Taj mladic je bio jako krupan. Nije ni debeo, ni nabildan, nego ono izmedju... krupan. Jedan neobican detalj mi je ostao u sjecanju. Pitao me jednom prilikom da li sam ikad istiskao bubuljicu iz svog jajeta.
Elem, nisam se ja sa njim druzio nesto previse. Nije ni bilo prilike. Ali ono po cemu ga pamtim je to da je zracio onom rijetkom ljudskom dobrotom. Znas ono kad za nekog nakon kratkog poznavanja kazes da je dobar covjek? E to.
I sta je sa njim kasnije bilo?
Otisao u vehabije. Voda po mahali svoju kiborg-zenu. Onaj neprirodni sjaj u ocima, u kojem se nazire mrznja prema drugacijem. Inventar je u dzamiji. Natjerao sestru da polomi sve gramofonske ploce u kuci...
Dok sam jos zivio u njegovoj blizini, uvijek sam prelazio na drugu stranu ulice kad sam ga primijetio da se priblizava. Ne mogu glumiti drugacijeg sebe...
Sjetih se veceras njega. I pitam se koliko je samo tih dobrih ljudi koji su pustili da ih ovaj rat, preko religije ili na drugi nacin, promijeni? Necu reci "promijeni nagore", jer sebi je on bolji, ali tesko da ce mene ubijediti da tu ima one nekadasnje njegove ljudske dobrote po kojoj ga pamtim.
Koliko je samo takvih ljudi kojima su ovaj rat i ovakva religija uzeli dusu? I koji bi bez toga, bar u mojim ocima, sigurno bili puno bolji ljudi. I zivjeli sasvim drugaciji zivot. A ovako... povukli su za sobom zenu i svoju djecu, i mozda djecu njihove djece... Bez ikakve sanse da nekad, u buducnosti, njihovi zivoti budu drugaciji...
