Vaseljenska potreba da jesi

[neupucena]

Vaseljenska potreba da jesi

Danijela Majstorović

Pokušaj odgonetanja identiteta jednog naraštaja kroz poruku kao elemenat komunikacije...

Smjena godišnjih doba


Imajući tu sreću ili usud da naslute posljedice predstojećih sukoba u vidu ne-
razumijevanja, ostrašćenosti i manipulacije gomilom, čak su i predstavnici srpskohrvatskog postmodernizma pokušali da u predkomunikacijskoj eri zadnjih decenija proteklog vijeka daju odgovore na udarno pitanje identiteta, onog geografskog, nacionalnog ili pak, umjetničkog ovde na Balkanu. Pa tako i naslov, inače citat iz Pekićevog Zlatnog runa, kao poruka pokušava da sažme čitavu problematiku vezanu za svojevrsno pojednostavljivanje življenja, poistovjećivanje sa nekim modelom koji treba da se oponaša i slijedi. Da iznađe nekakav set vjerovanja i vrijednosti, na koji će se naš identitet oslanjati u svakodnevnoj interakciji sa svijetom koji nas okružuje. Na balkanskom prostoru većinom se akcentovao nacionalni identitet i prateća problematika, a nemalo puta se umjesto riječima služilo oružjem. O nacionalnom se, dakle, govorilo i previše, a zanemarena je činjenica da je to isto nacionalno u stvari samo jedna komponenta suštinskog identiteta svakog pojedinca, onog što jesmo bez obzira na geopolitički kontekst. Kada govorimo o identitetu unutar neke interaktivne zajednice mi smo, htjeli to ili ne, u stvari samo ono što unutar nje komuniciramo, bilo riječju ili djelom. Takav jedan djelatni identitet se često zanemaruje i pažnja se poklanja onom po rođenju datom. Mi zbog pridavanja važnosti takvim etiketama ratujemo, kamenujemo i sve više ličimo na kakve mazohiste, zatočenike sopstvene ludosti. Nada da se krene dalje od opšteprihvaćenog poimanja društvenog konteksta, u kome moraš biti neko da bi dobio nešto, da se stvore pretpostavke za život u kojem individualno nadjačava opšte naše i stvara jedini identitet, identitet pojedinca, ipak, mislim da će sa stranica tribuna savremene misli pokušati naći put do običnog svijeta. U protivnom, pristajući na manju ili veću dozu korumpiranosti ili ljenosti kako bi se potrošio dan, čini se da su sve bitke za budućnost izgubljene. Želimo li biti objektivni a pritom ne ići linijom manjeg otpora, lišavamo se ne samo masnih honorara već i svih dosadašnjih "ideja vodilja" jer ovaj pokušaj ne pristaje na komoditet i konformizam nijedne načete odranije, nijedne isprobane i po svaku cijenu prilagodljive. Pa makar i ne ponudio rješenja nego otvorio nova pitanja. Želimo li iskreno da pišemo o problemima vezanim za budućnost ostanika na ovim prostorima, potrebno je da istu onu ludost preusmjerimo na nalaženje izlaza iz vrzinog kola neimaštine, suicida, i ksenofobije na jednoj, te korupcije, samoživosti i udobnosti šutnje na drugoj strani.

Gdje je naš Johnny Rotten?

Ako se slažemo da na mladima svijet ostaje i da je na našim mladim umovima da svojim radom izgrade novi, prepoznatljiv identitet tu se ponovo javlja problem. Sve kad bi neki od mojih prijatelja sunarodnika i otišli na seminare i radionice po svijetu, prosto nisu znali kako da se predstave a da ih svi razumiju. Kasnije su ih prepoznavali po ostvarenom radu ili učešćima u diskusiji, tako da bi odrednica Bosanac, Srpkinja, Jugosloven, ili pak Srbin iz Bosne bili bačeni u drugi plan. Takvih sjajnih primjera je nažalost malo jer naša intelektualna i umjetnička mlada elita zvanično ne postoji. U egzilu je ili briše vitrine lokalnih kafića. Nema se novaca. A ako nema para, kako možemo govoriti o izrazu ili ne daj Bože kreativnosti. Kako možemo ponovo graditi identitet, kulturu, pa i subkulturu kad nema ničega što bi to podržalo? Ono što je zajedničko vama i komšiji nisu modem i računar, već u najboljem slučaju TV prijemnik, mada ni onih 5% urbanog življa glavnih gradova nema pojma o zabačenim selima rubnih opština ove zemlje gdje ljudi žive i bez toga. Na poljani, dok odrasli sade pasulj a šestogodišnja djeca idu 8 km do škole i nazad pješice, prizor kao iz Fellinijevih filmova izaziva mučninu jer ih posmatram kao kakve eksponate i jer im se ne može pomoći. Ili možda može? Može se snimiti film, otići na Kanski festival, dobiti nagradu i osnovati fondaciju za pomoć naturščicima u filmu. Na ovakvom rješenju problema bi mi i sam Pekić ponudio ulogu u Besnilu. A besnilo ili zaborav izgleda da hara i rasadnikom budućih mozgova našeg entiteta, Banjalučkim univerzitetom. Pritom ne mislim na šačicu usamljenih buntovnika, već upravo na studente sa kojima radim, kritičnu masu koja može da mijenja ukoliko to želi. Masu mladog svijeta koja i ne shvata kakav je potencijal kako za revoluciju i ostvarenje sopstvenih ciljeva tako i za manipulaciju od strane moćnika. Neka mi oproste na paranoji, ali bilo da su se opredijelili za "low profile" stav pa žele da diplomiraju i zanavijek odu, bilo da diplomiraju pa se infiltriraju u postojeće nezdravo tle, oni, izgleda, insistiraju na neobaviještenosti pa tako ne znaju "čemu tolika larma oko tog novog Zakona o univerzitetu, kao da će on nešto promijeniti". I onda na pitanje, "pa da li biste željeli da se vaša mukom stečena diploma prizna u Evropi" letargično klimaju glavom. Dok se dva sata udaljeni Zagreb ozbiljno trudi da 2004. ponese titulu kulturne prijestolnice Evrope, naši izbori su suženi na hispanoameričke serijale, TV Svetog Georgija sa idiotskim voditeljima i učesnicima, pozorišne festivale na koje ljudi idu da bi bili viđeni među "viđenijim". Opet identitet, opet poistovjećivanje? Neki dan čitam knjigu Tragovi karmina (Lipstick Traces, Greil Marcus, Harvard University Press, 1990) koja između ostalog govori o tada anonimnom delinkventu Johnny Rotten-u, frontmenu Sex Pistols-a, koji je izjavljujući za sebe da je Antihrist rekao nešto novo u rock'n'roll-u, poslijeratnoj popularnoj kulturi. Njegova izjava, suludo radikalna za Englesku sedamdesetih godina bila je nešto što je pobilo sve društvene fakte a istovremeno potvrdilo činjenicu da je sve moguće. Sex Pistols-i su zaista imali hrabrosti otvoriti prostor jednom potpuno drukčijem pop miljeu koji se proširio i među običnim svijetom, zadajući udarac hegemonističkim nastojanjima da se zavlada slobodnom mišlju i preduhitri svaki kulturni prevrat. Istorija itekako obiluje primjerima kada je za promjenu ma kako malu ponekad samo dovoljno usuditi se. Needless to say, oni među vama zaintrigirani ovim naslovom neće knjigu naći na policama biblioteke Filozofskog fakulteta. Razlog je to što se niko ne usuđuje ili pak smatra previše zamornim da ukloni knjige Bakariča i Kardelja koje ležerno zauzimaju većinu polica, a nisu podignute od 1976.god, dok se gorespomenuta nalazi u kartonskoj kutiji, uredno zanemarena, valjda jer su je amerikanci donirali. Ako ti ne trebaju knjige, pa dobro, neće se niko upinjati da ti ih obezbijedi. U međuvremenu kritikujemo... ne bi li nam bilo bolje? Zar ne? Nadamo se da nas u ovako liberalnoj demokratskoj zemlji neće pojesti mrak. Zar ne?

Izlaz-heroji modernog doba

U zemlji heroja na brdovitom Balkanu, vrlo je važno pojaviti se, ostaviti utisak, pa i ubijediti u mesijanstvo i samobitnost nevjernike. Valjda je i to svojevrsna potraga za identitetom. Ono što je zajedničko tamo nekim nama, neozbiljno shvaćenim probisvijetima, nesrećnicima iz fellinijevskog okruženja, anarhistima i antihristima te moćnim i svedobrim njima, upravo je potreba da iskomuniciramo ono što jesmo. Njima da bi lakše manipulisali i dobili mandate a i nama da bismo se borili. Iako ne smijemo zanemariti neverbalnu komunikaciju, u našoj kulturi je važnija ona verbalna. Kad je u pitanju kriza osnovnog identiteta, skloni smo da je rječito potisnemo u drugi plan upravo akcentovanjem nacionalnog. Zavisno od stepena sofisticiranosti, različite interesne grupe, posredstvom medija, mogu da zataškaju prave probleme, i da umjesto toga emocije građanstva preusmjere na pseudoprobleme. Pritom možemo govoriti i o pseudodogađajima u širem smislu, jer vijest odnosno kriza je ondje i kada nam to kažu mediji. Uzećemo za primjer televiziju kao masovni medij koji je u proteklom desetljeću bio dovoljan razlog za sukob, naročito po pitanju nacionalnog identiteta, Ahilove pete nacija koje su ga prečesto mijenjale. Poruka televizije kao najčeščeg masovnog medija kod nas oslanja se na ono što publika istovremeno čuje ili vidi. Po definiciji, za razliku od ostalih, putem masovnih medija poruka do velikog broja publike stiže često, brzo, jeftino i jednosmjerno. Tako da joj niko ne može umaći. Za nas na Balkanu Internet, radio, i novine nisu toliko bitni, jer nemamo svi kompjutere, novine su skupe za razliku od TV pretplate koja se mahom i ne plaća, a radiju nedostaje slika. Gotovo je opšteprihvaćena činjenica komunikacijskog doba da se knjige isključuju iz ove definicije- malo ih ljudi čita a i oni koji ih čitaju ne čitaju iste knjige u isto vrijeme. A sjetimo se Vrlog novog svijeta, u kojem Huxley kaže da su u novom dobu knjige i priroda bespotrebno gubljenje vremena. Šta je to naša poruka i u kakve svrhe se koristi televizija da nam se kaže šta jesmo ili nismo, odnosno da mi to nekome kažemo? Situacija postaje jasnija kada se uzme u obzir da je cilj masovnih medija rijetko puko informisanje. Kao idealno sredstvo za demagoge i populiste, medijski efekat može da izazove promjene u stavovima pa i samom ponašanju, a u tome leži kako potencijalna opasnost (sjetimo se vojnih psihologa u CNN-u za vrijeme NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine a isto tako i čitave jedne indoktrinirane mašinerije RTS-ovih urednika koji su pravdali Miloševića) tako i potencijalno spasenje (za sve istinoljupce ovog svijeta). Kada govorimo o uticaju televizije na ponašanje, njihova uloga ne mora biti istovremeno potrebna i dovoljna, najčešće je katalizatorska, i ubrzava odnosno usporava ostvarenje ranije skrojenih planova. To se ne mora desiti odmah, ali istina je da je CBC radeći godinama marljivo u praksi pokazao da su se djeca britanskih i škotskih imigranata koji su naselili Ontario i Britansku Kolumbiju šezdesetih, devedesetih godina prošlog vijeka "zaista osjećala kao Kanađani".

"Ne čujem vas ali ću vam odgovoriti"-ima li lijeka?

Cilj ovog članka nije ocrnjivanje a ni veličanje sredstava javnog informisanja, niti ispoljavanje subjektivnog stava kroz kvaziobjektivnu raspravu. U ovom tapkanju u mraku čitave generacije mladih ljudi koja ne zna baš jasno šta jeste i to pokušava saznati kroz lični izraz i (ne)rad, mislim da je potrebno upoznati se s onima koji nam to uporno "pokušavaju objasniti". Često nismo ni svjesni da zvuk i slika mogu u našoj podsvijesti izazvati predstave na koje se pozivamo i kojima i nehotično vjerujemo, baš kao da su dio našeg iskustva. Neke od medijskih efekata proizvedene u određenom vremenu i geopolitičkom kontekstu s ciljem da ojačaju ili oslabe pomalo oksimoronsku sintagmu nacionalni identitet, možemo pokušati analizirati preko komponenata teorije komunikacije. A nijedna teorija nije sigurno utočište, te tako vjerujem da će se i najučeniji komunikolozi zbunjeno češkati nad protivriječnostima ili pak neupućenosti kreatora masovnih medija ovde, sve u svrhu opravdavanja balkanske potrebe da budu.
A ta potreba je, izgleda, jača od svega. Sjetimo se proteklog režima i prećutnog "ko nije s nama taj je protiv nas" (i treba da slaže kamen s jednog mjesta na drugo po Golom Otoku, saznanje do kojeg se došlo kad su mediji postali "slobodniji"), pa i onog ne- tako- davnog manipulisanja kojekakvim teorijama zavjere vezanim za prodaju lijekova iz vijetnamskog rata, odlaganjem nuklearnog otpada, i ponovnoj invaziji reinkarnisanog Sulejmana Veličanstvenog. Prvo smo bili južni Slaveni, pa austrougarska i turska raja, Jugosloveni, Srbi, Bosanci, i ko zna šta nas još čeka. Prepredeni znaju biti načini medijske manipulacije od strane različitih političkih grupa, a politika kao vrsta društvene aktivnosti pomoću medija može direktno da utiče na prirodu samog društvenog sistema. Kada govorimo o komuniciranju, pored pojmova pošiljalac, primalac, medij posebno bih htjela istaći značaj poruke u komunikacijskom kontekstu. Šta se to u stvari plasira putem medija , sa čim se mi to u stvari identifikujemo i sa čim nas identifikuje svijet? Sjetimo se 7. maja 2001. godine kada su svi mediji prenosili slike sa ceremonije postavljanja kamena temeljca za srušenu banjalučku džamiju Ferhadiju. Svi smo vidjeli okupljenu masu koja je provocirala i gađala prisutne vjernike, svi smo vidjeli famozno prase koje je neko žrtvovao da bi se kontaminiralo tle islamske vjerske zajednice. Poruka pristiglih bila je jačanje a revolt domaćina upravo odbrana nacionalnog identiteta. A takva poruka poslana u svijet mogla je samo implicirati trusnost i nestabilnost prostora na kojem živimo, usporiti inostrana ulaganja, i stvoriti nepovjerenje konzularnih službenika po pitanju izdavanja viza. Jednom riječju obrazovati prilično negativan imidž ljudi koji su protiv bilo kakve provokacije, koji shvataju da je kreiranje buduće pozitivne slike o
Bosni isključivo i prvenstveno u rukama njenih građana.

Triput mjeri jednom sijeci

Što se tiče poruka koje medijske kuće šalju u eter, istraživanje je pokazalo da se velika važnost pridaje selektivnom prikazivanju, što se postiže montažom, rezanjem ili namjerno produženim ili skraćenim prikazom slike odnosno zvuka, s namjerom da se izvrši uticaj na percepciju (opažanje) i retenciju (zadržavanje) od strane publike. Pritom je nejasna etička granica a Dr Lisa Parks, vanredni profesor komunikologije na Univerzitetu Kalifornija u Santa Barbari, prilikom svog predavanja u Banjaluci aprila ove godine, složila se da je to je slučaj svugdje u svijetu. Recimo, moguće je da će politika neke medijske kuće biti da prikaže više različitih okupljenih provokatora da bi implicirala količinu mržnje po građaninu u drugom entitetu, a isto tako je moguće da se toliko ne posveti pažnja okupljenoj masi koliko izjavama zvaničnika Republike Srpske u pokušaju da istaknu efikasnost državnih institucija odnosno policije koja je radila na smirivanju, sanaciji i spašavanju ljudi unutar rijaseta. Opcije su, dakle, bezbrojne bez obzira na lavinu koju mogu pokrenuti. Koliki je uticaj televizije, kao najrasprostranjenijeg i najprisutnijeg masovnog medija, moglo se vidjeti 1999. u SAD-u kad se radilo na formiranju negativnog stava o Srbima kod američke javnosti. U konzervativnijim državama SAD-a, kao na primjer Ohaju, bez ijedne nezavisne TV stanice, CNN je mogao bez konkurencije da izvještava o egzodusu albanskih izbjeglica, psihoprofilu Slobodana Miloševića, dok se nije govorilo o radioaktivnim materijama nakon gađanja pančevačke rafinerije na primjer. O tom i raznim drugim vidovima kolateralne štete moglo se saznati samo preko Interneta. Kada govorimo o publici, ili primaocima, najznačajniji efekat na njih postiže se kad treća strana da težinu određenoj sadržini poruke prenesene putem masovnih medija. Znači, kada treća grupa diktira stepen važnosti određenoj poruci koju je publika primila. I na kraju, ne treba zanemariti ni komunikacijski kontekst u kojem se ovakva većinom jednosmjerna komunikacija (ako zanemarimo ionako marginalno ispitivanje javnog mnenja) odvija. Pored svoje verbalne sadržine, za efekat poruke su također važni vrijeme (kad se šalje odnosno plasira), frekventnost (koliko puta) te društveno-politički kontekst unutar kojeg se poruka plasira. Kada govorimo o Ferhadija događaju, izrevoltiranost građana koja je prouzrokovala kršenje ljudskih prava, najčešće se pravdala spornim datumom postavljanja kamena- temeljca, drugim danom krsne slave Đurđevdana. Ipak, poruka saopštena svijetu toga dana nije bila najreprezentativnija. Jedini identitet koji smo toga dana svi imali bio je negativan jer su pošiljaoci poruke zaboravili na društveno-politički kontekst. Izgleda da je politizovanje svakog identiteta isuviše napredovalo u ovoj zemlji gdje rane još nisu zacijelile i gdje je teško napraviti jedan korak unaprijed bez dva koraka unazad. Onaj umjetnički, onaj intelektualni, onaj privredni identitet koji treba da nam obezbijedi mjesto u svjetskoj zajednici i o kojem sam govorila na početku, zagušen je i ne može da se razvija. Sami smo odgovorni za svoju budućnost, a na odgovornost će pozivati i buduće generacije. Baš kao što ja prozivam i pozivam one koje pri slanju poruke 7.maja 2001. godine nisu mislili o nenasilnoj komunikaciji, koordinaciji državnih institucija i vjerskih poglavara, i obezbjeđivanju radnih mjesta besposlenoj skupini koja je branila svoj identitet kamenovanjem.

Epilog-"is there a Johnny Rotten in each of us?"

Ovako, imam osjećaj da smo opet na početku. Da je jezik mržnje tu oko nas, iako se ponekad čini da miruje. Da se ni za šta ne možemo uhvatiti, da imamo malo vremena da dočekamo hlađenje primitivizma, da nam se ne vjeruje i da nas ne uzimaju zaozbiljno. Da se malo šta može učiniti ako nam ponestane hrabrih i mudrih, koji su spremni da o sebi govore drugačijim porukama. Gušenje istinskog duhovnog i umjetničkog izraza negativnim ideološkim, bila to politika ili crkva, te jeftinim i dostupnim MTV oder Pink razonodama vječito potpirujući strahove o državnom neprijatelju, izgleda je jedino što se kao identifikacija nudi. A to je nedovoljno. U Banjaluci mnogi i ne znaju za drskost Sex Pistols-a koji su među prvima kritikovali i vlast i kraljicu, i sve manje vjeruju da umjetnost može mijenjati društveni kontekst. Ona je u trećem planu, a čini se da je sve manje i volje, te da sve nam slabije ide uljuljkivanje u Bingo obećanja gornjih. Usuditi se zarad boljeg svijeta oko sebe je isuviše opasno, pa i suludo, smatraju mnogi. Sve što ostaje je nada da ćemo vaseljenski pokušati biti na neki primjereniji način i da možda u svakom od nas ipak čuči po jedan Johnny Rotten.

[black]

tema prociscena na zahtjev postavljaca