Meša Selimović
Tvrđava
Dramatizacija romana:
Darko Lukić
Korišteni dijelovi iz romana Derviš i smrt i Magla i mjesečina Meše Selimovića, stihovi iz Kur’ana, replike iz romana Pepeo i dijamanti Jerzy Andrzejewskog, Zlatni paviljon Jukia Mishime, Sokratova smrt Platona, Ive Andrića.
U Sarajevu, marta 1989. godine
PROLOG
Slika Hoćina. Na močvarnom tlu leže pobijeni vojnici. Izbezumljena silovana Ruskinja, u bijeloj rubaški, golih nogu i okrvavljenih grudi posrće izmedu njih. Ahmet Šabo izvlači na obalu ranjenog Mula Ibrahima.
MULA IBRAHIM: (Otvarajući oči) Otkud ovoliki zločinci medu mirnim ljudima, medu običnim ljudima Ahmete Šabo? Nakotilo se gada...
AHMET: (Čisti mu krv s lica rukavom) Biva od vremena do vremena da Allah zažmuri, da sklopi oči od umora nad svijetom. U tom času povrvi ispod kamenja, iz tmica i budžaka sva gamad, pogan i gmaz koji ne smije pred božije lice ... ali to ne traje dugo.Čim Allah opet otvori oči, oni se razbježe i poskrivaju u svoje rupe... Njihovo ne može trajati dugo, Mula Ibrahime. Samo dok su božije oči sklopljene nad svijetom, nakratko.
MULA IBRAHIM: Može biti… ali valja to predeverati (mrak)
U sobi sjede Ahmet Šabo i Tijana. Drže se za ruke. To je njihova prva bračna noć.
TIJANA: Bilo je lijepo... na vjenčanju...
AHMET: Bilo je lijepo.
TIJANA: Vrlo lijepo...
AHMET: Dočekali su nas srdačno.
TIJANA: Zato što su dobri. To su dobri ljudi.
AHMET: Jesi li zadovoljna?
TIJANA: Jesam...
AHMET: Ipak...nešto te muči?
TIJANA: Malo sam zbunjena.
AHMET: Znaš li zašto?
TIJANA: Ne znam...proći će.
AHMET: A nikog od naših nije bilo. Moji pomrli, tvoji ljuti što se udaješ za nekrsta.
TIJANA: Šuti. Daj mi ruku,
AHMET: Je li ti žao što si se udala za Muslimana?
TIJANA: Udala sam se za čovjeka kojeg volim, i to mi je dosta za radost.
AHMET: Sad me voliš. A poslije... kad ti dosadim, napuštaćeš me i možda se vraćati, kao što je stari Džezar tri puta ostavljao ženu i vrćao joj se, da podgrije ljubav
TIJANA: Samo je mučio i sebe i nju. Bez potrebe.
AHMET: Vraćao joj se.
TIJANA: Trebalo je da nade ženu koju nikad neće ostaviti. Ili da je jednom istinski ostavi. Ili da se ne ženi, da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je... otići.
AHMET: Ti bi od mene otišla?
TIJANA: Otišla bih.
AHMET: Zato što me ne voliš?
TIJANA: Zato što te volim.
(mrak)
Skup ulene u džamiji. Traje molitva. Scena može biti duža. U polusvjetlu, poluglasno, ritualizirana slika. Molitva završava sa pojačanjem svjetla. Ahmet Šabo polazi napolje, ali ga Avdaga Serdar laganim pokretom ruke upozori da treba ostati u džamiji.
KADIJIN PISAR: Po naredenju časnog i poštovanog kadi-efendije, čija su mudrost, ugled i pravednost nadaleko poznati… (klanja se prema kadiji, koji klima glavom)... u našoj kasabi pa i šire, zamolio sam najuglednije i najmudrije ljude da dodu na ovaj skup, na čemu im kadija, evo, od srca zahvaljuje..
KADIJA: Povod za skup je sitan i neznatan, ali je pravi razlog vrlo važan. I ja ću ga evo saopćiti, pa neka onda ovi mudri i učeni ljudi o tom pravično kažu šta misle. U našoj kasabi nedavno je boravio nekakav probisvijet… Ramiz... poznata ništarija koja za sebe govori da je student slavnog islamskog univerziteta Al Azhara, što je sigurno laž, a ako je može biti i istina, sramota je to za njega, a ne za Al Azhar. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. Poznata je otvorenost i gostoljubivost naše kasabe. Niko nema ništa protiv ni što je ta protuha držala ovdje nekakva predavanja. Riječ je svakom slobodna i svako ima pravo reći slobodno šta misli. Mi to nikome ne priječimo. Ali se taj bezvijernik i neznalica (kadija plane i podigne dotad miran ton) lajao po kasabi i ljudima govorio takve stvari koje se ovdje ne mogu ni ponoviti. Niko častan ne bi mogao ovdje izreći ono što je on govorio narodu o vlasti, kako je porok, kako je Aladinova lampa za budale, kako nema pravične i mudre vlasti, kako vlast treba rušiti, i kako narod to može, jer ga je puno. Napadao je zakone, vjeru, državu... (ponestane mu daha)
PISAR: …čak i presvijetlog sultana! Preko trideset dana pred punom džamijom taj je probisvijet… Ramiz... sipao otrov i laži, a niko, niko ne ustade da mu protivriječi, da napadne takvo huljanje, da ga spriječi da govori, da ga preda vlastima!
KADIJA: I sad se ja pitam, gdje su pravi vjernici? Gde je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo uspavani, pustili smo da nam najgori neprijatelj rovari i podriva, sije mržnju i laži. Da napada i blati....
HAFIZ ABDULAH: Jest, istina je, ima neprijatelja... na sve strane. Napadaju vlast, svetinje, udaraju u temelje carstva, osobito ovdje u Bosni… (Ahmet Šabo lagano se pridiže da bolje vidi Abdulah efendiju) Ali, ko je za njih kriv? Svi smi mi za to krivi, i krivac nije nigdje drugdje do ovdje medu nama. Gložimo se medu sobom, umjesto da smo složni, borimo se samo da za sebe prigrabimo što više vlasti, moći, od naroda smo se sasvim odvojili...
MULA ISMAIL: U ptianju je nepoštovanje vlasti, zakona, cara, uleme. A to sluti na kugu... ili kakvu drugu nesreću…
MULA JUSUF: Možemo li trpjeti takve zločine, možemo li dopustiti da svako govori šta hoće pred narodom u džamiji? A narod? Smijemo li ostaviti narod da ga zavode oni koji blate naše najveće svetinje, koji rovare...
HAFIZ ABDULAH: Zid je izmedu nas i naroda. Čudimo se što narod sluša naše neprijatelje, a kako može nas slušati? Kad smo mi pokazali da o tom narodu brinemo kao da je naša najveća briga? Krivica je u našoj vlastoljubivosti, pohlepi, oholosti…
MULA ISMAIL: Ovih dana po svu noć zavijaju psi. I to sluti na kugu!
HAFIZ ABDULAH: Samo za sebe prisvajamo pravo da mislimo, da sudimo, da sve znamo najbolje... Ničiji savjet ne primamo, svako mišljenje drugačije od našeg nemišljenja progonimo, zatiremo, osuđujemo...
MUDERIS NUMAN: Pogrešno je i grešno svako učenje kojemu vjera nije temelj i utočiste. Nema napretka bez slobode mišljenja i razgovora, ali samo ako je to mišljenje u okvirima Kur’ana, a govor ima u vjeri oslonac i ne sije zabunu u narodu! Grijeh je svaka sloboda koja je slobodna od božijih zakona!
ABDULAH EFENDIJA: ... gonimo krivce, ali prečesto gonime i one u kojima nema krivice, tjerajući ih da postanu krivci. Izmišljamo neprijatelje i tamo gdje ih nema, pa nam neprijatelji postaju i oni koji to ne bi bili. Velike riječi i svete razloge koristimo da namirimo svoje sitne račune...
ILIJAZ-EFENDIJA: Žao mi je, i stid me je, što dajemo toliko slobode, slobode za naše neprijatelje. Dopuštamo im da govore... pišu i misle ono što je našim svetinjama suprotno. Šta je radio muselin, šta su radili stražari dok je taj Ramiz govorio? Zatvori nam stoje prazni, a on gradovima govori i uči ko šta hoće!
HAFIZ ABDULAH: Okrutni smo, svirepi. Iz straha da se ne zamjerimo onima iznad nas. Surovošću naplaćujemo svoje poniženje, zločinima tjeramo svoj strah...
MUDERIS RAHMAN: Ramiz je napao vlast. To je učenje hamzevija, koji odriču svaku vlast, po kome svako treba o sebi da se brine, pojedinac je osnov i temelj, a zajednica ništa. Takvo je učenje besmisleno, jer svako vidi ništa ne fali narodu pod ovom vlašću.
KADIJA: Šta god vi o tom rekli, a govorite slobodno šta želite, bez obzira na moje mišljenje, ja neću dopustiti više da mi po mom kadiluku rove i vršljaju svakakvi samozvani studenti i učitelji. Čine zlodjela poganom riječju. I diraju u naše najveće vrijednosti i svetinje, a to se zna koje su. Makar da su se školovali i na Al Azharu! Naravno, vi, molim vas, recite svoje...
HAFIZ ABDULAH: Kako nam je Ramiz umakao? Narod ga je čuvao i sakrio. Zar vam to nije jasno? Narod je uz svakog ko je protiv nas, a to najviše govori o nama, kakvi smo i šta smo tom narodu. Taj narod nas mrzi, jer smo o zli gospodari.
KADIJA: (iznerviran stalnim upadicama Abdulah efendije) Abdulah efendijo, mi visoko cijenimo tvoje godine, učenost i ugled, pošturemo tvoje mišljenje... hvala ti. Ima ih još koji bi govorili.
ABDULAH EFENDIJA: (shvativši) Oprostite čestiti prijatelji ako sam bio suviše otvoren i neprijatan. Isuviše poštujem i sebe i vas da bih vam lagao, ili ćutao.
HAMZI EFENDIJA: Svrha je ovog skupa da zaoštri borbu protiv neprijatelja svih vrsta, ma ko oni bili i ma otkud dolazili. Nije Ramiz jedan, to treba otvoreno reći. Ima takvih Ramiza po Bosni i previše. Zar je trebalo dopustiti da do ovoga dođe? Nije li bolje spriječiti nego liječiti? Na našim granicama su neprijatelji, oni budno gledaju šta se ovdje dešava. Spremni su svaki trena da nas napadnu, šalju nam svoje ljude. A s neprijateljima se zna kako se postupa, u miru, kao i u ratu!
KADIJA: Bez obzira, na neka usamljena i pogrešna mišljenja, ovaj skup je ispoljio visoku svijest i opravdao moja očekivanja. Razlike u mišljenjima nije bilo, hvala bogu, a to ne je najvažnije, i to će nas jedinstvo samo podstaknuti na još veće napore u očuvanju onoga što nam je sveto. O svemu ovome ću obavijestiti valiju i više vlasti, a sada vam hvala i pozdravljam vas na polasku vašim kućama, kao prijatelje i ljude od čijih mudrih savjeta sam danas imao velike koristi. (pisaru nešto došapne, ovaj ode do Serdar Avdage i pokaže mu za Hafiz Abdulahom koji izlazi, sam. Avdaga klimne glavom, pisar ode. Avdaga prilazi Ahmetu Šabi)
AVDAGA: Da recimo tebi, Ahmete, dođe neko nepozvan u kuću, pa počne govoriti ne valja ti ovo, ne valja ti ono, te ovo ti je ovdje naopako, ono ondje ružno... bi li ga izbacio?
AHMET: Ta je drugo. Moje se ne tiče nikoga.
AVDAGA: Pa jest, drugo je, čim je tvoje. Svakom je svoje drugo. A to da se tvoje nikog ne tiče, tiče se. Eto, recimo, ti se oženi vlahinjom...
AHMET: Pa šta s tim?
AVDAGA: Ama ništa, brate lijepi, ništa, ali svijet ko svijet, priča, pomisliće prkosiš, kod tolikih muslimanki, a uz to još... njen je otac bio protiv države!
AHMET: Ako je bio, i platio je glavom za to. Ubili su ga. Nisam ga nikad ni vidio, a žena ni ne govori o njemu nikad.
AVDAGA: Ne zaboravlja se otac tako lako.,.
AHMET: Govoriš li to ti meni, Avdaga, da sam za nešto kriv?
AVDAGA: Ama polako, brate lijepi, polako. Svak je za nešto kriv. Samo čovjek s manom, mora da pazi šta radi, ili bolje, da radi što treba... pa je sve lijepo i u miru...
AHMET: A šta to treba?
AVDAGA: Pa, eto, taj Ramiz… bio ti je prijatelj?
AHMET: Nekoliko puta smo razgovarali...
AVDAGA: O čemu?
AHMET: O pjesmama...
AVDAGA: Kakvim pjesmama?
AHMET: Raznim... o duši, kako miriše, poeziji, o ljudima…
AVDAGA: Kojim ljudima?
AHMET: Davno mrtvima... pjesnicima.
AVDAGA: Ja... baš o pjesnicima. Čuj, Ahmete Šabo, najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro. Ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odrani... A može biti da sam sve to uobrazio… opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva... više je strahova i razgovora sa sobom, čudnih…
AHMET: O čemu ti to, Avdaga?
AVDAGA: Nešto mislim, ti viđaš tog tvog Ramiza, mogao bi mi kadgod dojaviti šta priča, koliko da znam...
AHMET: Serdar-Avdaga, u zadnje vrijeme nešto me često boli glava, ništa ti ne mogu upamtiti...
AVDAGA: Ne moraš pamtiti, zapisuj!
AHMET: Što ne zapisuju kadijini ljudi?
AVDAGA: Njih bi prepoznao, drugačije bi pred njima govorio.
AHMET: Ne mogu to, Avdaga.
AVDAGA: Nećeš?
AHMET: Ne mogu. Nisam ti ja za taj posao.
AVDAGA: Svako je za taj posao. Ko ne može, znači neće. Dobro, Ahmet Šabo, ja sam lijepo pitao... šta reče, kako ti žena?
AHMET: Nisam rekao.
AVDAGA: Pa, kako je?
AHMET: Dobro je.
AVDAGA: E, pa još čemo se mi vidjeti Ahmete... Alah-emanet.
AHMET: Alah-emanet, Avdaga.
(mrak)
Ahmet stoji sam u slabom svjetlu, Ramiz kao sjećanje prolazi mimo njega.
RAMIZ: Među živim ljudima sve se može desiti.
AHMET: Neću da mislim o tebi, Ramize. Neću, ni o Avdagi.
RAMIZ: Prijetio ti je? Tukao?
AHMET: Avdaga-serdar nikog ne tuče. Nikad.
RAMIZ: Nego šta radi?
AHMET: Ubija.
RAMIZ: Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj, a velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi i da preživjelima piju krv… i ti si bio u ratu?
AHMET: Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, nego što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o zvjerstvima jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni slaviti, ni žaliti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
RAMIZ: Koliko žrtava donese jedan poraz, a koliko tek pobjeda… Pobijeno je mnogo miliona. Mir s njima. Njihova užasna smrt izgleda mi prosta u poređenju sa sudbinom onih kojima je ostavljen život, ubijajući im srca i duše... A možda i nije teško izbjeći smrti? Mnogo je teže izbjeći nevaljalstvu, jer je ono brže od smrti…
AHMET: Vidio sam toliko smrti da mi je moje vlastiti izbavljenje izgledalo kao neočekivan poklon... Živim u stvari, svoj drugi, tuđi, poklonjeni život.
RAMIZ: Otišao si u rat mlad bez ikakva iskustva, pošten kao i većina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otišao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Još više te zbunila surovost u životu bez rata. Mislio si, rat je strašan, ali zašto i život u miru?
AHMET: Gledam sebe... tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio on što sam sad...
RAMIZ: Avdaga ti ne prijetio?
AHMET: Zašto stalno prijete? Zar ljudi nisu dovoljno ustrašeni?
RAMIZ: Što je više straha, više je reda.
AHMET: Boje li se oni?
RAMIZ: Vidimo ih u snazi, u sili, u moći, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugih, od većeg, od manjeg, od pametnijeg, od prkosnijeg, od vještjieg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene riječi, od svega, svega, svega…
Ramiz nestane, Ahmet potrči i upadne u naručje Tijani.
TIJANA: Muče te noćne more? Strašni snovi?
AHMET: Muči me neizdrživ bol, i bijes zbog ljudske nemoći da se suprotstavi nesreći... i zločinu. U ratu ih nazivamo junacima, u miru su samo ubice... da li se uzaludno borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Zašto ne možemo spoznati te tajne, Tijana?
TIJANA: Spoznajemo ono što možemo... testijom ne možeš zagrabiti cijelo more, ali i ono što zagrabiš, i to je more. Misli o tom kako je noćas vedro nebo, puno zvijezda i kako zemlja miriše...
AHMET: Teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. Govori mi... bilo šta... stihove iz Kur’ana...
TIJANA: “Neki ljudi govore: ili vjerujemo u Allaha!
i Sudnji dan.
Ali oni nisu vjernici. Oni pokušavaju prevariti Allaha
i one koji vjeruju.
Oni varaju sami sebe.:
A to ne shvataju.
Ahmet je čvrsto zagrli, vode ljubav. (mrak)
Mula Ibrahim i Ahmet u Mula Ibrahimovoj pisarnici. Sjede i pišu.
MULA IBRAHIM: Noćas su našli Abdulah-efendiju. Mrtvog.
AHMET: Od čega je umro?
MULA IBRAHIM: Od riječi.
AHMET: U džamiji?
MULA IBRAHIM: Govorio je iskreno.Eno ih, sviju, kod njega u kući. Kadija je optužio hajduka Bećira Tosku za ubistvo i izdao nalog da ga traže.
AHMET: Otkud Bećir Toska usred kasabe? Zar se ne krije po brdima? I što bi Abdulah-efendiju? Misliš li da će im narod povjerovati?
MULA IBRAHIM: Narod će svakome u sve povjerovati...
AHMET: Kako se usuđuju? Svako zna...
MULA IBRAHIM: Ako vi sumnjate u ono što smo objavili, onda vi načinite jedno poglavlje slično i pozovite svoje bogove za svjedoke... ako ovo ne učinite, a sigurno nećete, onda se čuvajte vatre čije su gorivo ljudi i kamenje, ona je predodređena za nevjernike
AHMET: Obraduj one koji vjeruju i rade dobra, i to iste stoji u Kur’anu.
MULA IBRAHIM: S njima se ne možeš nadmudrivati, ni Kur’anom. Jači su.
AHMET: Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti, Mula-Ibrahime ako se budem uvijek bojao?
MULA IBRAHIM: Smiri se. Sve će proći. Sve jednom prođe.
AHMET: Ali kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je utjeha u tome da sve
prođe? (ćuti) Pa ipak, proći će. I evo, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.
MULA IBRAHIM: Sve ljudsko ipak ne umire.
AHMET: Kad mi je teško, bježim u samoću. Kad mi je još teže, tražim dobre ljude... pun je svijet nesreća. Znam, tiču nas se samo naše, ali zar i tuđe nisu naše? Spas je u osvajanju ljubavi
MULA IBRAHIM: Jedno je znati šta je dobro i pametno, a sasvim drugo i činiti što je pametno. A možda je najveća mudrost u životu, znati pronaći pravu ludost.
Mula Ibrahim odlazi. Ahmet potrči i padne u naručje Tijani.
AHMET: Sve padne s mene, kao haljina,kao oklop, i ostaje samo ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek...
TIJANA: Dobro je tako. Iskustvo i mudrost su nevolja, a ne prednost…
AHMET: Toga dana, u ruskoj zemlji, kad se to desilo, nije bilo bajaktara, a ja sam bio na straži. Sačekali su me namračeni, s nekim zluradim sjajem u očima... idu u staju, rekli su. Dvoje djece čučalo je kraj vrata kolibe. Na zemlji je ležala žena. Ibrahim Paro je ustajao, stresao od slame i paučine, pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je ležala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, čekala je da sve prođe… Lice joj blijedo, oči zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Užas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oči i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se da je umirim, ne boj se, neću ti ništa... u očima joj je sijevnula mržnja, odgurnula mi je ruku, pljunula mi je u lice. Ja sam tu ženu najteže povrijedio, teže no svi ostali. Stariji od dvojice sinova berbera Srliha s Alifakovca sutradan se zaklao britvom, od uha do uha, bol je sigurno bio strašan, ali on nije ni zastenjao... bili smo petnaest koraka udaljeni od njega, ništa nismo čuli…
TIJANA: Dobro je... prošlo je... smiri se.
AHMET: Možda bi mi Avdaga platio, dobro… možda bi ti voljela da imam kakav posao...
TIJANA: Nemoj da prigovaraš sebi. Ništa nam od njih ne treba. Živjećemo sirotinjski kao i do sada, mrziće te, mrzićemo i mi njih. Obećaj mi da ćeš se čuvati, zbog mene... Moga oca su ubili…
AHMET: Čuvaću se… obećajem,
Tijana ga grli, kao dijete, zaštitnički, uzima ga u naručje, kao malo dijete, miluje ga.
U priviđenju idu slike iz Hoćina, s bojišta. Goli do pojasa, sa isukanim sabljama, vojnici gaze kroz rusku močvaru. Pred njih istrči prestravljena žena, Ruskinja. Bacaju se na nju. Zvuk bubnjeva i truba sa bojišia. Bojni pokliči. Tijana trči između vojnika i nekog traži. Nestaje iza scene. Ahmet se budi s krikom. Mula Ibrahim nad njim.
AHMET: Šta... šta se desilo?
MULA IBRAHIM: Sad je dobro… žena ti je pobacila…
(Mrak)
Mula Ibrahim i Ahmet Šabo u Mula Ibrahimovoj pisarnici, pišu.
MULA IBRAHIM: Smirila se. Hrabra je to žena i jaka. Kad su joj oca ubili... znaš li zašto je ubijen?
AHMET: Nešto oko braće Morića. Morao je bježati. A onda se sve zaboravilo. Samo dvadeset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braća Morići, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. U sjećanju i pjesmama porasli su od zločinaca do heroja i u plitkoj pameti do pravednika... A Tijanin otac, kad su ga nekakva muka, ili tuga, ili kakva ljubav dovpli krišom u rodni grad, odmah je uhvaćen. Njemu nisu zaboravili. Odveden je u tvrđavu i zadavljen. Zbog nečeg što su svi već zaboravili.
MULA IBRAHIM: I Ramiza su odveli u tvrđavu. Uhvatili i odveli...
AHMET: Čuo sam...
MULA IBRAHIM: Možda je već i...
AHMET: Nije. Kadiji treba suđenje, proces, trebaju mu talambasi. Da pokaže moć. Da zastraši. Priprijeti, utvrdi se
MULA IBRAHIM: U svakom slučaju, zna se njegovo.
AHMET: Zna se svačije.
MULA IBRAHIM: Možda je njegova pobuna mogla i uspjeti. Narod je sit ovih, poklao bi ih...
AHMET: Poklao bi, eto vidiš, na nasilje bi uzvratio nasiljem. Zar bez nasilja nema ni dobra. A i ta pobuna, čemu? U slucaju pobune, vođe, recimo Ramiz i ljudi uz njega, stekli bi nakakav ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi, nakon pobjede, živjeti od tih zasluga, one bi svakim danom postajale sve veće, njihov ugled se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, imali novu, možda i goru. U svakom slučaju pohlepniju, jer su ovi sadašnji već nagrabili dosta, onima bi se tek valjalo skućiti i zaimati. To je istorija vlasti od pamtivijeka, sve se ponavlja. Od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek, i zauvijek.
MULA IBRAHIM: Amin. Govoriš kao Ramiz.
AHMET: Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo gube razbor, i niko na vlasti nije trpeljiv, jer mrzi promjenu.
MULA IBRAHIM: I ti eto propisuješ, kako jest, kako mora biti... a život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da to što biva uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog samog grijeha.
AHMET: Eno Šehage Soče!
MULA IBRAHIM: Opet je bio u Venediku. Šta li ima u tom Venediku da Šehaga malo-malo, pa u Venedik... AHMET: Ne podsmijevaj se. Otkad su mu sina ubili, bježi u taj Venedik, a mogao bi tako bilo kuda, bježeći... sigurno uvijek misli da će tamo naći nešto čega ovdje nema.
MULA IBRAHIM: Onda je on nesrećan ako misli vazda da mu je nafaka negdje drugdje, gdje on nije.
AHMET: Nesrećan jeste. I pošten. I dobar.Valjda to ide zajedno.
(Dolazi Šehaga Sočo sa svojim pratiocem Osmanom Vukom)
AHMET: Merhaba Šehaga.
MULA IBRAHIM: Mašalah, ti opet bi u Venediku.
ŠEHAGA SOČO: Merhaba… Nema te Ahmete Šabo... nema te da navratiš.
AHMET: Kod tebe, moj Šehaga, navraćaju kadije i muftije, valije i muselimi, imami i koliko je god uleme, šta će ti siromah kakav sam ja? Vidi li se da nedostajem među njima?
ŠEHAGA: Oni meni dolaze da vide koliko ću još živjeti , jesam li već pri kraju, koliko sam od prošlog Bajrama onemoćao i propao, da odmjere koliko sam im još opasan i na smetnji, da se međusobno odmjere, ispitaju, a s tobom čovjek može razgovarati. Vidi se da te nema među njima. Nema puno ljudi s kojima se može razgovarati, Ahmete Šabo, većina ili samo govori, ili samo sluša.
AHMET: Hvala ti Šehaga na lijepoj riječi.
ŠEHAGA: Dođi sutra kod mene. Bajram je. Biće puno svijeta. Svi oni koje si nabrojao i koje nisi stigao nabrojati. Dođi i i ti. Volio bih da dođeš. Alah emanet. (Odlazi. Osman Vuk se osvrće prema njima koji ostaju)
MULA IBRAHIM: Ne biva često da Šehaga zove nekog na Bajram. Obično mu sami dolaze udvorički, ponizno, kao psi koji traže kosti i priliku da ga rastrgnu...
AHMET: Možda me zato i zove. Ne znam hoću li otići. Tijana je još slaba.
MULA IBRAHIM: Moja žena će je čuvati. Ne odbija se poziv Šehage Soče. A i uvrijedio bi ga.
(mrak)
Tijana leži. Ahmet nad njom, drži je za ruku, miluje po licu, ona pruža ruke ka njegovom licu, ne dodiruje ga...
TIJANA: Šta ti je? Biće djece... još. Oprosti... znaš da bih htjela da ti budeš sretan...
AHMET: Ćuti. Neka si ti meni živa. Potapa me strah kao voda. Opkoljen sam strahom, kao plamenom i potopljen njime, kao vodom... Šta je sa mnom? Niti mogu da napadam, niti mogu da se branim. Ja sam talambas po kome biju, ali nekakav nijemi i gluhi talambas koji niti sam ječi niti koga saziva.
TIJANA: Smiri se. Idi sutra na Bajram kod Šehage Soče. Među ljudima je lakše… pričaćeš, našaliti se, zaboravićeš.
AHMET: Šta ću ja među tim ljudima? Šta ću ja tamo? Šta će iko igdje?
TIJANA: Ako ja umrem, kako ćeš ti ostati sam?
AHMET: Ti...
TIJANA: Ako umrem, hoćeš li misliti na mene? Hoćeš li se opet oženiti? Hoćeš, sigurno. Bol za ženom je kao udarac u lakat, žestok, ali brzo prođe. Svi se ožene...
AHMET: Ostavi se takvih razgovora, molim te.
TIJANA: Hoćeš li se oženiti ako umrem?
AHMET: Neću se oženiti.
TIJANA: Zar si toliko nesrećan sa mnom da više ne bi ni pomislio ženidbu, opet?
AHMET: Umro bih od tuge... tako te volim.
TIJANA: Oženio bi se ti, ne bi mnogo prošlo od moje smrti...
AHMET: A ti, da li bi se udala kad bih ja umro?
TIJANA: Molim te, ne šali se time!
AHMET: Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. Uostalom, zašto da mislimo o nečemu što će biti za pedeset godina.
TIJANA: Biće prije... mnogo prije. Osjećam... i bojim se.
(mrak)
Kod Šehage Soče. Bajramsko slavlje. Pred kućom, kod šadrvana, Šehaga, Ahmet Šabo, malo podalje Osman Vuk.
ŠEHAGA: Veliš, ubili...
AHMET: Ubili.
ŠEHAGA: A zašto bi neko ubio dobrog starog hafiz Abdulaha?
AHMET: Zbog riječi.
ŠEHAGA: Jest, riječ je barut... lako plane.
AHMET: Riječ je otrov. Od nje počne svakakvo zlo. Ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje gdje jeste, nego se kotrlja i usput raste, a kamoli u džamiji…
ŠEHAGA: Kakvoj džamiji?
AHMET: Abdulah-efendija govorio je u džamiji.
ŠEHAGA: On vazda govori. Mudro govori.
AHMET: I ovaj put je mudro govorio. O Ramizu. Kadiji se nije dopalo...
ŠEHAGA: O Ramizu je govorio? I o vlasti? Onda... su ga ubili. Zar i njega? Sina su mi ubili... sad i najboljeg prijatelja kojeg sam imao u životu... sve su mi ubili...
AHMET: Mnoge su ubili... i mnoge će još pobiti.
ŠEHAGA: Zlikovci. Hiljadu smrti su zaslužili. Osmane! Naći ću krivca. Naplatiću. Šehaga Sočo ne ostaje nikom dužan.
AHMET: Nikad? (Osman se trgne, Šehaga se ukoči) I da osvetiš Abdulah efendiju nećeš ga povratiti. Ni sina nećeš povratiti.
ŠEHAGA: Umro bih od sramote ako bih zaboravio prijatelja…
AHMET: Učini nešto korisnije. Spasi živog čovjeka. Mladog Ramiza će ubiti.
ŠEHAGA: Ubiće sve poštene.
AHMET: Nisi spasio sina, spasi Ramiza!
(Osman skoči, Šehaga se trzne, pokrije rukama lice, Osman krene da odvede Ahmeta, Šehaga ga lakim pokretom ruke zaustavi)
ŠEHAGA: Zašto si to rekao?
AHMET: Ramiz će umrijeti nevin!
ŠEHAGA: Je li moj sin bio kriv? Zar je na njemu bilo krivice? Nije još ni vino, ni ženu nije okusio.
AHMET: Zato ti i govorim. Ramiz nema oca. Nema nikoga ko bi mu mogao pomoći.
ŠEHAGA: Kako mu ja mogu pomoći?
AHMET: Ti sve možeš.
ŠEHAGA: Da sam sve mogao... tada, kao što sada možda sve mogu…
AHMET: Da nije bilo te nesreće, nikad ne bi postao moćan. Jer si dobar, a takvi se na čuvaju, tek poslije nesreće postaju moćni... a tada sve mogu. Valija ti je prijatelj, traži da ga pusti.
ŠEHAGA: Prijatelj. Ne smije. Valija se boji vezira kao što se kadija boji valije. Ne smiju jedan od drugog.
AHMET: Ramiz ima majku… staru, nemoćnu… ako ga ubiju…
ŠEHAGA: Majku ima, veliš? Pa što nije na nju mislio kad se igrao s vatrom i vukao Šejtana za rep? Djeca ne misle nikad na sreću svojih roditelja, samo na sebe misle…
AHMET: Pobogu Šehaga, pa zar ni mrtvom sinu ne možeš da oprostiš?
ŠEHAGA: Pasiji sine... zašto mi sve to govoriš... zašto me ranjavaš? Šta hoćeš od mene? (nakon pauze) Nije trebalo to da mi kažeš.
AHMET: Zbog tebe govorim. Pomiri se s njim. Pomiri se sa sobom. Mrtvog ga prihvati s tugom, a ne s bijesom. Mladi ljudi čine ludosti jer žele nemoguće. Kao tvoj sin, kao Ramiz…
ŠEHAGA: Jesi li prijatelj s tim čovjekom?
AHMET: Nisam. Jedva se poznajemo.
ŠEHAGA: Zašto se onda zalažeš za njega?
AHMET: Zažto što nema ko drugi, zato što mu je potrebna pomoć, zato što je nevin i pošten, treba li dobročinstvu zašto, Šehaga?
ŠEHAGA: I tebi treba pomoć. Očekivao sam da ćeš o sebi govoriti, da ćeš nešto za sebe tražiti...
AHMET: Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teže.
ŠEHAGA: Lud li si, bože moj. Sve što valja u ovoj kasabi ludo je. Moj sin, ti, taj Ramiz…
AHMET: Lud je zato što ne misli o sebi nego o drugima. Treba li zbog toga da umre?
ŠEHAGA: Je li vlasti, onima (pokazuje na goste u kući) mnogo stalo do njegove glave?
AHMET: Mnogo. Opeklo ih je što je govorio.
ŠEHAGA: Kako bi bilo da im ga otmemo iz tvrđave? Pocrkali bi od bijesa, da mi je samo vidjeti kadijino lice kad mu jave da je otet, i kad to bude morao javiti valiji, a ovaj dalje... Osmane!
OSMAN VUK: Tu sao, čestiti Šehaga.
ŠEHAGA: Vidi, imamo jedan posao svršiti.
OSMAN: Slušam te, Šehaga.
ŠEHAGA: Valja nam jednog čovjeka oteti iz tvrđave. Možeš li?
OSMAN: Imaju četiri načina... ja sam za najskuplji, jer je najsigurniji i najbrži.
ŠEHAGA: Dobro. (Osman odmah otrči kroz baštu) Jesi li probao baklavu?
AHMET: Hvala, Šehaga, nije mi do baklave.
ŠEHAGA: Probaćeš, kući, sa ženon. Poslao sam po sluškinji nešto, nećeš zamjeriti ako je malo...
AHMET: Hvala Šehaga, nije trebalo.
ŠEHAGA: Hoćeš li možda mlijeko?
AHMET: Hvala ti, Šehaga, najradije bih kući. Žena mi je još slaba, a tebi hvala na svemu...
ŠEHAGA: A grlješiš što nećeš mlijeko.
(mrak) Tijana i Ahmet zagrljeni.
TIJANA: Šehaga je poslao svašta... sluškinja je jedva dovukla. Sve sam podijelila komšijskoj djeci...
ne treba nam milostinja, ni od dobrih liudi.
AHMET: Nije to milostinja. To je običaj.
TIJANA: Običaj je i djecu darovati za Bajram.
AHMET: Dobro si učinila. Zdravije je leći bez večere.
TIJANA: A djeca, obradovala se...
AHMET: Luda li si, bože moj... sve što u ovoj kasabi valja ludo je...
San. Hoćinske močvare. Vojnici sa isukanim sabljama vuku se kroz močvaru. Silovana Ruskinja podiže se iz blata. To je Tijana. Ahmet se budi s krikom.
TIJANA: Stražari svu noć trče kroz čaršiju.
AHMET: Bajram je.
TIJANA: Nije to... nešto je u tvrđavi…
AHMET: Šta bi moglo biti u tvrđavi?
TIJANA: Kažu da su oteli Ramiza.
AHMET: Iz tvrđave ni ptica ne može izletjeti.
TIJANA: Ramiz jeste.
AHMET: Onda uzalud trče.
TIJANA: Ahmete, da tebe ne upletu?
AHMET: Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu?
TIJANA: Jesi li siguran da ti ne može ništa biti?
AHMET: Ne brini. Igru igraju veći od nas. Puno veći.
TIJANA: Veći igraju, manji plaćaju.
AHMET: Ovaj put nisi u pravu.
TIJANA: Dao bog da nisam u pravu. Nikom ne pričaj što znaš.
AHMET: Nisam lud.
TIJANA: Taj Osman Vuk, ne zovu ga džabe Vukom. Izgleda kao hajduk. Samo on je to mogao, onakav…
AHMET: A dopao ti se taj hajduk?
TIJANA: Hajde, ne budali.
AHMET: E, nije on. Cijelu noć je pio u Šehaginoj kući, preko puta kadije i njegovog pisara.
TIJANA: Možda je izašao, pa se opet vratio?
AHMET: Nije izašao.
TIJANA: Ko je onda?
AHMET: Ne znam.
TIJANA: Hvala Bogu pa ne znaš.
AHMET: Ne zna ni kadija.
TIJANA: Toga me nije strah…
AHMET: Šta to šapućeš?
TIJANA: Izgleda da sam trudna...
AHMET: Šta govoriš?
TIJANA: Ne znam. Bojim se.
AHMET: Čega se bojiš?
TIJANA: Ne znam. Svega... (u sobu upada Avdaga Šerdar)
AVDAGA: Sabah-hajrosum.
AHMET: Kojim dobrom, Avdaga, pa ti u noju kuću?
AVDAGA: Nije dobro. Jad je.
AHMET: Kakav tebi jad, Avdaga?
AVDAGA: Čudni ste vi ljudi.
TIJANA: Zašto smo ti čudni Avdaga? Zato što smo sirotinja? Što od nas nikog nije zaboljela glava, što nikom zla nismo učinili, što mirno podnosimo nepravdu koju nam činio, šta bi trebalo da učinimo, i kome, Avdaga, pa da tebi ne budemo čudni?
AVDAGA: Pobugu, ženska glavo, kud ti ode... Ja jezika ti, ubrani me Bože, kako ti moj Ahmete ovo izdržiš...
TIJANA: Jesmo li ti čudni što nam u kuću dolaze siroti i čestiti ljudi? A vidiš, Avdaga, kad nas je zadesila nesreća, baš su nam se oni našli. Poskapavali bismo da nam ne bi njih.
AVDAGA: E, to sam baš nešto i ja mislio. Vi... niste baš bogati...
TIJANA: Reci slolodno da smo sirotinja. Je li to grijeh? Ili krivica?
AVDAGA: Sirotinja nije ni grijeh, ni krivica, ali je sramota. I muka. A nudio san tvom mužu mjesto... ni je da nisam htio pomoći.
AHMET: Neću da upropastim čovjeka, Avdaga, hvala ti.
AVDAGA: On je sebe svakako upropastio, šta ti tu možeš....
AHMET: Šta onda hoćeš od mene?
AVDAGA: Ništa. Samo mi ne ide u glavu… biti ovolika sirotinja, a odbiti onakvo mjesto...
AHMET: Najteže je Avdaga, objasniti ono što je najjednostavnije. Da li bi ti, Avdaga, ubio čovjeka samo zato da mu uzmeš konja ili imanje?
AVDAGA: Ne bih, Bože sačuvaj.
AHMET: Pa zašto misliš onda da bih ja to učinio?
AVDAGA: To je drugo. Ja sam tebi, Ahmete Šabo, za ono malo usluge ponudio mjesto bibliotekara. Ti si čovjek od knjiga, a tamo ti stoje onoliko... niko ih ne čita. Je li mjesto lijepo, jest. Je li za tebe ko stvoreno, jest.
AHMET: Zar ne misliš da je grijeh starog bibliotekara izbaciti u onim godinana iz službe?
AVDAGA: Mehmed-Seid nije više ni zašta. Ionako od onolikog hašiša ne zna više gdje sjedi... ni šta radi.
AHHET: Ti sigurno misliš da nije grijeh ni Ramiza ubiti?
AVDAGA: Šta ja imam da mislim? To će drugi odlučiti. Moje je bilo da ga doveden u tvrđavu.
AHMET: A zašto? Jer je neko tako naredio?
AVDAGA: Ramiz je opasan po državu!
AHMET: Ili za nekog ko misli da je država. Ko hoće da je država.
TIJANA: Je li moj otac imao na sebi krivice? Ubili su ga. Je li sin Šehage Soče inao krivice? Ubili su ga. Tebi je to, Avdaga, svejedno. Narede ti, ti ubiješ. A bojiš li se da bi neko mogao nekom narediti da i tebe, jednog dana, bez krivice, bez ikakva grijeha, ubije?
AVDAGA: Uh, jezika, ubrani me bože. Hvala Bogu te se na nikad nisam ženio. Niti ću, ako mi Bog da pameti odsad ko i dosad. Pomenu ti Šehagu Soču? Šta ti imaš s njim?
AHMET: Šta bi ti volio da čuješ?
AVDAGA: Ništa, ja ionako već sve znam.
AHMET: Šta znaš, Avdaga?
AVDAGA: Šta bi ti sad volio da čuješ?
AHMET: Ništa. Pitam onako.
AVDAGA: Ništa se ne izgovori onako. A i ti sve znaš, Ahmete Šabo?
TIJANA: Zašto okolišaš, Avdaga? Reci što hoćeš.
AVDAGA: A lijep onaj Osman Vuk... znate ga. Kršan. Mogao bi svašta onakav počiniti. Što niko drugi. Gdje li sinoć bi Osman?
AHMEI: A gdje bi nego na Bajramu kod svog gospodara.
AVDAGA: A gospodar mu... bogat. I moćan. Može on, moj Ahmete, što valija ne može. Samo, znaš kako kažu, ničija nije do zore...
TIJANA: To si dobro rekao Avdaga. Baš ničija.
AVDAGA: Veliš, bio svu noć na Bajramu? Znam ja to... kao što i ti znaš, Ahmete. A znam još nešto, što i ti znaš, Ahmete Šabo. Dugo ja radim ovaj posao... svakakvih sam se nagledao.
AHMET: Kad sve znaš, šta ću ti ja?
AVDAGA: Hajde, domisli se... ne moraš odmah, do večeras... Alahemanet Šabo... pasja ti je žena. Hvala Bogu, te se ja ne oženih...
Tijana zagrli Ahmeta, brzo, očajnički.
TIJANA: Idi, javi Osmanu Vuku.
AHMET: Vidjeće gdje idem.
TIJANA: Sad je svejedno. Ne gubiš ništa. Dobijaš... možda.
AHMET: Ne boj se. Odoh do Osmana Vuka…
Ahmet i Mula Ibrahim u pisarnici. Stoje.
MULA IBRAHIM: Šehaga Sočo otvoreno je krenuo protiv kadije. Išao je i valiji da spriječi kadijino unapređenje. Kadijini ljudi sad će uzvratiti udarac.
AHMET: Bez dokaza ne mogu na Šehagu. Suviše je jak. Otkud im dokazi?
MULA IBRAHIM: Za nešto će već naći. Avdaga serdar znao je svakome neku manu, neku krivnju, neki grijeh,
samo je neke puštao, i čekao dok mu zatrebaju, neke odmah ubijao...
AHMET: Avdaga je najpošteniji od njih. Kao divlji vepar, napada ne misleći zlo. Najgluplji i najpošteniji od njih. Radi svoj posao. I ne misli. Samo je neprijatan....
MULA IBRAHIM: Bio je neprijatan… ubili su ga.
AHMET: Avdagu serdara? Ubili? Ko? Gde?
MULA IBRAHIM: Eno čitava čaršija sano o tom priča. I o Šehaginom ratu sa kadijom.
AHMET: Ama, ko ga je ubio ?
MULA IBRAHIM: Bećir Toska.
AHMET: Ama, otkud Bećir Toska s planine u kasabi?
MULA IBRAHIM: Bio je i kad su Abdulah-efendiju ubili, sjećaš li se?
AHMET: Koga će optuživati za svoja međusobna ubistva kad jednon uhvate Bećira Tosku i njegove hajduke?
MULA IBRAHIM: Zato ga i ne gone. Treba im hajduk Bećir Toska, više od svih zakona i propisa.
AHMET: Oprosti, sada moram biti malo sam sa sobom...
MULA IBRAHIM: A kadija... sad neće moći na Šehagu. Može se samo još Bogu moliti da ga valija ne otjera iz Sarajeva u kakvu goru kasabu.
AHMET: Ima li gore, Mula Ibrahime?
Mučna pauza, ćutanje. Mula Ibrahim sjede i pregleda neke papire. Ahmet stoji, neugodna mu je situacija.
AHMET: A za ono što se desilo na sijelu kod hadži-Duhotine… Što sam pričao o Ramizu, vlasti, Abdulah efendiji... o ratu i Hoćinu... nisam kriv. Malo sam bio popio, malo ljut, i eto, izgovorio što nije trebalo... Ti znaš da me istu noć, na povratku kući, neko nepoznat pretukao, do krvi. Žao mi je... zbog tebe, zbog mene samog, a i zbog nekih ljudi koji su tamo bili. Danima sam ležao bolestan od tih batina, u mraku…
MULA IBRAHIM: Šta možermo. Desi se.
AHMET: Vidim, radnju si popravio.Malo si uredio. Sad će nam biti ugodnije raditi, je l’ da?
MULA IBRAHIM: Da, malo sam popravio, obnovio.
AHMET: A ko su ti ona dva momka što pišu, tamo?
MULA IBRAHIM: Morao san da ih uzmem. Zbog posla.
AHMET: Zar posla toliko ima?
MULA IBRAHIM: Ima, hvala Bogu.
AHMET: Mnogo nevolja, pa velika zarada od ljudi kojima treba napisati kakvu molbu, žalbu, tužbu, pismo…
MULA IBRAHIM: Tako nekako. I to neko mora raditi.
AHMET: A ja? Gdje ću sjediti?
MULA IBRAHIM: (ustaje) Ti, bogami, nećeš imati gdje...
AHMET: Kako to? Ne razumijem.
MULA IBRAHIM: Pa vidiš, nisi dugo dolazio, i ja sam zaposlio onu dvojicu tamo. Mislio sam da si našao kakav drugi posao, bolji, priličniji tvom znanju i pameti...
AHMET: Kakav drugi posao? Znaš da sam ležao, bolovao… pretučen…
MULA IBRAHIM: Ama, odakle bih znao? Ne dolaziš, ništa ne javljaš, a mušterije navalile, ko za inat...
AHMET: I tako Mula Ibrahime, otpuštaš me?
MULA IBRAHIM: Nisam mislio da te otpustim. Vidiš i sam da je tako nekako ispalo.
AHMET: Ispalo je kako su drugi htjeli.
MULA IBRAHIM: (neugodno mu je, opet sjeda, prevrće neke papire) Ne dolaziš, ne javljaš se, a mušterije navalile…
AHMET: Kao za inat. To si već rekao. Jasno mi je.
MULA IBRAHIM: Daću ti jednu... dobro, dvije dobre plate, dok ne nađeš neki posao…
AHMET: Priličniji mom znanju i pameti. I to si već rekao. Hvala, ne priraan milostinju.
MULA IBRAHIM: Nije milostinja. Dajem zbog starog prijateljstva.
AHMET: Samo nemoj o prijateljstvu.
MULA IBRAHIM: Molim te uzmi. Zaslužio si ti to.
AHMET: Kad sam te kod Hoćina ranjenog izvukao iz nabujalog Dnjestra? Nisam to tada radio da mi sad platiš za spašeni život. Ne vjerujem da si ovo sam snislio, Mula Ibrahime.
MULA IBRAHIM: Oprosti…
AHMET: Srećan ti ostanak, dobri čovječe, koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Teško onim tvojin ćosavim pomoćnicima, oni te nisu izvlačili iz Dnjestra rizikujući svoj život, njima ne duguješ ništa. Dobro. Naredili ti da ne istjeraš. Vidiš, ja još mislim dobro o tebi, i želim ti da se nekad probudiš usred noći, da
dugo sjediš u postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
MULA IBRAHIM: Oprosti…
AHMET: Samo je Božije da sudi i opraštao. Alahemanet, prijatelju.
MULA IBRAHIM: Alahemanet, Ahmete.
(Ahmet odlazi, polako, u dubinu scene, u fantazmagorično osvjetljenje. Mula Ibrahim ostane na sceni u jakom žutom svjetlu koje se na njemu polako smanjuje i ugasi, mrak)
Venecija, raskošni karneval napolju, šarenilo, muzika, sjaj, veselje, maske i kostimi plešu ulicama. U sobi Šehaga Sočo, uz njega Ahmet Šabo, malo podalje Osman Vuk, gleda kroz prozor.
AHMET: Još ne znam, Šehaga, šta mi bi da te poslušam i pođem s tobom u ovoj Venedik.
ŠEHAGA: Da vidiš da ima i ovakvih ljepota na svijetu.
AHMET: Je li uvijek ovako u Venediku?
ŠEHAGA: Gotovo uvijek.
AHMET: Zato ti putuješ svake godine...
ŠEHAGA: Volim Venedik. Veseo je, šaren, bogat, naročito u vrijeme karnevala.
AHMET: A kad nema karnevala, mora da je tmurno i tužno kao kod nas?
ŠEHAGA: Kod nas je uvijek tmurno i tužno.
AHMET: Ne voliš Bosnu?
ŠEHAGA: Ne volim.
AHMET: Pa što se ne preseliš u Venedik. Novaca imaš...
ŠEHAGA: Možda bih i njega mrzio. Bolje je ovako. Vidi karneval, zar nije lijepo?
AHMET: Jeste. Ipak, jedva čekam da se vratim u Sarajevo.
ŠEHAGA: Šta ćeš tamo? Šta će iko tamo? Šta ima tano? Kad god tamo kreneš, uranio si s polaskom... nije mi dobro. Umoran sam od puta. Godine nikom ne praštaju. A i stomak ne boli.
AHMET: Zašto svako godine dolaziš u Venedik... put je dug.
ŠEHAGA: Bio san ovdje sa sinon... volin karneval. Dovolno je tri dana u godini staviti masku na lice i biti ono
što hoćeš. Nema zabrana, sve je dopušteno, mi to ne umijemo...
AHMET: Nije ti dobro, Šehaga?
ŠEHAGA: Bio sar ovdje sa sinom... tri noći smo proveli na ulici, s maskama... za osamnaest godina što je preda mnom rastao u Bosni nikad ga nisam video tako veselog, tako lijepog, obradovanog... kao tu, na karnevalu. Nikad nije tako volio život radovao mu se, kao tada, ovdje... Kad smo se vratili u Bosnu, javio se u rat. Ne znam zašto. Možda nije htio ostavljati sebi na duši neke dugove odavdje, kad je bio neko drugi, kad je bio što je htio, bez zabrana... Svake godine pokušavao ovdje naći odgovor na to pitanje... A možda odgovora nema...
AHMET: Nije ti dobro, Šehaga?
ŠEHAGA: Nije.
AHMET: Od hrane? Jesi li šta pojeo?
ŠEHAGA: Nije.
AHMET: Zvaću ti ljekara. Od čega bi moglo biti?
ŠEHAGA: Od Bosne. Otrovali su me u Sarajevu... kadijini ljudi...
AHMET: Zvaću ti ljekara... Osmane!
ŠEHASA: Pusti. Ovo je naša stvar. Ovo je naš bosanski jad i zloba, ne treba miješati strance...
OSMAN VUK: Platiće mi to, Šehaga, desetostruko... platiće!
ŠEHAGA: Neću još umrijeti. Ne smijem. Nisam završio sve što treba. Još ja njima nisam naplatio za svoj jad. Osmane, znaš li šta je još činiti? Znaš li sva imena, jesi li upamtio?
OSMAN VUK: Znam, Šehaga, sve sam upamtio. I koga, i kako, i kad...
AHMET: Zašto i sad misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti?
ŠEHAGA: Nije sreća ni u životu, pa, evo, živino...
AHMET: Osveta je kao pijanstvo, nikad je nije dosta... odakle ti u ovom času baš misao o osveti?
ŠEHAGA: A o čemu bi trebao da mislim? Utroba ni gori... i grlo, i mozak... znam taj otrov. Kadijin najdraži...
AHMET: Ali ko je mogao? Ko te mogao otrovati?
ŠEHAGA: Neko... na putu. Počelo je da me mori još na putu... Ti, ne, ti nisi, ti si slab da to učiniš, možda Osman, ne, Osman nije bio tu... možda su momci, možda neko bezimen, plaćen da to obavi na putu, u krčmi, ali pravi krivac je u Sarajevu. Osmane...
OSMAN: Slušam...
ŠEHAGA: Reci mi... ono, ono o nama... ono o Bosni.
OSMAN: Koje, Šehaga?
ŠEHAGA: Ono, kako se zovu sela po Bosni. Kako se zovu bosanska sela?
OSMAN: Zloselo, Crni Vir, Blatište, Glogovac, Paljevina, Gladuš, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje, Vukojebine, Vučjak, Smrdljak, Jadovica, Čemerno, Gladno polje, Paklenik...
ŠEHAGA: Eto... kakav će narod biti kad po takvim mjestima živi, kad svojim naseljima takva imena daje... kakav narod može biti, tamo, kod nas, nego kakav jest... možda smo mi od prirode zli, možda nas je Bog obilježio, ili zato što nas nesreće prate bez prestanka, pa se bojino glasnog smijeha, bojino se da ćemo naljutiti zle sile koje se stalno uvijaju i motaju oko nas... pa se stalno krijemo, lažemo, vidimo svoju sreću samo u tuđoj nesreći... ni ponosa, ni obraza, ni hrabosti, svako nas bije, a mi smo na tome zahvalni, i nikad nam dosta... (zagrcne se)
OSMAN VUK: Šehaga? Reci nešto! Šehaga?!
ŠEHAGA: Jesi li ih sviju upamtio, Osmane... (umire)
Karneval, buka sjajne Venecije i plesači preplave scenu. Ahmet Šabo sam stoji. Prolazi Ramiz.
AHMET: Neću da mislim o tebi.
RAMIZ: Niti je ovo zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Pakost u njima živi duže nego majčinska ljubav, sa divljom turobnošću imaju potrebu da čine zlo kome god i kad god mognu i stignu. U teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno... Utjeha je samo što će oni poslije nas preturati preko glave još teža vremena pa će ove naše crne dane pominjati kao sretna vremena.
AHMET: Zar smo svi zli, Ramize?
RAMIZ: Svi. Neki više, neki manje, ali svi.
AHMET: Seljaci, vojnici iz Hoćina, Šehagin sin, mi, mi nismo zli, Ramize, mi smo samo nesrećni, mi smo samo nesrećni, bez svoje krivice. Nesrećnici!
RAMIZ: I ja tako kažem, ponekad, lažem sebi, i drugina, za utjehu. Ali nekad, kad mi se zgadi laž, progovorim istinu, Ahmete, kao sada, čistu istinu...
AHMET: Znam Ramize da mi govoriš iz Pakla. Zato sve tako jasno vidiš. To je posebno svojstvo Pakla, da se sve jasno vidi, sve, do posljednje sitnice… Neću da mislim o tebi, Ramize! Ko si ti? Šta hoćeš od mene? Zašto ti srce lupa tako da ga jasno čujem kao svoj sopstveni nemir?
RAMIZ: Nije to moje srce, Ahmete Šabo, nema srca. To bubnjevi i talambasi lupaju po čaršiji... skupljaju vojsku za novi rat. Opet se ide na Hoćin, Ahmete, kao da im ono tvoje nije bilo dosta.
Slika Hoćinske močvare u daljini. Venecijanske maske sa karnevala vuku se kroz blato zajedno sa vojnicima. Jedna žena trči između njih. Tijana. Slika se zaledi, i svjetlo na njoj se lagano, vrlo sporo utišava.
AHMET: Hoće li i naša djeca, Ramize, ići istim glupim putevima kao i njihovi očevi?
(Ramiz odlazi među likove u živoj slici)
AHMET: Vjerovatno hoće... ali neću da vjerujem u to! (mrak)
K R A J