Pet najvećih diktatora našeg vremena!
Revolucije, ratovi i bolesti smjenjuju diktatore: Tko je ostao?
Aleksandar Lukašenko (Foto: AFP)
Revolucije, ratovi i loše zdravlje pomeli su proteklih nekoliko godina sa scene više dugovječnih državnika koje se često trpa u kategoriju diktatora. Nema više Gadafija, Mubaraka, Kim Jong-ila... Tko je ostao?
Dijelom zbog revolucija, a dijelom zbog zdravstvenih okolnosti, globalna je scena ekscentričnih autoritarnih vladara proteklih godina ostala bez nekih dugogodišnjih 'velikana'. Gadafija su ubili, Mubaraka svrgnuli, Kim Jong-il i Saparmurat Nijazov su umrli, Fidel Castro se povukao, Bašar al-Asad se bori za opstanak...
Neki od spomenutih dobili su sebi slične nasljednike, u nekim drugim dijelovima svijeta još se drže stari vladari, a tek će se vidjeti u kojoj će mjeri neki novi klinci svojim nerijetko bizarnim ponašanjem, čije posljedice za obične građane mogu biti i više nego pogubne, ostaviti traga u povijesti. Premda u ovu kategoriju može ući više čelnika država, u nastavku izdvajamo samo neke koje međunarodna javnost često proglašava diktatorima.
1. Aleksander Lukašenko
Bjelorusijom vlada još od 1994. godine, a američki i EU diplomati ga često nazivaju 'posljednjim europskim diktatorom'. Izmjenama ustava ukinuo je ograničenje od dva predsjednička mandata pa može vladati doživotno. Na meti su mu najčešće oporbenjaci, neposlušni mediji i zapadni kritičari.
Na izborima redovito osvaja barem 70 posto glasova. Nakon pobjede 2006. godine u šali je priznao kako su izbori bili namješteni. 'Namjestili smo izbore. Za Lukašenka je glasalo 93,5 posto, ali stigli su prigovori da to ne bi bilo u europskom duhu pa smo sredili da bude 86 posto', rekao je na jednoj press konferenciji. Četiri godine kasnije, kada se borio za četvrti uzastopni mandat, imao je devet protukadidata - na sam izborni dan dvojicu je premlatila policija, a većina ostalih je zajedno s njima uhićena. On ih naziva 'petom kolonom' koja radi protiv interesa Bjelorusije.
Poznat je i po nekoliko antisemitskih ispada, a nedavno je, reagirajući na prijedlog da protiv njegova režima budu uvedene nove sankcije, njemačkom ministru vanjskih poslova Guidu Westerwelleu, inače deklariranom homoseksualcu, poručio: 'Bolje biti diktator, nego gay!'
Iako ga na zapadu prozivaju zbog lošeg stanja ljudskih prava, dobar dio građana ga poštuje, s obzirom da je nezaposlenost u Bjelorusiji mala, a plaće i dalje redovito stižu. Ipak, Lukašenko je nedavno odstupio od nekih svojih velebnih etatističkih ekonomskih ideja sklopivši aranžman s MMF-om, koji ga je natjerao na izvjesne reforme.
2. Gurbanguli Berdimuhamedov
Na čelno mjesto u Turkmenistanu ovaj nekadašnji zubar zasjeo je 2006. godine, nakon smrti živopisnog Saparmurata Nijazova, koji je iza sebe ostavio podulji spisak bizarnih odluka rijetko viđen u povijesti. To uključuje preimenovanje dana u tjednu po članovima vlastite obitelji, imenovanje gotovo svega ostalog u državi po samom sebi, zatvaranje većine zdravstvenih i kulturnih institucija izvan glavnog grada, zabranu nošenja brade, auto-radija, videoigrica, pjevanja na playback...
Berdimuhamedov je jedno vrijeme bio Nijazovljev ministar zdravstva, a kasnije zamjenik premijera. Kada je došao na vlast, neke je odluke svog prethodnika ukinuo tako da se dani u tjednu opet zovu ponedjeljak, utorak, srijeda itd., u tekstu državne himne više se ne spominje ime bivšeg predsjednika, televizijske se voditeljice ponovno smiju pojaviti našminkane pred kamerama, a informativne emisije više ne moraju početi rečenicom 'neka mi se jezik zgrči ako uvrijedim državu, zastavu ili predsjednika'.
Ipak, od kulta ličnosti nije odustao pa je svoju blagu fizičku sličnost s pokojnim Nijazovim iskoristio za širenje glasina kako je zapravo njegov nezakoniti sin, što mu valjda daje genetsku predispoziciju za stjecanje apsolutne vlasti. Dok je Nijazov sebe zvao Turkmenbašijem, odnosno Vođom svih Turkmena, Berdimuhamedov je sebe prozvao Arkadagom, odnosno Zaštitnikom.
Mediji redovito slave njegova 'postignuća' u svim zamislivim sferama života. Gitaru svira 'izvrsno', pjeva 'sjajno', na utrkama automobila vozi najbrže, a njegove su knjige, naravno, bestseleri. Državna je televizija nedavno sakrila nesreću koja mu se dogodila nakon što je pobijedio na jednoj konjičkoj utrci. Čim je protrčao kroz cilj, konj ga je zbacio na tlo, ali se Berdimuhamedov nakon 40-ak minuta pojavio pred izbezumljenom publikom te im, činilo se neozlijeđen, mirno mahnuo rukom.
Dosad je predsjedničke izbore održao dvaput - na prvima je dobio gotovo 90, a na drugima 97 posto glasova. Protukandidati su mu bili redom članovi njegove vlastite stranke, jedine koja djeluje u Turkmenistanu, a na predizbornim su skupovima birače pozivali da glasuju za - Berdimuhamedova!
Za raziku od prethodnika, postupno se počeo otvarati prema zapadnim zemljama, koje su jako zainteresirane za eksploataciju izdašnih zaliha prirodnog plina, kojima Turkmenistan obiluje.
3. Islam Karimov
Islam Karimov (Foto: AFP)
U neposrednom susjedstvu Turkmenistana nalazi se Uzbekistan, kojim još od prije stjecanja neovisnosti vlada Islam Karimov. Premda je na vlasti već gotovo 25 godina, u tijeku je tek njegov treći predsjednički mandat - 1995. godine je umjesto novih izbora raspisao referendum o produženju mandata do 2000., na kojemu je ZA glasovalo 99,6 posto birača, a na birališta se navodno odazvalo njih 99,3 posto. Čak je i njegov jedni protukandidat priznao da je glas dao Karimovu.
Kasnije je na referendum stavio i promjenu ustava kojom mu je drugi mandat produžen na sedam godina, a premda u ustavu stoji limit od dva uzastopna mandata, to ga nije spriječilo da se kandidira i s 90 posto glasova 2007. godine osvoji i treći.
Početkom 90-ih još je donekle tolerirao oporbu, ali kasnije je uveo niz zakonskih mjera koje su praktički onemogućile registraciju političkih stranaka koje mu nisu bile po volji. Već je godinama gotovo opsjednut 'islamskim teroristima' i 'vehabijama', kako najčešće naziva svoje političke oponente. Neki od njih su uistinu i bili povezani s al-Qaidom, ali dio ih je nastradao zbog pukog protivljenja predsjedniku. Organizacije za zaštitu ljudskih prava spominjale su mučenja političkih zatvorenika elektrošokovima, otrovnim plinom, utapanjem i silovanjima, a dvojica su, prema izvješću Human Rights Watcha, 2002. godine živa skuhana. Prilikom jednog pokušaja oružanog ustanka, Karimov je 1999. godine zagrmio: 'Za spas republike sam spreman otkinuti glave 200 ljudi.'
Karimov je državu shvatio kao obiteljski biznis pa je, primjerice, stariju kćer Gulnaru ubacio u svijet diplomacije. Ona je usput razgranala svoje poslovno carstvo pa je se povezuje s vodećim uzbečkim mobilnim operaterom i nekolicinom medijskih kuća. Također, tatina se kći bavi glazbom, pisanjem filmskih scenarija i dizajnom. Novopečeni obožavatelj Rusije i bivših sovjetskih republika Gerard Depardieu obećao joj je glumiti u jednom njezinom filmu, a prije toga je s njom snimio duet. Mlađa kći Lola također se bavi diplomacijom, a njezine tvrtke usto navodno kontroliraju sav uvoz roba u Uzbekistan iz Kine.
4. Robert Mugabe
Robert Mugabe (Foto: AFP)
Svojedobno su ga ne samo u Africi smatrali herojem borbe protiv kolonizatora i vladavine bjelačke manjine, no nakon više od 30 godina na vlasti u Zimbabveu, Robert Mugabe se našao među najomraženijim državnim čelnicima. Optužuju ga za rasizam spram bijelaca, izborne prijevare, političku korupciju, ekonomski kolaps, ali prije svega nasilje. On sam se svojedobno znao hvalisati izjavama kako, uz sedam fakultetskih diploma, ima i diplomu iz nasilja.
Još tijekom 80-ih je slao vojsku na nepoćudne pa je tadašnja zloglasna Peta brigada počinila masakr nad oko deset tisuća pristaša njegova tadašnjeg žestokog političkog protivnika. U novom je mileniju gotovo svaku izbornu kampanju obilježila aktivnost njegove stranačke policije, koja je Mugabeovu pobjedu pokušavala osigurati zastrašivanjem i oružjem. Oporbenjaci su mogli računati s uhićenjima, neki su završili u radnim logorima, a mediji koji bi se drznuli kritizirati predsjednika bili bi žestoko kažnjeni. Mugabeove su pristaše čak na jednu redakciju bacili bombu.
Ostat će upamćen i kao autor jedne od najkatastrofalnijih ekonomskih politika ikada, koja je rezultirala 80-postotonom stopom nezaposlenosti i milijunskom stopom hiperinflacije. Na svom vrhuncu krajem 2008. iznosila je više od 78 milijuna posto. Za usporedbu, jedan jedini američki dolar tada je vrijedio više od dvije i pol milijarde zimbabveanskih dolara. Posljedica je to oduzimanja poljoprivrednih zemljišta bijelim vlasnicima, koji su zapošljavali veći broj građana, a nakon što bi ostali bez zemljišta, njihova su se imanja uglavnom zatvarala, a s njima i radna mjesta. Kritičari ga prozivaju da je ekonomski kolaps iskoristio kako bi sebi i eliti oko sebe zgrnuo enormne količine novca.
Prije desetak godina Mugabe je naglo promijenio stil odijevanja. Nekada se u javnosti najčešće ukazivao u klasičnim odijelima, no odjednom je počeo nositi odjeću šarenih boja, na kojoj bi nerijetko bio iscrtan njegov lik ili fotografija. Iako mu je 89 godina, namjerava se kandidirati za još jedan predsjednički mandat na izborima raspisanima za sljedeći mjesec.
5. Kim Jong-un
Kim Jong-Un (Foto: AFP)
Prvi čovjek režima u Sjevernoj Koreji trenutno je jedan od najmlađih čelnika neke države na planetu. Na vlast je došao smrću svog oca, 'dragog vođe' Kim Jong-ila, a premda su neki analitičari predviđali urušavanje režima jer je novi Kim 'premlad', to se zasad nije dogodilo. Dapače, novopečeni je šef u dobro poznatom stilu svog oca i djeda Kim Il-sunga počeo provocirati međunarodnu javnost ratobornim potezima i retorikom.
Upravo je okončana višemjesečna kriza tijekom koje se gotovo svakodnevno prijetio nuklearnim ratom, a iza sebe ima i jedan nuklearni test, zbog kojega je na vlastitu zemlju navukao novi set UN-ovih sankcija.
Kao i većina zbivanja u poprilično izoliranoj Sjevernoj Koreji, mnogo toga oko mladog Kima obavijeno je velom tajni. Zna se da je školovan u Švicarskoj, da navodno obožava videoigrice te da je opsjednut košarkom. Nedavno mu je u posjetu bio američki košarkaš Dennis Rodman.
Državni mediji svakodnevno veličaju njegov lik i djelo, objavljuju snimke njega i ekstatičnih vojnika, koji nerijetko u njegovoj prisutnosti od sreće zaplaču. Pred kamerama se često u Kimovom društvu ukazuje i njegova supruga. S druge strane, mediji daleko manje prate njegovu tetku, navodnu sivu eminenciju koja zapravo vuče sve konce i radi kao njegova mentorica.
Za to vrijeme, narod živi u posvemašnjem siromaštvu, nedostatak hrane i redukcije struje su svakodnevica. Svaka pomisao na oporbenu političku aktivnost je kažnjiva.
(Dnevnik.hr)
, stvarna vlast je u rukama mula (Ali Homnei je pravi vodja) a presjednici su to onako pro forme. Neka pokusaju samo uraditi sto se ne svidja mulama i ode glava ko nista 
.
