Umrla hrabrost...

[Banksy]

Zbogom, Saleme, i pozdravi Želimira
In memoriam: Salem Miso, 1954. - 2009.


U 55. godini života u Sarajevu je iznenada umro najhrabriji i jedan od najboljih sudija u Bosni i Hercegovini. Iako je donosio presude od kojih su još za njegova života neke nazivane historijskim, Salem Miso je skromno govorio: "Ja sam radio svoj posao. Kad budem prvi put osjetio u sebi strah radeći ovaj posao, ja ću istog dana prestati da radim." I nikada nije osjetio strah, ostao je dosljedan sebi do kraja

"Danas se opraštamo. Opraštamo od prijatelja, kolege, velikog čovjeka. Danas se s dubokim poštovanjem opraštamo od našeg Salema Mise", rekla je na početku svog govora Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, na komemoraciji organiziranoj povodom iznenadne smrti Salema Mise, sudije Suda BiH. Tog, 18. februara 2009. velika sala Doma Armije bila je premala da primi sve prijatelje, kolege i poznanike koji su došli da se oproste sa sudijom koji je za svoga života izgradio dignitet kojeg su priznavali i oni koji ga nisu voljeli: i sudije i tužioci sa manjkom osobne i profesionalne hrabrosti, i kriminalci sa viškom drskosti i moćnim vezama u političkim vrhovima... U nastavku je sutkinja Kreso rekla: "Postoje ljudi koji svojim djelima zaduže generacije, zaduže državu. Miso je zadužio sve nas. Odan i posvećen našem sudu borio se zdušno i temperamentno za njegov dignitet i njegovu budućnost, govoreći ponekad u zanosu: 'Opstaće i ovaj sud i naša Bosna.' Zbog toga je pomalo postajao usamljeni jahač sa mačem pravde u ruci."

I zaista, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini teško je naći ljude koji su po načinu na koji su obavljali svoje funkcije bili usamljeniji od pokojnog Želimira Repca i Salema Mise. Prvi je, kao direktor Carinske uprave, desetinama puta poturio glavu tamo gdje njegove mnogobrojne kolege nisu htjele ni nogu. Pred očima desetina državnih službenika i predstavnika međunarodne zajednice, dobro uvezana kriminalna banda Dragana Čovića i braće Lijanović je punila svoje bankovne račune drsko izigravajući zakonske propise. Jedini koji im se suprotstavio bio je hrabri Rebac, koji je, zaboravljen i od vlasti Alijanse i od visokog predstavnika, na kraju platio glavom to što nije prihvatio unosne ponude da pred milionskim pljačkama, poput svojih kolega, zažmiri na oba oka.

Iako nisu bili ni u kakvom krvnom srodstvu, Salem Miso je bio rođeni brat Želimira Rebca. Njihov "problem", po kojem su se toliko razlikovali od ogromne većine kolega, bio je u sljedećem: nisu se plašili ni najokrutnijih prijetnji, a potkupiti ih se nije moglo. O kakvom se sudiji i čovjeku radi Salem Miso je prvi put tako raskošno demonstrirao kada mu je dodijeljen proces za svirepo ubistvo Rahmana Ajdarpašića na Ilidži, u izvedbi u tom trenutku najmoćnijeg sarajevskog kriminalca Ismeta Bajramovića Ćele i njegovih asistenata.

Na dan kad je u Sarajevu bilo zakazano izricanje presude Bajramoviću i ostalima, Amiru Jaganjcu, tadašnjem predsjedniku sarajevskog Kantonalnog suda pred kojim se vodio proces, stigle su informacije o okupljanju velikog broja kriminalnih grupa koje se kreću prema sudu. Osiguranje suda je tog dana bilo zastrašujuće: zgradu je okruživala specijalna policija pod punom opremom, unutra desetine specijalaca i inspektora u civilu. Neposredno pred izricanje presude hol Kantonalnog suda bio je zakrčen prvacima sarajevskog podzemlja. Malo je onih koji su znali da je dan prije izricanja presude Bajramoviću, Misina kćerka presretnuta u školskom dvorištu. Poruka je bila jasna: "Reci ocu da dobro razmisli kakvu će presudu donijeti." Nakon izricanja presude Miso je u intervjuu Danima priznao: "Pred kraj procesa dobio sam informaciju da bi se meni i mojim kćerkama moglo nešto desiti ukoliko odluka bude osuđujuća."

A Misina presuda je glasila: 67 godina zatvora Ismetu Bajramoviću, Mahiru Radži i Mesudu Ličini zbog ubistva Rahmana Ajdarpašića. U sudnici je nastao haos: svi su vikali, Bajramović, Radžo, publika. Misi se prijeti mrtvom glavom, spominju mu kćerke, no njegov glas ni u jednom trenutku nije zadrhtao dok je prekidao čitanje presude kako bi od Sudske policije zahtijevao da zavede red u sudnici. Ismet Bajramović je demonstrativno napustio sudnicu, a Miso je presudu pročitao do kraja. Kasnije je izjavio: "Ja sam radio svoj posao. Postupak je okončan i nijednog me trenutka nije bilo strah. Kad budem prvi put osjetio u sebi strah radeći ovaj posao, ja ću istog dana prestati da radim." Svi koji su ga znali bili su sigurni da Miso zbog straha nikada neće napustiti poziv koji je odabrao. A nije ga napustio ni zbog gađenja prema tužnoj činjenici ko se sve u današnjoj državi zove sucem i sutkinjom - na primjer Aleksandra Martinović, njegova koleginica, koja je u drugostepenom postupku oslobodila sve optužene kojima je Miso izrekao kaznu od 67 godina zatvora, za što je ubrzo i nagrađena ekspresnim unapređenjem u - Ustavni sud.

I nekoliko godina nakon izricanja presude, stalne prijetnje razgoropađenih kriminalaca su Misin i život članova njegove porodice pretvorile u pakao. Ni on, ni kćerke nisu mogli bez policijske pratnje otići ni do škole ili pijace. Ali, Miso opet nije klonuo duhom.

U atmosferi javnog očekivanja i pritisaka od vrhova domaće politike i međunarodne zajednice da osudi optužene, Misi je dodijeljeno suđenje uhapšenih za ubistvo doministra Federalne policije Joze Leutara. No, ponovo je tvrdoglavo demonstrirao princip da se ne obazire na pritiske nego da se, "kao pijan plota", drži zakona i činjenica. I ponovo je bio neumoljiv: donio je oslobađajuće presude za Dominika Ilijaševića Comu, Zorana Bašića, Željka Ćosića, Jedinka Bajkušu, Ivana Andabaka i Marija Miličevića.

Poslijeratno društvo u Bosni i Hercegovini je duboko anestezirano od utjecaja svih moralnih vrijednosti. Ono počiva na organiziranom kriminalu, etatiziranom kleronacionalizmu i demokratiziranoj korupciji. Rijetkima koji mu se odbiju prilagoditi okrutno se sveti. Takvima brzo puca ili mozak - kao Rebcu - ili srce - kao Misi. I zato ovo društvo nema pravo da farisejski žali za njima sve dok zavidi Draganu Čoviću i sa uvažavanjem pamti Ismeta Bajramovića.

Zbogom, Miso - mi te nismo zaslužili - i pozdravi Želimira.
Dženana Karup-Druško, Magazin DANI, Broj 610 - 20.02.2009



PONEDJELJAK, 16., I UTORAK, 17. JANUAR
Dva dana koja je obilježio isti užasni događaj - iznenadna, nepravedna smrt sudije SALEMA MISE. Prvog dana nisam vjerovao da je Salem zbilja otišao sa ovog svijeta, zaputio sam se u našu omiljenu kafanu, naručio našu omiljenu pivu „Sarajčicu“ i čekao da Brko zagrmi sa vrata ubitačnim, prelaznim smijehom. Čekao, sjedio, osijedio sjedeći i čekajući, a njega nema, pa nema...
Drugog dana, kada više dileme bilo nije, pitam zajedničkog prijatelja šta bi on napisao za Salema. „Obilježio je jedno teško vrijeme“, kaže on. Tačno, ali meni nedovoljno, nekompletno. Salem je obilježio i vrijeme i ljude i sve čega se doticao i sve gdje ga je bilo, dok ga je bilo; sudnice, ulice, ljude, kafane, rijeke, ribe...
Prije nekoliko mjeseci dok smo kružili gradom u njegovom autu, povjerio mi se da bi volio biti gradonačelnik Sarajeva, da je to najbolje mjesto sa kojeg bi mogao uvesti red, poredak i zakon u našem rodnom gradu.
Da, sad mi na pamet pade najkraća a najobuhvatnija rečenica šta je bio moj prijatelj Miso: SALEM JE BIO ZAKON!
Senad Avdić, Slobodna Bosna, 19.02.2009: Broj 640

[fixer]

stvarno, koliko smo mi nakaradno drstvo, drustvo obrnutih vrijednosti, svjedoci cinjenica da nam je salem sve dao, a mi njemu nista.
saleme, pricat cemo svojoj djeci koliko si velik covjek bio.

[melbaa]

Zasto odlaze pravi ljudi?

R.I.P.

[vratnik]

:cr

[metal_rules_cura]

On je otisao ovako rano zato sto je stres ucinio svoje ma koliko ga covjek ignorisao. Radio je ovaj posao koji je sam po sebi specifikum, poseno u krivici, plus borio se sa vjetrenjacama. Ponavljam, izuzetno mi je zao

[grany-smith]

Ljudino,
Neka ti je vječni rahmet