma štete.

Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili "Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.

Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama.

Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova (vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir).

Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost.

Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke.

Godine 1217 po hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu.

Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom.

Međutim, vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.
Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul.

KGKG: dio teksta izostavljen radi obima

Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Bismillahi-rrahmani-rrahim

"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"

Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi
I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali.

Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.

Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).”

On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.”

Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim.

Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.
Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao.

Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili.

Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega.

Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna.

Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija.

Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena


Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada, kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu.

Danas imamo mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih. To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr. ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne procesu štavljenja.

Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).

Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini.

U ovom problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem radi njihova neznanja i neobavještenosti. T

akođer je vrlo važno džematlijama objasniti svu pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija.

Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.

Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere.

Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj. pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana (KGKG: tj to nije davet (da'wa) nego muzakkara "potsecanje" jedni druge na vjeru).

Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet pravome Islamskom putu.

Časni Kur’an kaže:
‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]
Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni.

Časni ajet kaže da neistina nema šanse da pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili.

Pa i kako bi opstala, kada Allah Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim pritiskom Istine.

Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana.

Iako nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).

Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim.

I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab.

Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.

Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj., otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom mnogih godina.
Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam, str.298).

Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen.
(KGKG: Kharidzije su se pozivali na Qur'an dok su ga "GAZILI" svojim postupcima. Od njih su nastale Vehabijske ideje sa razlikom da se vehabije pozivaju i na hadise koji "dozvoljevaju" ubijanje muslimana prozivajuci ih kjafirima. Samim tim rasparcavanjem oni "gaze" ajet o UJEDINJENJ VJERNIKA, kao imnoge druge).

Hadreti Alija je proveo mnogo vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih teritorija tokom njegova halifata.

(KGKG: vehabije smatraju vecinu muslimana "kjafirima)

Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.
Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir); njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions, str.37).

Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane drugih sekti, osobito Vehbabija.

Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.

Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".

Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).

Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme (koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti - praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu (Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale također novotarija i da se ne smiju koristiti.

Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) nije izričito odobrio.

Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)

‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka, pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati Muslimane a ostavljati u životu mnogobosce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-Hudri]

‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno". Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži, "Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]

Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim raspoloživim zakonskim mjerama.

Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica kako u Bosni tako i u dijaspori.

Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama, najveći učenjaci ili svjetski autoriteti.

NAPOMENA
KGKG: tekst je skracen na nerelevantnim dijelovima. Sva podebljanja teksta su moja. Moji komentari su naznaceni kao moji.

svaka ti cast za ovo...ovo je lijepo da se covjek informise...

[pitt]

I? jel i se dopala knjiga? Jel se slazes sa rezom da se u islamu trenutno desava nesto slicno protestanskoj reformaciji?

[Svemirski_Jebach]

ja sam to isto tvrdio...doduse ne na takav naucan nacin nego vise kao sopstveno razmisljanje i ocekujem i nadam se da ce se i muslimani povesti za "protestantskom etikom i duhom kapitalizma", odnosno da ce odbaciti neuki i vrlo opasni radikalizam i prihvatiti se preporoda na osnovama demokratije, postivanja ljudskih prava i slobode.

to je jedini put.

Islamski svijet danas je zbunjen sa svim sto mu se desava a ne zna kako se ponijeti. Islamski teolozi se moraju prvo posvetiti radikalizmu u svojim redovima a onda poceti sa razvojem.

Ovakve radikalne ideologije nece muslimane daleko dovesti.

[KOGOD KADGOD]

I? jel i se dopala knjiga? Jel se slazes sa rezom da se u islamu trenutno desava nesto slicno protestanskoj reformaciji?

Kao i sa svakom knjigom (tj iznesenim misljenjem / stavom pisca) u nekim se stvarima slozimo, u nekim ne, zadrzimo ono sto mislimo da je logicno i realno a "predjemo" preko onoga sta smatramo neprihvatljivim (iz bilo kog razloga, licnog ili cinjenicnog)

Da li se radi o slicnosti "protestanstkoj reformaciji" zavisi iz kog ugla gledas (mada mi je, izgleda, promaklo to konkretno poredjenje kao tema knjige), relativno je davno citano.

Nekako, u "zurbi" da prevarimo sto vise informacije, ostaje iz svake "knjige" ili "spisa" generalna "ideja" koja "preslozi (konfigurise)" svu postojecu informaciju u nasem umu i "nadogradjuje" na nju, potsticuci time daljnji razvoj nase svijesti i shvatanja...

Osobno smatram da "kritika" kao profesija je veoma licna kao i kompleksna stvar jer da bi se OBJEKTIVNO kritikovala neka misao ili ideja treba biti upoznat sa ogromnom kolicinom raznovrsne informacije na kojoj je ta kritika zasnovana, inace dolazi do SUBJEKTIVNE kritike koja "ne dijeli pravdu" javnosti (koja se oslanja na objektivnu kritiku).

Kritika nezasnovana na sto vecem izvoru informacije u stvari samo javnosti izlaze SUBJEKTIVNO misljenje, sto je pravo individue ali ne i profesionalnog kriticara.

Razgovarati o nekoj knjizi odredjeno je u redu.

Iznositi svoje i sagledavati misljenje drugog se, medjutim treba odvijati pod temom "naslov te i te knjige" i pozivanjem na kriticnu raspravu u vezi sa njom.

Na tvoje pitanje - meni se licno, svaka knjiga i ideja "dopada" jer u njoj vidim nastojanje ljudi da razluce i shvate sebe, svijet oko sebe kao i Stvaralacke Energije Savrsenog Intelekta, sto je, za mene, najuzviseniji nacin koriscenja ljudske sposobnosti RAZMISLJANJA...

"DOPADA" mi se svako razmisljanje bez obzira da li se slaze sa mojim ili ne, jer sam "punom parom" za to da se razmislja svojom glavom a ne samo prisvaja (u cjelosti) neciji stav kao svoj.

Neko (da ne imenujem jer nije vazno) me je nazvao "feministom" jer se zauzimam za prava zena da misle svojom glavom i odlucuju sta je za njih najbolje (oslanjajuci se na Boziju Uputu), dok opet sa druge strane se zauzimam za prava muskaraca da cine isto (pa mu po tome dodjem "meninista" ).

Ako sam ishta, onda sam "ljudista" ili "insanista" jer se zalazem za prava zena; muskaraca; djece (da ih se fizicki i psihicki ne zlostavlja, da im se omoguce sto bolji uslovi, materijalni kao i intelektualni i spiritualni, za njihov razvoj); ranjenih (za kompenzaciju od strane vlade za koju su se borili); kao i svih ljudi koji imaju POZITIVAN doprinos (ili potencijal za pozitivni doprinos) covjecanstvu opcenito...

[KOGOD KADGOD]

ja sam to isto tvrdio...doduse ne na takav naucan nacin nego vise kao sopstveno razmisljanje i ocekujem i nadam se da ce se i muslimani povesti za "protestantskom etikom i duhom kapitalizma", odnosno da ce odbaciti neuki i vrlo opasni radikalizam i prihvatiti se preporoda na osnovama demokratije, postivanja ljudskih prava i slobode.

to je jedini put.

Islamski svijet danas je zbunjen sa svim sto mu se desava a ne zna kako se ponijeti. Islamski teolozi se moraju prvo posvetiti radikalizmu u svojim redovima a onda poceti sa razvojem.

Ovakve radikalne ideologije nece muslimane daleko dovesti.

Kao sto je u jednim od postova navedeno, Zapadu (tj hriscanima) je trebalo vise od 1900 godina da dodju na nivo kolektivne svijesti (koja je jos u razvoju, naravno) na kojem nalaze "RAVNOTEZU" izmedju vjere i svakodnevnog zivota - sto je u biti i cilj Islama (pokorenja Bogu), kao vjere svih poslanika od pocetka, i kao "religije" "Islam" od preseljenja na ahiret Muhammeda a.s.).

Dakle, gledajuci sa tacke gledista "pocetka" Islama kao "religije", mi smo tu, negdje, oko 1400+ godina...

Necemo porediti PROPORCIONALNO razvoj hriscana od 1900+ godina sa muslimanima od 1400+ godina.

Uporedimo ovaj razvoj uzimajuci u obzir NAGLI napredak nauke i tehnologije, tj. omogucavanje PRISTUPA informaciji fakticki vecini osoba na Zemlji (putem interneta, satelitske televizije itd.).

S obzirom na gore-navedeno, pretpostavimo da muslimanima nece biti potrebno "jos" 500+ godina da dostignu kolektivnu svijest "RAVNOTEZE" vjere i svakodnevnice.

Recimo da ce im trebati, najmanje, 2-3 generacije tj. dok "nestanu" (izumru), trenutno starijih godina, tradicionalisti, ekstremisti pa nakon njih i njihovi "mladji" sljedbenici (cija se kolektivna svijest jos zasniva na misljenjima i interpretacijama ljudi koji su "ogrezli" u proslosti i odbijaju da rekonciliraju mudrost proslosti sa naucnim cinjenicama, ukljucujuci otkrica koja se ticu nauke psihologije insana).

Dakle, recimo da je doslo do te "trece" generacije, koja (bijuci rodjena u "savremeno" doba, ima shvatanja i "savremenog" kao i mudrosti "proslosti") NAPOKON dostize nivo kolektivne svijesti kada, sa Qur'anom kao Uputom relevantnom za sva vremena (stavljajuci na stranu autenticno-nedokazive hadise i prepricavanja) i dostignucima nauke svojeg doba POSTIZE RAVNOTEZU izmedju VJERE (duhovnog) i SVAKODNEVNICE (materijalnog).

To se sve, znaci, "odigralo" u toku oko tri generacije.

U svjetlu navedenih HIPOTEZA, mozemo "predvidjeti" globalno napredovanje muslimana, tj. njihove NAPREDNE kolektivne svijesti, u roku od narednih 50-tak godina.

Kakve bi bile posljedice takvog napretka?

UJEDINJENJE svih vjernika koje su do tada razjedinjavale samo tradicije i interpretacije bazirane vecinom na hadisima (ciju je autenticnost jednostavno nemoguce dokazati van svake sumnje [vidi temu historija hadisa])

NAPREDOVANJE muslimana na svim poljima egzistencije, od socijalnog uredjenja (Qur'an potstice demokraciju) do prevazilazenja svih do tada stecenih naucnih znanja.
Kako tako naglo "prevazici" stoljecima "probama i neuspjesima / uspjesima" stecena znanja?
Tako sto, oslobodjeni bespotrebnog komplikovanja zivljenja, koriste Qur'an koji upucuje na ispravni smjer naucnih istrazivanja svojim ajetima koji "isarete" tj. ukazuju gdje i sta traziti.
Time bi imali prednost istrazivanja na "pravim mjestima" (radije nego vec pomenuti "trial and error" sto je ucenje na greskama) i tako skratili put dostizanja otkrica (jer se izbjegnu "corsokaci" u kojima se nadju naucnici kada se uhvate za kraj pogresnog konca tj. za pogresnu teoriju).
Ne izostavimo i to da uz otkrica qvantum fizike cemo, prije ili kasnije, shvatiti i postojanje spiritualnih bica - dzinna (s kojima koegzistiramo u istoj dimenziji) a moguce i duhovnih bica (meleka).

DOMINIRANJE na globalnom nivou (jer je "dokazano" da zemlja / nacija koja je najnaprednija socijalno, naucno, tehnoloski kao i vjerski - dominira globalno zahvaljujuci tim "prednostima").
Dakle, Islam U SVOM PRAVOM SVJETLU kao VJERA i kao NACIN ZIVLJENJA bi postao "privlacan" globalno jer, oslobodjen zaostalosti, nepotrebne komplikovanosti, podrzavajuci ljudske SLOBODE zivljenja, vjerovanja kao i nevjerovanja - ostavljao bi POZITIVAN utisak na sve slobodoumne i intelektualno napredne narode.

Uspostavljajuci jednu takvu DRUSTVENU ZAJEDNICU ona, neminovno, napreduje, kao sto je receno, na svim poljima egzistencije (ukljucujuci EKONOMSKO). Naglasavam "NEMINOVNO" jer je zasnovana na Bozijoj Uputi i time proporcionalno zadobija i Boziju "podrsku".

Mada je primjera mnogo, od hilafeta pod halifom Harunom al-Rashidom pa nadalje, uzmimo primjer Otomanskog carstva:

Osvijetljena i prdvodjena Bozijom Uputom, turska tj otomanska drustvena zajednica je bila tako napredna, moderna i produhovljena u odnosu na sve druge evropske zemlje, da su se narodi VESELILI i SLAVILI dolazak otomana i islamskog nacina zivota u njihove krajeve! Neki, obrazovaniji, su "proslavljali" slobodu misljenja, filozofije i nauke (koju je Crkva smatrala herezom) dok su drugi "proslavljali" ekonomski prosperitet kao i, do tada nepostojece, organizovanosti higijenskih sistema vodovoda i kanalizacije. Da ne duljimo.

Na slicnom principu bi i "NEO-ISLAM" postigao globalnu dominaciju iza koje ne stoji "glad" za moci i vladanjem nego zelja i obavljanje "duznosti" da se Bozija Objava pretstavi covjecanstvu u svojem pravom Svjetlu - sto i jeste bio CILJ Objave - da covjecanstvu da Uputu za URAVNOTEZENU EGZISTENCIJU tj. SPOZNAJU BOZIJEG POSTOJANJA, NJEGOVOG STVARANJA I OMOGUCAVANJA COVJECANSTVU DA SPOZNAJU REALITETE DUHOVNIH I OVOSVJETSKIH ASPEKATA.

Ovakvim razvojem svijesti se potvrdjuje i Bozija Rijec "stvorio sam ljude i dzinne (spiritualna bica) samo da Mene spoznaju"

Mir svima.

[pitt]

iznio je to na pocetku knjiga ali je i naglasio na predavanju koje sam slusao.

[KOGOD KADGOD]

iznio je to na pocetku knjiga ali je i naglasio na predavanju koje sam slusao.

ma nisi me razumio, ba, mislila sam na to da to nije JEDINA tema, - nejse.

svaka tema vuce za sobom druge za nju povezane direktno ili indirektno, pa u tom smislu sam se i, ocito pogresno, izrazila

u pravu si, bez daljnjeg @pitt

ja se nekad (da ne kazem svaki put ) zanesem pa se razletim kojekuda, ali uvijek dobronamjerno, ne bih li "pokrila" sto vecu povrsinu izlaganja kad se vec pruzila prilika da o necemu finom i pametnom prosohbetimo,
shtash... ima nas svakak'ih, zato i jeste interesantnije bas to sto nismo svi "k'o jaje jajetu" je l' da?

[Bosanac sa dna kace]

Jedan izuzetno dobar tekst o ''vehabizmu''!!!

27. novembar 2006.
Odlomak iz knjige našeg kolumniste „Islamistički pokreti“ autora Muhameda Jusića


SELEFIJE ILI VEHABIJE

Pokret tradicionalista "El-hareke es-selefijje" ili poziv (ar. da`va) Muhameda bin Abdulvehaba



Piše: Muhamed JUSIĆ

Knjigu možete poručiti na e-mail: [email protected]
Cijena 15 km + poštarina
Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703.-1787.). Iako su kod nas, ali i u svijetu poznati kao vehabije (po osnivaču pokreta Abdulvehabu), sljedbenici ovog pokreta ne prihvataju taj naziv. Štaviše, jedno od njihovih ključnih učenja je suprotstavljanje kultu ličnosti
U zapadnoj literaturi nema općeprihvaćenog naziva za protagoniste ovih ideja. Neki autori, kao što je francuski orijentalist Anri Laust (Hanry Laoust), nazivaju ih „ortodoksnim reformatorima“ (1), dok ih drugi, poput Aziza Ahmeda iz Indije, nazivaju „teorijskim fundamentalistima“. (2)
Ovo je pokret koji insistira na očuvanju islamskog učenja o monoteizmu (ar. tevhidu) suprotstavljajući se svim inovacijama (ar. bidatima) u muslimanskoj praksi i učenju, što je vidljivo i iz letimičnog pregleda samo naslova knjiga koje štampaju i distribuiraju. Za sebe kažu da teže povratku Kur`anu i sunnetu i praksi prve generacije muslimana.


Učenje


U svojoj argumentaciji selefije se pozivaju na praksu prethodnih generacija smatrajući je normativnom. Međutim, u svome pozivanju na muslimansku tradiciju oni su izrazito selektivni. Naime, savremene selefije su razvile doktrinu (nazivaju je metodikom ili menhedžom) slijeđenja samo „ispravnih prethodnika“ (ar. selefus-salih) čime priznaju samo praksu određene skupine islamskih učenjaka koja zadovoljava njihove kriterije dosljednog slijeđenja prakse Poslanika, savs. Jedan od istaknutih autoriteta selefijskog pokreta šejh Abdul Kadir Arnaut u predgovoru brošurici Stazom ispravnih prethodnika kaže: „… Jer, pomiješa se pravilno shvatanje vjerovanja kod ljudi s onim što mu je strano, pod uticajem onih koji pisahu po tom pitanju bez dovoljna znanja, niti se trudiše da se povrate djelima prve uleme Ehli Sunneta, koji obradiše ovaj predmet temeljito i potanko i ne ostaviše mjesta ikakvu dodatku. Stoga je obaveza svakom ko govori o islamskom akidetu (vjerovanju) povratak onome što je napisano o tome od strane uleme poznate po ispravnosti i širini znanja…“ (3)
Primjetno je da se ova „ispravna tradicija“ kod njih ograničava samo na jedan dio pripadnika škole Ehli Hadisa (sljedbenici Poslanikove savs. prakse). To je razumno ukoliko uzmemo u obzir da selefije sa zadovoljstvom ističu da sebe smatraju baštinicima upravo ove škole islamske misli, za koju većina njih smatra da je jedina ispravna.
Učenja o odlikovanju nad drugim muslimanima pripadnika ehluhadiske škole, a samim time i onih koji sebe smatraju njihovim nasljednicima, dalo je sljedbenicima selefijskog pokreta osjećaj odabranosti nad ostalim muslimanima. To je, ustvari, jedan od ključnih motiva koji jača elan njegovih sljedbenika, ali je i izvor puritanizma i arogancije kod jednog dijela sljedbenika ove škole.
Kada govorimo o tome da selefije sebe smatraju sljedbenicima ehluhadiske škole mišljenja, moramo imati na umu da niko od respektabilnih islamskih pravnika ili učenjaka uopšte, niti u jednom momentu, ne dovodi u pitanje legitimitet sunneta (prakse, riječi i odobrenja Poslanika, salallahu alejhi ve sellem) kao validnog dokaza u vjeri- tačnije kao njenog drugog izvora nakon Kur’ana Časnog. Međutim, ovo nije spriječilo razlike u pristupu dotičnom. Ukoliko bismo pratili varijacije u metodama pravnika u izvođenju propisa iz hadisa Poslanika, salallahu alejhi ve selem (bez obzira o kome periodu da se radi), ne možemo, a da ne primijetimo dva ključna koncepta poimanja sunneta; jedan koji se ograničava na doslovno shvatanje teksta sa što manje “uplitanja razuma” u poimanju istog (poznat kao Ehlu-l-hadis), i drugi koji teži traganju za smislom i mudrošću izrečenih riječi dajući priliku zdravom razumu da ih razumijeva i nerijetko iznalazi analogna rješenja(Ehlu-l-fikh).
Ova dva (ehlulhadiski i ehlulfikhski) pristupa sunnetu su stara koliko i sam sunnet i za njihov simbolični početak se uzima događaj koji se desio pred bitku Benu Kurejza (krajem mjeseca zul-kade i početkom mjeseca zul-hidždže pete godine po hidžri (4)) u kome je Poslanik, savs, naredio skupini ashaba da se upute ka plemenu Benu Kurejza i da niko od njih ne klanja ikindiju osim u mjestu koje nastanjuje ovo pleme –kao što to bilježi Buhari (5)- odnosno, da niko ne klanja podne –kako to bilježi Muslim (6). Kada je nastupilo namasko vrijeme ashabi su se podijelili u dvije skupine; na one koji su doslovno shvatili Poslanikove, salallahu alejhi ve sellem, instrukcije i nisu klanjali sve dok nisu stigli do staništa plemena Benu Kurejza i na one koji su tvrdili da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, time htio samo da im kaže da požure, te su se odlučili da klanjaju u putu kako ne bi zakasnili sa obavljanjem namaza. Po povratku su ovo prenijeli Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, i on je odobrio oba postupka… (7)
Ova praksa se nastavila i nakon smrti Allahovog poslanika, salallahu alejhi ve sellem, tako da među ashabima nalazimo one koji su se isticali u korištenju “r’aja” (racionalnog prosuđivanja), kao i one koji su radije ostajali na doslovnim značenjima teksta (Kur’ana i hadisa). Među one koji su bili skloniji korištenju “r’aja” ubraja se Omer, Alija i Abdullah ibn Mesud, neka je Allah zadovoljan njima, dok su se doslovnim shvatanjem teksta isticali Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Amru ibn A’s i Zubejr, neka je Allah njima zadovoljan. (8)
Inače ovaj dvojni pristup tekstu je obilježio fikhsko razdoblje „četvorice pravednih halifa“ kao i period nakon njih.
Kao najistaknutiji zastupnici ehluhadiskog učenja kasnije će se pojaviti imam Ahmed bin Hannbel (780.- 855.), osnivač hanbelijske škole islamskog prava i njegovi sljedbenici. Selefije se danas pozivaju na Hanbela kao na jednog od najistaknutijih uzora zbog njegovog suprotstavljanja mu`tezilskoj spekulativnoj teologiji. Mada je imala vidan utjecaj na razvoj islamskog pravnog učenja, hanbelijska škola nije postala dominantna ni u jednoj geografskoj oblasti sve dok je (zbog simpatija prema učenju Ehlu-l-hadisa) nisu prihvatili sljedbenici Abdulvehaba nakon čega je hanbelijski postao zvanični mezheb Saudijske Arabije.
Selefije se u svojoj argumentaciji prenaglašeno pozivaju na stavove dvojice pripadnika hanbelijske škole i to na šejha Ibn Tejmijju (1263.-1328.) i njegovog učenika imama Ibn Kajjim el-Dževzijja (1292.-1350.). Nerijetko smo svjedoci kako je u pojedinim spornim pitanjima između suprotstavljenih struja unutar pokreta dovoljno iznijeti ili dokazati šta je jedan od gore spomenutih autoriteta rekao i da bi se iz sukoba izašlo kao pobjednik.


Uspon selefizma (Veza između saudijske moći i selefijskog učenja)



Teško je govoriti o selefijskom pokretu bez osvrta na spregu koja postoji između njegovog ideološkog establišmenta i vladajuće porodice Saudijske Arabije. Sami začeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i Muhamed bin Saud- vladar male dinastije iz Der`aije (mjestašce u Arabiji). Prema ovom savezu iz 1744. godine njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na vjernost kako bi, „makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije riječi i očistili islam od svih inovacija (ar. bid`ata)“.
Savez je jako brzo počeo davati svoje rezultate. Selefijsko učenje je davalo Saudima lojalne i odane sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio kako su se pomjerale granice buduće kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda oni su proširili svoju vlast i svoje učenje u najvećem dijelu centralne i istočne Arabije, ali i dalje; sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod direktnom osmanskom administracijom. U jednom trenutku su uspjeli doći čak i do šitskog svetog grada Kerbele u Iraku. Međutim, nakon pohoda na Kerbelu svoju pažnju su ponovo usmjerili ka Hidžazu, tako da su u periodu od 1804.-1806. pod svoju upravu stavili svete gradove Mekku i Medinu. Po ulasku u ove gradove oni su ih, shodno svome učenju, očistili od svega što su smatrali da su neislamska obilježja. Porušena su turbeta (mauzoleji i grobnice) koja su bile podignuta iznad kaburova ashaba, a javno djelovanje svih zavija i tekija (tradicionalnih okupljališta sufija) je zabranjeno.
Nakon ovih dešavanja našli su se u otvorenom sukobu sa osmanskim hilafetom i Sultanom kojeg su smatrali zaštitnikom i promotorom nastranog učenja islama i inovacija (bid`ata)- posebno zbog osmanskog blagonaklonog gledanja na djelovanje različitih sufijskih tarikata.
Iako je Osmanska imperija bila na kraju svoje moći, i dalje je smogla dovoljno snage da se uhvati u koštac sa problemom „saudijsko-vehabijske pobune“. Uz pomoć egipatskog paše i njegove vojske, pobuna je ugušena 1818. god. Glavni grad novonastale države je zauzet, a emir Saud zarobljen, odveden u Istanbul i pogubljen. Ovim je prestala postojati prva Kraljevina Saudijska Arabija. Međutim, ideologija selefizma, a samim time i saveza između porodice Abdulvehaba, koji se od tada nazivaju Ali Šejh ili potomci Šejha, i potomaka Sauda, koji se nazivaju Ali Saud, nastavila je da živi. Ona je ponovo bila osnova za formiranje druge saudijske Kraljevine koja je uspostavljena 1823. godine, a obuhvatala je Rijad, kao glavni grad, i njegovu okolicu. I ovaj put je vladajuća porodica svoj legitimitet crpila iz selefijskog pokreta, tvrdeći da im je jedini cilj uspostavljanje islamske države po uzoru na onu iz perioda četvorice halifa, te pravdajući svoj rat protiv ostalih muslimana i osmanskog hilafeta njihovom nastranošću i pogrešnim tumačenjem islama. Ni ovaj pokušaj uspostavljanja selefijske države nije bio uspješan. Sukobi unutar porodice oko prevlasti nad tronom oslabili su ovu tek stasalu državu. Pleme Benu Rašid, koje je pripadalo velikom plemenskom savezu Šemera (planinski lanac i regija Arapskog poluotoka), je iskoristilo ove nesuglasice unutar porodice Sauda i uz podršku Osmanlija proširilo svoju vlast na područja koja su do tada pripadala kraljevini. 1884. godine oni su osvojili Rijad i označili kraj druge saudijsko-selefijske države. Preživjeli članovi porodice Sauda našli su utočište kod emira Kuvajta Mubaraka.
Treću saudijsku kraljevinu, koja i danas postoji, utemeljio je kralj Abdulaziz bin Abdurahman bin Fejsal bin Turki, koji se rodio u Rijadu 1879.
Godine 1901., na čelu male skupine odlučnih i odanih sljedbenika, on je došavši iz egzila iz susjednog Kuvajta izvršio prepad na Rijad u kojem je iz atentata ubio njegovog namjesnika odanog plemenu Bin Rešid. Nakon ovog događaja, on je počeo sa postepenim širenjem svoje države, vraćajući u okrilje svoje vlasti jednu po jednu regiju koje su nekada bile u sklopu prve i druge Kraljevine.
„Od samog početka svog djelovanja kralj Abdulaziz je selefijskoj ideologiji, kako iz osobnog uvjerenja tako i zbog smisla za političku prilagodljivost, dao sav njen nekadašnji sjaj. U isto vrijeme, od 1911., kako bi uspješnije organizovao i disciplinirao beduine kojima je zapovijedao, podigao je prve velike zemljoradničke naseobine koje su postale središtima religijskog, privrednog i vojnog života. Ta središta iseljavanja (hidžra), ponekad veoma značajna, kao naseobina u Erteviji, podignuta sa svojim džamijama oko izvora i zdenaca, trebala su omogućiti ne samo da beduinska plemena postanu sjedilačka ili bolje organizovana, već i da bratstvo po religiji zamijeni staru plemensku povezanost koja je u prošlosti bila uzrokom tolikih nepremostivih partikularizama. Braća (ihvan) koja su nastanjivala ta središta, i koje su njihovi propovjednici održavali u religijskom zanosu i vjernosti spram države, pridonijeli su u velikoj mjeri prvim velikim uspjesima saudijske dinastije.“ (9)
Abdulaziz (vladao od 1902.-1953.) je uspješno učvrstio svoju državu koristeći sukob između posrnule Osmanske imperije i nadolazećeg britanskog utjecaja u Istočnoj Arabiji. U decembru 1915. godine, on je sklopio ugovor sa Britancima kojim oni priznaju njegovu nezavisnost, garantuju mu financijske subvencije i pomoć ukoliko saudijska država bude napadnuta. Zbog ove veze između vladajuće porodice Sauda i britanske administracije često se mogu čuti optužbe na račun selefijskog pokreta koje izriču njihovi ideološki neprijatelji kako su oni „britanski špijuni“. Istini na volju, vjerski krugovi kao i većina puka koji je živio u novonastalim naseobinama (ihvani) nisu bili niti upoznati sa detaljima državne politike. Tako da iako su oni bili iskorišteni od međunarodnih i lokalnih političkih krugova, neobjektivno i neutemeljeno je nastanak ovog pokreta ili njegovo učenje dovoditi u direktnu vezu sa britanskom krunom.
Najznačajnije ličnosti i raskol unutar selefizma

Svakako je najznačajnija i najmarkantnija ličnost selefijskog pokreta u prošlom stoljeću bio saudijski alim Abdulaziz bin Abdullah bin Baz.
Rodio se 1912. godine u Rijadu. Za svoga života obavljao je više značajnih dužnosti unutar zvaničnih vjerskih institucija kraljevine. Osim što je, u jednom periodu, bio rektor Islamskog univerziteta u Medini, šejh je sve do svoje smrti bio glavni muftija Saudijske Arabije. U tom periodu uspio je ostati autoritet unutar različitih frakcija selefijskog pokreta, kako u Kraljevini tako i van nje. Međutim, kada je u ljeto 1990. Irak napao Kuvajt, vladari Kraljevine bili su u teškoj situaciji. Pozivanjem zapadnih trupa u pomoć rizikovali su izbijanje unutrašnjih nesuglasica i destabilizaciju zemlje. Nepozivanjem izlagali su Kraljevinu opasnosti od Iraka. U tom odlučujućem momentu, i pored negodovanja nekih njegovih najbližih saradnika, šejh Bin Baz je izjavio da je u posebnim okolnostima dozvoljeno muslimanima tražiti pomoć od nemuslimana. Nekoliko mjeseci kasnije, šejh je otišao još dalje izdavši fetvu u kojoj je borba protiv Iraka proglašena džihadom. Već nakon toga šejhov ugled unutar militantnijeg krila selefijskog pokreta je počeo opadati. Za bivše mudžahide iz afganistanskog džihada takav šejhov postupak bio je ravan herezi. Čak su se neki od njih odvažili i već tada počeli prozivati šejha i njegove suradnike kao „sluge taguta“ (nevjerničkog lidera). Ovaj događaj će biti bitan toponim na vremenskoj karti uspona džihadskih i militantnih islamističkih pokreta kako u Saudijskoj Arabiji, tako i izvan njenih granica.
Kraljevina je bila sačuvana od Sadama, ali ne i od unutrašnjih nesuglasica kojih se kralj i plašio. Najozbiljnija posljedica ovog ideološki inspirisanog društvenog previranja bilo je to što je u pitanje počeo dolaziti legalitet saudijskog primjera šerijatske države kao uzoritog. Ulema koja je i dalje tvrdila suprotno i vladajućoj porodici davala islamski legitimitet, među kojima i šejh Bin Baz, našla se na udaru nove radikalne postavke borbenih selefija.
I pored svega, šejh Bin Baz je bio „životna nit“ između vladajuće porodice i njene najbitnije konstitucije, tvrdolinijaša iz Nedžda, srca Arabije. Za svoga života u dobroj mjeri je uspio zadržati sve selefijske frakcije pod svojim duhovnim mentorstvom. Samim time on je bio bitan faktor u rješavanju gorućeg pitanja na saudijskom dvoru: kako da država koja sebe naziva „velikim prijateljem SAD“ i teži modernizaciji, ostane dosljedna izvornom selefijskom učenju?
Ostalo je zabilježeno kako je Ibn Saud, prvi kralj ujedinjene Saudijske Arabije (1932.), svojevremeno rekao američkom izaslaniku: "Mi muslimani imamo jedinu pravu vjeru, ali Allah je vama dao željezo. Mi ćemo koristiti vaše željezo, ali ostavite našu vjeru na miru." (10) Međutim, kako je proces modernizacije, ali i vesternizacije Saudije, uzimao maha, sve je teže bilo pomiriti selefijsku interpretaciju islama sa tekovinama zapadne civilizacije. Šejh Bin Baz i ostali konzervativni alimi su stalno bili mišljenja da Zapad želi iskvariti njihovu vjeru. Zato su stalno postojale neprimjetne tenzije između moderno orijentisanih potomaka monarhije i konzervativne uleme.
Nakon smrti kralja Ibn Sauda 1953.godine, i početka modernizacije pod vlašću njegovih sinova Sauda i (posebno) Fejsala, monarhija je odlučila ponovo ukrotiti ulemu (vjerske učenjake) pretvarajući ih u dobro plaćenu birokratiju. (11) Ulema, kao i najveći dio vjerskog života bio je uređen, a danas je kao i u većini arapskih zemalja, kroz Ministarstvo islamskih pitanja i
vakufa. (ar. vizaretu šuun islamijje vel evkaf) Kada je kralj Fahd 1990. pozvao pet stotina hiljada američkih vojnika u Kraljevinu, izgledalo je kao da će se saudijsko-selefijsko savezništvo raspasti. Šejh Bin Baz je u tim teškim momentima ostao lojalan vladajućoj postavi boreći se da u red dovede „usijane glave“ mlade uleme poput šejha Selman bin Fahda el-Avde i Sefera el-Havalija, koji su se stavili na čelo 400 i više učenjaka koji su 1991. kralju prezentirali peticiju u kojoj od vladajuće porodice traže da se uloga uleme poveća, da se iskorijeni korupcija i nepotizam, te da se preispitaju vojni odnosi sa Amerikom. U prvi mah, oni su zahtjeve iz te peticije posebnim kanalima dostavili do kraljevskog dvora daleko od očiju javnosti uz obećanje da će tako i ostati ukoliko se vlasti ne ogluše na njihove zahtjeve. Kada su potpisnici peticije, jedan za drugim, počeli osvitati iza rešetaka cjelokupan tekst peticije sa imenima potpisnika je procurio u javnost. To je bio do tada nepojmljiv presedan, koji je izazvao nezapamćen skandal i pokrenuo lavinu kontraverzi.
S obzirom da su autori peticije bili bliski šejhu Bin Bazu i da su ga oslovljavali kao svog vrhovnog autoriteta; on i ostali ugledni učenjaci državne uleme su se morali dugo pravdati i izvinjavati, tvrdeći kako su neki zlonamjerni pojedinci objavili dokument koji je trebao ostati u tajnosti. Kada su "usijane glave" počele javno kritikovati vladajuću porodicu na hutbama (propovjedima) koje su se kasnije snimale na kasete i umnožavale, stari šejh se osjetio obaveznim da žešće reaguje. Izjavio je kako se snimanje "otrovnih tvrdnji" suprotstavlja volji Božijoj. Uz njegovu pomoć porodica Sauda je ponovo preživjela oluju. Nešto kasnije on je vladajućoj porodici izdao fetvu o dozvoljavanju sklapanja mirovnog sporazuma sa Izraelom na Bliskom istoku. Ovo je razbjesnilo Usamu Bin Ladina, prognanog saudijskog opozicionara, koji za sebe tvrdi da vodi oružani džihad protiv Amerike i Izraela, koji je od šejha javno zatražio da podnese ostavku na poziciju muftije.
Iako se u uskim krugovima u Saudijskoj Arabiji govorilo kako šejh Bin Baz tajno podržava islamističke zahtjeve prema vladajućoj porodici, on je izbjegavao svaku otvorenu konfrotaciju. Možda je, poučen staračkom mudrošču, smatrao tačnim ono što već godinama tvrdi konzervativna ulema - kako je 80 godina tiranije bolje od jedne noći anarhije. Možda, malo pragmatičnije rečeno: on je bio svjestan da selefije i porodica Sauda ili plivaju zajedno ili tonu zajedno.
Problem vladajuće porodice sa islamističkim pokretima uzeli su maha tek kada je veliki legitimator otišao.


Šejh Usejmin - drugi u redu poslije Bin Baza


Nakon smrti šejha Bin Baza, kao novi duhovni lider selefijskog pokreta pojavio se šejh Muhamed Salih El-Usejmin.
Puno ime mu je bilo Muhammed ibni Salih ibni Muhammed ibni Usejmin et-Temimi en-Nedždi. Rođen je 1926.godine (27. ramazana 1347. godine po Hidžri).
On je nakratko uspio popuniti mjesto lidera pokretom kojeg je nepopunjenim ostavio šejh Bin Baz. Međutim, i on je vrlo brzo preselio na drugi svijet, a da nije uspio napraviti značajniju sanaciju postojećeg razdora među selefijama.
Nakon Usejminove smrti (10. januara 2001. god) počet će sukob oko toga ko će isplivati kao predstavnik selefijskog učenja. Zvanični nasljednici koji su preuzeli ključna mjesta u vjerskom establišmentu (poput muftije Muhameda Ali Šejha, predsjednika Muslimanske lige Abdulmuhsina et-Turkija, članova Organizacije vrhovne uleme kao što su Salih bin Fevzan el-Fevzan, Bekr Ebu Zejd i dr.) nisu uživali dovoljan ugled u selefijskoj bazi i zato se niko od njih nije uspio nametnuti kao istinski lider. To je otvorilo prostor za pojavljivanje čitavog niza frakcija koje su se okupljale oko različitih ličnosti, a koje su za sebe željele priskrbiti ekskluzivno pravo predstavljanja selefijskog pokreta.
Najdalje su na tom planu otišli sljedbenici saudijskog šejha Rabije el-Medhalija, koji su se žestoko suprotstavili svojatanju selefijske ideje od onih koji su kritikovali vladajući režim u Saudijskoj Arabiji. Za njih je to nešto nespojivo sa selefijskom metodikom ili kako oni to nazivaju menhedžom, te su se obrušili svom silinom na sve one koji su zagovarali džihad ili bilo kakav oblik vojnog organizovanja bez saglasnosti „velijjul emra“ odnosno vođe muslimana u ovom slučaju oličenom u saudijskom kralju. Također su neselefijskim proglasili bilo kakav oblik političkog angažmana, žestoko kritikujući Selmana bin Fahda el-Avdu, Sefera el-Havalija, Aida el-Karnija, Abdurrahman Abdulhalika (iz Kuvajta), zbog njihovih javnih istupa u kojima su iznosili svoje stavove o političkim i društvenim pitanjima kako u Kraljevini tako i u svijetu.
Čak i ranije kada su počele prve krize oko liderstva među selefijama, još za života šejha Bin Baza, po mnogo čemu sličan sukob je bio uveliko u toku u nekim susjednim državama gdje djeluju selefije. Tako se oko toga ko je istinski predstavnik selefizma u Jordanu vodila žestoka polemika između šejha Nasrudina Albanija (1909.-1999.), Muhameda Ibrahima Šakre, Alija Halebija, dr. Muhameda ebu Ruhajjma (12), Ebu Muhameda el-Makdisija i drugih. U ovom previranju ranije spomenuti su bili podijeljeni u dva tabora: one koji su zagovarali tolerantniju verziju selefizma koja je bila sklonija suživotu sa postojećim režimima i one koja je htjela dokazati da izvorni selefizam znači bezuslovno uspostavljanje vladavine Božijih zakona. Ovaj sukob nikada nije dovršen i samo se dodatno produbio. Teško je povjerovati da će se selefijski pokret, ne samo u Jordanu i Saudijskoj Arabiji, ikada više ujediniti oko jednog duhovnog lidera. Naprotiv, skoro svakodnevno nastaju nove frakcije od kojih svaka tvrdi da je samo ona jedini ispravni predstavnik selefizma i selefijskog menhedža odnosno metodologije.

Ono što je nepobitno jeste to da je selefijska škola mišljenja inspirisala čitav set pokreta, političkih organizacija i aktivističkih skupina koje će vremenom razrađivati vlastite metode postizanja zacrtanog cilja ponovnog povratka islama u njegovom totalitetu. Spektar tih organizacija i pokreta će varirati u svojoj ideologiji od onih militantnih (koji će silom ili političkim metodama raditi na ponovnoj uspostavi islamske države i šerijatskog prava) do onih intelektualnih (koji će raditi na stvaranju novih sistema ideja i misionarskoj apolitičnoj reformi muslimanskih masa). Međutim, zajedničko za sve njih će biti korištenje selefijski obojene argumentacije, pozivanje na iste klasične autoritete Ehluhadiske škole i smatranje sebe jedinim istinskim predstavnikom selefizma i izvornog islama u svijetu.
Stoga s pravom možemo pokret nastao oko učenja Muhammeda bin Abdul-Vehhaba svrstati u red matičnih pokreta islamskog revivalizma.

Legenda:

1) Karčić, Fikret Društveno- pravni aspekti islamskog reformizma Sarajevo, 1990 str.106
2) A. Ahmed, Islamic Modernism in India…, str. 261 (prema Karčiću)
3) Arnaut, Abdul Kadir Stazom ispravnih prethodnika, str.6-7 prijevod na bosanski jezik: Halid Tulić El-Hurije Amman- Jordan
4) Rizkullah, dr. Mehdi Ahmed Es-siretu-l-nebevije fi daw el-masadir el-aslije str. 459
5) El-Feth el-Bari komentar Buharijinog sahiha (15/294/h 4117)
6) Sahih Muslim (3/1391/h 1770)
7) Buharija i Muslim pod gore navedenim brojevima
Zejdan, dr. Abdulkerim El-medhal lidiraset eš-šerija el-l-islamije/ str. 106
9) Laoust, Henri Raskoli u islamu Naprijed Zagreb 1989. god str. 293-294
10) The Economist May 22nd 1999
10) The Economist May 22nd 1999
11) Lewis, Bernard, The Crisis of Islam, Phoenix, London 2004. god
12) Za više detalja o ovom sukobu vidi knjigu Ebu Ruhajjma Suština razlike između legalnih selefija i zagovornika selefizma Dar el-Dževharij, Amman 1998. god

http://www.bosnjaci.net/aktuelnosti.php ... olje=islam

[njonjica]

Oprostite ako je off topic, ali zanima me koje su eventualne slicnosti ili razlike "talibana" i "vehabija".

Hvala.

[KOGOD KADGOD]

Imali smo priliku vidjeti da je dosta forumasa svjesno opasnosti vehabijske ideologije po razvoj drustvene zajednice. Neki jos uvijek drze da "nista" neji lose sto neki slijede Islam na taj nacin dokle god ne namecu drugima i ne diraju one koji zive drugacije.

Zelim podijeliti svoje iskustvo sa ONIMA KOJI ZIVE "PO SERIJATU" TJ. PO TUMACENJU ISLAMA KAKO SE TO PRETSTAVLJA U KNJIGAMA IZ S.ARABIJE, I OSTALOJ LITERATURI KOJA ZASTUPA EKSTREMIZAM... Sa vama sto vas zovu VEHABIJE a sto sebe smatrate samo DOBRIM MUSLIMANIMA.

Vec sam neke od svojih iskustava navela ukratko ranije. Zaista sam bila, i uvijek to bivam, iskrena u mom pokusaju da budem sto "bolji" vjernik.

Preko godina koje sam provela ziveci do u detalj "po pravilima" islama "ala" Abdul-Wehhab, svasta mi se desavalo i svakakve izbore koji su uticali na moj cijeli zivot sam pravila u okviru hadisa i njihovih tumacenja...

Nista mi nije zao, vec sam to pomenula.

Jednog jeste. I zato zelim da potsjetim ljude koji smatraju da je hadis "obavezan" i da je nacin zivota "ala Wehhab" pozeljan.
NEKE STVARI SE MOGU ISPRAVITI I POVRATITI. NEKE NE MOGU NIKAD.

Pod utiskom raznoraznih hadisa, moj zivot je tekao kao i zivot onih na Trebevicu ili gdje sve ne praktikuju ekstremizam. Samo u milionskoj metropoli.

Nisam imala TV, i to ga nisam prodala, nego BACILA u smece razbijenog, da se ne bi ja "ogrijesila" sto bi neko drugi gledao "haram" mojim "sebebom".
Nisam svome sinu od 2-3 godine citala slikovnice jer su imale "haram" slike, pricala sam mu samo price, pa ni dan danas nije ljubitelj knjige.
Svega sam se "pazila"...
Neka, i to se moze promjeniti, i promjenilo se (osim sina).

Po hadisu da su slike zivih bica zabranjene i "onaj koji slika ce biti prozvan na Sudnjem Danu da udahne zivot naslikanom". [
b]Imala sam puno slika iz djetinjstva i djevojastva kao i sa vjencanja koje sam sa sobom ponijela kada sam se udala. Grizla me je savjest sto drzim te slike[/b].
Nisam se slikavala i iz tih desetak godina nemam slika, osim nekoliko sa hadzdzeva, i sa nekih vjencanja gdje nisam znala da me slikaju.
Nejse, misleci na to sto je "poslanik rekao", i htijuci da se sto manje "grijesim" jednog dana sam, sa svojih 23 godine, sve slike sabrala i spalila da me niko nikad ne vidi "bez hidzaba" a i da mi ne bude sudjeno radi posjedovanja slika "zivih bica" posto je "poslanik rekao" da se ne smije to...

SAMO MI JE TIH SLIKA ZAO... NIKO MI NE MOZE NADOKNADITI TO. PAR DUPLIKATA STO MI JE MATI DONIJELA JE SVE STO IMAM SADA. DJECA ME PITAJU IMAM LI SLIKA KAD SAM BILA MALA... I JA BIH DA SE VIDIM I UPOREDIM SA SVOJOM KCERKOM JER SVI KAZU DA LICIMO... NE MOGU.

NE ZATO STO NAM BOG NIJE DAO DA MOZEMO, DAO JE LJUDIMA ZNANJE KAKO DA ZADRZE USPOMENE.

NE MOGU ZATO STO SAM VJEROVALA NECEMU STO MIJE IMALO AUTENTICNOSTI, SMISLA NITI LOGIKE.
VJERA IMA SMISAO, AUTENTICNOST I LOGIKU.
NEISTINA, RELIGIJE I SEKTE SU TE KOJE JEDINO IDU PROTIV SMISLA I LOGIKE.

Iako mi je zao, prihvatila sam to i ne smeta mi. Puno ljudi je izgubilo sve u ratu, ali ne zato sto su htjeli, ili sami unistili misleci da cine "grijeh".

Ali me srce boli kada znam da ima drugih, isto tako iskrenih ljudi, koji svoje zivote provode na nacin koji im uskracuje nesto sto Bog nije uskratio, i sto Muhammed, Boziji Poslanik, da zivi sada uz nas - ne bi uskratio.

USKRACUJU IM TO ONI KOJI SAMI NE SLIJEDE TO STO PROPAGIRAJU, KOJI SAMI ZIVE LUKSUZNO I DO GRLA U SAMOLJUBLJU I ROBOVI SVOJIH NEFSOVA, I SAMO IMAJU CILJ DA SIRE RAZDOR MEDJU VJERNICIMA KRIJUCI SE IZA "POSLANIK JE REKAO" SA PODRSKOM KJAFIRA KOJI I VLADAJU SVIJETOM ZATO STO SE MUSLIMANI NE MOGU UJEDINITI
.
Naprotiv, Poslanik bi koristio sva dostignuca tehnologije i nauke da ljudima ukaze na vjeru u Boga i na ljepotu zivljenja kao Njegovog Blagoslova. Koristio je sve sto su imali u to doba. Nije hodao ako je mogao jahati kamilu. I to najbolju medju rasnim kamilama. Kao "porshe" medju drugim autima.

Zivite kako hocete, ali znajte da se neke stvari ne mogu povratiti.
Sve ce proci, smrt je iza vrata, ali Bog je rekao "zasto sebi uskracujes ono sto ti Tvoj Gospodar nije zabranio"?...

mir svima...

[BugsBunny]

Hajd sto je prvi post ko carsaf, al kad ga neko citira od-do

Nek neko rekapitulira ovo, ljudima mrsko citat

[KOGOD KADGOD]

Hajd sto je prvi post ko carsaf, al kad ga neko citira od-do

Nek neko rekapitulira ovo, ljudima mrsko citat

de @zeko, malo pojasni... koji "prvi" post i sta je "mrsko citat"

'nako, jer stvarno ne kuzim na sta mislis (nisam bas nesta plaho za skontat izmedju redova), sorry

[Diwan]

Imali smo priliku vidjeti da je dosta forumasa svjesno opasnosti vehabijske ideologije po razvoj drustvene zajednice. Neki jos uvijek drze da "nista" neji lose sto neki slijede Islam na taj nacin dokle god ne namecu drugima i ne diraju one koji zive drugacije.

Zelim podijeliti svoje iskustvo sa ONIMA KOJI ZIVE "PO SERIJATU" TJ. PO TUMACENJU ISLAMA KAKO SE TO PRETSTAVLJA U KNJIGAMA IZ S.ARABIJE, I OSTALOJ LITERATURI KOJA ZASTUPA EKSTREMIZAM... Sa vama sto vas zovu VEHABIJE a sto sebe smatrate samo DOBRIM MUSLIMANIMA.

Vec sam neke od svojih iskustava navela ukratko ranije. Zaista sam bila, i uvijek to bivam, iskrena u mom pokusaju da budem sto "bolji" vjernik.

Preko godina koje sam provela ziveci do u detalj "po pravilima" islama "ala" Abdul-Wehhab, svasta mi se desavalo i svakakve izbore koji su uticali na moj cijeli zivot sam pravila u okviru hadisa i njihovih tumacenja...

Nista mi nije zao, vec sam to pomenula.

Jednog jeste. I zato zelim da potsjetim ljude koji smatraju da je hadis "obavezan" i da je nacin zivota "ala Wehhab" pozeljan.
NEKE STVARI SE MOGU ISPRAVITI I POVRATITI. NEKE NE MOGU NIKAD.

Pod utiskom raznoraznih hadisa, moj zivot je tekao kao i zivot onih na Trebevicu ili gdje sve ne praktikuju ekstremizam. Samo u milionskoj metropoli.

Nisam imala TV, i to ga nisam prodala, nego BACILA u smece razbijenog, da se ne bi ja "ogrijesila" sto bi neko drugi gledao "haram" mojim "sebebom".
Nisam svome sinu od 2-3 godine citala slikovnice jer su imale "haram" slike, pricala sam mu samo price, pa ni dan danas nije ljubitelj knjige.
Svega sam se "pazila"...
Neka, i to se moze promjeniti, i promjenilo se (osim sina).

Po hadisu da su slike zivih bica zabranjene i "onaj koji slika ce biti prozvan na Sudnjem Danu da udahne zivot naslikanom". [
b]Imala sam puno slika iz djetinjstva i djevojastva kao i sa vjencanja koje sam sa sobom ponijela kada sam se udala. Grizla me je savjest sto drzim te slike[/b].
Nisam se slikavala i iz tih desetak godina nemam slika, osim nekoliko sa hadzdzeva, i sa nekih vjencanja gdje nisam znala da me slikaju.
Nejse, misleci na to sto je "poslanik rekao", i htijuci da se sto manje "grijesim" jednog dana sam, sa svojih 23 godine, sve slike sabrala i spalila da me niko nikad ne vidi "bez hidzaba" a i da mi ne bude sudjeno radi posjedovanja slika "zivih bica" posto je "poslanik rekao" da se ne smije to...

SAMO MI JE TIH SLIKA ZAO... NIKO MI NE MOZE NADOKNADITI TO. PAR DUPLIKATA STO MI JE MATI DONIJELA JE SVE STO IMAM SADA. DJECA ME PITAJU IMAM LI SLIKA KAD SAM BILA MALA... I JA BIH DA SE VIDIM I UPOREDIM SA SVOJOM KCERKOM JER SVI KAZU DA LICIMO... NE MOGU.

NE ZATO STO NAM BOG NIJE DAO DA MOZEMO, DAO JE LJUDIMA ZNANJE KAKO DA ZADRZE USPOMENE.

NE MOGU ZATO STO SAM VJEROVALA NECEMU STO MIJE IMALO AUTENTICNOSTI, SMISLA NITI LOGIKE.
VJERA IMA SMISAO, AUTENTICNOST I LOGIKU.
NEISTINA, RELIGIJE I SEKTE SU TE KOJE JEDINO IDU PROTIV SMISLA I LOGIKE.

Iako mi je zao, prihvatila sam to i ne smeta mi. Puno ljudi je izgubilo sve u ratu, ali ne zato sto su htjeli, ili sami unistili misleci da cine "grijeh".

Ali me srce boli kada znam da ima drugih, isto tako iskrenih ljudi, koji svoje zivote provode na nacin koji im uskracuje nesto sto Bog nije uskratio, i sto Muhammed, Boziji Poslanik, da zivi sada uz nas - ne bi uskratio.

USKRACUJU IM TO ONI KOJI SAMI NE SLIJEDE TO STO PROPAGIRAJU, KOJI SAMI ZIVE LUKSUZNO I DO GRLA U SAMOLJUBLJU I ROBOVI SVOJIH NEFSOVA, I SAMO IMAJU CILJ DA SIRE RAZDOR MEDJU VJERNICIMA KRIJUCI SE IZA "POSLANIK JE REKAO" SA PODRSKOM KJAFIRA KOJI I VLADAJU SVIJETOM ZATO STO SE MUSLIMANI NE MOGU UJEDINITI
.
Naprotiv, Poslanik bi koristio sva dostignuca tehnologije i nauke da ljudima ukaze na vjeru u Boga i na ljepotu zivljenja kao Njegovog Blagoslova. Koristio je sve sto su imali u to doba. Nije hodao ako je mogao jahati kamilu. I to najbolju medju rasnim kamilama. Kao "porshe" medju drugim autima.

Zivite kako hocete, ali znajte da se neke stvari ne mogu povratiti.
Sve ce proci, smrt je iza vrata, ali Bog je rekao "zasto sebi uskracujes ono sto ti Tvoj Gospodar nije zabranio"?...

mir svima...

prelijep post i jako iskren ... da te Allah nagradi

[KOGOD KADGOD]

To je jedno sto pokusavam da na forumu i iskazem...

Nije tesko spoznati da smo pogrijesili (ili da smo dugo bili u zabludi) sta jest tesko je priznati to, prvo sebi (Bogu nema potrebe jer On zna i svjesni smo da zna)...
Pa kad smo prevalili prepreku svog nefsa, onda nam postane prepreka (opet nefsanske prirode) "sta ce drugi reci".
Npr. ako promjenim ti i to, smijace se, rugace se, govoriti (oni koji su bili protiv ekstremizma) "vidi sad je vak'i sad 'naki, sta ce sutra biti", ili (oni sto i sami praktikuju "sunnet" makar i iskrivljen) "steta, bio je 'dobar' musliman pa skrenuo s pravog puta"...

Ako smo ISKRENI bili od pocetka misleci da je time Bog zadovoljan (a ne da bi drugi mislili kako smo "bolji" muslimani od ostalih) onda nije tesko, jer isto kao sto smo se Njemu "pokorli" u onome sto su nas ubjedili je Islam, On zna nasa srca, i i povratak na "pravi put, na srdinu, na kraci put" isto iskreno cinimo da bi smo se pokorili Njemu ali ne radi tumecenja nekih, nego radi onoga sto je On u Svojoj Objavi, iz Milosti, insanu pokazao kao Pravi Put. U rijec insana se moze sumnjati, jer insan je daleko od savrsenosti, ali Bog je Utjelovljenje Savrsenosti i u Njegovu Rijec nema sumnje...

Tek kada se "osnazimo" u svom shvatanju, kada nadjemo mnogobrojne dokaze medju drugima koji su isto tako shvatili koliko je Islam "izoblicen" od strane dominirajuce sekte (kao i drugih manjih), kada Bog otkrije ono sto trazimo (jer kad smo trazili Istinu i "detalje" misleci da je nepojmljivo da je Istina lahka, i vjera jednostavna, da "mora" biti velikih odricanja - nasli smo ih, Bog daje ono sto trazimo) jer trazimo Istinu i SAMO Istinu u njenom najciscem obliku - On nam otvori vrata velikog svijeta Njegovih pokorenika i vjernika koji su sretni i balansirani jer se drze Njegove Rijeci i mudrosti i znanja koje nisu oprecne Qur'anu...

Tada nam se srce ispuni tolikom zahvalnoscu i srecom, da bi vikali sa vrha planine "vratite se Gospodaru!", "vratite se Qur'anu!"....

Vec sam na puno mjesta opisala sta se desi kada to iskazemo... Ali, posto volimo ljude kao Njegova stvorenja, prihvatamo "kamenje" koje na nas bacaju, jer mozda se od stotinu jedan vrati Gospodaru, i vrijedno je i omalovazavanja i svega sto na nas bacaju oni kojima Istina nije u interesu, ili kojima je mrena na ocima i usima (srca) pa ne mogu da vide...

Dobro je "prozivjeti" pa shvatiti sta je bolje, ali jos pametnije je nauciti se na greskama i iskustvima drugih pa imati priliku da zivot provedemo onako kako je najbolje - sredinom.

[partibrejker]

Svaka cast na kvalitetnim postovima. Nadam se da ce neko izvuci pouku. Aferim!

[arte.fakt]

to je boljka muslimana , mi se svadzamo izmedzu sebe i ubjedzujemo se ko je u pravu , a zapad iskoristava situaciju ...
samo se pitam gdje je vise kraj ...

[partibrejker]

to je boljka muslimana , mi se svadzamo izmedzu sebe i ubjedzujemo se ko je u pravu , a zapad iskoristava situaciju ...
samo se pitam gdje je vise kraj ...

Kraj će biti kad vehabije skontaju da su nadmeni i oholi, da ne prihvataju istinu o izdaji hilafeta, da su im zaštitnici ameri i englezi koji svojim prisustvom skrnave Arabiju i cijeli islamski svijet, da ne prihvataju ulemu iz ostalih dijelova svijeta, da hilafeta nema bez Hidžaza i dok su Saudi i slični na vlasti zajedno sa ''ulemom'' koja ih pravo ''pokriva''.
Kraj će biti kada svi skontamo i priznamo da smo pogriješili u mnogo čemu i da treba popraviti prvo sebe. Kraj će biti kad brada, nikab i hidžab budu odraz imana a ne ''make up''. Kraj će biti kada ne budemo lijeni i zavidni jedni drugima na uspjehu, kada budemo vrednovali jedni druge onako kako nas dragi Allah i njegov poslanik vrednuju - po dobrim djelima, ispunjavanju emaneta, ljubavi prema istini makar bila gorka, skromnosti i povjerenju, a ne po spoljašnjem izgledu, pripadnosti nekoj ''izabranoj'' grupi i ''make up''-u

[Azamo]

Hajd sto je prvi post ko carsaf, al kad ga neko citira od-do

Nek neko rekapitulira ovo, ljudima mrsko citat

Još ako nije copy paste onda:)
Ja sam počeo čitati ali brate post od čaršije do ilidže.
Ubuduće izlomi to u 5-6 postova