daske koje zivot znace

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...
Post Reply
User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

daske koje zivot znace

Post by StLouis » 29/06/2007 00:36

Image


Meša Selimović

Tvrđava

Dramatizacija romana:

Darko Lukić

Korišteni dijelovi iz romana Derviš i smrt i Magla i mjesečina Meše Selimovića, stihovi iz Kur’ana, replike iz romana Pepeo i dijamanti Jerzy Andrzejewskog, Zlatni paviljon Jukia Mishime, Sokratova smrt Platona, Ive Andrića.

U Sarajevu, marta 1989. godine

PROLOG

Slika Hoćina. Na močvarnom tlu leže pobijeni vojnici. Izbezumljena silovana Ruskinja, u bijeloj rubaški, golih nogu i okrvavljenih grudi posrće izmedu njih. Ahmet Šabo izvlači na obalu ranjenog Mula Ibrahima.

MULA IBRAHIM: (Otvarajući oči) Otkud ovoliki zločinci medu mirnim ljudima, medu običnim ljudima Ahmete Šabo? Nakotilo se gada...
AHMET: (Čisti mu krv s lica rukavom) Biva od vremena do vremena da Allah zažmuri, da sklopi oči od umora nad svijetom. U tom času povrvi ispod kamenja, iz tmica i budžaka sva gamad, pogan i gmaz koji ne smije pred božije lice ... ali to ne traje dugo.Čim Allah opet otvori oči, oni se razbježe i poskrivaju u svoje rupe... Njihovo ne može trajati dugo, Mula Ibrahime. Samo dok su božije oči sklopljene nad svijetom, nakratko.
MULA IBRAHIM: Može biti… ali valja to predeverati (mrak)

U sobi sjede Ahmet Šabo i Tijana. Drže se za ruke. To je njihova prva bračna noć.

TIJANA: Bilo je lijepo... na vjenčanju...
AHMET: Bilo je lijepo.
TIJANA: Vrlo lijepo...
AHMET: Dočekali su nas srdačno.
TIJANA: Zato što su dobri. To su dobri ljudi.
AHMET: Jesi li zadovoljna?
TIJANA: Jesam...
AHMET: Ipak...nešto te muči?
TIJANA: Malo sam zbunjena.
AHMET: Znaš li zašto?
TIJANA: Ne znam...proći će.
AHMET: A nikog od naših nije bilo. Moji pomrli, tvoji ljuti što se udaješ za nekrsta.
TIJANA: Šuti. Daj mi ruku,
AHMET: Je li ti žao što si se udala za Muslimana?
TIJANA: Udala sam se za čovjeka kojeg volim, i to mi je dosta za radost.
AHMET: Sad me voliš. A poslije... kad ti dosadim, napuštaćeš me i možda se vraćati, kao što je stari Džezar tri puta ostavljao ženu i vrćao joj se, da podgrije ljubav
TIJANA: Samo je mučio i sebe i nju. Bez potrebe.
AHMET: Vraćao joj se.
TIJANA: Trebalo je da nade ženu koju nikad neće ostaviti. Ili da je jednom istinski ostavi. Ili da se ne ženi, da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je... otići.
AHMET: Ti bi od mene otišla?
TIJANA: Otišla bih.
AHMET: Zato što me ne voliš?
TIJANA: Zato što te volim.

(mrak)


Skup ulene u džamiji. Traje molitva. Scena može biti duža. U polusvjetlu, poluglasno, ritualizirana slika. Molitva završava sa pojačanjem svjetla. Ahmet Šabo polazi napolje, ali ga Avdaga Serdar laganim pokretom ruke upozori da treba ostati u džamiji.
KADIJIN PISAR: Po naredenju časnog i poštovanog kadi-efendije, čija su mudrost, ugled i pravednost nadaleko poznati… (klanja se prema kadiji, koji klima glavom)... u našoj kasabi pa i šire, zamolio sam najuglednije i najmudrije ljude da dodu na ovaj skup, na čemu im kadija, evo, od srca zahvaljuje..
KADIJA: Povod za skup je sitan i neznatan, ali je pravi razlog vrlo važan. I ja ću ga evo saopćiti, pa neka onda ovi mudri i učeni ljudi o tom pravično kažu šta misle. U našoj kasabi nedavno je boravio nekakav probisvijet… Ramiz... poznata ništarija koja za sebe govori da je student slavnog islamskog univerziteta Al Azhara, što je sigurno laž, a ako je može biti i istina, sramota je to za njega, a ne za Al Azhar. Niko nema ništa protiv toga što je on bio u gradu. Poznata je otvorenost i gostoljubivost naše kasabe. Niko nema ništa protiv ni što je ta protuha držala ovdje nekakva predavanja. Riječ je svakom slobodna i svako ima pravo reći slobodno šta misli. Mi to nikome ne priječimo. Ali se taj bezvijernik i neznalica (kadija plane i podigne dotad miran ton) lajao po kasabi i ljudima govorio takve stvari koje se ovdje ne mogu ni ponoviti. Niko častan ne bi mogao ovdje izreći ono što je on govorio narodu o vlasti, kako je porok, kako je Aladinova lampa za budale, kako nema pravične i mudre vlasti, kako vlast treba rušiti, i kako narod to može, jer ga je puno. Napadao je zakone, vjeru, državu... (ponestane mu daha)
PISAR: …čak i presvijetlog sultana! Preko trideset dana pred punom džamijom taj je probisvijet… Ramiz... sipao otrov i laži, a niko, niko ne ustade da mu protivriječi, da napadne takvo huljanje, da ga spriječi da govori, da ga preda vlastima!
KADIJA: I sad se ja pitam, gdje su pravi vjernici? Gde je bila i šta je radila vlast za toliko vrijeme? Bili smo uspavani, pustili smo da nam najgori neprijatelj rovari i podriva, sije mržnju i laži. Da napada i blati....
HAFIZ ABDULAH: Jest, istina je, ima neprijatelja... na sve strane. Napadaju vlast, svetinje, udaraju u temelje carstva, osobito ovdje u Bosni… (Ahmet Šabo lagano se pridiže da bolje vidi Abdulah efendiju) Ali, ko je za njih kriv? Svi smi mi za to krivi, i krivac nije nigdje drugdje do ovdje medu nama. Gložimo se medu sobom, umjesto da smo složni, borimo se samo da za sebe prigrabimo što više vlasti, moći, od naroda smo se sasvim odvojili...
MULA ISMAIL: U ptianju je nepoštovanje vlasti, zakona, cara, uleme. A to sluti na kugu... ili kakvu drugu nesreću…
MULA JUSUF: Možemo li trpjeti takve zločine, možemo li dopustiti da svako govori šta hoće pred narodom u džamiji? A narod? Smijemo li ostaviti narod da ga zavode oni koji blate naše najveće svetinje, koji rovare...
HAFIZ ABDULAH: Zid je izmedu nas i naroda. Čudimo se što narod sluša naše neprijatelje, a kako može nas slušati? Kad smo mi pokazali da o tom narodu brinemo kao da je naša najveća briga? Krivica je u našoj vlastoljubivosti, pohlepi, oholosti…
MULA ISMAIL: Ovih dana po svu noć zavijaju psi. I to sluti na kugu!
HAFIZ ABDULAH: Samo za sebe prisvajamo pravo da mislimo, da sudimo, da sve znamo najbolje... Ničiji savjet ne primamo, svako mišljenje drugačije od našeg nemišljenja progonimo, zatiremo, osuđujemo...
MUDERIS NUMAN: Pogrešno je i grešno svako učenje kojemu vjera nije temelj i utočiste. Nema napretka bez slobode mišljenja i razgovora, ali samo ako je to mišljenje u okvirima Kur’ana, a govor ima u vjeri oslonac i ne sije zabunu u narodu! Grijeh je svaka sloboda koja je slobodna od božijih zakona!
ABDULAH EFENDIJA: ... gonimo krivce, ali prečesto gonime i one u kojima nema krivice, tjerajući ih da postanu krivci. Izmišljamo neprijatelje i tamo gdje ih nema, pa nam neprijatelji postaju i oni koji to ne bi bili. Velike riječi i svete razloge koristimo da namirimo svoje sitne račune...
ILIJAZ-EFENDIJA: Žao mi je, i stid me je, što dajemo toliko slobode, slobode za naše neprijatelje. Dopuštamo im da govore... pišu i misle ono što je našim svetinjama suprotno. Šta je radio muselin, šta su radili stražari dok je taj Ramiz govorio? Zatvori nam stoje prazni, a on gradovima govori i uči ko šta hoće!
HAFIZ ABDULAH: Okrutni smo, svirepi. Iz straha da se ne zamjerimo onima iznad nas. Surovošću naplaćujemo svoje poniženje, zločinima tjeramo svoj strah...
MUDERIS RAHMAN: Ramiz je napao vlast. To je učenje hamzevija, koji odriču svaku vlast, po kome svako treba o sebi da se brine, pojedinac je osnov i temelj, a zajednica ništa. Takvo je učenje besmisleno, jer svako vidi ništa ne fali narodu pod ovom vlašću.
KADIJA: Šta god vi o tom rekli, a govorite slobodno šta želite, bez obzira na moje mišljenje, ja neću dopustiti više da mi po mom kadiluku rove i vršljaju svakakvi samozvani studenti i učitelji. Čine zlodjela poganom riječju. I diraju u naše najveće vrijednosti i svetinje, a to se zna koje su. Makar da su se školovali i na Al Azharu! Naravno, vi, molim vas, recite svoje...
HAFIZ ABDULAH: Kako nam je Ramiz umakao? Narod ga je čuvao i sakrio. Zar vam to nije jasno? Narod je uz svakog ko je protiv nas, a to najviše govori o nama, kakvi smo i šta smo tom narodu. Taj narod nas mrzi, jer smo o zli gospodari.
KADIJA: (iznerviran stalnim upadicama Abdulah efendije) Abdulah efendijo, mi visoko cijenimo tvoje godine, učenost i ugled, pošturemo tvoje mišljenje... hvala ti. Ima ih još koji bi govorili.
ABDULAH EFENDIJA: (shvativši) Oprostite čestiti prijatelji ako sam bio suviše otvoren i neprijatan. Isuviše poštujem i sebe i vas da bih vam lagao, ili ćutao.
HAMZI EFENDIJA: Svrha je ovog skupa da zaoštri borbu protiv neprijatelja svih vrsta, ma ko oni bili i ma otkud dolazili. Nije Ramiz jedan, to treba otvoreno reći. Ima takvih Ramiza po Bosni i previše. Zar je trebalo dopustiti da do ovoga dođe? Nije li bolje spriječiti nego liječiti? Na našim granicama su neprijatelji, oni budno gledaju šta se ovdje dešava. Spremni su svaki trena da nas napadnu, šalju nam svoje ljude. A s neprijateljima se zna kako se postupa, u miru, kao i u ratu!
KADIJA: Bez obzira, na neka usamljena i pogrešna mišljenja, ovaj skup je ispoljio visoku svijest i opravdao moja očekivanja. Razlike u mišljenjima nije bilo, hvala bogu, a to ne je najvažnije, i to će nas jedinstvo samo podstaknuti na još veće napore u očuvanju onoga što nam je sveto. O svemu ovome ću obavijestiti valiju i više vlasti, a sada vam hvala i pozdravljam vas na polasku vašim kućama, kao prijatelje i ljude od čijih mudrih savjeta sam danas imao velike koristi. (pisaru nešto došapne, ovaj ode do Serdar Avdage i pokaže mu za Hafiz Abdulahom koji izlazi, sam. Avdaga klimne glavom, pisar ode. Avdaga prilazi Ahmetu Šabi)
AVDAGA: Da recimo tebi, Ahmete, dođe neko nepozvan u kuću, pa počne govoriti ne valja ti ovo, ne valja ti ono, te ovo ti je ovdje naopako, ono ondje ružno... bi li ga izbacio?
AHMET: Ta je drugo. Moje se ne tiče nikoga.
AVDAGA: Pa jest, drugo je, čim je tvoje. Svakom je svoje drugo. A to da se tvoje nikog ne tiče, tiče se. Eto, recimo, ti se oženi vlahinjom...
AHMET: Pa šta s tim?
AVDAGA: Ama ništa, brate lijepi, ništa, ali svijet ko svijet, priča, pomisliće prkosiš, kod tolikih muslimanki, a uz to još... njen je otac bio protiv države!
AHMET: Ako je bio, i platio je glavom za to. Ubili su ga. Nisam ga nikad ni vidio, a žena ni ne govori o njemu nikad.
AVDAGA: Ne zaboravlja se otac tako lako.,.
AHMET: Govoriš li to ti meni, Avdaga, da sam za nešto kriv?
AVDAGA: Ama polako, brate lijepi, polako. Svak je za nešto kriv. Samo čovjek s manom, mora da pazi šta radi, ili bolje, da radi što treba... pa je sve lijepo i u miru...
AHMET: A šta to treba?
AVDAGA: Pa, eto, taj Ramiz… bio ti je prijatelj?
AHMET: Nekoliko puta smo razgovarali...
AVDAGA: O čemu?
AHMET: O pjesmama...
AVDAGA: Kakvim pjesmama?
AHMET: Raznim... o duši, kako miriše, poeziji, o ljudima…
AVDAGA: Kojim ljudima?
AHMET: Davno mrtvima... pjesnicima.
AVDAGA: Ja... baš o pjesnicima. Čuj, Ahmete Šabo, najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima prava na život. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro. Ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odrani... A može biti da sam sve to uobrazio… opasno je kad se čovjek nađe sam, okružen tišinom tuđeg neprisustva... više je strahova i razgovora sa sobom, čudnih…
AHMET: O čemu ti to, Avdaga?
AVDAGA: Nešto mislim, ti viđaš tog tvog Ramiza, mogao bi mi kadgod dojaviti šta priča, koliko da znam...
AHMET: Serdar-Avdaga, u zadnje vrijeme nešto me često boli glava, ništa ti ne mogu upamtiti...
AVDAGA: Ne moraš pamtiti, zapisuj!
AHMET: Što ne zapisuju kadijini ljudi?
AVDAGA: Njih bi prepoznao, drugačije bi pred njima govorio.
AHMET: Ne mogu to, Avdaga.
AVDAGA: Nećeš?
AHMET: Ne mogu. Nisam ti ja za taj posao.
AVDAGA: Svako je za taj posao. Ko ne može, znači neće. Dobro, Ahmet Šabo, ja sam lijepo pitao... šta reče, kako ti žena?
AHMET: Nisam rekao.
AVDAGA: Pa, kako je?
AHMET: Dobro je.
AVDAGA: E, pa još čemo se mi vidjeti Ahmete... Alah-emanet.
AHMET: Alah-emanet, Avdaga.

(mrak)

Ahmet stoji sam u slabom svjetlu, Ramiz kao sjećanje prolazi mimo njega.
RAMIZ: Među živim ljudima sve se može desiti.
AHMET: Neću da mislim o tebi, Ramize. Neću, ni o Avdagi.
RAMIZ: Prijetio ti je? Tukao?
AHMET: Avdaga-serdar nikog ne tuče. Nikad.
RAMIZ: Nego šta radi?
AHMET: Ubija.
RAMIZ: Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji i glupo umiranje na tuđoj, a velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi i da preživjelima piju krv… i ti si bio u ratu?
AHMET: Ne mogu da pričam šta je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, nego što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o zvjerstvima jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni slaviti, ni žaliti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
RAMIZ: Koliko žrtava donese jedan poraz, a koliko tek pobjeda… Pobijeno je mnogo miliona. Mir s njima. Njihova užasna smrt izgleda mi prosta u poređenju sa sudbinom onih kojima je ostavljen život, ubijajući im srca i duše... A možda i nije teško izbjeći smrti? Mnogo je teže izbjeći nevaljalstvu, jer je ono brže od smrti…
AHMET: Vidio sam toliko smrti da mi je moje vlastiti izbavljenje izgledalo kao neočekivan poklon... Živim u stvari, svoj drugi, tuđi, poklonjeni život.
RAMIZ: Otišao si u rat mlad bez ikakva iskustva, pošten kao i većina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otišao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Još više te zbunila surovost u životu bez rata. Mislio si, rat je strašan, ali zašto i život u miru?
AHMET: Gledam sebe... tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio on što sam sad...
RAMIZ: Avdaga ti ne prijetio?
AHMET: Zašto stalno prijete? Zar ljudi nisu dovoljno ustrašeni?
RAMIZ: Što je više straha, više je reda.
AHMET: Boje li se oni?
RAMIZ: Vidimo ih u snazi, u sili, u moći, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugih, od većeg, od manjeg, od pametnijeg, od prkosnijeg, od vještjieg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene riječi, od svega, svega, svega…

Ramiz nestane, Ahmet potrči i upadne u naručje Tijani.

TIJANA: Muče te noćne more? Strašni snovi?
AHMET: Muči me neizdrživ bol, i bijes zbog ljudske nemoći da se suprotstavi nesreći... i zločinu. U ratu ih nazivamo junacima, u miru su samo ubice... da li se uzaludno borimo protiv prirodnih nagona, jačih od svega što može da ponudi razum? Zašto ne možemo spoznati te tajne, Tijana?
TIJANA: Spoznajemo ono što možemo... testijom ne možeš zagrabiti cijelo more, ali i ono što zagrabiš, i to je more. Misli o tom kako je noćas vedro nebo, puno zvijezda i kako zemlja miriše...
AHMET: Teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. Govori mi... bilo šta... stihove iz Kur’ana...
TIJANA: “Neki ljudi govore: ili vjerujemo u Allaha!
i Sudnji dan.
Ali oni nisu vjernici. Oni pokušavaju prevariti Allaha
i one koji vjeruju.
Oni varaju sami sebe.:
A to ne shvataju.

Ahmet je čvrsto zagrli, vode ljubav. (mrak)


Mula Ibrahim i Ahmet u Mula Ibrahimovoj pisarnici. Sjede i pišu.
MULA IBRAHIM: Noćas su našli Abdulah-efendiju. Mrtvog.
AHMET: Od čega je umro?
MULA IBRAHIM: Od riječi.
AHMET: U džamiji?
MULA IBRAHIM: Govorio je iskreno.Eno ih, sviju, kod njega u kući. Kadija je optužio hajduka Bećira Tosku za ubistvo i izdao nalog da ga traže.
AHMET: Otkud Bećir Toska usred kasabe? Zar se ne krije po brdima? I što bi Abdulah-efendiju? Misliš li da će im narod povjerovati?
MULA IBRAHIM: Narod će svakome u sve povjerovati...
AHMET: Kako se usuđuju? Svako zna...
MULA IBRAHIM: Ako vi sumnjate u ono što smo objavili, onda vi načinite jedno poglavlje slično i pozovite svoje bogove za svjedoke... ako ovo ne učinite, a sigurno nećete, onda se čuvajte vatre čije su gorivo ljudi i kamenje, ona je predodređena za nevjernike
AHMET: Obraduj one koji vjeruju i rade dobra, i to iste stoji u Kur’anu.
MULA IBRAHIM: S njima se ne možeš nadmudrivati, ni Kur’anom. Jači su.
AHMET: Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti, Mula-Ibrahime ako se budem uvijek bojao?
MULA IBRAHIM: Smiri se. Sve će proći. Sve jednom prođe.
AHMET: Ali kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je utjeha u tome da sve
prođe? (ćuti) Pa ipak, proći će. I evo, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.
MULA IBRAHIM: Sve ljudsko ipak ne umire.
AHMET: Kad mi je teško, bježim u samoću. Kad mi je još teže, tražim dobre ljude... pun je svijet nesreća. Znam, tiču nas se samo naše, ali zar i tuđe nisu naše? Spas je u osvajanju ljubavi
MULA IBRAHIM: Jedno je znati šta je dobro i pametno, a sasvim drugo i činiti što je pametno. A možda je najveća mudrost u životu, znati pronaći pravu ludost.

Mula Ibrahim odlazi. Ahmet potrči i padne u naručje Tijani.

AHMET: Sve padne s mene, kao haljina,kao oklop, i ostaje samo ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek...
TIJANA: Dobro je tako. Iskustvo i mudrost su nevolja, a ne prednost…
AHMET: Toga dana, u ruskoj zemlji, kad se to desilo, nije bilo bajaktara, a ja sam bio na straži. Sačekali su me namračeni, s nekim zluradim sjajem u očima... idu u staju, rekli su. Dvoje djece čučalo je kraj vrata kolibe. Na zemlji je ležala žena. Ibrahim Paro je ustajao, stresao od slame i paučine, pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Žena je ležala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, čekala je da sve prođe… Lice joj blijedo, oči zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Užas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oči i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se da je umirim, ne boj se, neću ti ništa... u očima joj je sijevnula mržnja, odgurnula mi je ruku, pljunula mi je u lice. Ja sam tu ženu najteže povrijedio, teže no svi ostali. Stariji od dvojice sinova berbera Srliha s Alifakovca sutradan se zaklao britvom, od uha do uha, bol je sigurno bio strašan, ali on nije ni zastenjao... bili smo petnaest koraka udaljeni od njega, ništa nismo čuli…
TIJANA: Dobro je... prošlo je... smiri se.
AHMET: Možda bi mi Avdaga platio, dobro… možda bi ti voljela da imam kakav posao...
TIJANA: Nemoj da prigovaraš sebi. Ništa nam od njih ne treba. Živjećemo sirotinjski kao i do sada, mrziće te, mrzićemo i mi njih. Obećaj mi da ćeš se čuvati, zbog mene... Moga oca su ubili…
AHMET: Čuvaću se… obećajem,

Tijana ga grli, kao dijete, zaštitnički, uzima ga u naručje, kao malo dijete, miluje ga.

U priviđenju idu slike iz Hoćina, s bojišta. Goli do pojasa, sa isukanim sabljama, vojnici gaze kroz rusku močvaru. Pred njih istrči prestravljena žena, Ruskinja. Bacaju se na nju. Zvuk bubnjeva i truba sa bojišia. Bojni pokliči. Tijana trči između vojnika i nekog traži. Nestaje iza scene. Ahmet se budi s krikom. Mula Ibrahim nad njim.

AHMET: Šta... šta se desilo?
MULA IBRAHIM: Sad je dobro… žena ti je pobacila…

(Mrak)

Mula Ibrahim i Ahmet Šabo u Mula Ibrahimovoj pisarnici, pišu.
MULA IBRAHIM: Smirila se. Hrabra je to žena i jaka. Kad su joj oca ubili... znaš li zašto je ubijen?
AHMET: Nešto oko braće Morića. Morao je bježati. A onda se sve zaboravilo. Samo dvadeset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braća Morići, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. U sjećanju i pjesmama porasli su od zločinaca do heroja i u plitkoj pameti do pravednika... A Tijanin otac, kad su ga nekakva muka, ili tuga, ili kakva ljubav dovpli krišom u rodni grad, odmah je uhvaćen. Njemu nisu zaboravili. Odveden je u tvrđavu i zadavljen. Zbog nečeg što su svi već zaboravili.
MULA IBRAHIM: I Ramiza su odveli u tvrđavu. Uhvatili i odveli...
AHMET: Čuo sam...
MULA IBRAHIM: Možda je već i...
AHMET: Nije. Kadiji treba suđenje, proces, trebaju mu talambasi. Da pokaže moć. Da zastraši. Priprijeti, utvrdi se
MULA IBRAHIM: U svakom slučaju, zna se njegovo.
AHMET: Zna se svačije.
MULA IBRAHIM: Možda je njegova pobuna mogla i uspjeti. Narod je sit ovih, poklao bi ih...
AHMET: Poklao bi, eto vidiš, na nasilje bi uzvratio nasiljem. Zar bez nasilja nema ni dobra. A i ta pobuna, čemu? U slucaju pobune, vođe, recimo Ramiz i ljudi uz njega, stekli bi nakakav ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi, nakon pobjede, živjeti od tih zasluga, one bi svakim danom postajale sve veće, njihov ugled se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, imali novu, možda i goru. U svakom slučaju pohlepniju, jer su ovi sadašnji već nagrabili dosta, onima bi se tek valjalo skućiti i zaimati. To je istorija vlasti od pamtivijeka, sve se ponavlja. Od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije, uvijek, i zauvijek.
MULA IBRAHIM: Amin. Govoriš kao Ramiz.
AHMET: Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo gube razbor, i niko na vlasti nije trpeljiv, jer mrzi promjenu.
MULA IBRAHIM: I ti eto propisuješ, kako jest, kako mora biti... a život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da to što biva uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog samog grijeha.
AHMET: Eno Šehage Soče!
MULA IBRAHIM: Opet je bio u Venediku. Šta li ima u tom Venediku da Šehaga malo-malo, pa u Venedik... AHMET: Ne podsmijevaj se. Otkad su mu sina ubili, bježi u taj Venedik, a mogao bi tako bilo kuda, bježeći... sigurno uvijek misli da će tamo naći nešto čega ovdje nema.
MULA IBRAHIM: Onda je on nesrećan ako misli vazda da mu je nafaka negdje drugdje, gdje on nije.
AHMET: Nesrećan jeste. I pošten. I dobar.Valjda to ide zajedno.
(Dolazi Šehaga Sočo sa svojim pratiocem Osmanom Vukom)
AHMET: Merhaba Šehaga.
MULA IBRAHIM: Mašalah, ti opet bi u Venediku.
ŠEHAGA SOČO: Merhaba… Nema te Ahmete Šabo... nema te da navratiš.
AHMET: Kod tebe, moj Šehaga, navraćaju kadije i muftije, valije i muselimi, imami i koliko je god uleme, šta će ti siromah kakav sam ja? Vidi li se da nedostajem među njima?
ŠEHAGA: Oni meni dolaze da vide koliko ću još živjeti , jesam li već pri kraju, koliko sam od prošlog Bajrama onemoćao i propao, da odmjere koliko sam im još opasan i na smetnji, da se međusobno odmjere, ispitaju, a s tobom čovjek može razgovarati. Vidi se da te nema među njima. Nema puno ljudi s kojima se može razgovarati, Ahmete Šabo, većina ili samo govori, ili samo sluša.
AHMET: Hvala ti Šehaga na lijepoj riječi.
ŠEHAGA: Dođi sutra kod mene. Bajram je. Biće puno svijeta. Svi oni koje si nabrojao i koje nisi stigao nabrojati. Dođi i i ti. Volio bih da dođeš. Alah emanet. (Odlazi. Osman Vuk se osvrće prema njima koji ostaju)
MULA IBRAHIM: Ne biva često da Šehaga zove nekog na Bajram. Obično mu sami dolaze udvorički, ponizno, kao psi koji traže kosti i priliku da ga rastrgnu...
AHMET: Možda me zato i zove. Ne znam hoću li otići. Tijana je još slaba.
MULA IBRAHIM: Moja žena će je čuvati. Ne odbija se poziv Šehage Soče. A i uvrijedio bi ga.

(mrak)

Tijana leži. Ahmet nad njom, drži je za ruku, miluje po licu, ona pruža ruke ka njegovom licu, ne dodiruje ga...
TIJANA: Šta ti je? Biće djece... još. Oprosti... znaš da bih htjela da ti budeš sretan...
AHMET: Ćuti. Neka si ti meni živa. Potapa me strah kao voda. Opkoljen sam strahom, kao plamenom i potopljen njime, kao vodom... Šta je sa mnom? Niti mogu da napadam, niti mogu da se branim. Ja sam talambas po kome biju, ali nekakav nijemi i gluhi talambas koji niti sam ječi niti koga saziva.
TIJANA: Smiri se. Idi sutra na Bajram kod Šehage Soče. Među ljudima je lakše… pričaćeš, našaliti se, zaboravićeš.
AHMET: Šta ću ja među tim ljudima? Šta ću ja tamo? Šta će iko igdje?
TIJANA: Ako ja umrem, kako ćeš ti ostati sam?
AHMET: Ti...
TIJANA: Ako umrem, hoćeš li misliti na mene? Hoćeš li se opet oženiti? Hoćeš, sigurno. Bol za ženom je kao udarac u lakat, žestok, ali brzo prođe. Svi se ožene...
AHMET: Ostavi se takvih razgovora, molim te.
TIJANA: Hoćeš li se oženiti ako umrem?
AHMET: Neću se oženiti.
TIJANA: Zar si toliko nesrećan sa mnom da više ne bi ni pomislio ženidbu, opet?
AHMET: Umro bih od tuge... tako te volim.
TIJANA: Oženio bi se ti, ne bi mnogo prošlo od moje smrti...
AHMET: A ti, da li bi se udala kad bih ja umro?
TIJANA: Molim te, ne šali se time!
AHMET: Zašto? Ista je mogućnost i za tebe i za mene. Uostalom, zašto da mislimo o nečemu što će biti za pedeset godina.
TIJANA: Biće prije... mnogo prije. Osjećam... i bojim se.

(mrak)

Kod Šehage Soče. Bajramsko slavlje. Pred kućom, kod šadrvana, Šehaga, Ahmet Šabo, malo podalje Osman Vuk.
ŠEHAGA: Veliš, ubili...
AHMET: Ubili.
ŠEHAGA: A zašto bi neko ubio dobrog starog hafiz Abdulaha?
AHMET: Zbog riječi.
ŠEHAGA: Jest, riječ je barut... lako plane.
AHMET: Riječ je otrov. Od nje počne svakakvo zlo. Ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje gdje jeste, nego se kotrlja i usput raste, a kamoli u džamiji…
ŠEHAGA: Kakvoj džamiji?
AHMET: Abdulah-efendija govorio je u džamiji.
ŠEHAGA: On vazda govori. Mudro govori.
AHMET: I ovaj put je mudro govorio. O Ramizu. Kadiji se nije dopalo...
ŠEHAGA: O Ramizu je govorio? I o vlasti? Onda... su ga ubili. Zar i njega? Sina su mi ubili... sad i najboljeg prijatelja kojeg sam imao u životu... sve su mi ubili...
AHMET: Mnoge su ubili... i mnoge će još pobiti.
ŠEHAGA: Zlikovci. Hiljadu smrti su zaslužili. Osmane! Naći ću krivca. Naplatiću. Šehaga Sočo ne ostaje nikom dužan.
AHMET: Nikad? (Osman se trgne, Šehaga se ukoči) I da osvetiš Abdulah efendiju nećeš ga povratiti. Ni sina nećeš povratiti.
ŠEHAGA: Umro bih od sramote ako bih zaboravio prijatelja…
AHMET: Učini nešto korisnije. Spasi živog čovjeka. Mladog Ramiza će ubiti.
ŠEHAGA: Ubiće sve poštene.
AHMET: Nisi spasio sina, spasi Ramiza!
(Osman skoči, Šehaga se trzne, pokrije rukama lice, Osman krene da odvede Ahmeta, Šehaga ga lakim pokretom ruke zaustavi)


ŠEHAGA: Zašto si to rekao?
AHMET: Ramiz će umrijeti nevin!
ŠEHAGA: Je li moj sin bio kriv? Zar je na njemu bilo krivice? Nije još ni vino, ni ženu nije okusio.
AHMET: Zato ti i govorim. Ramiz nema oca. Nema nikoga ko bi mu mogao pomoći.
ŠEHAGA: Kako mu ja mogu pomoći?
AHMET: Ti sve možeš.
ŠEHAGA: Da sam sve mogao... tada, kao što sada možda sve mogu…
AHMET: Da nije bilo te nesreće, nikad ne bi postao moćan. Jer si dobar, a takvi se na čuvaju, tek poslije nesreće postaju moćni... a tada sve mogu. Valija ti je prijatelj, traži da ga pusti.
ŠEHAGA: Prijatelj. Ne smije. Valija se boji vezira kao što se kadija boji valije. Ne smiju jedan od drugog.
AHMET: Ramiz ima majku… staru, nemoćnu… ako ga ubiju…
ŠEHAGA: Majku ima, veliš? Pa što nije na nju mislio kad se igrao s vatrom i vukao Šejtana za rep? Djeca ne misle nikad na sreću svojih roditelja, samo na sebe misle…
AHMET: Pobogu Šehaga, pa zar ni mrtvom sinu ne možeš da oprostiš?
ŠEHAGA: Pasiji sine... zašto mi sve to govoriš... zašto me ranjavaš? Šta hoćeš od mene? (nakon pauze) Nije trebalo to da mi kažeš.
AHMET: Zbog tebe govorim. Pomiri se s njim. Pomiri se sa sobom. Mrtvog ga prihvati s tugom, a ne s bijesom. Mladi ljudi čine ludosti jer žele nemoguće. Kao tvoj sin, kao Ramiz…
ŠEHAGA: Jesi li prijatelj s tim čovjekom?
AHMET: Nisam. Jedva se poznajemo.
ŠEHAGA: Zašto se onda zalažeš za njega?
AHMET: Zažto što nema ko drugi, zato što mu je potrebna pomoć, zato što je nevin i pošten, treba li dobročinstvu zašto, Šehaga?
ŠEHAGA: I tebi treba pomoć. Očekivao sam da ćeš o sebi govoriti, da ćeš nešto za sebe tražiti...
AHMET: Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teže.
ŠEHAGA: Lud li si, bože moj. Sve što valja u ovoj kasabi ludo je. Moj sin, ti, taj Ramiz…
AHMET: Lud je zato što ne misli o sebi nego o drugima. Treba li zbog toga da umre?
ŠEHAGA: Je li vlasti, onima (pokazuje na goste u kući) mnogo stalo do njegove glave?
AHMET: Mnogo. Opeklo ih je što je govorio.
ŠEHAGA: Kako bi bilo da im ga otmemo iz tvrđave? Pocrkali bi od bijesa, da mi je samo vidjeti kadijino lice kad mu jave da je otet, i kad to bude morao javiti valiji, a ovaj dalje... Osmane!
OSMAN VUK: Tu sao, čestiti Šehaga.
ŠEHAGA: Vidi, imamo jedan posao svršiti.
OSMAN: Slušam te, Šehaga.
ŠEHAGA: Valja nam jednog čovjeka oteti iz tvrđave. Možeš li?
OSMAN: Imaju četiri načina... ja sam za najskuplji, jer je najsigurniji i najbrži.
ŠEHAGA: Dobro. (Osman odmah otrči kroz baštu) Jesi li probao baklavu?
AHMET: Hvala, Šehaga, nije mi do baklave.
ŠEHAGA: Probaćeš, kući, sa ženon. Poslao sam po sluškinji nešto, nećeš zamjeriti ako je malo...
AHMET: Hvala Šehaga, nije trebalo.
ŠEHAGA: Hoćeš li možda mlijeko?
AHMET: Hvala ti, Šehaga, najradije bih kući. Žena mi je još slaba, a tebi hvala na svemu...
ŠEHAGA: A grlješiš što nećeš mlijeko.

(mrak) Tijana i Ahmet zagrljeni.

TIJANA: Šehaga je poslao svašta... sluškinja je jedva dovukla. Sve sam podijelila komšijskoj djeci...
ne treba nam milostinja, ni od dobrih liudi.
AHMET: Nije to milostinja. To je običaj.
TIJANA: Običaj je i djecu darovati za Bajram.
AHMET: Dobro si učinila. Zdravije je leći bez večere.
TIJANA: A djeca, obradovala se...
AHMET: Luda li si, bože moj... sve što u ovoj kasabi valja ludo je...

San. Hoćinske močvare. Vojnici sa isukanim sabljama vuku se kroz močvaru. Silovana Ruskinja podiže se iz blata. To je Tijana. Ahmet se budi s krikom.

TIJANA: Stražari svu noć trče kroz čaršiju.
AHMET: Bajram je.
TIJANA: Nije to... nešto je u tvrđavi…
AHMET: Šta bi moglo biti u tvrđavi?
TIJANA: Kažu da su oteli Ramiza.
AHMET: Iz tvrđave ni ptica ne može izletjeti.
TIJANA: Ramiz jeste.
AHMET: Onda uzalud trče.
TIJANA: Ahmete, da tebe ne upletu?
AHMET: Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu?
TIJANA: Jesi li siguran da ti ne može ništa biti?
AHMET: Ne brini. Igru igraju veći od nas. Puno veći.
TIJANA: Veći igraju, manji plaćaju.
AHMET: Ovaj put nisi u pravu.
TIJANA: Dao bog da nisam u pravu. Nikom ne pričaj što znaš.
AHMET: Nisam lud.
TIJANA: Taj Osman Vuk, ne zovu ga džabe Vukom. Izgleda kao hajduk. Samo on je to mogao, onakav…
AHMET: A dopao ti se taj hajduk?
TIJANA: Hajde, ne budali.
AHMET: E, nije on. Cijelu noć je pio u Šehaginoj kući, preko puta kadije i njegovog pisara.
TIJANA: Možda je izašao, pa se opet vratio?
AHMET: Nije izašao.
TIJANA: Ko je onda?
AHMET: Ne znam.
TIJANA: Hvala Bogu pa ne znaš.
AHMET: Ne zna ni kadija.
TIJANA: Toga me nije strah…
AHMET: Šta to šapućeš?
TIJANA: Izgleda da sam trudna...
AHMET: Šta govoriš?
TIJANA: Ne znam. Bojim se.
AHMET: Čega se bojiš?
TIJANA: Ne znam. Svega... (u sobu upada Avdaga Šerdar)
AVDAGA: Sabah-hajrosum.
AHMET: Kojim dobrom, Avdaga, pa ti u noju kuću?
AVDAGA: Nije dobro. Jad je.
AHMET: Kakav tebi jad, Avdaga?
AVDAGA: Čudni ste vi ljudi.
TIJANA: Zašto smo ti čudni Avdaga? Zato što smo sirotinja? Što od nas nikog nije zaboljela glava, što nikom zla nismo učinili, što mirno podnosimo nepravdu koju nam činio, šta bi trebalo da učinimo, i kome, Avdaga, pa da tebi ne budemo čudni?
AVDAGA: Pobugu, ženska glavo, kud ti ode... Ja jezika ti, ubrani me Bože, kako ti moj Ahmete ovo izdržiš...
TIJANA: Jesmo li ti čudni što nam u kuću dolaze siroti i čestiti ljudi? A vidiš, Avdaga, kad nas je zadesila nesreća, baš su nam se oni našli. Poskapavali bismo da nam ne bi njih.
AVDAGA: E, to sam baš nešto i ja mislio. Vi... niste baš bogati...
TIJANA: Reci slolodno da smo sirotinja. Je li to grijeh? Ili krivica?
AVDAGA: Sirotinja nije ni grijeh, ni krivica, ali je sramota. I muka. A nudio san tvom mužu mjesto... ni je da nisam htio pomoći.
AHMET: Neću da upropastim čovjeka, Avdaga, hvala ti.
AVDAGA: On je sebe svakako upropastio, šta ti tu možeš....
AHMET: Šta onda hoćeš od mene?
AVDAGA: Ništa. Samo mi ne ide u glavu… biti ovolika sirotinja, a odbiti onakvo mjesto...
AHMET: Najteže je Avdaga, objasniti ono što je najjednostavnije. Da li bi ti, Avdaga, ubio čovjeka samo zato da mu uzmeš konja ili imanje?
AVDAGA: Ne bih, Bože sačuvaj.
AHMET: Pa zašto misliš onda da bih ja to učinio?
AVDAGA: To je drugo. Ja sam tebi, Ahmete Šabo, za ono malo usluge ponudio mjesto bibliotekara. Ti si čovjek od knjiga, a tamo ti stoje onoliko... niko ih ne čita. Je li mjesto lijepo, jest. Je li za tebe ko stvoreno, jest.
AHMET: Zar ne misliš da je grijeh starog bibliotekara izbaciti u onim godinana iz službe?
AVDAGA: Mehmed-Seid nije više ni zašta. Ionako od onolikog hašiša ne zna više gdje sjedi... ni šta radi.
AHHET: Ti sigurno misliš da nije grijeh ni Ramiza ubiti?
AVDAGA: Šta ja imam da mislim? To će drugi odlučiti. Moje je bilo da ga doveden u tvrđavu.
AHMET: A zašto? Jer je neko tako naredio?
AVDAGA: Ramiz je opasan po državu!
AHMET: Ili za nekog ko misli da je država. Ko hoće da je država.
TIJANA: Je li moj otac imao na sebi krivice? Ubili su ga. Je li sin Šehage Soče inao krivice? Ubili su ga. Tebi je to, Avdaga, svejedno. Narede ti, ti ubiješ. A bojiš li se da bi neko mogao nekom narediti da i tebe, jednog dana, bez krivice, bez ikakva grijeha, ubije?
AVDAGA: Uh, jezika, ubrani me bože. Hvala Bogu te se na nikad nisam ženio. Niti ću, ako mi Bog da pameti odsad ko i dosad. Pomenu ti Šehagu Soču? Šta ti imaš s njim?
AHMET: Šta bi ti volio da čuješ?
AVDAGA: Ništa, ja ionako već sve znam.
AHMET: Šta znaš, Avdaga?
AVDAGA: Šta bi ti sad volio da čuješ?
AHMET: Ništa. Pitam onako.
AVDAGA: Ništa se ne izgovori onako. A i ti sve znaš, Ahmete Šabo?
TIJANA: Zašto okolišaš, Avdaga? Reci što hoćeš.
AVDAGA: A lijep onaj Osman Vuk... znate ga. Kršan. Mogao bi svašta onakav počiniti. Što niko drugi. Gdje li sinoć bi Osman?
AHMEI: A gdje bi nego na Bajramu kod svog gospodara.
AVDAGA: A gospodar mu... bogat. I moćan. Može on, moj Ahmete, što valija ne može. Samo, znaš kako kažu, ničija nije do zore...
TIJANA: To si dobro rekao Avdaga. Baš ničija.
AVDAGA: Veliš, bio svu noć na Bajramu? Znam ja to... kao što i ti znaš, Ahmete. A znam još nešto, što i ti znaš, Ahmete Šabo. Dugo ja radim ovaj posao... svakakvih sam se nagledao.
AHMET: Kad sve znaš, šta ću ti ja?
AVDAGA: Hajde, domisli se... ne moraš odmah, do večeras... Alahemanet Šabo... pasja ti je žena. Hvala Bogu, te se ja ne oženih...
Tijana zagrli Ahmeta, brzo, očajnički.
TIJANA: Idi, javi Osmanu Vuku.
AHMET: Vidjeće gdje idem.
TIJANA: Sad je svejedno. Ne gubiš ništa. Dobijaš... možda.
AHMET: Ne boj se. Odoh do Osmana Vuka…

Ahmet i Mula Ibrahim u pisarnici. Stoje.

MULA IBRAHIM: Šehaga Sočo otvoreno je krenuo protiv kadije. Išao je i valiji da spriječi kadijino unapređenje. Kadijini ljudi sad će uzvratiti udarac.
AHMET: Bez dokaza ne mogu na Šehagu. Suviše je jak. Otkud im dokazi?
MULA IBRAHIM: Za nešto će već naći. Avdaga serdar znao je svakome neku manu, neku krivnju, neki grijeh,
samo je neke puštao, i čekao dok mu zatrebaju, neke odmah ubijao...
AHMET: Avdaga je najpošteniji od njih. Kao divlji vepar, napada ne misleći zlo. Najgluplji i najpošteniji od njih. Radi svoj posao. I ne misli. Samo je neprijatan....
MULA IBRAHIM: Bio je neprijatan… ubili su ga.
AHMET: Avdagu serdara? Ubili? Ko? Gde?
MULA IBRAHIM: Eno čitava čaršija sano o tom priča. I o Šehaginom ratu sa kadijom.
AHMET: Ama, ko ga je ubio ?
MULA IBRAHIM: Bećir Toska.
AHMET: Ama, otkud Bećir Toska s planine u kasabi?
MULA IBRAHIM: Bio je i kad su Abdulah-efendiju ubili, sjećaš li se?
AHMET: Koga će optuživati za svoja međusobna ubistva kad jednon uhvate Bećira Tosku i njegove hajduke?
MULA IBRAHIM: Zato ga i ne gone. Treba im hajduk Bećir Toska, više od svih zakona i propisa.
AHMET: Oprosti, sada moram biti malo sam sa sobom...
MULA IBRAHIM: A kadija... sad neće moći na Šehagu. Može se samo još Bogu moliti da ga valija ne otjera iz Sarajeva u kakvu goru kasabu.
AHMET: Ima li gore, Mula Ibrahime?
Mučna pauza, ćutanje. Mula Ibrahim sjede i pregleda neke papire. Ahmet stoji, neugodna mu je situacija.

AHMET: A za ono što se desilo na sijelu kod hadži-Duhotine… Što sam pričao o Ramizu, vlasti, Abdulah efendiji... o ratu i Hoćinu... nisam kriv. Malo sam bio popio, malo ljut, i eto, izgovorio što nije trebalo... Ti znaš da me istu noć, na povratku kući, neko nepoznat pretukao, do krvi. Žao mi je... zbog tebe, zbog mene samog, a i zbog nekih ljudi koji su tamo bili. Danima sam ležao bolestan od tih batina, u mraku…
MULA IBRAHIM: Šta možermo. Desi se.
AHMET: Vidim, radnju si popravio.Malo si uredio. Sad će nam biti ugodnije raditi, je l’ da?
MULA IBRAHIM: Da, malo sam popravio, obnovio.
AHMET: A ko su ti ona dva momka što pišu, tamo?
MULA IBRAHIM: Morao san da ih uzmem. Zbog posla.
AHMET: Zar posla toliko ima?
MULA IBRAHIM: Ima, hvala Bogu.
AHMET: Mnogo nevolja, pa velika zarada od ljudi kojima treba napisati kakvu molbu, žalbu, tužbu, pismo…
MULA IBRAHIM: Tako nekako. I to neko mora raditi.
AHMET: A ja? Gdje ću sjediti?
MULA IBRAHIM: (ustaje) Ti, bogami, nećeš imati gdje...
AHMET: Kako to? Ne razumijem.
MULA IBRAHIM: Pa vidiš, nisi dugo dolazio, i ja sam zaposlio onu dvojicu tamo. Mislio sam da si našao kakav drugi posao, bolji, priličniji tvom znanju i pameti...
AHMET: Kakav drugi posao? Znaš da sam ležao, bolovao… pretučen…
MULA IBRAHIM: Ama, odakle bih znao? Ne dolaziš, ništa ne javljaš, a mušterije navalile, ko za inat...
AHMET: I tako Mula Ibrahime, otpuštaš me?
MULA IBRAHIM: Nisam mislio da te otpustim. Vidiš i sam da je tako nekako ispalo.
AHMET: Ispalo je kako su drugi htjeli.
MULA IBRAHIM: (neugodno mu je, opet sjeda, prevrće neke papire) Ne dolaziš, ne javljaš se, a mušterije navalile…
AHMET: Kao za inat. To si već rekao. Jasno mi je.
MULA IBRAHIM: Daću ti jednu... dobro, dvije dobre plate, dok ne nađeš neki posao…
AHMET: Priličniji mom znanju i pameti. I to si već rekao. Hvala, ne priraan milostinju.
MULA IBRAHIM: Nije milostinja. Dajem zbog starog prijateljstva.
AHMET: Samo nemoj o prijateljstvu.
MULA IBRAHIM: Molim te uzmi. Zaslužio si ti to.
AHMET: Kad sam te kod Hoćina ranjenog izvukao iz nabujalog Dnjestra? Nisam to tada radio da mi sad platiš za spašeni život. Ne vjerujem da si ovo sam snislio, Mula Ibrahime.
MULA IBRAHIM: Oprosti…
AHMET: Srećan ti ostanak, dobri čovječe, koga strah čini tako nesigurnim prijateljem. Teško onim tvojin ćosavim pomoćnicima, oni te nisu izvlačili iz Dnjestra rizikujući svoj život, njima ne duguješ ništa. Dobro. Naredili ti da ne istjeraš. Vidiš, ja još mislim dobro o tebi, i želim ti da se nekad probudiš usred noći, da
dugo sjediš u postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
MULA IBRAHIM: Oprosti…
AHMET: Samo je Božije da sudi i opraštao. Alahemanet, prijatelju.
MULA IBRAHIM: Alahemanet, Ahmete.

(Ahmet odlazi, polako, u dubinu scene, u fantazmagorično osvjetljenje. Mula Ibrahim ostane na sceni u jakom žutom svjetlu koje se na njemu polako smanjuje i ugasi, mrak)

Venecija, raskošni karneval napolju, šarenilo, muzika, sjaj, veselje, maske i kostimi plešu ulicama. U sobi Šehaga Sočo, uz njega Ahmet Šabo, malo podalje Osman Vuk, gleda kroz prozor.
AHMET: Još ne znam, Šehaga, šta mi bi da te poslušam i pođem s tobom u ovoj Venedik.
ŠEHAGA: Da vidiš da ima i ovakvih ljepota na svijetu.
AHMET: Je li uvijek ovako u Venediku?
ŠEHAGA: Gotovo uvijek.
AHMET: Zato ti putuješ svake godine...
ŠEHAGA: Volim Venedik. Veseo je, šaren, bogat, naročito u vrijeme karnevala.
AHMET: A kad nema karnevala, mora da je tmurno i tužno kao kod nas?
ŠEHAGA: Kod nas je uvijek tmurno i tužno.
AHMET: Ne voliš Bosnu?
ŠEHAGA: Ne volim.
AHMET: Pa što se ne preseliš u Venedik. Novaca imaš...
ŠEHAGA: Možda bih i njega mrzio. Bolje je ovako. Vidi karneval, zar nije lijepo?
AHMET: Jeste. Ipak, jedva čekam da se vratim u Sarajevo.
ŠEHAGA: Šta ćeš tamo? Šta će iko tamo? Šta ima tano? Kad god tamo kreneš, uranio si s polaskom... nije mi dobro. Umoran sam od puta. Godine nikom ne praštaju. A i stomak ne boli.
AHMET: Zašto svako godine dolaziš u Venedik... put je dug.
ŠEHAGA: Bio san ovdje sa sinon... volin karneval. Dovolno je tri dana u godini staviti masku na lice i biti ono
što hoćeš. Nema zabrana, sve je dopušteno, mi to ne umijemo...
AHMET: Nije ti dobro, Šehaga?
ŠEHAGA: Bio sar ovdje sa sinom... tri noći smo proveli na ulici, s maskama... za osamnaest godina što je preda mnom rastao u Bosni nikad ga nisam video tako veselog, tako lijepog, obradovanog... kao tu, na karnevalu. Nikad nije tako volio život radovao mu se, kao tada, ovdje... Kad smo se vratili u Bosnu, javio se u rat. Ne znam zašto. Možda nije htio ostavljati sebi na duši neke dugove odavdje, kad je bio neko drugi, kad je bio što je htio, bez zabrana... Svake godine pokušavao ovdje naći odgovor na to pitanje... A možda odgovora nema...
AHMET: Nije ti dobro, Šehaga?
ŠEHAGA: Nije.
AHMET: Od hrane? Jesi li šta pojeo?
ŠEHAGA: Nije.
AHMET: Zvaću ti ljekara. Od čega bi moglo biti?
ŠEHAGA: Od Bosne. Otrovali su me u Sarajevu... kadijini ljudi...
AHMET: Zvaću ti ljekara... Osmane!
ŠEHASA: Pusti. Ovo je naša stvar. Ovo je naš bosanski jad i zloba, ne treba miješati strance...
OSMAN VUK: Platiće mi to, Šehaga, desetostruko... platiće!
ŠEHAGA: Neću još umrijeti. Ne smijem. Nisam završio sve što treba. Još ja njima nisam naplatio za svoj jad. Osmane, znaš li šta je još činiti? Znaš li sva imena, jesi li upamtio?
OSMAN VUK: Znam, Šehaga, sve sam upamtio. I koga, i kako, i kad...
AHMET: Zašto i sad misliš na osvetu? Zar je sreća u osveti?
ŠEHAGA: Nije sreća ni u životu, pa, evo, živino...
AHMET: Osveta je kao pijanstvo, nikad je nije dosta... odakle ti u ovom času baš misao o osveti?
ŠEHAGA: A o čemu bi trebao da mislim? Utroba ni gori... i grlo, i mozak... znam taj otrov. Kadijin najdraži...
AHMET: Ali ko je mogao? Ko te mogao otrovati?
ŠEHAGA: Neko... na putu. Počelo je da me mori još na putu... Ti, ne, ti nisi, ti si slab da to učiniš, možda Osman, ne, Osman nije bio tu... možda su momci, možda neko bezimen, plaćen da to obavi na putu, u krčmi, ali pravi krivac je u Sarajevu. Osmane...
OSMAN: Slušam...
ŠEHAGA: Reci mi... ono, ono o nama... ono o Bosni.
OSMAN: Koje, Šehaga?
ŠEHAGA: Ono, kako se zovu sela po Bosni. Kako se zovu bosanska sela?
OSMAN: Zloselo, Crni Vir, Blatište, Glogovac, Paljevina, Gladuš, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje, Vukojebine, Vučjak, Smrdljak, Jadovica, Čemerno, Gladno polje, Paklenik...
ŠEHAGA: Eto... kakav će narod biti kad po takvim mjestima živi, kad svojim naseljima takva imena daje... kakav narod može biti, tamo, kod nas, nego kakav jest... možda smo mi od prirode zli, možda nas je Bog obilježio, ili zato što nas nesreće prate bez prestanka, pa se bojino glasnog smijeha, bojino se da ćemo naljutiti zle sile koje se stalno uvijaju i motaju oko nas... pa se stalno krijemo, lažemo, vidimo svoju sreću samo u tuđoj nesreći... ni ponosa, ni obraza, ni hrabosti, svako nas bije, a mi smo na tome zahvalni, i nikad nam dosta... (zagrcne se)
OSMAN VUK: Šehaga? Reci nešto! Šehaga?!
ŠEHAGA: Jesi li ih sviju upamtio, Osmane... (umire)

Karneval, buka sjajne Venecije i plesači preplave scenu. Ahmet Šabo sam stoji. Prolazi Ramiz.

AHMET: Neću da mislim o tebi.
RAMIZ: Niti je ovo zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Pakost u njima živi duže nego majčinska ljubav, sa divljom turobnošću imaju potrebu da čine zlo kome god i kad god mognu i stignu. U teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno... Utjeha je samo što će oni poslije nas preturati preko glave još teža vremena pa će ove naše crne dane pominjati kao sretna vremena.
AHMET: Zar smo svi zli, Ramize?
RAMIZ: Svi. Neki više, neki manje, ali svi.
AHMET: Seljaci, vojnici iz Hoćina, Šehagin sin, mi, mi nismo zli, Ramize, mi smo samo nesrećni, mi smo samo nesrećni, bez svoje krivice. Nesrećnici!
RAMIZ: I ja tako kažem, ponekad, lažem sebi, i drugina, za utjehu. Ali nekad, kad mi se zgadi laž, progovorim istinu, Ahmete, kao sada, čistu istinu...
AHMET: Znam Ramize da mi govoriš iz Pakla. Zato sve tako jasno vidiš. To je posebno svojstvo Pakla, da se sve jasno vidi, sve, do posljednje sitnice… Neću da mislim o tebi, Ramize! Ko si ti? Šta hoćeš od mene? Zašto ti srce lupa tako da ga jasno čujem kao svoj sopstveni nemir?
RAMIZ: Nije to moje srce, Ahmete Šabo, nema srca. To bubnjevi i talambasi lupaju po čaršiji... skupljaju vojsku za novi rat. Opet se ide na Hoćin, Ahmete, kao da im ono tvoje nije bilo dosta.

Slika Hoćinske močvare u daljini. Venecijanske maske sa karnevala vuku se kroz blato zajedno sa vojnicima. Jedna žena trči između njih. Tijana. Slika se zaledi, i svjetlo na njoj se lagano, vrlo sporo utišava.

AHMET: Hoće li i naša djeca, Ramize, ići istim glupim putevima kao i njihovi očevi?
(Ramiz odlazi među likove u živoj slici)
AHMET: Vjerovatno hoće... ali neću da vjerujem u to! (mrak)

K R A J


User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 00:44

Anton P. Čehov - Ujak Vanja


Lica:

SEREBRJAKOV, ALEKSANDAR VELIMIROVIČ, umirovljeni sveučilišni profesor.
JELENA ANDREJEVNA, njegova žena, 27 godina stara.
SOFJA ALEKSANDROVNA (SONJA), njegova kći iz prvoga braka.
VOJNICKAJA, MARIJA VASILJEVNA, udovica tajnoga savjetnika, mati prve profesorove žene.
VOJNICKI, IVAN PETROVIČ, njezin sin.
ASTROV, MIHAIL LVOVIČ, liječnik.
TELJEGIN, ILJA ILJIČ, propali vlastelin.
MARINA, stara dadilja.
RADNIK.
Radnja se odigrava na Serebrjakovljevu imanju.

PRVI ČIN

Vrt. Vidi se dio kuće s terasom. U aleji pod starim jablanom nalazi se stol, prostrt za čaj. Klupe, stolci; na jednoj klupi leži gitara. Nedaleko je od stola njihaljka. — Treći je sat iza podneva. Tmurno.
MARINA (neokretna i spora starica, sjedi kraj samovara i veze čarape) i ASTROV (hoda amo tamo).
MARINA (natače čašu). Ded, gutni, baćuško.
ASTROV (prinužden uzimlje čašu). Nekako mi se baš ne pije.
MARINA. Možda hoćeš rakije?
ASTROV. Ne ću. Ne pijem ja svaki dan rakije. A osim toga je sparno. (Stanka.) Mamice, koliko je tome, otkako se mi poznajemo.
MARINA (razmišljajući). Koliko? Čekaj da se sjetim... Ti si došao ovamo, u ovaj kraj... kada? ... još je bila živa Vera Petrovna, Sonječkina mati. Ti si nas za njena života posjećivao dvije zime. No, bit će dakle tome kojih jedanaest godina (promislivši). A možda i više...
ASTROV. Jesam li se mnogo promijenio za to vrijeme?
MARINA. Vrlo mnogo. Tada si bio još mlad i lijep, a sada si se postarao. I ljepota tvoja nije više ljepota onih dana. Valja spomenuti i to — piješ rakiju.
ASTROV. Da... U tih deset godina postao sam drugi čovjek. A što je tome uzrok? Previše sam radio, mamice. Od jutra do večeri na nogama, ne poznam mira, a noću ležiš pod pokrivačem i sve se bojiš, da te ne odvuku, kakvom bolesniku. Za cijelo vrijeme, otkako se poznajemo, ja nijesam imao ni jedan slobodan dan. Kako da se tu čovjek ne postara? A onda, i život je sam po sebi dosadan, glup i prljav... Vuku se dani... Oko sebe vidiš same čuđake, sve odreda same čudake; i proživiš li dvije-tri godine s njima, malo po malo postaješ neopazice i sam čudakom. Neizbježiva sudbina. (Zavrćući svoje duge brkove.) Gle, kako su mi narasli dugi brci... Glupi brci. Postao sam čudak, mamice. Oglupio, dabome, još nisam, hvala bogu, mozak mi je još na svom mjestu, ali su mi osjećaji nekako otupjeli. Ništa više ne želim, ništa mi nije potrebno, nikoga ne volim... I možda još samo tebe volim (poljubi je u glavu). U djetinjstvu sam i ja imao upravo takvu dadilju.
MARINA. Možda bi htio jesti?
ASTROV. Ne ću. O velikom postu, u trećoj korizmenoj nedjelji otputovao sam u Malickoje, gdje je vladala epidemija... Pjegavi tifus... Po kućicama narod ležao po zemlji... Blato, smrad, dim, telad na podu u izbicama zajedno s bolesnicima... I prasad isto tako. Teglio sam tu cijeli dan, a da nisam pritom ni na čas ni sjeo ni mrvice okusio... Kad sam se pak vratto kući, i opet mi nisu dali da odahnem: dovezli mi nekog željezničkog skretničara; ja ga položio na stol, da izvedem operaciju, a oni ni pet ni šest, nego mi umre pod kloroformom. I, eto, baš kad to nije nužno, probudili se u meni osjećaji, i stala me peći savjest kao da sam ga ja namjerice i hotimično ubio... Sjeo ja, zatvorio oči — evo ovako — i mislim: oni, koji će sto-dvjesta godina živjeti poslije nas, i za koje mi sada krčimo put, hoće li nas se sjetiti i jednom dobrom riječju? Dadiljo, ta ne će nas ni spomenuti!
MARINA. Ne će ljudi, all će zato bog!
ASTROV. Hvala ti, baš ti hvala. Lijepo si rekla.
(Ulazi Vojnicki.)
VOJNICKI. (Izlazi iz kuće. Ispavao se nakon doručka, no još je bunovan. Sjeda na klupu i popravlja svoju kicošku kravatu.) Da... (Stanka.) Da...
ASTROV. Jesi li se ispavao?
VOJNICKI. Dakako... Vrlo dobro (zijeva). Otkada ovdje stanuje profesor sa svojom gospođom, život je naš posve izašao iz svoje kolotečine... Ne liježem u pravo vrijeme, o doručku i objedu koješta trpam u sebe, pijem vino... a sve to nije zdravo! Prije nije bilo časka slobodnog, ja i Sonja radili smo — svaka čast, a sada radi sama Sonja, a ja spavam, jedem, pijem... Ne valja to!
MARINA (kimnuvši glavom). I to se zove red! Profesor ustaje u 12 sati, a samovar kipi odjutra i samo njega čeka. Dok njih nije bilo, ručali smo uvijek oko jedan sat kao i drugi ljudi, a sada u sedam... Noću profesor čita i piše, a oko dva sata u noći evo ti najednom zvonca... Što je, zaboga? Prohtjelo mu se čaja! Budi radi njega čeljad, pristavi samovar... Da, to ti je red!
ASTROV. A hoće li još dugo ovdje ostati?
VOJNICKI (zazviždi). Sto godina! Profesor je odlučio da se ovdje trajno nastani.
MARINA. Evo ti ih, na, i sada. Samovar je već dva sata na stolu, a oni odoše na šetnju.
VOJNICKI. Dolaze, dolaze... Ne uzrujavaj se!
(Čuju se glasovi: iz dubine vrta, vraćajući se sa šetnje, dolaze Serebrjakov, Jelena Andrejevna, Sonja i Teljegin.)
SEREBRJAKOV. Prekrasno, prekrasno. Divan izgled.
TELJEGIN. Izvanredan, vaša presvjetlosti!
SONJA. Sutra ćemo se odvesti u šumariju, tatice, zar ne?
VOJNICKI. Gospodo, izvolite k čaju!
SEREBRJAKOV. Budite tako dobri, prijatelji, pa mi pošaljite čaj u moj kabinet! Moram danas još koješta raditi.
SONJA. O, u šumariji će se tebi sigurno svidjeti...
(Jelena Andrejevna, Serebrjakov i Sonja odlaze u kuću. Teljegin polazi k stolu, i sjeda kraj Marine.)
VOJNICKI. Vruće je i sparno, a naš veliki učenjak je u ogrtaču, kaljačama, s kišobranom i u rukavicama.
ASTROV. Bit će, da se čuva.
VOJNICKI. A kako je ona lijepa! Kako je lijepa! U svom životu nisam vidio ljepše žene.
TELJEGIN. Vozim li se poljem, Marino Timofejevna, ili šećem sjenatim parkom, ili pogledam na ovaj stol, uvijek osjećam neobjašnjivo blaženstvo! Divno vrijeme, ptice pjevaju, svi živimo u miru i skladu — pa što nam još treba? (Uzimljući čašu.) Od sveg vam srca hvala!
VOJNICKI (maštajući) . Te oči... Divna žena!
ASTROV. Ded, pričaj nam štogođ, Ivane Petroviču.
VOJNICKI (umorno) . A što da pričam?
ASTROV. Zar nema ništa nova?
VOJNICKI. Ništa. Sve po starom. I ja sam isti, koji sam i bio. Možda sam čak i gori postao, jer sam se ulijenio, pa ništa ne radim, nego samo mrmljam kao staro gunđalo. Ona stara čavka, moja maman, još uvijek ćereta o ženskoj emancipaciji. Jednim okom već gleda u grob, a drugim traži po svojim učenim knjižurinama zoru novoga života.
ASTROV. A profesor?
VOJNICKI. A profesor kao i prije: sjedi u svom kabinetu od jutra do duboke noći i piše.
»Mrštim čelo, tarem sebi glavu. Pišući ode velike, male — Al zalud je sve to: nit stekoh slavu; Nit trunka sam ljudske požnjeo hvale...«
Jadna li papira! Pametnije bi bilo da napiše svoju autobiografiju. Kako bi to bila krasna tema! Umirovljeni profesor, razumiješ li, stari dvopek, učena sovuljaga... Kostobolja, reumatizam, migrena, od zavisti i pakosti nabubrila jetra... Ta učena sovuljaga živi na imanju svoje prve žene, živi silom, i to samo zato, jer mu je za život u gradu preplitak džep. Vječno se tuži na svoju nesreću, ma da je uistinu sam neobično sretan (nervozno). Pomisli samo, kolika sreća! Sin prostoga crkvenjaka, bogoslov, dočepao se učenjačkih časti i katedre, postao »njegovom presvjetlošću«, zetom senatora, i t.d., i t.d. Uostalom, ni to nije ono najglavnije. Nego čuj ti ovo. Čovjek taj predaje i piše o umjetnosti čitavih dvadeset i pet godlna, a da pritom o umjetnosti nema ni pojma. Dvadeset i pet godina prežvakava on tuđe misli o realizmu, naturalizmu i kojekakvim drugim budalaštinama; dvadeset i pet godina predaje i piše o onom, što je pametnim ljudima već odavno poznato, a glupacima je sasvim nezanimljivo, — ukratko — dvadeset i pet godina prelijeva on vodu iz pustoga u prazno. Pa kako je još kraj svega toga samo umišljen! I kakve pretenzije imade! U mirovinu je otišao, a da je ostao sasvim nepoznat: ni živa ga duša ne zna; a to znači, da je dvadeset i pet godina zauzimao tuđe mjesto. Pogledaj ga samo: korača kao polubog!
ASTROV. No, čini mi se, da mu ti zavidiš.
VOJNICKI. Dabome da zavidim! Pa kakav samo imade uspjeh kod žena! Ni Don Juan nije poznavao tako potpuna uspjeha! Njegova prva žena, moja sestra, prekrasno krotko stvorenje, čista kao, evo, ovo modro nebo, plemenita i velikodušna, koja je imala više udvarača, negoli on učenika — ljubila ga je, kako mogu da ljube samo čisti anđeli jednako čiste i prekrasne stvorove kao sto su i oni sami. Moja mati, njegova punica, obožava ga još i danas, i do dana današnjega ulijeva on njoj neki sveti strah. Njegova druga žena, ljepotica i pametno stvorenje — ta vidjeli ste je čas prije — pošla je za nj, kad je on već bio star, predala mu svoju mladost, ljepotu, slobodu, sav svoj sjaj. Zašto? Čemu?
ASTROV. A je li ona vjerna profesoru?
VOJNICKI. Nažalost, jest.
ASTROV. Zašto nažalost?
VOJNICKI. Zato, što je ta vjernost od početka do kraja lažna. U njoj je mnogo retorike, a logike ni za lijek. Prevariti staroga muža, kojega ne možeš trpjeti, — to je nemoralno; ali nastojati da ugušiš u sebi bijednu mladost i živi osjećaj, — to nije nemoralno.
TELJEGIN (plačnim glasom). Vanja, ja ne volim, kad ti to govoriš. No, pa i čemu, zbilja... Tko vara ženu ili muža, taj je dakle nevjernik, izdajica, koji može da izdade i domovinu!
VOJNICKI (razgnjevljeno). Ne trabunjaj koješta!
TELJEGIN. Dopusti, Vanja! Moja je žena pobjegla od mene sa svojim ljubavnikom dan poslije svadbe zbog moje neprivlačne spoljašnosti. No ja se nijesam poslije toga ogriješio o svoju dužnost. Ja sam joj i do dana današnjega vjeran i ljubim je, pomažem joj čime mogu, dao sam čak čitav svoj imetak za odgoj djece, što ih je ona imala sa svojim ljubavnikom. Sreće sam lišen, ali je ostao ponos. A ona? Mladost joj je prošla, ljepota pod pritiskom prirodnih zakona izblijedjela; a ljubavnik umro ... Šta joj je preostalo?
(Ulaze Sonja i Jelena Andrejevna; nedugo iza njih ulazi Marija Vasiljevna s knjigom; ona sjedne i čita; njoj donose čaj; ona ga pije i ne gledajući ga.)
SONJA (užurbano, dadilji). Dadiljo, tamo su seljaci došli! Otiđi i porazgovori s njima, a čaj ću već ja sama... (nalijeva čaj.)
(Dadilja odlazi. Jelena Andrejevna uzima svoju šalicu i pije sjedeči na njihaljci.)
ASTROV (Jeleni Andrejevnoj) . A ja sam došao k vašemu mužu. Pisali ste mi, da je veoma bolestan, reumatičan i još nešto... a on eto zdrav zdravcat.
JELENA ANDREJEVNA . Pa sinoć je nešto kunjao, tužio se na bol u nogama, a evo, danas ništa...
ASTROV. A ja, eto, brže bolje odrapio trideset vrsta... No, ništa zato, nije mi prvi put. Ostat ću barem kod vas do sutra, pa ću se barem ispavati quantum satis.
SONJA. Prekrasno. To je i tako takva rijetkost, da vi kod nas noćite. Valjda niste ručali?
ASTROV. Nisam.
SONJA. Baš dobro. Pa ćete s nama i jesti. Mi ručamo sada oko sedam sati (pije). Čaj je hladan!
TELJEGIN. U samovaru je temperatura već znatno pala.
JELENA ANDREJEVNA . Ništa zato, Ivane Ivaniču, ispit ćemo ga i hladna.
TELJEGIN. Oprostite... Nisam Ivan Ivanič, nego Ilja Iljič... Ilja Iljič Teljegin, ili, kako me neki zbog moga kozičavoga lica nazivaju — Hrapavac. Ja sam nekada držao na krstu Sonječku, pa me njegova presvjetlost, vaš muž vrlo dobro poznaje. A sada živim ovdje na vašem dobru... Kako ste izvoljeli primijetiti, svaki dan objedujem zajedno s vama,
SONJA. Ilja je Iljič naš pomoćnik, naša desna ruka... (nježno.) Dajte, dragi kumiću, da vam još natočim.
MARIJA VASILJEVNA . Ah!
SONJA. Što vam je, bakice?
MARIJA VASILJEVNA . Zaboravila sam reći Aleksandru... pamet me izdala... danas sam dobila pismo iz Harkova od Pavla Aleksejeviča... Poslao mi je svoju novu brošuru...
ASTROV. Je li zanimljiva?
MARIJA VASILJEVNA . Zanimljiva je, ali nekako čudna... Pobija ono, što je prije sedam godina sam tvrdio... To je užasno!
VOJNICKI. Ništa to nije užasno. Pijte, majčice, čaj!
MARIJA VASILJEVNA . Ali ja hoću da govorim.
VOJNICKI. Ta mi već pedeset godina govorimo te govorimo, i čitamo brošure. Vrijeme bi već bilo da već i svršimo.
MARIJA VASILJEVNA . Tebi je nekako neugodno slušati, kad ja govorim. Oprosti, Jean, ali ti si se ove posljednje godine tako promijenio, da te više uopće ne prepoznajem... Bio si čovjek određenih uvjerenja, svijetla ličnost...
VOJNICKI. O, dabome! Bio sam svijetla ličnost, koja nije nikome svijetlila... (Stanka.) Bio sam svijetla ličnost... Nema ujedljivije dosjetke od te! Sada mi je 47 godina. Do prošle godine trsio sam se kao i vi da sebi zamažem oči tom vašom skolastikom, samo da ne vidim pravi život — misleći, da činim dobro. A sada, da samo znadete! Čitave noći ne spavam od ljutitosti i srdžbe, što sam tako glupo protukao vrijeme, gdje sam mogao imati sve, čega me sada lišava moja starost.
SONJA. Ujače Vanjo, to je dosadno!
MARIJA VASILJEVNA (sinu). Ti baš kao da optužuješ svoja prijašnja uvjerenja... No nisu kriva uvjerenja, nego ti sam. Zaboravljao si, da uvjerenja sama po sebi nisu ništa, mrtva slova... Valjalo je raditi i stvarati.
VOJNICKI. Raditi? Nije svatko sposoban da bude pišući perpetuum mobile, kao vaš Herr Professor.
MARIJA VASILJEVNA . Što hoćeš time da kažeš?
SONJA (moleći). Bakice! Ujače Vanjo! Molim vas!
VOJNICKI. Ja šutim. Šutim i molim za oproštenje.
(Stanka.)
JELENA ANDREJEVNA . A danas je tako lijepo vrijeme... nije vruće...
(Stanka.)
VOJNICKI. U takvo bi se vrijeme bilo lijepo objesiti...
(Teljegin ugađa gitaru. Marina obilazi oko kuće i zove kokoši.)
MARINA. Pi, pi, pi...
SONJA. Dadiljico, pošto su dolazili seljaci?
MARINA. Uvijek isto, opet radi one pustare. Pi, pi, pi...
SONJA. Dadiljice, pošto su dolazili seljaci?
MARINA. Ona se šarena nekuda izgubila s pilićima... Da ih vrane ne odnesu... (Odlazi.)
(Teljegin svira polku; svi ga šutke slušaju; ulazi jedan radnik.)
RADNIK. Je li ovdje gospodin doktor? (Astrovu) Izvolite, Mihajle Lvoviču, došli smo po vas.
ASTROV. Odakle?
RADNIK. Iz tvornice.
ASTROV (ljutito). No, hvala lijepo! Ali, što ćemo, valja ići... (traži očima kapu.) Dođavola...
SONJA. Kako je to, uistinu, neprijatno ... Dovezite se iz tvornice na objed.
ASTROV. Neću moći. Bit će kasno. Ta gdje je... kuda je... (Radniku.) A ti, dragoviću moj, deder mi donesi čašicu rakije... (Radnik odlazi.) Ta gdje je... kuda je... (Našao je kapu.) U Ostrovskoga ima, u jednom njegovom komadu, neki čovjek s velikim brkovima i malim sposobnostima... Baš sam takav ja. No, a sada, gospodo, zbogom... (Jeleni Andrejevnoj.) Vrlo ću se veseliti, ako jednom navratite sa Sofijom Aleksandrovnom k meni... U mene je maleno imanje, u svemu okolo trideset desetina, ali ako vas možda zanima, možete pogledati moj uzorni vrt i rasadnik, kakva nećete naći na tisuću vrsta uokolo. A odmah je do mene državna šumarija... Sam je šumar star i vazda boležljiv, tako da ja zapravo upravljam i svojim i državnim dobrom ...
JELENA ANDREJEVNA . Već su mi pripovijedali o tom, da vi silno volite šume. To vam, dabome, može donijeti i veliku korist, ali zar vam to ne smeta u vašem pravom zvanju? Ta, vi ste liječnik.
ASTROV. Jedini bog znade, što je zapravo pravo naše zvanje.
JELENA ANDREJEVNA . A je li zanimljivo?
ASTROV. Jest, jest, posao je zanimljiv.
VOJNICKI (ironično). Itekako zanimijiv!
JELENA ANDREJEVNA (Astrovu). Vi ste još mlad čovjek ... Bit će vam tako ... no, 36—37 godina, pa mislim, da neće biti baš tako zanimljivo, kako vi to govorite. Sama šuma i šuma. Mislim, da je jednoliko.
SONJA. Nipošto! To je izvanredno zanimljivo. Mihail Lvovič sadi svake godine mladu šumu, pa su mu već podijelili i jednu brončanu kolajnu i diplomu. Zauzima se za to, da se stare šume ne istrebljuju. Saslušate li ga, potpuno ćete se s njime složiti. On kaže, da šume ukrašuju zemlju, uče čovjeka razumijevati ljepotu i udahnjuju mu uzvišeno nastrojenje. Šume ublažuju surovu klimu. U zemljama s blagom klimom troši se manje sila u borbi s prirodom, pa su zato tamo i ljudi mekši i nježniji. Ondje su ljudi lijepi, gipki, lako se uzbuđuju, govor im je otmjen, kretnje graciozne. Kod njih cvatu nauke i umijeća, filozofija im nije mračna, njihovi odnosi prema ženi puni su otmjenosti i plemenštine...
VOJNICKI (smijući se). Bravo, bravo! Sve je to vrlo lijepo, ali premalo uvjerljivo, pa ćeš ti (Astrovu), dragi prijatelju, ipak biti tako dobar i dopustiti mi, da peći ložim drvima, i da od drvene građe gradim svoje staje...
ASTROV. Ti možeš ložiti svoje peći i tresetom, a staje graditi od kamena. Dopuštam čak da se i šume sijeku kad je za to nužda, ali čemu da se istrebljuju? Ruske šume padaju pod sjekirom, ginu milijarde drveta; pustoše se životinjska legla i ptičja gnijezda, plićaju i sahnu rijeke, nepovratno iščezavaju najljepši pejsaži, i sve to samo zbog toga, što lijeni čovjek nema smisla za to da se sagne i iz zemlje izvadi gorivo. (Jeleni Andrejevnoj.) Nije li istina, gospođo? Čovjek mora biti zatucani barbar, kad može u svojoj peći spaljivati toliku krasotu i uništavati ono, što nije kadar da sam stvori.
ASTROV. ... Čovjek je nadaren razumom i stvaralačkom snagom, da umnoži ono, što mu je dano, ali dosada on nije stvarao, nego rastvarao. Šuma imade sve manje i manje, rijeke presušuju, divljač je poizginula, klima je iskvarena, a zemlja biva svaki dan sve bjednija i ružnija. (Vojnickome.) Eto, i ti gledaš u mene s ironijom i sve, što ja govorim, tebi se čini neozbiljnim... a možda je doista sve to samo naklapanje jednoga čudaka; ali kad prolazim mimo seljačkih šuma, koje sam ja spasio od sječe, ili kad čujem, kako šumi moja mlada šuma, zasađena mojim vlastitim rukama, onda dolazim do spoznaje, da je u izvjesnoj mjeri i klima u mojoj vlasti, pa bude li čovjek i nakon tisuću godina sretan, bit će u tom i dio moga truda. Kad zasadim brezu, pa onda vidim, kako se zazeleni i njiše na vjetru, duša mi se napunja ponosom, i ja... (opazivši radnika s pladnjem i čašicom rakije.) Uostalom ... (pije) valja ići. Sve su to na kraju krajeva možda samo naklapanja čudaka ... ali... ja vas pozdravljam! Zbogom! (Polazi prema kući.)
SONJA (hvata ga pod ruku i polazi zajedno s njime). Kada ćete opet k nama doći?
ASTROV. Ne znam.
SONJA. Opet za mjesec dana?...
(Astrov i Sonja odlaze u kuću; Marija Vasiljevna i Teljegin ostaju kod stola; Jelena Andrejevna i Vojnicki odlaze na terasu.)
JELENA ANDREJEVNA . A vi ste se, Ivane Petroviču, opet ponašali nemoguće. Zar vam je bilo potrebno ljutiti Mariju Vasiljevnu i govoriti o perpetuum mobile! I danas ste se za doručkom prepirali s Aleksandrom. Kako je to sitničavo!
VOJNICKI. Ali kad ga mrzim!
JELENA ANDREJEVNA . Vi nemate za što mrziti Aleksandra. On je baš kao i svi drugi. Nije gori od vas.
VOJNICKI. Da vi možete vidjeti svoje lice i svoje kretnje!... Kako vam je lijeno živjeti! Oh, kako lijeno!
JELENA ANDREJEVNA . Da, da, lijeno i dosadno! Svi grde moga muža, svi me gledaju sažalno: sirotica, muž joj star. O, ja to žaljenje vrlo dobro razumijem! Kako je ono Astrov rekao malo prije: svi vi uludo uništavate šume, i uskoro ne će na zemlji ništa ostati. Baš tako ludo uništavate i čovjeka, i doskora će vasom zaslugom iščeznuti sa zemlje i vjernost, i čistoća, i samopožrtvovnost. Zašto ne možete ravnodušno gledati žehu ako nije vaša? Zato, što — kako ono pravo veli doktor — u svima vama sjedi đavo razaranja! Vama nije žao ni šuma, ni ptica, ni žena, ni jednome drugoga...
VOJNICKI. Ne volim ja te filozofije! (Stanka.)
JELENA ANDREJEVNA . Taj doktor ima umorno, nervozno lice. Interesantoo je to lice. Sonji se on očito dopada. Ona je u njega zaljubljena, i ja je shvaćam. Eto, kod mene je već bio tri puta, ali ja sam plaha, pa nisam ni jedamput s njime pravo ni progovorila, niti sam ga prijateljski primila. Pomislio je, da sam zla srca. Nas dvoje, Ivane Petroviču, jamačno i jesmo baš radi toga dobri prijatelji, što smo oboje prgavi i dosadni ljudi. Prgavi! Ne gledajte me tako, ja to ne volim.
VOJNICKI. Zar vas mogu da gledam drugačije, kad vas ljubim? Vi ste moja sreća, život, moja mladost! Znam, da su moje nade na uzajamnost nevelike, skoro nikakve, ali ja i ne trebam ništa, i dopustite mi samo da vas gledam, da slušam vaš glas...
JELENA ANDREJEVNA . Tiše! Mogao bi vas tkogod čuti!
(Odlaze u kuću.)
VOJNICKI (idući za njom). Dopustite mi da govorim o svojoj ljubavi, ne tjerajte me od sebe, i već samo to bit će za mene prevelika sreća...
JELENA. To je mučno... (Oboje odlaze u kuću.)
(Teljegin udara po žicama, svirajući polku; Marija Vasiljevna nešto bilježi po rubovima svoje brošure.)

Zastor


DRUGI ČIN

Blagovaonica u Serebrjakovljevoj kući. Noć. Čuje se kako u vrtu udara stražar.
SEREBRJAKOV (sjedi u naslonjaču pred otvorenim prozorom i drijema) i JELENA ANDREJEVNA (sjedi kraj njega i također drijema).
SEREBRJAKOV (trgnuvši se). Tko je tu? Sonjo, jesi li to ti?
JELENA ANDREJEVNA. Ja sam.
SEREBRJAKOV. Ti, Lenočka... Nesnosno me boli!
JELENA ANDREJEVNA. Ogrtač ti je pao na pod. (Omata mu noge.) Ja ću zatvoriti prozor, Aleksandre.
SEREBRJAKOV. Nemoj, zagušljivo je ... Malo prije sam zadrijemao, pa mi se prisnilo, da moja lijeva noga nije moja, nego — tuđa. Probudio sam se od teške boli. Ne, to hije podagra, prije će biti reumatizam. Koliko je sada sati?
JELENA ANDREJEVNA. Dvanaest i dvadeset minuta.
(Stanka.)
SEREBRJAKOV. Potraži mi sutra u biblioteci Batjuškova. Čini mi se, da ga imamo.
JELENA ANDREJEVNA. Što?
SEREBRJAKOV. Potraži mi sutra ujutro Batjuškova. Koliko se sjećam, mi smo ga imali. Ali zašto ja danas tako teško dišem?
JELENA ANDREJEVNA. Umoran si. Već drugu noć ne spavaš.
SEREBRJAKOV. Kažu, da je Turgenjev od podagre dobio srčanu bolest. Bojim se, da ne bude i sa mnom tako. Prokleta, odvratna starost. Neka je đavo odnese. Otkada sam ostario, postao sam sam sebi odvratan. A i vama je jamačno već mrsko gledati u mene.
JELENA ANDREJEVNA. Ti govoriš o svojoj starosti takvim tonom, kao da smo svi mi krivi, što si star.
SEREBRJAKOV. Tebi sam prvoj mrzak.
(Jelena se Andrejevna udaljuje i sjeda podalje.)
SEREBRJAKOV. Na kraju krajeva, imaš i pravo. Nisam ja lud, razumijem. Ti si mlada, zdrava, lijepa, hoćeš da živiš, a ja sam starac, gotovo lešina... Što? Zar da to ne razumijem? Glupo je, dabome, što još uvijek živim. Ali počekajte, doskora ću vas sve osloboditi. Još malo i sve je gotovo.
JELENA ANDREJEVNA. Ne mogu više... Šuti, boga radi.
SEREBRJAKOV. Ispada tako, da, zahvaljujući meni, svi vi »ne možete više«, dosađujete se, kinjite svoju mladost, samo se ja naslađujem životom i srećom. Pa naravno!
JELENA ANDREJEVNA. Zašuti! Ti si me izmučio!
SEREBRJAKOV. Ja sam vas sve izmučio. Naravno.
JELENA ANDREJEVNA (kroz suze). Nesnosno! Reci, što hoćeš od mene?
SEREBRJAKOV. Ništa.
JELENA ANDREJEVNA. Onda ušuti! Molim te.
SEREBRJAKOV. Čudnovata stvar: kad govori Ivan Petrovič ili ona stara idiotkinja Marija Vasiljevna — onda ništa — svi slušaju; a kad se ja samo jednom riječju oglasim, odmah se svi stanu osjećati nesretnima. Čak im je i moj glas odvratan. No, dopuštam, da sam nesnosan, da sam sebičnjak, despot, ali zar zaista nemam u starosti nikakva prava na egoizam? Zar nisam barem to zaslužio? Zar da ja nemam prava — pitam ja — na spokojnu starost i na izvjesnu pažnju ljudi prema sebi?
JELENA ANDREJEVNA. Nitko ti ni ne osporava tvoja prava. (Vjetar udara prozorom.) Vjetar se digao, zatvorit ću prozor. (Zatvara ga.) Odmah će kiša. Nitko ti ne osporava tvoja prava.
(Stanka; stražar se javlja u vrtu udaranjem i pjesmom.)
SEREBRJAKOV. Cijeli svoj život proboraviš u radu za nauku, priučiš se na svoj kabinet, na slušaoce i na poštovane kolege — i najednom, ni kriva ni dužna, evo te u ovoj grobnici da tu dan na dan gledaš glupake i slušaš njihove ništavne razgovore... Ja hoću da živim, ja volim uspjeh, volim slavu, bučnost, a ovdje sam kao u progonstvu. Svaki ti se čas budi čežnja za prošlošću, mori te uspjeh drugih i strah pred smrću... Ne mogu! Nedostaje mi snage! A osim toga — tu nemaju obzira prema mojoj starosti!
JELENA ANDREJEVNA. Pričekaj, strpi se: za pet-šest godina bit ću i ja stara.
(Ulazi Sonja.)
SONJA. Tatice! Pa ti si sam zapovjedio da se pošalje po doktora Astrova, a evo, sada, kad je došao, ne ćeš da ga primiš. To nije lijepo. Samo uzalud uznemirujete čovjeka...
SEREBRJAKOV. Što će meni tvoj Astrov? On se toliko razumije u medicinu, koliko ja u astronomiju.
SONJA. Ta ne ćemo ovamo pozivati zbog tvoje podagre čitav medicinski fakultet.
SEREBRJAKOV. S tim luđakom ne ću ni da razgovaram.
SONJA. Kako te volja. (Sjedne.) Meni je svejedno.
SEREBRJAKOV. Koliko je sada sati?
JELENA ANDREJEVNA. Jedan sat.
SEREBRJAKOV. Ovdje je zagušljivo... Sonjo, daj mi kapljice sa stola!
SONJA. Odmah! (Daje mu kapljice.)
SEREBRJAKOV (razdraženo). Ah, ne te! Ništa vas čovjek ne može zamoliti!
SONJA. Molim te, ne budi hirovit! Možda se to kome i sviđa, ali mene poštedi — budi tako milostiv! Ja to ne volim. A osim toga ja nemam ni vremena: sutra moram rano ustati — kosimo sijeno.
(Ulazi Vojnicki u kučnom haljetku i sa svijećom.)
VOJNICKI. Vani se sprema oluja! (Sijeva.) Oho! Helene i Sonja, idite na počinak! Ja ću vas zamijeniti.
SEREBRJAKOV (prestrašeno). Ne, ne! Ne ostavljajte me s njim? Ne ću! Zatući će me svojim vječitim govorenjem!
VOJNICKI. Ta, zaboga, valja i njima dati odmor! Već drugu noć ne spavaju.
SEREBRJAKOV. Pa, dobro, neka idu, ali odlazi i ti. Hvala ti. Molim te! U ime našega nekadašnjega prijateljstva, nemoj se protiviti. Razgovarat ćemo drugi put.
VOJNICKI (podrugljivo se smješkajući). Našega nekadašnjega prijateljstva... Nekadašnjega...
SONJA. Zašuti, ujače Vanja.
SEREBRJAKOV (ženi). Draga moja, ne ostavljaj me na samu s njim! Ubit će me svojim govorenjem.
VOJNICKI. Pa to već postaje smiješno.
(Ulazi Marina sa svijećom.)
SONJA. I ti bi već trebala da legneš, dadiljo. Kasno je već.
MARINA. Samovar je još na stolu, pa kako da legnem kraj nespremljena stola.
SEREBRJAKOV. Nitko ne spava, svi se kinje i muče, samo ja uživam.
MARINA (pristupa k Serebrjakovu, nježno). Što je batjuško? Boli? I meni u po noge neki đavo vrta, pa vrta (popravlja mu pokrivač). To je vaša stara bolest. Pokojna Vera Petrovna, Sonjeckina majka, nije katkad čitave noći spavala, nego se samo mrcvarila ... Ona je vas jako voljela... (Stanka.) Stari su ljudi kao i djeca — htjeli bi da ih tkogod požali, a komu je starih ljudi žao... (Ljubi Serebrjakova u rame.) Hajde, batjuško, u postelju... Hodi, dušo!... Dat ću ti lipova čaja, ugrijat ću ti noge... Bogu ću se za tebe pomoliti...
SEREBRJAKOV (ganuto). Hajdemo, Marina.
MARINA. I mene samu nešto u nogama trga, pa trga, (vodi ga zajedno sa Sonjom). Vera se Petrovna katkada sve savijala od muke i plača. Ti si, Sonjuško, bila tada još malena i ludo dijete. Hajde, batjuško, hajde...
(Serebrjakov, Sonja i Marina odlaze).
JELENA ANDREJEVNA. Izmučio me dozlaboga. Jedva se drzim na nogama.
VOJNICKI. On je vas izmučio, a ja samoga sebe. Već treću noć ne spavam.
JELENA ANDREJEVNA. Nema dobra u ovoj kući. Vaša mati mrzi sve osim svojih brošura i profesora; profesor je razdražljiv, meni ne vjeruje, a vas se boji. Sonja se ljuti na oca, ljuti se na mene i, evo, već dvije nedjelje ne govori sa mnom. Vi pak mrzite moga muža i javno prezirete svoju majku. I sama sam toliko nervozna, da sam danas već dvadeset puta počela plakati... Nema sreće u ovoj kući.
VOJNICKI. Ostavimo filozofiju!
JELENA ANDREJEVNA. Vi ste, Ivane Petroviču, obrazovan i pametan čovjek, pa mislim, đa biste vi morali shvatiti, da svijet ne će propasti ni od razbojnika ni od požara, nego od mržnje i neprijateljstva, i od svih tih tričavih zadirkivania ... I vaša bi dužnost bila da sve mirite i primirujete, a ne da i vi mrmljate.
VOJNICKI. Najprije vi pomirite mene sa samim sobom! Draga moja... (Saginje se i ljubi je u ruku.)
JELENA ANDREJEVNA. Pustite! (Povlači ruku.) Odlazite!
VOJNICKI. Za časak će pasti kiša i sve će se u prirodi osvježiti i odahnuti. Samo mene ne će oluja osvježiti. Dan i noć me poput more muči misao, da je moj život nepovratno izgubljen. Prošlosti nemam, jer je utrošena u glupe trice, a sadašnjost je užasna i besmislena. Eto vam moga života i moje ljubavi! Kuda da ih djenem, što da s njima učinim? Moj osjećaj uludo gine poput sunčane zrake, koja je dospjela u mračnu jamu. Tako i ja ginem.
JELENA ANDREJEVNA. Kad mi tako govorite o svojoj ljubavi ja nekako otupljujem i ne znam, što da vam kažem. Oprostite, ali ja vam ne mogu ništa kazati. (Hoće da ode.) Laku noć.
VOJNICKI (zagrađujući joj put). I da znadete, kako me muči pomisao, da pored mene u ovoj istoj kući gine i još jedan život — vaš! Što vi čekate? Kakva vas to prokleta filozofija sprečava? Ta, razumijte to, shvatite već jednom...
JELENA ANDREJEVNA (sapiljivši se u nj očima). Ivane Petroviču, vi ste pijani!
VOJNICKI. Možda, može biti...
JELENA ANDREJEVNA. Gdje je doktor?
VOJNICKI. Tamo je... Prenoćit će kod mene. Može biti, može biti... Sve može biti!
JELENA ANDREJEVNA. I danas ste pili? Čemu to?
VOJNICKI. Pa i to je nekakav način... Ne smetajte me, Helene!
JELENA ANDREJEVNA. Prije niste nikada pili i nikad niste govorili tako mnogo... Idite spavati! Dosađujete mi.
VOJNICKI (saginje se i ljubi joj ruku). Draga ... divna moja!
JELENA ANDREJEVNA (zlovoljno). Pustite me. Ta to je već i gadno. (Odlazi.)
VOJNICKI (sam). Otišla je... (Stanka.) Prije deset godina susretao sam se s njom kod pokojne sestre. Bilo joj je tada 17, a meni 37 godina. Zašto je onda nisam zavolio i zaprosio? To je bilo tako lako! I sada bi bila moja žena... Da... Sada bi nas oboje probudila oluja: ona bi se prestrašila groma, a ja bih je držao u svome zagrljaju i šaptao: »Ne boj se, ja sam tu.« O, divne misli, kako bi to bilo lijepo... ja se čak i smijem ... Ah, bože, misli mi se pletu u glavi... Zašto sam star? Zašto me ona ne razumije? Njezina retorika, njezin mlitavi moral, besmislene, mlohave misli o propasti svijeta — sve mi je to neizrecivo mrsko. (Stanka.) O, kako sam prevaren! Obožavao sam toga profesora, toga kukavnog reumatičara, radio sam za njega kao vol! Ja i Sonja cijedili smo iz ovoga imanja posljednje sokove; trgovali smo kao kulaci i maslom, grahom, sirom, otkidali smo sami sebi od usta, samo da od groševa i kopjejaka sakupimo tisuće, pa da mu ih pošaljemo. Ponosio sam se njime i njegovom učenošću; živio sam i disao samo s njime i za nj. Sve, što bi, napisao ili izrekao, činilo mi se genijalnim... Bože moj, a sada? Evo ga umirovljena, i odmah se jasno razabire čitav rezultat njegova života: nijedna ga stranica njegovih radova ne će preživjeti: sasvim je nepoznat, upravo nitko i ništa! Mjehurić sapunice! A ja sam prevaren ... vidim... glupo prevaren.
(Ulazi Astrov u kaputiću bez prsluka i bez ovratnika; pripit je; za njim ulazi Teljegin s gitarom.)
ASTROV. Sviraj!
TELJEGIN. Ne, ne — svi spavaju!
ASTROV. Sviraj!
(Teljegin tiho prebire po žicama.)
ASTROV (Vojnickomu). Ti ovdje sam? Bez dama? (Podbočivši se tiho pjevucka):
»Pleši kućo, pleši peći,
Gazda ne zna, gdje će leći...«
— A mene probudila oluja. Dobra kiša. Koliko bi sada moglo biti sati?
VOJNICKI. Đavo bi znao!
ASTROV. Ja kao da sam čuo glas Jelene Andrejevne.
VOJNICKI. Ovaj je čas bila ovdje.
ASTROV. Divna žena. (Promatra čaše na stolu.) Lijekovi. Kakvih sve tu ima recepata! I harkovskih, i moskovskih, i tulskih... Svim je već gradovima dodijao svojom podagrom. Da li je uistinu bolestan ili se samo prenemaže?
VOJNICKI. Bolestan je. (Pauza.)
ASTROV. Što si ti donas tako tužan? Zar ti je profesora žao, što li?
VOJNICKI. Pusti me!
ASTROV. Ili si možda u profesorovicu zaljubljen?
VOJNICKI. Ona mi je prijateljica.
ASTROV. Već?
VOJNICKI. Što znači to »već?«
ASTROV. Žena može biti prijateljicom muškarca samo ovim redom: najprije mu je znanica, zatim ljubavnica, a istom na koncu prijateljica.
VOJNICKI. Prostačka filozofija!
ASTROV. Kako? Da... Valja priznati, — postao sam prostak. Eto, vidiš, i pijan sam. Obično se tako opijam samo jednom na mjesec. I kad se tako okitim, onda sam do krajnosti bezobrazan i drzak. Onda mi je sve svejedno. Laćam se najtežih operacija i obavljam ih vanredno; stvaram najšire planove za budućnost. I pritom se ni sam sebi ne činim ni najmanjim čudakom, nego vjerujem, da donosim čovječanstvu golemu korist... upravo golemu! A u to vrijeme imam svoj naročiti filozofski sistem, pa mi se onda svi vi, braćo moja, činite takvim sitnim bubicama... pravim mikrobima. (Teljeginu.) Hrapavče, sviraj!
TELJEGIN. Dragi moj, od srca bih ti rado svirao, ali razumij — u kući sve spava!
ASTROV. Sviraj!
(Teljegin tiho svira.)
ASTROV. Valjalo bi malo gucnuti. Hajdemo, tamo je, čini mi se, kod nas ostalo još malo konjaka. A kad svane odvest ćemo se k meni. Vrijedi? (Opazivši Sonju na ulazu.) Oprostite, ja sam bez ovratnika. (Brzo odlazi, a Teljegin za njim.)
SONJA. I opet si se, ujače Vanja, s doktorom napio. Baš ste se našli — sokolovi! No, doktor je oduvijek takav, ali ti? Tvojim godinama to nikako ne pristaje.
VOJNICKI. Godine tu nemaju nikakva posla. Kad nema pravoga života, onda se živi u fantazmagorijama. Bolje i to, nego ništa.
SONJA. Naše je sve sijeno pokošeno, a kiše lijevaju dan na dan. Sve gnjije, a ti se zanosiš fantazmagorijama. Sasvim si zapustio gospodarstvo. Ja sama radim, pa su me sile posve izdale... (Prestrašeno.) Ujače, tebi su na očima suze!
VOJNICKI. Kakve suze? Nema ništa ... budalaština... Pogledala si me ovaj čas kao pokojna tvoja mati. Mila moja... (Pohlepno joj ljubi ruke i lice.)Sestrice moja... mila moja sestrice... gdje je sada? Ah, DA ZNADE! DA ZNADE!
SONJA. Što, ujače? Što da zna?
VOJNICKI. Teško je... nije lijepo.... Ništa... Poslije.. Ništa... Ja idem... (Odlazi.)
SONJA (kuca na vrata). Mihaile Lvoviču, spavate li? Samo časak!
ASTROV (iza vrata). Odmah, odmah! (Nedugo iza toga ulazi, obučen u prsluk; ima kravatu.) Što zapovijedate?
SONJA. Pijte sami, ako vam se ne gadi, ali vas molim, ne dajte ujaku. Njemu škodi.
ASTROV. Dobro. Ne ćemo više piti. (Stanka.) Ja odmah polazim kući. Riješeno i potpisano. Dok spreme konje, već će i svanuti.
SONJA. Kiša pada. Pričekajte, dok se razdani.
ASTROV. Oluja će nas mimoići: samo nas je jednim krajem zahvatila. Ja idem. I molim vas, da me više ne zovete k svom ocu. Ja mu govorim — podagra, a on meni — reumatizam. Ja ga molim da leži, a on sjedi. Danas uopće nije htio sa mnom govoriti.
SONJA. Razmažen je. (traži po sobnom buffetu.) Hoćete li štogod zagristi?
ASTROV. Molim, rado.
SONJA. Volim ja noću malo zagristi. Čini se, da u buffetu nešto ima. Vele, da je u životu imao mnogo uspjeha kod žena, pa su ga žene i razmazile. Evo, uzmite sira! (Oboje stoje uz buffet i jedu.)
ASTROV. Ja danas nisam ništa jeo, samo pijem. U vašega je oca čudan karakter (vadi iz buffeta bocu.) Smijem li? (ispija čašicu.) Nema nikoga, pa vam mogu otvoreno govoriti. Znate li — meni se čini, da ne bih mogao u vašoj kući proživjeti ni mjesec dana: ugušio bih se u tom uzduhu... Otac vam je sav zaokupljen svojom podagrom i knjigama, ujak Vanja svojom boležljivom melankolijom, vaša baka, pa napokon vaša maćeha...
SONJA. Što maćeha?
ASTROV. U čovjeku treba da je sve lijepo i pristalo: lice, i odjeća, i duša, i misli. Istina, ona je lijepa, ali ona samo jede, spava, šeta, sve nas očarava svojom ljepotom — i više ništa. Ne zna ni za kakve dužnosti, drugi rade za nju... Zar ne? A besposlen život ne može biti čist. (Stanka.) Uostalom, možda i prestrogo sudim. Mene nije život zadovoljio kao ni vašega ujaka Vanju, pa obojica postajemo gunđala.
SONJA. Zar vi niste zadovoljni životom?
ASTROV. Općenito govoreći, ja volim život, ali naš život, malograđanski, ruski, filistarski život ne mogu da trpim i prezirem ga svim silama svoje duše. A što se tiče moga vlastitog, ličnog života, to u njemu, boga mi, ne nalazim zaista ništa lijepa. Znadete li, kad čovjek ide u tamnoj noći po šumi, pa u to vrijeme u daljini ugleda svijetlo, onda ne osjeća ni umornosti, ni tame, pa ni bodljikavih grančica, koje ga udaraju po licu... Ja radim — vi to znate — kao nitko u okrugu, sudbina me udara bez prestanka, katkada nepodnosivo patim, ali u daljini preda mnom nema ni plamečka. Za sebe lično ja ne očekujem, više ništa. Ni ljude ne volim... Odavno već ne volim nikoga.
SONJA. Nikoga?
ASTROV. Nikoga. Neku nježnost osjećam još jedino prema vašoj dadilji — to je sjećanje na prošlost. Seljaci su odveć jednolični, nerazvijeni, žive u nečistoći, a s inteligencijom se ne možeš nikako složiti. Umara me. Svi ti naši dobri znanci plitko misle, plitko osjećaju i ne vide dalje od svoga nosa — kratko i jezgrovito: glupaci su. A oni, koji su nešto, pametniji i viđeniji, oni su histerični i zagrezli u analiziranje i refleksije ... Oni jadikuju, uzajamno se mrze i omražuju, očajno kleveću i prikučuju ti se nasamu, promatraju te potajice i zaključuju: »O, to je psihopat!« ili »To je frazer!« A kad ne znadu, kakvu bi ti krpicu prilijepili na čelo, onda govore: »To je neobičan čovjek, čudak!« Voliš li šumu — to im je čudno; ne jedeš li mesa — to im je također čudno. Neposrednog, čistog, slobodnog odnošenja prema prirodi i ljudima više nema... Nema, pa nema! (Hoće da pije.)
SONJA (ne daje mu piti). Ne, molim vas, zaklinjem vas, ne pijte više!
ASTROV. Zašto?
SONJA. To vam nikako ne priliči! Vi ste otmjen čovjek, imate tako nježan glas ... Što više, vi ste i lijepi kao nijedan od svih mojih znanaca. Zašto hoćete da budete slični običnim ljudima, pijanicama i kartašima? O, ne činite to, ja vas molim! Uvijek govorite da ljudi ništa ne stvaraju, nego samo razaraju ono, što im je odozgo dano. Pa zašto onda, zašto razarate samoga sebe? Nemojte, kanite se toga, ja vas molim, ja vas zaklinjem.
ASTROV (pruža joj ruku). Više ne ću piti.
SONJA. Dajte mi poštenu riječ?
ASTROV. Poštena riječ.
SONJA (čvrsto mu stisne ruku). Hvala vam!
ASTROV. Dosta je! Ja sam se otrijeznio. Gledajte, ja sam sasvim trijezan i ostat ću takav do konca svojih dana. (Gleda na sat.) Dakle, nastavimo. Velim: moje je vrijeme već prošlo, već je prekasno ... Postarao sam se, izradio, svi su mi osjećaji otupjeli, pa mislim, da se ne bih mogao više vezati ni uz koga. Ja nikoga ne volim i... ne ću više nikad nikoga zavoljeti. Što me još može zanijeti, to je ljepota. Prema njoj ne mogu nikada postati ravnodušan. Čini mi se, da bi mi, evo, Jelena Andrejevna, kad bi joj se to prohtjelo, mogla zavrtjeti mozgom u jedan jedincati dan... Ali to nije ljubav, nije privrženost ... (Zastire rukom oči i trgne se.)
SONJA. Što je vama?
ASTROV. Tako ... Za vrijeme korizme umro mi je jedan bolesnik pod kloroformom.
SONJA. Vrijeme je, da već jednom to zaboravite. (Stanka.) Recite mi, Mihajle Lvoviču... Kad bih ja imala prijateljicu ili mlađu sestru, pa da saznate, da vas ona, no — recimo — da vas ona ljubi, kako bi se vi prema tome ponijeli?
ASTROV (slegnuvši ramenima). Ne znam. Po svoj prilici nikako. Ja bih joj dao razumjeti, da je ne mogu voljeti... Ali sada imadem drugih briga. No bilo tako ili drugačije, vrijeme mi je da pođem, kad sam već odlučio da idem. Zbogom, draga moja prijateljice, valja se oprostiti, jer inače ne ćemo do dana završiti. (Stisne joj ruku.) Proći ću gostinskom sobom, ako dopustite, jer se bojim, da bi me vaš otac mogao zaustaviti. (Odlazi.)
SONJA (sama). Nije mi ništa rekao... Njegova duša i srce još su mi uvijek sakriveni, pa zašto se osjećam tako sretnom? (Smije se od sreće). Rekla sam mu: vi ste otmjen i plemenit čovjek, i glas vam je tako nježan... Zar je to možda bilo neumjesno? Glas mu podrhtava, miluje ... evo ga, još osjećam u uzduhu. A kad sam mu govorila o mlađoj sestri, nije me shvatio — (Zalomivši rukama.) O, kako je to strašno, što nisam lijepa! Kako užasno! A ja znam, da sam ružna, znam ja to, znam... Prošle nedjelje, kad su ljudi izlazili iz crkve, čula sam, gdje su govorili o meni, pa je jedna žena rekla: »Ona je dobra i velikodušna, ali šteta, što je tako ružna« ... Ružna...
(Ulazi JELENA ANDREJEVNA.)
JELENA ANDREJEVNA (otvara prozore). Prošla je oluja. Kako je uzduh čist! (Stanka.) Gdje je doktor?
SONJA. Otišao je. (Stanka.)
JELENA ANDREJEVNA. Sofi!
SONJA. Što?
JELENA ANDREJEVNA. Dokle ćete se vi na mene ljutiti. Mi jedna drugoj nismo ništa zla učinile. Čemu da budemo neprijateljice? Dosta je, već toga ...
SONJA. I ja sam htjela... (Grli je.) Dosta je bilo srdžbe.
JELENA ANDREJEVNA . Pa nego. (Obje su uzrujane).
SONJA. Je li tata legao?
JELENA ANDREJEVNA. Nije! Sjedi u gostinskoj... Nismo govorile jedna s drugom po čitave tjedne, a bog znade zašto... (Opazivši, da je buffet otvoren.) Što je to?
SONJA. Mihail Lvovič je večerao.
JELENA ANDREJEVNA. I vina je ovdje... Dajte da pijemo bratimstvo.
SONJA. Pijmo!
JELENA ANDREJEVNA. Iz jedne čaše... (Natače.) Tako je bolje. No, dakle — ti?
SONJA. Ti. (Piju i ljube se.) Ja sam se već odavna htjela pomiriti, ali me je uvijek nekako bilo sram ... (Plače.)
JELENA ANDREJEVNA. A zašto sada plačeš?
SONJA. Ni za što ... samo tako...
JELENA ANDREJEVNA. No, dosta, dosta ... (Plače.) Čudan si ti stvor ... i sama sam zaplakala ... (Stanka.) Ti si na mene bila ljutita što sam se udala za tvoga oca tobože prora-čunano. Ako vjeruješ zakletvama, onda ti se kunem, da sam pošla za njega samo iz ljubavi. Zavoljela sam u njemu učenjaka i poznatu ličnost. To nije bila prava ljubav, nego umjetna, ali se meni tada činilo, da je prava. No tome ja nisam kriva. A ti od samoga vjenčanja nisi prestajala da me koriš i kažnjavaš svojim pametnim i nepovjerljivim očima.
SONJA. No, sada je. mir, konačni mir! Zaboravimo sve.
JELENA ANDREJEVNA. Ne smiješ biti takva: — tebi to ne pristaje. Valja svima vjerovati, jer se inače ne da živjeti. (Stanka.)
SONJA. Reci mi po duši kao prijateljica... Jesi li sretna?
JELENA ANDREJEVNA. Nisam.
SONJA. Znala sam to. Još samo jedno pitanje. Reci mi otvoreno, — bi li htjela, da imadeš mlađega muža?
JELENA ANDREJEVNA. Kakva si ti djevojčica. Dabome, da bih htjela. (Smije se.) No, zapitaj još štogod, zapitaj...
SONJA. Sviđa li ti se doktor?
JELENA ANDREJEVNA. Dabome, i te kako.
SONJA (smije se). Ja imam glupo lice... zar ne? On je malo prije otišao, ali ja još uvijek čujem njegov glas i njegove korake, i pogledam, li na tamni prozor — i tamo mi se pojavi njegovo lice. Daj mi da ti sve izgovorim... Ali ja ne mogu tako glasno govoriti, stidim se. Hajdemo u moju sobu, tamo ćemo porazgovarati. Ja ti se pričinjam glupom... Zar ne? Priznaj... Reci mi štogod o njemu...
JELENA ANDREJEVNA. Što da ti reknem.
SONJA. On je pametan čovjek... Sve razumije i sve znade... Znade liječiti ljude i saditi šume...
JELENA ANDREJEVNA. Ne radi se to o šumi ni o medicini ... Shvati ti, draga moja, on je talent! A znaš li ti, što to znači — talent? Smjelost, slobodna glava, široki zamah... Posadi drvce i već zamišlja, što će biti od njega za tisuću godina... Već mu se priviđa sreća čovječanstva. Takvi su ljudi rijetki, i njih treba voljeti... Istina, on pije, biva katkad i surov, ali što je to? Talentiran čovjek u Rusiji ne može ostati bespomoćan. Promisli i sama, kakav je život toga doktora! Po putevima, neprohodna blato, zima, snježne vijavice, silne da-ljine, ljudi grubi, divlji, svuda bijeda, bolesti. Kraj takvih se prilika onome, tko radi i bori se iz dana u dan, teško oču-vati do četrdesete godine čistim i trijeznim... (Ljubi je.) Ja ti želim od sve duše, ti si vrijedna sreće... (Ustaje.) A ja sam suvišna, nevažna pojava... I u glazbi, i u muževljevoj kući, u svim romanima — ukratko svuda i svagda sam bila epizodna pojava. Pravo govoreći, Sonjo, ako se dobro promisli, ja sam vrlo, vrlo nesretna! (Hoda uzbuđeno po sceni.) Za mene nema sreće na ovom svijetu. Nema! Što se ti smiješ?
SONJA (smije se, prekrivši lice). Ja sam tako sretna... sretna!
JELENA ANDREJEVNA. Meni se tako hoće svirati... Svirala bih sada makar što.
SONJA. Sviraj. (Grli je.) Ja ne mogu spavati. Sviraj.
JELENA ANDREJEVNA. Odmah. Tvoj otac ne spava. Kad je bolestan, onda ga uzrujava glazba. Idi, pitaj ga. Nema li on ništa protiv toga, zasvirat ću. Hajde.
SONJA. Odmah. (Odlazi.)
(U vrtu lupa noćni čuvar.)
JELENA ANDREJEVNA. Davno već nisam svirala. Svirat ću i plakati. Plakati kao ludo dijete. (Prema prozoru.) Je 1' ti to udaraš, Jefime?
STRAŽAREV GLAS . Ja sam!
JELENA ANDREJEVNA. Ne udaraj, gospodin je bolestan.
STRAŽAREV GLAS . Odmah ću otići! (Zviždi psima.) Na! Crnko! Mali! Crnko! (Stanka.)
SONJA (vrativši se). Ne dopušta!

Zastor


TREĆI ČIN

Gostinska soba u Serebrjakovljevoj kući. Troja vrata: desno, lijevo i u sredini. Dan je.

VOJNICKI i SONJA (sjede), a JELENA ANDREJEVNA (zamišljeno šeće pozornicom).

VOJNICKI. Gospodin profesor je izvolio izraziti želju, da se danas svi oko jedan sat sakupimo u gostinskoj sobi. (Gleda na sat.) Za četvrt sata bit će jedan. Ima da nešto objavi narodu.

JELENA ANDREJEVNA. Vjerojatno neki posao.

VOJNICKI. Ne zna on nikakvih posala. Drlja svoje gluposti, mrmlja i ljubomoran je, i to je sve.

SONJA (s prijekorom). Ujače!

VOJNICKI. No, no, oprosti. (Pokazuje na Jelenu Andrejevnu.) Eto, gledajte i divite se: kad hoda sve tetura od lijenosti. Vrlo lijepo! Divno!

JELENA ANDREJEVNA. A vi opet mrmljate, mrmljate cijeli dan. Kako da vam to ne dozlogrdi! (Ojađeno.) Ja umirem od dosade, ne znam, što bih počela.

SONJA (slijegajući ramenima). Kao da u kući nema posla... Samo da ti se hoće raditi.

JELENA ANDREJEVNA. Na primjer?

SONJA. Primi se gospodarstva, poučavaj nepismene, njeguj bolesnike. Zar je to malen posao? Eto, dok tebe i oca nije bilo ovdje, išli smo ja i ujak Vanja na sajmove, pa smo trgovali brašnom.

JELENA ANDREJEVNA. U to se ja ne razumijem. A osim toga, to je nezanimljiv posao. Što se tiče uopćavanja i liječenja seljaka, to je stvar, koja se čita samo u naprednim romanima, pa otkuda da se ja sjetim, da ih liječim i poučavam?

SONJA. A eto vidiš, ja ne shvaćam, kako da se ti ne sjetiš, da ih poučavaš. Potrpi malo, pa ćeš se ubrzo priučiti. (Grli je.) Ne jadikuj, draga moja. (Smijući se.) Tebi je dosadno, ne možeš da sebi nađeš nigdje mjesta, a dosada i nerad — to su zarazne bolesti. Gle: ni ujak Vanja ništa ne radi, nego samo ide kao sjena, a ja sam ostavila svoj posao i dotrčala k tebi, da se s tobom porazgovorim. I ja sam se ulijenila, i nisam ni za što! Doktor Mihail Lvovič dolazio je prije k nama vrlo rijetko, jedamput na mjesec; upravo ga je teško bilo namoliti, a sada se dovozi ovamo svakodnevno, napustio je i svoje šume i medicinu. Ti si, čini se, prava čarobnica.

VOJNICKI. Pa što vas muči? (Živo.) No, draga moja, čarobnice moja, budite zaboga razboriti! U vašim žilama teče rusalkina krv, krv vodene vile, pa budite i vi vilom rusalkom! Dajte svome srcu oduška, makar jedamput u životu, zaljubite se što prije i preko ušiju u kakvog vodenjaka — pa sobom strmoglavce pljusnite u vodu, da se veleučeni gospodin profesor i svi mi od čuda zabezeknemo!

JELENA ANDREJEVNA (ljutito). Pustite me na miru! Kako je to okrutno! (Hoće da ode.)

VOJNICKI (ne pušta je). No, no, radosti moja, oprostite mi... Molim vas za oproštenje! (Ljubi joj ruku.) Sada je opet mir!

JELENA ANDREJEVNA. Priznajte, i anđele bi već ostavila strpljivost.

VOJNICKI. U znak mira i sloge donijet ću odmah kitu ružica; još sam ih jutros spremio za vas. Jesenje ruže divne, sjetne ruže... (Odlazi.)

SONJA. Jesenje ruže, — divne, sjetne ruže ... (Obje gledaju na prozor.)

JELENA ANDREJEVNA. Evo već je i rujan. Nekako ćemo i zimu provesti ovdje. (Stanka.) Gdje je doktor?

SONJA. U sobi kod ujaka Vanje. Nešto piše. Drago mi je, što je ujak otišao, moram s tobom nešto govoriti.

JELENA ANDREJEVNA. O čemu?

SONJA. O čemu? (Naslanja joj glavu na grudi.)

JELENA ANDREJEVNA. No, dobro, dobro. (Priglađuje joj kosu.) Dosta je toga.

SONJA. Ja sam ružna.

JELENA ANDREJEVNA. Ti imaš prekrasnu kosu.

SONJA. Ne, ne! (Ogledava se za ogledalom.) Ne, kada žena nije lijepa, onda joj se kaže: »Imate prekrasne oči, imate prekrasnu kosu...« Ja ga ljubim već šestu godinu, ljubim ga više, nego svoju majku; svaki ga čas čujem, osjećam stisak njegove ruke, pogledavam na vrata, čekam ga, i uvijek mi se čini, da će ovaj čas unići. I sama vidiš, da i k tebi dolazim samo zato, da o njemu razgovaram. Sada dolazi ovamo k nama svaki dan, ali mene i ne gleda, niti me primjećuje... A to me tako boli! Ni nade nemam nikakve na bolje, baš nikakve! (Očajno.) O, bože, daj mi snage... Čitavu sam noć probdjela u molitvi... Često pristupam k njemu, sama započinjem s njime razgovor i gledam mu u oči... Izgubila sam svaki ponos i sposobnost da se svladavam... Tako se nisam mogla ni jučer suzdržati, pa sam priznala ujaku Vanji, da ljubim... Pa i sva služinčad već znade, da ga ljubim. Svi znadu.

JELENA ANDREJEVNA. A on?

SONJA. Ne. On me i ne opaža.

JELENA ANDREJEVNA (razmišljajući). Čudan je on čovjek... Znadeš li što? Dopusti, da ja s njim o tome porazgovorim... Bit ću oprezna... samo ću mu natuknuti. (Pauza.) Dabome ... pa dokle da ostaneš u takvoj neizvjesnosti... Dopusti mi! (Sonja u znak odobravanja kima glavom.)

JELENA ANDREJEVNA. Izvrsno. Ljubi li ili ne ljubi — to nije teško doznati. A ti se, srdašce, ne plaši i ne uznemiruj, ja ću oprezno ispitati, da on i ne primijeti. Valja nam doznati samo: da ili ne? (Pauza.) Ako ne ljubi, onda nas neka više ne posjećuje. Zar ne?

(Sonja u znak odobravanja kima glavom.)

JELENA ANDREJEVNA. Čovjeku je lakše kad ga ne vidi. I ne odgađajmo to nadugo, nego ga odmah ispitajmo. Spremao se, da mi pokaže neke crteže... Idi mu reci, da želim s njime govoriti.

SONJA (u silnom uzbuđenju). Ali ti ćeš mi reći svu istinu?

JELENA ANDREJEVNA. Pa naravno. Ja mislim, da istina, pa ma kakva ona bila — još uvijek nije tako strašna kao neizvjesnost. Pouzdaj se u mene, mila.

SONJA. Da, da... Reći ću mu, da ti želiš vidjeti njegove crteže. (Polazi, a onda se zaustavi pred vratima.) Ne! Ipak je neizvjesnost bolja... Ipak ostaje neka nada...

JELENA ANDREJEVNA. Što veliš?

SONJA. Ništa. (Odlazi.)

JELENA ANDREJEVNA (sama). Nema ništa gore, nego znati tuđu tajnu, a ne moći joj pomoći. (Razmišljajući.) On je ne voli, — to je jasno, ali čemu da je ne uzme za ženu? Ona nije lijepa, ali za jednoga seoskoga liječnika njegovih godina, bila bi izvrsna žena. Pametna je, nada sve dobra i poštena... Ali, ne! Ne radi se sada o tome... (Pauza.) Ja shvaćam tu bijednu djevojku. Usred takve očajne dosade, gdje umjesto ljudi posvuda tumaraju samo sive mrlje, gdje se čuju samo trivijalnosti, gdje se vodi računa samo o jelu, piću i spavanju, od vremena se do vremena pojavljuje on, koji nije nikome od njih sličan, lijep, zanimljiv i privlačan kao sjajni mjesec usred noćne tame ... Podati se čarima takva čovjeka, zaboraviti se... Čini se, da sam se i ja malo njime zanijela... Da, bez njega mi je nesnosno, i evo, čim pomislim na nj, zatitra mi slatki smiješak na ustima... Taj ujak Vanja veli, da u mojim žilama teče vilinska krv,... »Dajte svom srcu oduška makar jedamput u životu«... Pa što? Možda bi to zbilja bilo dobro... Oh, da mi je poput slobodne ptice odletjeti od svih vas, od vaših pospanih lica, od vaših razgovora, i zaboraviti, da svi vi postojite na svijetu. Ali ja sam kukavica, plašljiva... Savjest će me do smrti moriti... Eto, on nas posjećuje svaki dan, i ja naslućujem, zašto ovamo dolazi, osjećam se čak krivom i spremna sam da pred Sonjom padnem na koljena, zamolim je za oproštenje i zaplačem...

ASTROV (ulazi s kartogramom). Dobar dan! (Stisne joj ruku.) Htjeli ste vidjeti moje risarije?

JELENA ANDREJEVNA. Jučer ste mi obećali, da ćete mi pokazati svoje radove... Jeste li slobodni?

ASTROV. O, dakako. (Rasprostire na igraćem stolu kartogram i pričvršćuje ga čavlićima.) Gdje ste se vi rodili?

JELENA ANDREJEVNA (pomažući mu). U Petrogradu.

ASTROV. A kakve ste škole polazili?

JELENA ANDREJEVNA. Konzervatorij.

ASTROV. Onda vas to ne će zanimati.

JELENA ANDREJEVNA. Zašto? Istina, ja selo ne poznajem, ali sam mnogo čitala.

ASTROV. Ovdje u kući imam svoj vlastiti stol... U sobi Ivana Petroviča. Kad se potpuno umorim i od rada sasvim otupim, onda sve od sebe bacam i bježim ovamo, pa se ovim stvarčicama zabavim sat-dva... Ivan Petrovič i Sofja Aleksandrovna zvrckaju po svojim računalima, a ja sjedim kraj njih za svojim stolom i mažem po platnu... I pritom se osjećam tako ugodno i smireno, a cvrčak cvrči. Ali taj užitak dopuštam sebi dosta rijetko, jedamput na mjesec... (Pokazujući na kartogram.) Sada gledajte ovamo. Slika našega kraja, kakav je bio prije pedeset godina. Tamnozelena i svijetlozelena boja označuje šumu; polovica je cijele površine zaraštena šumom. Gdje je zelenilo pokrivenom crvenom mrežicom, tamo je bilo sobova i srna... Ja tu prikazujem i floru i faunu. Na tom su jezeru živjeli labudi, guske, patke i — kako pripovijedaju stari ljudi — bilo je tu sijaset ptica, koje su se nadvijale u jatima poput oblaka. Osim sela i zaselaka vidite tu i tamo porazbacana naselja, majure, naseobine starovjeraca, pa onda vodene mlinove... Rogatoga je blaga i konja bilo vrlo mnogo. Vidi se to po modroj boji. Tako se na primjer po ovom dijelu našega kraja razlila modra boja gusto: bili su tu čitavi čopori konja, na svaku su kuću otpadala po tri konja. (Pauza.) A sada pogledajte niže. Ovako je bilo prije dvadeset i pet godina. Tu je pošumljena tek trećina čitave površine. Srna više nema, ali imade još sobova. Zelena i modra boja već su bljeđe. I tako dalje i tako dalje. Prelazimo sada k trećem dijelu! To je savremena slika našega kraja. Zelene boje još imade tu i tamo, ali ona više ne čini cjelovitu, neprekidnu površinu, nego skup mrlja: nestalo je i sobova, i labudova, i tetrijeba. Prijašnjim zaseocima, naseobinama, majurima i mlinovima nema više ni traga. Općenito uzevši, pruža nam se slika postepenoga i nesumnjivoga izrođivanja, koje će, čini se, za kojih 10—15 godina postati potpuno. Vi ćete reći, da su tu posrijedi utjecaji kulture i da je sasvim prirodno stari život morao ustupiti mjesto novome. Da, ja bih to shvaćao, da su se na mjestima, gdje su bile te istrijebljene šume, sagradile široke ceste, željeznice, te da su tu podignuti zavodi, tvornice, škole, — narod bi postao zdraviji, bogatiji i prosvjetljeniji. Ali o svemu tome nema ni govora! U okrugu su još uvijek jednake močvare, isti komarci, nema puteva kao i prije, vlada siromaštvo, tifus, difterija, požari... Tu mi imademo posla s izrođivanjem, uvjetovanim nerazmjernom borbom za opstanak; to je izrođivanje iz nehaja, neukosti i posvemašnjeg nedostatka samosvijesti, gdje se ozebli, gladni i bolesni čovjek — samo da spasi ostatke svoga života i očuva od smrti svoju djecu, instinktivno i nesvijesno laća svega, čime bi mogao utažiti sebi glad i ogrijati se, pa razara sve, ne misleći na sutrašnjicu... Razoreno je sada gotovo sve, a sazdano umjesto toga nije ništa. (Hladno.) Ali — ja vam na licu vidim, da vas to nimalo ne zanima.

JELENA ANDREJEVNA. Pa kad se ja u to tako malo razumijem...

ASTROV. Tu nema što da se razumije... Vaš to naprosto ne zanima...

JELENA ANDREJEVNA. Da vam iskreno priznam, moje su misli uistinu zaokupljene drugim stvarima. Oprostite mi. Imam da obavim s vama jedno maleno preslušanje, pa sam u neprilici, jer ne znam, kako da počnem.

ASTROV. Preslušanje?

JELENA ANDREJEVNA. Da ... preslušanje..., ali dosta nevine naravi... Sjednimo! (Sjedaju.) Radi se o jednoj mladoj osobi. Govorit ćemo kao pošteni ljudi, kao prijatelji, bez ceremonija. Mi ćemo o tom porazgovoriti i onda zaboraviti sve, o čemu se govorilo. Hoćete?

ASTROV. Dobro.

JELENA ANDREJEVNA. Radi se o mojoj pastorci Sonji. Sviđa li vam se ona?

ASTROV. Da, ja je poštujem.

JELENA ANDREJEVNA. A sviđa li vam se kao žena?

ASTROV (oklijevajući), Ne sviđa.

JELENA ANDREJEVNA. Još dvije-tri riječi, i svršeno: Nijeste li vi ništa primijetili?

ASTROV. Ništa.

JELENA ANDREJEVNA (uzimlje ga za ruku). Vi je ne volite, to vam vidim na očima ... Ali ona pati... Shvatite to... i... nemojte više ovamo dolaziti.

ASTROV (ustane). Moje je vrijeme već prošlo... A osim toga i žuri mi se... (Slegnuvši ramenima.) Pa što ću? (Zbunjen je.)

JELENA ANDREJEVNA. Uh, kako je to neugodan razgovor! Tako sam uzrujana kao da sam imala na leđima tisuću pudi... No, hvala bogu, gotovi smo. Zaboravimo sve, kao da uopće nije ništa bilo i... i otiđite. Vi ste pametan čovjek, pa ćete razumjeti... (Pauza.) Ah, čak mi je krv udarila u lice...

ASTROV. Da ste mi to rekli mjesec-dva ranije, možda bih još i promislio, ali sada... (Sliježući ramenima.) Ali, ako ona pati, onda naravski... Samo jedno ne razumijem: zašto ste baš vi morali obaviti to preslušanje? (Gleda joj u oči i prijeti prstom.) Vi ste — lukavi!

JELENA ANDREJEVNA. Što to znači?

ASTROV (smijući se). Lukavi! Uzmimo da Sonja uistinu trpi — ja to dopuštam — no čemu to vaše preslušanje? (Ne puštajući je da govori, živahno.) Dopustite, ne gledajte tako začuđeno; vi odlično znadete, zašto ja ovamo dolazim svaki dan... Zašto i radi koga dolazim, to vi odlično znadete. Mila moja grabežljivice, ne gledajte me tako, ja sam stari vrabac...

JELENA ANDREJEVNA (ne shvaćajući). Grabežljivica? Ne razumijem.

ASTROV. Lijepi, dražesni tvor... Vama se hoće žrtava! Eto, ja već cijeli mjesec dana ništa ne radim, sve sam zanemario, i pohlepno tragam samo za vama, a vama je to tako strašno zabavno, užasno zabavno... Što ćemo? Ja sam pobijeđen, i vi ste to znali i bez preslušavanja. (Prekrstivši ruke i poniknuvši glavom.) Ja se pokoravam. Evo me, jedite!

JELENA ANDREJEVNA. Vi ste poludjeli!

ASTROV (smije se kroz zube). Vi ste sramežljivi...

< p>JELENA ANDREJEVNA. O, ja sam bolja i viša, nego što vi mislite. Kunem vam se! (Hoće da ode.)

ASTROV (zapriječivši joj put). Ja danas odlazim, i ne ću vas više pohađati, ali ... (Uzimlje je za ruku, ogledajući se.) Gdje ćemo se vidjeti? Recite brzo: gdje? Mogao bi tko svaki čas ući, govorite brže. (Strastveno.) Kako je divna, čarobna... Samo jedan cjelov! Samo da poljubim tu mirisnu kosu ...

JELENA ANDREJEVNA. Kunem vas se...

ASTROV (priječi joj govoriti). Čemu zaklinjanje? Nemojte se kleti... Našto uzaludne riječi...? O, kako ste krasni! — Ove ruke! (Ljubi joj ruke.)

JELENA ANDREJEVNA. No, dosta, dosta! Odlazite... (Povlači k sebi ruke natrag.) Vi ste se zaboravili.

ASTROV. Ah, recite, govorite već jednom, gdje ćemo se sutra sastati? (Hvata je oko pasa.) Ti i sama vidiš, da je to neizbježno: mi se moramo sastati.

(Ljubi je; u taj čas ulazi Vojnicki s kiticom ruža i zaustavlja se kraj vrata.)

JELENA ANDREJEVNA (ne videći Vojnickoga). Poštedite me... pustite me... (Skloni glavu na Astrovljeve grudi.) Nemojte! (Hoće da ide.)

ASTROV (pridržavajući je rukom oko pojasa). Dođi sutra u šumarsku kućicu... oka dva sata... Hoćeš li? A? Doći ćeš?

JELENA ANDREJEVNA (opazivši Vojnickoga). Pustite me! (U silnoj zbunjenosti odlazi k prozoru.) To je užasno...

VOJNICKI (postavlja kiticu ruža na stol i uzbuđeno otire rupčićem lice i vrat). Ništa ... da ... ništa... ništa!

ASTROV (izazivački). Danas, mnogouvaženi Ivane Petroviču, vrijeme nije loše. Jutros je bilo tmurno kao da se sprema na kišu, a sada gle, evo sunca. Po duši govoreći, jesen je prekrasna... a i zimski usjevi ne će biti loši... (Savija kartogram u oblik cijevi.) Nevolja je tek u tom: dani su postali kraći... (Odlazi.)

JELENA ANDREJEVNA (brzo pristupa k Vojnickomu). Vi ćete se postarati i upotrebiti sve svoje sile, da ja i moj muž još danas odavle otputujemo!... Čujete li? Još danas!

VOJNICKI (otirući lice). Kako? No, da... Pa dobro!... Ja sam, Helene, sve vidio ... sve...

JELENA ANDREJEVNA (nervozno). Čujete li? Ja moram odavle otići još danas!

(Ulaze Serebrjakov, Sonja, Teljegin i Marina.)

TELJEGIN. Pa ni ja nisam, vaše prevashodstvo, sasvim zdrav. Evo već dva dana nešto kunjam ... U glavi kao da nije nešto u redu...

SEREBRJAKOV. A gdje su drugi? Ne volim ja ovu kuću: kao kakav labirint. Dvadeset i šest sobetina, svi se po njima razlete, pa ne možeš nikoga da nađeš. (Zvoni.) Pozovite ovamo Mariju Vasiljevnu i Jelenu Andrejevnu!

JELENA ANDREJEVNA. Ja sam ovdje.

SEREBRJAKOV. Molim, gospođo, izvolite sjesti.

SONJA (pristupivši k Jeleni Andrejevnoj, nestrpljivo). Što je rekao?

JELENA ANDREJEVNA. Poslije.

SONJA. Ti dršćeš. Ti si uzrujana. (Ispitljivo joj se zagleda u lice.) Razumijem ... Rekao je, da nas više ne će posjećivati ... Je li? (Pauza.) Reci! Zar ne?

(Jelena Andrejevna potvrđuje kimanjem glave.)

SEREBRJAKOV (Teljeginu). S bolešću bi se čovjek mogao još kako tako i primiriti, ali ovaj način seoskoga života — to je nešto, s čime se ne bih mogao nikada sprijateljiti. Osjećam se kao da sam se sa Zemlje sunovratio na kakav drugi planet. Izvolite, gospodo, sjesti, molim vas. Sonjo! (Sonja ga ne čuje i stoji, tužno spustivši glavu.) Sonjo! (Pauza.) Ne čuje. (Marini.) Dadiljo, sjedi i ti. (Dadilja sjeda i plete čarape.) Molim, gospodo. Objesite — da tako kažem — svoje uši na klin pažljivosti. (Smije se.)

VOJNICKI (uzrujavajući se). Možda ja nisam potreban i mogu otići?

SEREBRJAKOV. Nipošto, ti ovdje i jesi najpotrebniji.

VOJNICKI. Čim vam dakle mogu poslužiti?

SEREBRJAKOV. Vama...? Što se ti ljutiš? (Pauza.) Ako sam se ičim ogriješio o tebe, oprosti mi, molim te...

VOJNICKI. Ostavi se toga tona! Prijeđimo na stvar!... Što hoćeš?

(Ulazi Marija Vasiljevna.)

SEREBRJAKOV. Evo i maman. Ja počinjem, gospodo. (Pauza.) Pozvao sam vas, gospodo, da vam saopćim, da k nama dolazi revizor. Uostalom, šalu nastranu. Stvar je ozbiljna. Sazvao sam vas, gospodo, da vas zamolim za pomoć i savjet, i, poznavajući vašu veliku ljubaznost, ja se nadam, da ću ih od vas i dobiti. Ja sam čovjek od nauke i knjige i bio sam uvijek neznalica u pitanjima praktičnog života. Ne mogu dakle biti ni živjeti bez savjeta iskusnih ljudi, pa sam zato odlučio da zamolim tebe Ivane Petroviču, vas, Ilja Iljiču, i vas, maman... Radi se o tom, da manet omnes una nox, to jest svi smo mi u božjoj ruci. Ja sam star, bolestan, pa mislim, da je vrijeme da uredim svoje imovinske poslove barem toliko, ukoliko se one tiču moje porodice. Moj je život već dovršen, na sebe više i ne mislim, ali ja imam mladu ženu i odraslu kćer. (Pauza.) Dalje živjeti na selu ja ne mogu. Mi nismo stvoreni za selo, a u građu živjeti od ovih dohodaka, što ih mi dobivamo s ovoga imanja, nemoguće je. Da se proda — recimo — šuma, bila bi to izvanredna mjera, koje se čovjek ne može laćati svake godine. Valja dakle pronaći nešto takvo, što bi nam postojano zajamčivalo manje ili više određenu svotu dohotka. Ja sam smislio takvu mjeru, pa sam slobodan, da vam je predložim na razmatranje. Izostavit ću potankosti i izložit ću vam stvar samo u općenitim potezima. Naše nam imanje odbacuje prosječno ne više od dva posto. Predlažem zato da ga prodamo. Pretvorimo li dobiveni novac u vrijednosne papire, dobivat ćemo između četiri i pet posto. Ja čak mislim, da će biti i nešto suviška, koji će nam dopustiti da kupimo u Finskoj malenu vilu.

VOJNICKI. Čekaj... Čini mi se, da me moj sluh izdao, pa nisam pravo čuo... Ponovi, što si rekao.

SEREBRJAKOV. Da novac pretvorimo u vrijednosne papire, a od preostaloga suviška da kupimo vilu u Finskoj.

VOJNICKI. Ne to o Finskoj... Ti si rekao još nešto drugo.

SEREBRJAKOV. Predložio sam da prodamo imanje.

VOJNICKI. Da, da, to sam htio čuti... Hoćeš da prodaš imanje — izvrsno, prekrasna misao... A kuda zapovijedaš da se djenem ja sa svojom staricom majkom i, evo, sa Sonjom?

SEREBRJAKOV. Sve ćemo mi to u svoje vrijeme razmotriti. Ne ide to sve najedamput.

VOJNICKI. Čekaj. Očito je, da ja do danas nisam imao ni mrvice zdravoga razuma. Do danas sam mislio u svojoj gluposti, da ovo imanje pripada Sonji. Moj je pokojni otac kupio ovo dobro za miraz mojoj sestri. A ja sam dosada bio naivan i nisam shvaćao zakona po turski, misleći čvrsto, da je nakon sestrine smrti prešlo imanje na njezinu kćer Sonju.

SEREBRJAKOV. Pa dabome, imanje pripada Sonji. Tko to osporava? Bez Sonjine privole ja se i ne bih odlučio na prodaju. Ali ja mislim da bi to i bilo korisno Sonji.

VOJNICKI. To je neshvatljivo, neshvatljivo! Ili sam ja poludio, ili... ili...

MARIJA VASILJEVNA. Jean, ne protuslovi Aleksandru! On doista znade bolje od nas, što je dobro, a što nije.

VOJNICKI. Ne, ne! Dajte mi vode. (Pije vodu.) Govorite, što hoćete, štogod hoćete!

SEREBRJAKOV. Ja ne razumijem, zašto se ti uzrujavaš. Ja ne kažem, da je moj projekt idealan. Ako ga svi ocijenite nepovoljno, na ću ni ja navaljivati. (Pauza.)

TELJEGIN (zbunjeno). Ja, vaša presvjetlosti, gojim prema nauci ne samo blagopoštovanje, nego i neka srodna čuvstva. Brat žene moga brata Grigorij Iljič — jamačno će vam biti milo da to znate — Konstantin Trofimovič Lakedemonov, bio je magister...

VOJNICKI. Mani se toga, dragi, mi imamo posla. Pričekaj malo, poslije ćeš... (Serebrjakovu.) Evo, pitaj njega. Ovo je imanje kupljeno od njegova ujaka.

SEREBRJAKOV. A, čemu da ga pitam? Zašto?

VOJNICKI. Ovo je dobro još kraj tadašnjih prilika bilo kupljeno za dvadeset i pet tisuća rubalja. Otac je isplatio samo sedamdeset tisuća, a duga je ostalo dvadeset i pet tisuća. Ali sada slušajte! To imanje ne bi bilo ni kupljeno, da se nisam ja odrekao baštine u korist sestre, koju sam žarko ljubio. Što više, ja sam radio deset godina kao vol, dok nisam isplatio sav dug...

SEREBRJAKOV. Žalim, što sam ovaj razgovor uopće započeo.

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 00:52

VOJNICKI. Sada je imanje bez dugova, i uređeno je samo mojim ličnim naporima. I evo sada, kad sam ostario, hoće da me odavle naprosto bace na ulicu!

SEREBRJAKOV. Ja ne znam, što ti zapravo hoćeš?

VOJNICKI. Dvadeset i pet godina upravljao sam tim dobrom, radio, slao tebi novac poput najsavjesnijega upravitelja, a ti mi za sve to vrijeme nisi ni jedan jedini put za to zahvalio. Cijelo to vrijeme — u mladosti i sada — dobivao sam od tebe godišnju plaću od pet stotina rubalja — tu prosjačku milostinju! — a da se pritom ti nisi nikada domislio, da mi povećaš plaću makar samo za jedan rubalj!

SEREBRJAKOV. Ivane Petroviču, otkuda da ja to znam? Ja nisam praktičan čovjek i ne razumijem se u te poslove. Mogao si sebi sam povećati, koliko si htio.

VOJNICKI. Zašto nisam tobože krao? Je li? Zašto me svi ne prezirete što nisam krao? To bi bilo ispravno, jer u tom slučaju ne bih sada bio prosjak.

MARIJA VASILJEVNA (strogo). Jean!

TELJEGIN (uzrujano). Vanja, dragi prijatelju, ta nemoj... nemoj... ja sav dršćem... Čemu kvariti dobre međusobne odnose? (Ljubeći ga.) Nemoj!

VOJNICKI. Evo, dvadeset i pet sam godina kao krtica sjedio sa svojom majkom između četiri zida... Sve naše misli i čuvstva pripadale su tebi. Danju smo govorili o tebi, o tvojim radovima, ponosili se tobom i sa strahopočitanjem spominjali tvoje ime. Čitave smo noći gubili pri čitanju časopisa i knjiga, koje sada prezirem iz dubine duše!

TELJEGIN. Nemoj, Vanja, nemoj... Ne mogu da to slušam.

SEREBRJAKOV (gnjevno). Ne razumijem, što hoćeš?

VOJNICKI. Nama si ti bio višim bićem i tvoje smo sastavke znali naizust... No sada su mi se otvorile oči! Ja sve vidim! Pišeš o umjetnosti, a o umjetnosti ništa ne razumiješ! Svi tvoji radovi koje sam ja volio, ne vrijede ni prebijene pare. Ti si nas naprosto obmanjivao!

SEREBRJAKOV. Ali, gospodo, dajte ga već jednom ušutkajte! Ja ću otići!

JELENA ANDREJEVNA. Ivane Petroviču, zahtijevam, da zašutite! Čujete li?

VOJNICKI. O, ne, ja ne ću šutjeti! (Zakrčuje Serebrjakovu put.) Pričekaj još malo, još nisam svršio. Ti si uništio moj život! Ja nisam živio! Ne! Zbog tebe sam ja upropastio, uništio najljepše godine svoga života! Ti si moj najgori neprijatelj!

TELJEGIN. Ne mogu... ne mogu... Ja moram ići...

(Odlazi silno uzrujan.)

SEREBRJAKOV. Što hoćeš od mene? I otkuda tebi pravo da govoriš sa mnom takvim tonom? Bijedniče! Ako je ovo imanje tvoje, ti ga i uzmi, a ja ga ne trebam!

JELENA ANDREJEVNA. Ja smjesta odlazim iz ovoga pakla! (Viče.) Ne mogu dalje to podnositi!

VOJNICKI. Moj je život uništen! Ja sam talentiran, pametan, smion... Da sam živio, kako treba, mogao se u meni pojaviti drugi Schopenhauer ili Dostojevski... Ja bulaznim! S uma ću sići. Majko, ja očajavam! Majčice!

MARIJA VASILJEVNA (oštro). Poslušaj Aleksandra!

SONJA (pada na koljena pred dadiljom i pritišće se uz nju). Dadiljo, dadiljo!

VOJNICKI. Majčice! Što da radim? Šutite, nemojte mi ništa govoriti! Sam znam, što mi je raditi... (Serebrjakovu.) Ti ćeš se mene sjećati! (Odlazi na srednja vrata.)

(Marija Vasiljevna odlazi za njim.)

SEREBRJAKOV. Što je to zapravo, gospodo? Oslobodite me toga luđaka! Ja ne mogu s njim živjeti pod istim krovom! On tu stanuje (pokazuje na srednja vrata) gotovo uz mene... Neka se preseli u selo, na drugo krilo, ili ću se ja odavle odseliti ... U istoj kući ja ne mogu više ni časka s njime ostati...

JELENA ANDREJEVNA (mužu). Još danas odlazimo. Sve to treba da se smjesta odredi.

SEREBRJAKOV. Nevaljanac!

SONJA (klečeći obraća se ocu, nervozno, kroz suze). Tatice, budi milosrdan! Ja i ujak Vanja tako smo nesretni! (Gušeći se u očaju.) Budi milosrdan! Sjeti se, dok si ti bio mlađi, ujak Vanja i bakica prevodili su za tebe noću knjige i prepisivali tvoje papire... po čitave noći... čitave noći! Ja i ujak Vanja radili smo bez odmora, bojali smo se i kopjejku potrošiti na sebe i sve samo slali tebi... Nismo jeli nezaslužen hljeb! Ja ne mogu i ne znam da sve to kažem, što bih htjela reći, ali ti nas moraš razumjeti, tatice... Treba biti milosrdan!...

JELENA ANDREJEVNA (uzrujana, mužu). Aleksandre, boga radi, daj razgovaraj s njime... Zaklinjem te.

SEREBRJAKOV. Dobro, razgovarat ću... Ja ga ničim ne okrivljujem, niti se ne ljutim, ali morate priznati, da je njegovo ponašanje u najmanju ruku čudno. Dobro, kad hoćete, idem k njemu. (Odlazi na srednja vrata.)

JELENA ANDREJEVNA. Budi s njim mekši, umiri ga... (Odlazi za njim.)

SONJA (pritiščući se uz dadilju). Dadiljo! Dadiljo!

MARINA. Ništa, ništa, dijete moje. Gusaci će se malo nagakati, pa će prestati... Kad se dosita nagaču — prestat će...

SONJA. Dadiljo!

MARINA (gladi je po glavi). Treseš se kao u groznici! Smiri se, sirotice moja, bog je milostiv. Uzmi lipova čaja ili malinovog soka, pa će proći... Ne jadikuj, siroče moje... (Gledajući prema srednjim vratima.) Eh, ushodali se, gusaci, prisjelo vam!

(Za scenom se čuje hitac, a onda krik Jelene Andrejevne; Sonja se trgne.)

MARINA. Bogorodice!

SEREBRJAKOV (dotrči, teturajući od straha). Zadržite ga! Zadržite! On je poludio!

(Jelena Andrejevna i Vojnicki bore se na vratima.)

JELENA ANDREJEVNA (nastojeći da mu otme revolver). Dajte to ovamo! Ovamo, velim vam!

VOJNICKI. Pustite, Helene! Pustite me! (Oslobodivši se, jurne unutra i očima traži Serebrjakova.) Gdje je? Ha, evo ga! (Puca na Serebrjakova.) Puf! (Pauza.) Nisam pogodio? Opet promašio? (Gnjevno.) Ah, đavo, đavo... đavo to neka nosi... (Baca revolver na pod i iznemogao sjeda na stol. Serebrjakov je ošamućen; Jelena se Andrejevna naslonila na stijenu, zlo joj je.)

JELENA ANDREJEVNA. Odvezite me odavle! Odvezite me, ubijte, ali ovdje više ne mogu ostati ni časa.

VOJNICKI (očajan). Ah, što ja radim! Što ja radim!

SONJA (tiho). Dadiljo! Dadiljice moja!

Zastor


ČETVRTI ČIN

Soba Ivana Petroviča; to je i njegova spavaonica i poslovnica imanja. Uz prozor je velik stol s velikim gospodarskim knjigama i različitim papirima, pult, ormari, vaga. Manji je stol Astrovljev; na njemu je crtaći pribor i boje te crtaća mapa. Kavez sa čvorkom. Na zidu je karta Afrike, očito ovdje sasvim suvišna. Ogromni divan, obučen u navošteno platno. Lijevo su vrata, koja vode u stambene prostorije; desno su izlazna vrata. Pred desnim je vratima prosti otirač, da seljaci ne uprljaju pod. Jesensko veče. Tišina. TELJEGIN i MARINA (sjede sučelice i motaju vunu za čarape).

TELJEGIN. Brže, brže, Marino Timofejevna, jer će nas sad pozvati, da se oprostimo. Već je zapovjeđeno da se upregnu konji.

MARINA (nastoji da brže mota). Još samo malo.

TELJEGIN. Putuju u Harkov. Tamo će sada živjeti.

MARINA. I bolje je tako.

TELJEGIN. Ustrašili su se... Jelena Andrejevna veli »nijednoga časa ne ću da dulje ostanem ovdje... odlazimo, te odlazimo... Poživjet ćemo, veli, malo u Harkovu, tamo ćemo sve pogledati, a onda ćemo poslati po stvari...« Odlaze sasvim lake duše. Nije im jamačno, Marino Timofejevna, suđeno da žive ovdje. Nije im suđeno... Fatalna predodređe-nost ...

MARINA. I bolje je. Nedavno su podigli buku, pucnjavu — prava sramota!

TELJEGIN. Da, to je motiv, vrijedan kista Ajvazovskoga.

MARINA. Ja ne mogu to gledati. (Stanka.) Opet ćemo započeti svoj stari život. Ujutro ćemo oko osam na čaj, oko jedan sat objed, a naveče večeru. Sve u svoje doba, kao kod ljudi... pravih kršćana (uzdahne). Oh, grešnica ja, kako već davno nisam jela rezanaca!

TELJEGIN. Da, već davno, davno nismo pripravljali rezanaca. (Stanka.) Davno, davno... Jutros vam ja, Marino Timofejevna, idem selom, a sitničar viče za mnom: »Ej, ti, gotovane!« I tako mi je bilo gorko pri duši.

MARINA. A ti se na to ne osvrći, baćuško. Svi smo mi božji gotovani. Ni ti, ni Sonja, ni Ivan Petrovič — nitko ne sjedi bez posla, svi radimo! Svi... A gdje je Sonja?

TELJEGIN. U vrtu. S doktorom se ushodala. Ivana Petroviča traži. Boje se, da nije digao ruku na sebe.

MARINA. A gdje mu je pištolj?

TELJEGIN (šapćući). Ja sam ga sakrio u podrumu! MARINA (nasmiješi se). Sami grijesi!

(Ulaze iz dvorišta Vojnicki i Astrov.)

VOJNICKI. Pusti me. (Marini i Teljeginu.) Otiđite odavle, ostavite me nasamu makar samo jedan sat! Ne podnosim skrbništva.

TELJEGIN. Odmah, Vanja. (Odlazi na prstima.)

MARINA. Gusak: ga-ga-ga! (Kupi vunicu i odlazi.)

VOJNICKI. Ostavi me!

ASTROV. S najvećim veseljem; već sam davno odavle trebao otići, no ja ti ponavljam, da ne ću prije otići, dok god mi ne vratiš ono, što si mi uzeo.

VOJNICKI. Ja tebi nisam ništa uzeo.

ASTROV. Ozbiljno ti velim — nemoj me zadržavati. Ja bih već davno morao otići.

VOJNICKI. Ja nisam od tebe ništa uzeo. (Obojica sjedaju.)

ASTROV. Tako? No, hajde, ja ću još malo pričekati, a onda — oprosti — morat ću upotrebiti silu. Svezat ćemo te i pretražiti. Govorim ti to sasvim ozbiljno.

VOJNICKI. Kako vam drago. (Stanka.) Takvu budalaštinu prirediti: dva puta pucati, a nijednom ne pogoditi! To sebi ne ću nikada oprostiti!

ASTROV. Kad te već spopala želja da pucaš, zašto nisi prosvirao sebi čelo?

VOJNICKI (slegnuvši ramenima). Čudno. Pokušao sam ubiti čovjeka, pa me ne hapse niti predaju sudu. Očito me drže luđakom (podmukli smijeh). Ja sam luđak, a oni, koji pod krinkom profesora, učenih maga, skrivaju svoju nenadarenost, tupost, svoju krajnju sebičnost — oni nisu luđaci. Ni one nisu luđakinje, koje se udaju za starce, pa ih onda na očigled sviju varaju. Ja sam vidio, vidio, kako si je grlio!

ASTROV. Da, jesam, grlio sam je, a tebi, evo ti, na! (pokazuje mu nos.)

VOJNICKI (gledajući prema vratima). Ne, luda je zemlja, koja nas još drži!

ASTROV. No, i to je glupo.

VOJNICKI. Što ćemo, ja sam luđak, neubrojiv, pa imam pravo da govorim gluposti.

ASTROV. Stara šala. Nisi ti luđak, nego naprosto čudak. Plašilo staro. Prije sam i ja smatrao svakoga čudaka bolesnim, nenormalnim, ali sada mislim, da normalno čovječje stanje i jest — biti čudak! Ti si potpuno normalan.

VOJNICKI (pokriva lice rukama). Stid me je! Da znadeš, kako me je stid! Ovaj se oštri osjećaj stida ne da isporediti ni s kakvim drugim bolom (tužno). Nesnosno! (pada na stol.) Što da radim? Što da radim?

ASTROV. Ništa.

VOJNICKI. Daj mi ma što! On, bože moj... 47 mi je godina; doživim li, recimo, do šezdesete, pređa mnom je još čitavih trinaest godina. Mnogo! Kako da proživim tih 13 godina? Što da radim, čime da ih ispunim? Oh, razumiješ li ti to... (Grčevito stišče Astrovu ruku), razumiješ li, kad bi se moglo proživjeti ostatak života nekako drukčije. Da se čovjek probudi jednoga jasnog i tihog jutra i osjeti, kako je počeo živjeti novim životom, da je sve, što je prošlo, zaboravljeno i nestalo kao dim. (Plače.) Započeti novi život... Reci mi, kako da započnem.

ASTROV (mrzovoljno). Ah, dođavola! Kakav ti je tu novi život? Naš je položaj, i tvoj i moj, sasvim beznadan.

VOJNICKI. Tako?

ASTROV. Ja sam o tom uvjeren.

VOJNICKI. Daj mi makar što... (pokazuje na srce.) Ovdje me peče.

ASTROV (ljutito viče). Prestani! (Umekšavši se.) Oni, koji budu živjeli poslije stotinu, poslije dvjesta godina, i koji će nas prezirati za to, što smo ovdje živote preživjeli tako glupo i tako neukusno, oni će možda naći sredstvo, da budu sretni, ali mi... Nama je preostala samo jedna nada. Nada, da će nas za počivanja u grobovima našim posjećivati priviđenja, od kojih će po koje biti i ugodno. (Uzdahnuvši.) Da, brate moj? U čitavom su okružju bila samo dva prava, inteligentna čovjeka: ja i ti. No u ciglih desetak godina potegnuo je i nas u svoj vrtlog ovaj svagdanji i prezira vrijedni život; on je svojim genijalnim isparivanjem otrovao našu krv, pa smo postali ništavi kao i svi drugi. (Oživljeno.) Ali nemoj ti mene zavaravati riječima. Vrati ti meni što si mi uzeo.

VOJNICKI. Ja od tebe nisam ništa uzeo.

ASTROV. Uzeo si iz moje priručne apoteke bočicu s mor-fijem. (Stanka.) Slušaj, ako hoćeš da po svaku cijenu obračunaš sa svojim životom, onda otiđi u šumu, pa se tamo ustrijeli. Ali morfij mi vrati, jer će se inače govorkati, koješta naslućivati, pa će pomisliti, da sam ti ga ja dao... Meni će biti dosta i to, što ću morati vršiti seciranje... Ti misliš, da je to zanimljivo? (Ulazi Sonja.)

VOJNICKI. Ostavi me.

ASTROV (Sonji). Sofijo Aleksandrovna, vaš je ujak uzeo iz moje apoteke bočicu s morfijem, i ne će da je vrati. Recite mu, da to ipak... nije pametno. A ni vremena nemam. Moram otići.

SONJA. Ujače Vanja, ti si uzeo morfij? (Stanka.)

ASTROV. Uzeo je. Ja sam u to uvjeren.

SONJA. Vrati mu ga. Čemu nas strašiš? (Nježno.) Vrati, ujače Vanja! Ja možda nisam manje nesretna od tebe, pa ipak ne padam u očaj. Trpim i trpjet ću, dok se život sam od sebe ne svrši... Pa trpi i ti! (Stanka.) Vrati mu ga! (Cjeliva mu ruku.) Dragi, dobri ujače, mili, vrati! (Plače.) Ti si dobar, ti ćeš nam se smilovati i vratiti. Trpi, ujače! Trpi!

VOJNICKI (vadi iz stola bočicu i daje je Astrovu). Na, uzmi! (Sonji.) Ali treba što prije započeti nešto raditi, pa makar bilo što, jer ja ne mogu... ne mogu...

SONJA. Da, da, treba raditi. Čim ispratimo naše, sjest ćemo raditi... (nervozno kopka po spisima na stolu.) Sve je kod nas zapušteno.

ASTROV (stavlja bočicu u apoteku i zavezuje je). Sada mogu da krenem na put.

JELENA ANDREJEVNA (ulazi). Ivane Petroviču, zar ste vi ovdje? Mi ovaj čas putujemo. Pođite k Aleksandru, on hoće da vam nešto kaže.

SONJA. Hajde, ujače Vanja. (Uzimlje Vojnickoga ispod ruke.) Hajdemo. Tata i ti se morate pomiriti. To je nužno potrebno. (Sonja i Vojnički odilaze.)

JELENA ANDREJEVNA. Ja odlazim. (Daje Astrovu ruku.) Zbogom.

ASTROV. Zar već?

JELENA ANDREJEVNA. Konji su spremni.

ASTROV. Zbogom.

JELENA ANDREJEVNA. Danas ste mi obećali, da ćete otići odavle.

ASTROV. Sjećam se. Ovaj čas odlazim. (Stanka.) Što ste se prestrašili? (Uzima je za ruku.) Zar je to tako strašno?

JELENA ANDREJEVNA. Da.

ASTROV. A da ostanete! A? Sutra u šumarskoj kućici...

JELENA ANDREJEVNA. Ne... Već je odlučeno. Zato vam i gledam tako smjelo u oči, jer je odlazak već riješena stvar. Samo vas jedno molim: mislite o meni bolje. Željela bih, da me poštujete.

ASTROV. Ah! (Nestrpljiv pokret.) Ostanite, molim vas! Priznajte, da nemate više što da radite na tom svijetu, život vaš nema nikakve svrhe, nemate ni za što da se zagrijete — pa ćete se i tako — ranije ili kasnije — i sami podati tome čuvstvu. To je neizbježno. Pa kad već to mora biti, bolje da se to dogodi ovdje, u krilu prirode, negoli gdjegod u Harkovu ili Kursku... Barem je poetično, i čak je jesen lijepa... Ovdje postoji lugarska kućica, pa polurazrušena vlastelinstva po Turgenjevljevu ukusu...

JELENA ANDREJEVNA. Kako ste smiješni... ljutim se na vas, ali ipak... sjećat ću vas se rado. Zanimljiv ste i originalan čovjek. Mi se ne ćemo više nikada vidjeti, pa čemu da to krijem? Ja sam vas čak malo voljela... No, dajte da stisnemo jedno drugom ruku, pa da se raziđemo kao prijatelji. Ne zamjerite mi ništa.

ASTROV (stisnuvši joj ruku). Dobro, putujte... (Zamišljeno.) Vi kao da ste dobar čovjek, pun duše, a ipak i nešto čudno izbija iz čitavog vašeg bića... Doputovali ste, evo, ovamo sa svojim mužem, i svi, koji su ovdje radili, vrtjeli se ili štogod gradili, morali su odbaciti svoj posao i čitavo se ljeto baviti samo kostoboljom vašega muža i vama. Oboje — i on i vi — zarazili ste sve nas svojom besposlicom. Ja sam se zanio vama, čitav mjesec dana nisam ništa radio, dok su u to vrijeme ljudi patili, a seljaci po mojim šumama i šumskim branjevinama pasli svoju stoku. I tako ste vi i vaš muž, gdjegod bi vaše noge stupile, donosili sobom razaranja... Ja se šalim, naravno, ali je ipak... čudno, i ja sam u to uvjeren, da bi nastala ogromna pustoš, kad biste vi ostali... I ja bih poginuo, a i s vama ne bi bilo bolje. No, odlazite. Finita la commedia!

JELENA ANDREJEVNA (uzima s njegova stola olovku i brzo je sakriva). Ovu ću olovku uzeti sebi za uspomenu.

ASTROV. Kako je to čudno... Poznavali smo se, a sada najedamput... bog znade zbog čega ... više se nikad ne ćemo vidjeti. Tako je sve to na svijetu ... No, dok nema još nikoga, i dok još nije unišao Vanja s buketom, dopustite mi... da vas poljubim... Na oproštaju... Smijem li? (Ljubi je u obraz.) No, eto... kako je to krasno.

JELENA ANDREJEVNA. Želim vam svako dobro! (Ogledavši se.) Bilo što bilo: makar jedamput u životu! (Grli ga strasno, a onda odmah oboje brzo odlaze jedan od drugoga.) Valja ići.

ASTROV. Brže, brže. Kad su već konji spremni, onda odlazite..

JELENA ANDREJEVNA. Čini se, netko ide! (Oboje osluškuju.)

ASTROV. Finita!

(Ulaze Serebrjakov, Vojnicki, Marija Vasiljevna s knjigom, Teljegin i Sonja.)

SEREBRJAKOV (Vojnickomu). Tko i jednom riječju spomene što se dogodilo, oči mu iscurile. Poslije svega toga, što se tu dogodilo, ja sam u tih nekoliko sati mnogo proživio i toliko toga smislio i promislio, da bih mogao za pouku potomstvu napisati čitavi traktat o tome, kako treba živjeti. Ja drage volje prihvaćam tvoje izvinjenje, pa i sam molim, da i ti meni oprostiš. Zbogom! (Ljubi se s Vojnickim tri puta.)

VOJNICKI. Ti ćeš i nadalje dobivati točno onoliko, koliko si i dosad dobivao. Sve će ostati po starome.

(Jelena Andrejevna grli Sonju.)

SEREBRJAKOV (cjeliva Mariji Vasiljevnoj ruku). Maman...

MARIJA (cjeliva ga). Aleksandre, dajte se opet fotografirati, pa mi pošaljite svoju sliku. Vi znate, kako ste mi dragi.

TELJEGIN. Sretan put, vaše prevashodstvo! Ne zaboravite nas!

SEREBRJAKOV (poljubivši kćer). Zbogom! Ostajte nam svi zbogom! (Pružajući Astrovu ruku.) Zahvaljujem vam za ugodno društvo ... Ja cijenim vaš način mišljenja, vaše zanose i vaše porive, ali dopustite meni starcu, da vam za oproštajni pozdrav samo jedno pripomenem: raditi valja, gospodo, raditi! Neumorno raditi! (Klanja se svima.) Svako dobro želim! (Odlazi, a za njim odlaze Marija Vasiljevna i Sonja.)

VOJNICKI (čvrsto cjeliva ruku Jeleni Andrejevnoj). Zbogom... Oprostite ... Više se ne ćemo nikada vidjeti.

JELENA ANDREJEVNA (dirnuta). Zbogom, prijatelju! (Ljubi ga u čelo i odlazi.)

ASTROV (Teljeginu). Daj, Hrapavko, reci, da spreme i moje konje.

TELJEGIN. Odmah, prijatelju! (Odlazi.)

(Ostaju samo Astrov i Vojnicki.)

ASTROV (kupi po stolu boje i sprema ih u kovčeg). Što ih ne ideš ti sprovesti?

VOJNICKI. Neka putuju, a ja... ja ne mogu. Teško mi je. Valja mi se što prije nečim zabaviti... Raditi, raditi! (Kopa po spisima na stolu.)

(Stanka, čuju se praporci.)

ASTROV. Otišli su. Profesor će se jamačno tome radovati. Njega ovamo ne ćeš više ni za što namamiti.

MARINA (ulazi). Otišli su. (Sjedne u naslonjač i plete čarape.)

SONJA (ulazi). Otišli su. (Otire oči.) Sretan im put, (Ujaku.) No, ujače Vanja, hajde da nešto radimo.

VOJNICKI. Raditi, raditi...

SONJA. Davno, davno već nismo skupa sjedili za ovim stolom. (Pali svjetiljku na stolu.) Čini mi se, da nema crnila ... (Uzimlje tintarnicu, prilazi s njome k ormaru i nalijeva u nju crnilo.) A meni je tako tužno, što su otišli.

MARIJA VASILJEVNA (polagano ulazi). Otišli su! (Sjeda i zadubljuje se u lektiru.)

SONJA (sjeda za stol i lista po blagajničkoj knjizi). Ispišimo prije svega, ujače, račune. Strašno su zapušteni. Danas su opet tražili neki račun. Piši. Ti piši jedan račun, a ja ću drugi...

VOJNICKI (piše). »Račun za gospodina...« (Oba pišu šutke.)

MARINA (zijeva). Spava mi se...

ASTROV. Sve je tiho. Pera škripe, cvrčak cvrči. Toplo i ugodno... Tako mi se ne odlazi odavle... (Čuju se praporci.) Eto, konji su spremni... Ne preostaje mi očito, dragi moji, ništa drugo, nego da se oprostim s vama i sa svojim stolom, pa onda — hajde! (Slaže kartogratne u mapu.)

MARINA. Ta što si se užurbao? Sjedni još časak.

ASTROV. Ne mogu.

VOJNICKI (piše).- »A od staroga je duga ostalo još sedamdeset i pet« ...

RADNIK. Mihajle Lvoviču, konji su upregnuti.

ASTROV. Čujem. (Pruža mu priručnu apoteku, kovčeg i mapu.) Na, uzmi ovo. Pazi da ne pogužvaš mape.

RADNIK. Dobro. (Odlazi.)

ASTROV. No, a sada... (Ide da se oprosti.)

SONJA. A kad ćemo se opet vidjeti?

ASTROV. Prije ljeta jamačno ne ćemo. A teško i zimi... Naravno, ako bi se štogod dogodilo, javite, pa ću doći. (Rukuje se.) Hvala vam na gostoprimstvu, prijateljskoj ljubavi... jednom riječju: na svemu. (Polazi k dadilji i cjeliva je u glavu.) Zbogom, starice!

MARINA. Pa što ne ćeš ni čaj počekati?

ASTROV. Ne ću, dadiljo.

MARINA. Možda hoćeš čašicu rakije?

ASTROV (neodlučno). E, pa hajde! Molim!

(Marina odlazi.)

ASTROV (nakon stanke). Moj je priprežnjak nešto zahramao. Još sam jučer to primijetio kad ga je Petruška vodio na vodu.

VOJNICKI. Valjalo bi ga nanovo potkovati.

ASTROV. Morat ću se u Roždestvenom svratiti kovaču. To me ne će minuti. (Prilazi karti Afrike i promatra je.) U toj tamo Africi mora da je sada vrućina dozlaboga — strašna stvar!

VOJNICKI. Da, vjerojatno.

MARINA (vraća se s tasom, na kojoj je čašica rakije i komadić kruha). Izvoli!

(Astrov ispija rakiju.)

MARINA. U zdravlje, baćuška! (Duboko se nakloni.) Ne bi li i komadićak kruha založio ...

ASTROV. Ne ću, hvala... A sada — želim vam sve dobro! (Marini.) Nemoj me sprovoditi, dadiljo. Nije potrebno.

(On odlazi; Sonja odlazi za njim sa svijećom, da ga sprovede. Marina sjedne u svoj naslonjač.)

VOJNICKI (piše). »2. februara ulja 20 funti... 16. februara opet ulja 20 funti... Heljdine kože ...« (Stanka.)

(Čuju se praporci.)

MARINA. Otišao je. (Stanka.)

SONJA (vraća se, stavlja svijeću na stol). Otišao...

VOJNICKI (sračunao je na računalu i zapisuje). Svega ... petnaest... dvadeset i pet...

(Sonja sjedne i piše.)

MARINA (zijeva). Oh, oprosti nam, gospode, grijehe naše!

(Teljegin ulazi na prstima, sjedne kraj vratiju i tiho ugađa gitaru.)

VOJNICKI (Sonji, podragavši je rukom po kosi). Dijete moje, kako mi je teško! O, kad bi ti znala, kako mi je teško!

SONJA. Što ćemo? Živjeti se mora! (Stanka.) Mi ćemo živjeti, ujače Vanja. Proživjet ćemo dugi, dugi niz dana i dugih večeri... Strpljivo ćemo podnositi kušnje, kakve nam i god pošalje sudbina; mučit ćemo se za druge i sada i u starosti, ne znajući za odmor; a kada kucne naš čas, mi ćemo ponizno umrijeti, i onda tamo, s onu stranu groba reći ćemo: da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško. Bog će nam se smilovati, pa ćemo ja i ti ujače, mili ujače, upoznati i svijetli, prekrasni, divni život... i mi ćemo se razveseliti i gledati na naše sadašnje nevolje ganutljivo, sa smiješkom na licu — i odmorit ćemo se. Ja vjerujem u to, ujače, vjerujem vruće, strasno... (Klekne pred njega i položi glavu na njegove ruke; umornim glasom.) Odmorit ćemo se!

(Teljegin tiho svira na gitari.)

SONJA. Odmorit ćemo se... Slušat ćemo anđele, gledat ćemo nebo. obasuta draguljima, vidjet ćemo, kako sva zemaljska zla i sve naše patnje tonu u milosrđu, koje će ispuniti sav svemir... A život će nas postati tih, nježan i sladak kao ljubavno milovanje ... Ja vjerujem, vjerujem ... (Otire mu maramicom suze.) Jadni moj, jadni ujače Vanja, ti plačeš... (Kroz zube.) U svome životu ti nisi poznavao radosti, ali čekaj, ujače, čekaj... Mi ćemo otpočinuti... (Grli ga.) Odmorit ćemo se!

(Izvana se čuje stražar.)

(Teljegin tiho prebire po gitari; Marija Vasiljevna nešto zapisuje po rubovima brošure; Marina plete čarapu.)

SONJA. Odmorit ćemo se!

(Zastor se polagano spušta.)

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 01:05

Danilo Kiš

Noć i magla

LICA

MLADIĆ
GOSPOĐA RIGO
EMIL

MLADIĆ: Tražim gospođu Rigo. Mariju Rigo.
(Marija Rigo drži vrata još uvek poluotvorena, na lancu.)
MARIJA RIGO (hladno): Ja sam.
MLADIĆ: Mogu li da uđem? (Hvata za kvaku.)
MARIJA RIGO: Oprostite, ali... s kim imam čast?
MLADIĆ: E, gospođo učiteljice... Znate li štaste mi tada rekli, pre dvadeset godipa. Ne sećate se? Rekli ste mi: Ti ćeš postati poznata ličnost, lekar, pisac, inženjer, možda glumac... i vratićeš se jednog dana u našu varošicu da potražiš svoju dobru staru učiteljicu, gospođu Rigo... Ja ću tada biti, tako ste govorili, ja ću tada biti stara sedokosa gospođa, zaboravljena od svih, pa i od svoje dece, i samo ću razmišljati o tome: gospode, šta li je sada sa mojim učenicima, kakav li im je sudbina donela put. Gde su? Šta rade? Stotine, hiljade mojih učenika, gde su oni sada? Tako ste govorili, gospođo Rigo...
MARIJA RIGO: Aaa, jedan od mojih učenika... Uđite, uđite i dobro došli.
(Mladić ulazi. Dok se smešta i razgleda stan, on nastavlja svoj govor.)
MLADIĆ: Hvala, ovde mi je sasvim dobro, evo ja ću ovde... (Seda na ivicu otomana.) ...Rekli ste: E, tako ćeš ss jednom vratiti u naš kraj, u našu malu varošicu i ja te neću prepoznati, doći ćeš možda kolima, ili čak sa svojim šoferom, možda sa ženom, nekom lepoticom koju ćeš mi predstaviti: Evo, učiteljice, ovo je moja verenica... A ovo js moja učiteljica, gospođa Rigo.
MARIJA RIGO: Nisi li ti onaj mali Žilinski, onaj što mu je otac bio lovočuvar?
MLADIĆ: Promašpli ste, gospođo, samo za dve klupe i, što js mnogo teže, za četiri godine. Taj je Žilinski bio u četvrtom kad sam se ja upisao.
MARIJA RIGO: Ne znam, zbilja ne znam... Koliko je njih, dete moje, dozvoljavaš da te tako zovem, koliko je njih prošlo kroz moj život... Nego, gde je to bilo? Nije možda...
MLADIĆ: Na putu ste, gospođo Rigo!... Da, to je bilo još dok ste živeli na selu... Devetsto četrdeset druga, treća, četvrta... sve do četrdeset pete...
MARIJA RIGO (pomalo zbunjena, i malo hladnije): Da, sudeći po tvojim godinama, to je bilo još davno... Da nisi ti možda... Ne, uzalud nagađam... Davno je to bilo, a to su bila teška vremena...
MLADIĆ: Pre dvadeset godina... I ko zna da li bi vam danas i moje ime značilo nešto... Možda se više ne sećate ni mog imena... Andreas... Kaže li vam to nešto, Andreas?
(Gospođa Rigo ga posmatra sa svih strana, pažljivo, priseća se.)
MARIJA RIGO: Andreas... Andreas... O! setila sam se! Andreas Mali, onaj Čeh, onaj što mu je otac bio u vatrogasnoj muzici kapelnik! Tako je...
( Mladić vrti glavom.)
MARIJA RIGO: Nisam pogodila... (Malo iznervirana.) Ne mogu, eto, priznajem, ne mogu da se setim. Andreas... Ako nije Andreas Kiš. Nije? Pa naravno, taj je mnogo mlađi od tebe... Baš sam i ja šašava... Andreas Kiš sad nema više od osamnaest godina... dvadeset godina... Ne, ne, zbilja, sinko, ne mogu da se setim nijednog drugog Andreasa: Žilinski, Mali, Kiš... Popov... ne, ne, i taj je mlađi, Miletić... gde ja odoh, to je drug moga muža, mnogo stariji od tebe i ne zove se uopšte Andreas. Ne, priznajem svoj potpun poraz: eto, ne znam... Nego, ti sigurno nisi ručao? E, lepo: ja ću da te nahranim...
(Govori iz druge sobe, glasno, cangarajući posuđem.)
MARIJA RIGO (off): Hoćeš li jednu rakiju? Da nahranim nepoznata čoveka koji možda ima nameru da me opljačka...
MLADIĆ (Glasno): Zaboga, gospođo Rigo...
MARIJA RIGO: Da odnese sve moje mukom stečene pare, koje čuvam u jednoj velikoj... slušaš li me?
MLADIĆ: Zaboga, gospođo...
MARIJA RIGO: ...u jednoj velikoj čarapi ispod jastuka...
MLADIĆ: Nemojte da se trudite oko mene, gospođo... Nisam uopšte gladan. Eto, mogu popiti jednu rakiju i to je sve...
MARIJA RIGO: Ne, ne, moraćeš da jedeš makar za kaznu što si toliko namučio svoju dobru staru učiteljicu...
MLADIĆ: Zaboga, učiteljice, nisam hteo da vas uvredim, bio sam samo jako radoznao. Eto, rekao sam u sebi: naći ću svoju dobru staru učiteljicu, kako sam joj bio obećao pre dvadeset godina i ona će me odmah prepoznati; reći će...
(Ulazi Gospođa Rigo sa poslužavnikom.)
MARIJA RIGO: Evo jedne kazne za neposlušne učenike. Ne, ne insistiram da mi kažeš svoje prezime. U redu. Zvaću te Andreas. Prezime i nije važno... Evo, dok ne dođe Emil, da popijem jedan aperitiv sa opasnim razbojnikom koji drži u tajnosti svoje ime i skriva se iza maske... Zbilja, da li se ti sećaš mog Emila?
MLADIĆ: Mislim čak da bih ga mogao i prepoznati... Crn, krupan, velike tamne veđe, crni štucovani brčići...
MARIJA RIGO: Emil je obrijao brkove... Čim su počeli da mu sede, obrijao ih je... U početku mi je bilo strašno... Veruješ li mi da sam plakala zbog toga. Bilo mi je, nedaj bože, kao daje moj Emil mrtav. Emil bez brkova! Od prvog daia našeg poznanstva, prs nekih trideset godina, ja sam znala Emila samo s brkovima. Rekla sam mu, tada, kada ih je obrijao: E, Emile, Emile, više bih volela, neka mi bog oprosti, više bih volela da sam te danas videla bez ruke ili bez oka, nego bez brkova... Iskreno da ti kažem, ja mislim da ih je obrijao zato što su počeli da mu sede, ali on mi se kleo daje to bilo slučajno. Zasekao ih je brijačem i onda rekao u sebi: Zbilja, Emile, bar on tako kaže, zbilja, Emile, kako bi bilo da jednom obriješ te brkove. Sigurno bi se tvoja stara Marija zacenila od smeha... Možeš misliti: nije ni pretpostavljao da bih mogla i da zaplačem zbog toga... No, kasnije sam se navikla. Čovek se na sve navikava, zar ne?...
MLADIĆ (odsutno): O, da, naravno...
MARIJA RIGO (zbunjeno): Ne znam šta je s njim, otišao je na neki sastanak. Znaš, on ima mnogo posla u Komitetu...
MLADIĆ: Gospodin Emil je imao, i toga se vrlo dobro sećam, jedan pečatni prsten s kojim nam je udarao po glavi bubotke kada bismo držali olovku nepravilno...
MARIJA RIGO: Nema više ni tog prstena... Jadni Emil! Mnogo je pretrpeo za vreme rata... Taj su mu prsten uzeli u Rusiji kada je zapao u ropstvo... Sada ima jedan drugi. Običan. Ja sam mu ga kupila za srebrnu svadbu. A zar ti je Emil predavao?
MLADIĆ: Gospodin Emil mi je predavao samo nekoliko dana, u vreme kadaje vas zamenjivao... Bio je jako strog...
MARIJA RIGO: O, Emil je jako dobar pedagog, ti to sigurno i ne znaš, samo što je vrlo nervozan. Takav je on i sa svojom decom bio oduvek... Ti, znači, poznaješ i našu decu?
MLADIĆ: Naravno, gospođo, stariji, Anton, išao je sa mnom u isti razred. A mlađi, Oto...
MARIJA RIGO: Oto je sada oficir. Ima vrlo lepu platu, ali sve daje na žene. Tu je pomalo na Emila. I on je bio u mladosti veliki ženskar, i iskreno da ti kažem, namučio me prilično. Oto mnogo novca troši na ploče. To je pravo ludilo. Skuplja klasičnu muziku... eto, makar malo svetlosti u svemu tome. Jer ipak, kažem ja Emilu, mnogo je bolje što troši pare na klasike, to je bar trajna vrednost i oplemenjuje, a mogao bi, kažem, da skuplja i ove moderne, kako to rade njegovi drugovi i današnja mladež... Baš je ovih dana bio tu... Nego, zbilja, kako si nas pronašao?... Bio si, znači, prvo u selu...
MLADIĆ: Da, bio sam prvo u selu. I odmah mi rekoše: Gospođa Rigo se preselila odavde već davno. Ima tome više od deset godina... Bilo mi je došlo da zaplačem od pomisli da sam vam izgubio svaki trag. A onda se nađe u selu neko ko mi reče da zna ime varošice u koju ste se preselili... I, eto, stigao sam.
MARIJA RIGO: I koga si našao u selu?... Da li si našao nekog od svojih drugova?
MLADIĆ: Ušao sam u selo, kolima, oko podne. Rekao sam šoferu da vozi lagano. Seljaci su gledali u kola začuđeno, kao i onda pre dvadeset godina... Znate, pitali su me još kada sam krenuo, tačnije, pitao sam se ja sam: da li ću prepoznati nekoga, da li ću znati i kako ću znati da je baš to ono selo u kome sam pre dvadeset godina ostavio tog malog Andreasa koji me i sad posećuje, katkad, u snu; i onda sam se tešio: Baš si lud, govorio sam sebi. Baš si lud, ako se ljudi menjaju, pejzaži ostaju isti. A taj mi je predeo bio poznat kao moj dlan. Dovoljno mi je bilo da zažmurim i da se setim reks kraj sela, grofovske šume, poznavao sam svako drvo, svaki žbun, svaki cvet... I, eto, dolazim u selo i prepoznam odmah neke ljude, gledam ih i smeškam im se.
MARIJA RIGO: Sigurno si prepoznao čikaAndriju, poštara... čujsm dajejoš uvek on poštar...
MLADIĆ: Čika Andriju sam odmah pitao da li ima za mene neke pošte i rekao mu svoje ime. On namesti svoje naočari, i poče da pretura po nekim starim, zaostalim pismima, pljuckajući u prste, zatim reče: Ne, nema ništa. A onda mi reče, sasvim drugim glasom: A ti li si onaj što si mi sipao pesak u trubu... Sad si mi dolijao, mangupe...
MARIJA RIGO: A da li si zbilja to bio ti?...
MLADIĆ: Ne, rekoh, čika Andrija, nisam to bio ja. To je bio Pavle Mačor, ali priznajem, rekoh mu, ideji sam ja kumovao...
MARIJA RIGO: Pavle Mačor... Koga ste to zvali Mačor... Nije li to... Ah... (Odahne.) Više se i ne usuđujem da pogađam. Dosta mi je ova jedna misterija za danas... Prvo nju da rešim.
MLADIĆ: Mačor je, rekoše istinu da vam kažem ni ja mu se ne sećam prezimena, i još ga uvek zovu Pavle Mačor, postao kondukter na vozu... Saobraća sad negde na relaciji Atina, Beograd, Budimpešta, Moskva... Tako nešto...
(Pauza.)
MARIJA RIGO: Ne znam šta je s Emilom, ti ga sastanci potpuno iscrpljuju. Čas u pedagošku, čas u partijsku organizaciju, čas u školski savet... Samo ti nastavi, idem da pogledam šta je s mojim ručkom. Nego zbilja, ako si gladan, da ne čekamo Emila... Makar malo za predjelo, malo šunkice, ili malo ruske salate... To može, je li? Malo sveže ruske salate... Uz piće... Samo ti nastavi... Slušam te... Reci, da li si video...
MLADIĆ: Posetio sam nekoliko porodica, one kojih sam se sećao, kojih sam se sećao po dobru, naravno... Čujete li, gospođo Rigo, nemojte zbog mene da se mučite, nisam uopšte gladan... rekoh: one kojih sam se sećao po dobru; i rekao sam im ko sam...
MARIJA RIGO: Da li su se setili? Ili si i sa njima bio tajanstven kao sa svojom učiteljicom?
MlADIĆ: O, kako da ne. Odmah su se setili... Stari gospodin Horvat, obućar, znate onaj što je imao vršalicu... sad su mu je, kaže, nacionalizovali, to jest uzeli su mu je u zadrugu... E, taj stari gospodin Horvat... Ulazim ja kod njega, kucam lepo, a već čujem kako on i dalje kucka svojim čekićem kao onda, pre dvadeset godina, ulazim, dobar dan, dobar dan. Izvinite, kažem, i skinem svoju cipelu, izvinite, da li bists mogli na ove cipele da mi udarite blokeje? On uze cipelu, osmotri je sa svih strana, kao lekar, i vrati mi je. Može, reče, sedite i pričekajte... Ja uzmem cipelu, obujem je ponovo i kažem: Da li biste mogli, gospodine Horvat, da se setite kada ste mi poslednji put pendžetirali cipele? Ne znam gospodine, kaže on, ne sećam se da li sam vam ikad pendžetirao cipele. E, pa, kažem ja njemu, poslednji put ste mi pendžetirali cipele, gospodine Horvat, ravno pre dvadeset godina... Vi se, naravno, ne sećate toga i ne možete se setiti toga, jer tada su to bile cipele broj trideset i još manje. A sada su broj četrdeset šest, reče on i nasmeja se, vi ste, reče, sigurno išli u školu sa mojim sinom Belom, i on nosi broj četrdeset i šest.
MARIJA RIGO: Taj mali Horvat, eto, ja svoje nekadašnje učenike jednako zovem mali, pa kažem onaj mali Žilinski, onaj mali Kiš, onaj mali Horvat, a to su danas sve odrasli ljudi, imaju već decu i ja, eto, jednako, mali... E taj mali Horvat je postao odličan inženjer, stručnjak... Dobio je državnu nagradu za neki projekt...
MLADIĆ: Onda mu ja naravno kažem ko sam i šta sam i on se odmah seti i baci iz krila cipelu koju je popravljao, uvede me u kuću i počesmo tako da ćaskamo, a on mi kaže...
(Gospođa Rigo ulazi sa jelom.)
MARIJA RIGO: Zbilja mi je čudno što Emila još nema... Nego, ti se ništa ne ustručavaj, uzmi lepo uz tu rakiju malo ruske salate, a onda ćemo, čim dođe Emil, lepo da ručamo ljudski... Evo, donela sam i sebi tanjir, ako se ustručavaš...
MLADIĆ: O, hvala, nije trebalo da se mučite zbog mene... Sačekaću gospodina Emila...
MARIJA RIGO (sipajući mu rakiju): Onda još malo rakije... Vrlo dobra rakija. Dobila sam je sa sela. I samo sipaj, to će da ti otvori apetit. Nemam ništa naročito za jelo...
MLADIĆ: Eto, kaže on meni, to jest gospodin Horvat, imam nekog dobrog vina... bio je izneo neku šunku pre toga... dobra stara plemenka, reče on, ukoliko piješ, pa se nasmeja: Naravno, reče, naravno da piješ, sav si na oca, a on je, nemoj mi zameriti, on je, jadnik, mogao dobro da potegne...
MARIJA RIGO: Nisi valjda... ja kao tvoja učiteljica imam pravo na takvo pitanje... nisi valjda...
MLADIĆ: A, ne, ne, ne pijem kao moj otac, kažem ja njemu, ali, kad je reč o dobrom vinu, vrlo rado...
MARIJA RIGO: Nisi valjda ti sin onog... gospode bože, šta i ja pričam, pa njegov sin je dvaput stariji od tebe... mislila sam na onog, izvini molim te, na onog... kako se zvaše...
MLADIĆ: Mislite na čika Jošku? Jošku Čuturicu...
MARIJA RIGO: Da, ali očigledno... Izvini, molim te...
MLADIĆ: Očevi jeli kiselo grožđe, sinovima trnu zubi... Nema u tome ničeg strašnog, osim što... mogu li nasuti još jednu...
MARIJA RIGO: Zaboga, izvoli, ne daj se nuditi, flaša je kraj tebe, pa samo toči... Nadam se da ti znaš svoju meru i da nećeš...
MLADIĆ: Hvala...
MARIJA RIGO: Nego, izvini, ja te stalno prekidam... I šta je bilo dalje?
MLADIĆ: Gde smo ono stali?
MARIJA RIGO: Gospodin Horvat, obućar...
MlAlić:Da, da... Horvat obućar...
MARIJA RIGO: Rekao ti je: On je, to jest, tvoj otac, mogao dobro da potegne...
MLADIĆ: A, da. Onda se vrati sa posla njegova žena i dođe kod njih čika Martin... Ne znam tačno kako se zove... NJihov sused. Gospodin Horvat reče: Da li biste mogli da se setite ko nam je došao u posetu. Oni me pogledaše... Ne, rekoše... Andreas! reče on... Andreas, Belin drug. Zar se ne sećate? Oni rekoše da se sećaju, no meni je bilo jasno da ne znaju ko sam, osim možda gospođe Horvat, koja je rekla: Andreas! Andreas! Glasom koji je zvučao ubedljivo. A onda im reče gospodin Horvat: Andreas taj i taj, sin onog...
MARIJA RIGO: No, izgovori već jednom... Izgovori, zaboga... Već sam na granici strpljenja... Pa ti znaš našu žensku radoznalost...
MLADIĆ: Podsetite me kasnije na ovaj razgovor... Nastaviću vam ga kasnije... Pustite neka se misterija polako rešava... Misterija pod naslovom: U traganju za izgubljenim dečakom. Glava prva: Prepoznavanje.
MARIJA RIGO: Dobro, nastavi... Glava druga... Kako se zove glava druga...
MLADIĆ: Ne, ovo je još uvek glava prva, nastavak drugi... Onda se ja, na kraju razgovora, lepo oprostim od njih, onako uzgred raspitujući se za njihovog sipa, to jest za Belu, i za naše drugove Ota, Popova i druge, vrlo uzgredno upitam: A šta je bilo, molim vas, sa onom malom, kako se ono zvaše, išli smo, naime, u isti razred, ona mala Julija... Julija... pretvaram se da ne znam kako se tačno prezivala... Da, Julija Sabo, ona mala Mađarica... O, rekoše oni, ona se više ne preziva Sabo, sada se preziva Popov...
(Gospođa Rigo skoči sa svog sedišta, pritrča Mladiću, grli ga.)
MARIJA RIGO: Andreas Sam... Andreas Sam... (Sa suzama u očima): Gospode bože, kako se nisam setila ranije! Mali Andreas Sam, sin gospodina Eduarda Sama... Onaj mali Sam što se zabavljao sa Julijom Sabo... Andi, Andi, ko bi se mogao setiti... A tako sam često mislila na vas... (Zbunjeno.) Na tebe, na tvoju sestru, na sve vas. Odmah sam se setila čim si pomenuo ime Julije Sabo... (Preti mu prstom.) Misliš da je tvoja stara dobra učiteljica sasvim oglupavela i da se baš ničega ne seća. A, bio si ti veliki mangup... Mangup... bogme. Kao moj Oto... Znam ja, ti si vršljao oko one male Julije... Znala sam ja već tada... E, baš će biti milo Emilu kad bude čuo ko nam je došao u posetu. Samo, zbilja ne znam što se zadržao tako dugo... Možda bih mogla da pošaljem nekog da vidi šta je s njim... Da ga pozovu... Kako se ne bih sećala... Kao sad te vidim: bogami si se izmenio... Sećam se, uvek si išao sa nekim svojim psom, vršljao si tamo na obali reke... i zavlačio se u pojate sa Julijom... Ziam ja tebe, sad si mi dolijao... Andi, Andi... U čast ovoga i ja ću morati da popijem jednu čašu, mada mi je lekar zabranio čak i čašicu rakije pred ručak, ali ja ipak, u nekim retkim trenucima, ispijem po koju kap. U tvoje zdravlje...
MLADIĆ: U vaše zdravlje, gospođo učiteljice...
MARIJA RIGO: A ne, čekaj za trenutak... (Osluškuje. Čuje se otvaranje vrata) Ovo je sigurno Emil... Ispićemo čašicu rakije utroje... Emile... Emile, jesi li to ti?
EMIL (off): Opst su nas ugnjavili sa tim svojim sastancima...
MARIJA RIGO: Emile, da vidiš ko nam je došao u goste... Jedan od Otovih drugova...
EMIL (off): Uvek se nađe neko ko ne shvata liniju partije i zbog koga moraš da gubiš i ti i tvoji drugovi svoje dragoceno vreme...
(Ulazi Emil, pruža ruku Mladiću, ljubi Mariju u čelo.)
EMIL: ...Oprosgite, malo sam umoran... Zaboga, Marija, što nisi dala drugu da ruča... sigurno ste čekali na mene...
MLADIĆ: O, ne, moja me je učiteljica ugostila krajnje ljubazno, ali verujte...
MARIJA RIGO: Emile, to je Otov školski drug...
MLADIĆ: Zapravo.da budemo tačni: Antonov drug.
EMIL: O, drug sa fakulteta?
MARIJA RIGO: Ma, ne, Emile, zaboga, moj učenik od pre dvadeset godina. Išao je sa Antonom u osnovnu školu...
MLADIĆ: Da, gospodine Emile, pre dvadeset godina...
MARIJA RIGO: Naravno, Emile, ne bi mogao da se setiš Andreasa, malog Andreasa...
EMIL: Kako da ne, imam utisak da mi je to lice sasvim poznato... Iskreno govoreći, ne bih mogao tačno da se setim... hm... osnovnih, da tako kažem, biografskih podataka, ali da je drug jedan od Otovih...
MARIJA RIGO: Antonovih...
EMIL:...Antonovih školskih drugova, to mi je sasvim prihvatljivo, to jest u vama sam prepoznao jednog od... ali, da budem iskren...
MARIJA RIGO: Nemoj ni da se trudiš, Emile... Veruj mi da ga ni ja nisam mogla prepoznati, i, zamisli, sve do malopre, sve do tvog dolaska tako reći, držao me je u neizvesnosti, kao u nekom kriminalnom filmu... Bio je sasvim tajanstven, dok se nije izdao u jednom trenutku... A znaš kako?...
(Marija Rigo odlazi u kuhinju.)
MARIJA RIGO (off): Malo se krompir stvrdnuo, alp meso je sasvim ukusno... Emile, bogami, sam si kriv... Ali meni je jedino žao...
MLADIĆ: Gospođa Rigo je zbilja krajnje ljubazna sa mnom... I ja zaista ne bih hteo da zloupotrebljavam vaše gostoprimstvo i...
EMIL: O, molim, molim, ni pomena o nekom zloupotrebljavanju gostoprimstva... Izvolite... naprotiv...
(Gospođa Rigo ulazi sa jelom.)
MARIJA RIGO: A, ne, Emile, moraćeš da pričekaš još samo malo... (Ostavlja čašice) E pa, ovu sam čašicu htela da ispijem u zdravlje malog Andreasa Sama, mog učenika... Bili smo upravo spremni da to učinimo, kad...
EMIL: Kako si rekla? (Mladiću) A! (Tapše ga po rameiu.) Naravpo, Andreas Šram, Otov drug, onaj što je...
MARIJA RIGO: Nisi pogodio, Emile... Ti misliš na Otovog druga Andora Šrama, a ovo je Andreas Sam... Dakle, Andi, Emil... (Svi uzimaju čašice.) ...U zdravlje Andreasa Sama, moga učenika... (Svi ispijaju)
EMIL: Kako rekoste, Sam, Andreas Sam...
MLADIĆ: Da, gospodine, Andreas Sam.
MARIJA RIGO: Naravno, ti ss njega jedva sećaš... Ti si njemu predavao samo kada si mene zamenjivao, što će reći svega...
MLADIĆ: Da, gospodine Emile, vi ste nam udarali bubotke...
EMIL: Prosto ne verujem... Bubotke?
MLADIĆ: Da, gospodine Emile, udarali ste nam bubotke, po glavi, srednjim prstom na kome se nalazio prsten pečatnjak...
MARIJA RIGO: Možda, Andi, ti ipak preteruješ... Koliko ja znam, Emil je sa đacima postupao vrlo blago.
EMIL: Znate, ja ne želim sada da vam protivurečim, ali, iskreno govoreći, to što kažete, to jest da sam ja ikada, ikada u svom životu udarao đacima bubotke, i to još prstenom pečatnjakom, e to mi izgleda skoro fantastično!... Ne, ne, ja znam da se u dečjoj psihologiji može stvoriti, u ovom slučaju po liniji otpora, da se može dakle stvoriti peka vrsta psihičke deformacije, neka vrsta deformisane uspomene koja je zapravo posledica nekog šoka, neke vrste, kako da kažem, neke vrste infantilne fiks-ideje...
MARIJA RIGO: Dakle, sednimo svi za sto i jedimo konačno, nema više odlaganja...
MLADIĆ: Ja ostajem pri svome, gospođo, i, s vašom dozvolom, sedeću ovde dok vi ručate...
MARIJA RIGO: Dobro, Andi, ali da znaš da mi je jako žao što ne možeš s nama da ručaš... Ali, kad čovek nije gladan...
(Emil seda za sto, stavlja belu salvetu pod kragnu i počinje da jede. Celo vreme priča preko zalogaja, jede sporo, ali gurmanski.)
EMIL: Zbilja nam je žao... ali, što kaže narod, ne treba čoveka siliti... Vi samo točite sebi... rakija nije loša... A to mi se čini fantastičnim, zbog toga što sam ja oduvek, dakle od kada sam počeo da se bavim ovom pedagoškom praksom, dakle još iz vremena kada sam bio seoski učitelj, a ima tome već dosta, dakle, oduvek sam smatrao fizičku prinudu, fizičke kazne nepedagoškim i nehumanim, što je, u ovom slučaju, jedno te isto, jer se pedagogija zapravo, u krajnjoj liniji, svodi na humanost i obratno...
MLADIĆ: Vsrujte da sam to pomenuo onako sasvim uzgred, kao jednu od usiomena iz svog detinjstva koje smo gospođa Rigo ija...
EMIL: U redu, u redu, ne smatram se ja uvređenim, daleko od toga, nego samo hoću da objasnim kako neke stvari kroz prizmu sećanja počinju da se izobličuju, a naročito kada su u pitanju uspomene iz detinjstva... Jednostavno rečeno, vama se moj prsten učinio u jednom trenutku, recimo u trenutku kada vam je bila savest nečista zbog nekog sasvim naivnog i detinjastog prekršaja, tada vam se moj prsten učinio, dakle, prstećim ili čak opasnim, kao kakvo opasno sredstvo za kažnjavanje zločestih učenika...
MARIJA RIGO: Bogami, Emile, i mogla mu je biti savest nečista. On ti se mnogo vrzma oko devojčica...
EMIL: Eto, tako je došlo do te deformacije, do te male psihičke deformacije, da ste moj prsten sanjali, ili da ste jednostavno uobrazili kako učitelj, taj večno strogi učitelj, kažnjava decu tako što im udara bubotke i to još molim vas, to je zbilja jako zanimljivo, srednjakom na kome se palazi psčatni prsten.
MLADIĆ: U pravu ste, uspomene, naročito uspomene iz detinjstva, vrlo je teško proveravati, a ponajmanje dokazivati. Jer, zapravo, svedok, glavni i jedini tako reći svedok, više ne postoji...
EMIL: Eto... odličan primer za to...
MLADIĆ: Ali, dozvolićete mi, ova priča sa pečatnim prstenom, tačnije ova uspomena o pečatnom prstenu u meni stoji trajno i neoborivo...
MARIJA RIGO: Zbilja, govorite o vrlo nevažnim stvarima. Bilo kako bilo, Emile, mora se priznati da si ti oduvek bio nervozan, mada, iskreno govoreći, Andi, ja znam da je Emil pobornik drugačijih pedagoških mera i da je protiv bilo kakvih fizičkih kažnjavanja učenika.
EMIL: Ta priča sa prstenom mogla je da se javi u vama, i to kao uspomena, u vidu neke retrogradne impresije, iliti lažne uspomene, mogla je, velim, da se javi u vama tek malopre, u trenutku kada ste me ugledali, to jest kada ste ugledali na mojoj ruci prsten pečatnjak. Eto, koliko je mehanizam tih uspomena u suštini lažan i varljiv...
MLADIĆ: Srećom, gospođa Rigo moći će da vam potvrdi da sam ja...
MARIJA RIGO: Zaista, Emile, Andi je pomenuo tvoj prsten još pre nego što si ti ušao; pitala sam ga: Da li se sećaš Emila. i on je tada pomenuo tvoj prsten. Rekao je: Imao je na desnoj ruci na srednjem prstu pečatni prsten kojim nam je udarao po glavi bubotke... Baš je tako rekao: bubotke...
EMIL: U redu... Ne tvrdim, niti sam tvrdio da se baš u ovom slučaju javila u vama ta retrogradna, da je tako nazovemo, reakcija, ta lažna uspomena, nego sam samo hteo da kažem da, u principu, sa tim uspomenama stvari stoje tako da im nije uvek verovati i da se, dakle, moglo dogoditi... da se moglo dogoditi... Eto, na primer, ja imam jednu uspomenu iz zarobljeništva...
MARIJA RIGO: Rekla sam Andiju da se ti nećeš lako setiti njega, pošto si ti zapravo najveći deo rata proveo u zarobljeništvu.
MLADIĆ: Da, gospođa Rigo mi je rekla da ste se za vreme rata jako mučili...
EMIL: Oh, to vam je bila golgota... Bolje o tome i da ne pričamo...
MLADIĆ: Ali sam mislio da bi gospodin Rigo, dozvolite mi da vas zovem po svojoj staroj đačkoj navici, gospodin Rigo...
EMIJG Naravno, naravno, sasvim je beznačajno kako jedno drugo oslovljavamo, naročito u krugu prijatelja...
MLADIĆ: ...mislio sam, kažem, da biste možda mogli da me se setite po mom ocu... Verovatno bi vam njegovo ime...
MARIJA RIGO: Zbilja, od zbunjenosti i uzbuđenja ne stižem da ti kažem, Emile, pa da, potpuno ste me vi sa svojim muškim razgovorima potisnuli u drugi plan i ne date mi da dođem do reči. Seđaš li se ti, Emile, njegovog oca... Gospodina Eduarda Sama...
EMIL (premišlja): Eduard Sam... Hm... Eduard Sam... Imao sam u zarobljeništvu, na Uralu, jednog druga, koji se prezivao Sam...
MARIJA RIGO: Ne verujem da je reč o njemu, zar ne, Andi, tvoj jadni otac...
MLADIĆ: Ne, sigurno ne, moj otac nije bio u ruskom zarobljeništvu.
EMIL: Vidite, opet je u pitanju mehanizam uspomena... taj čudni, nesigurni, ne...
MARIJA RIGO: Možda se ti njega i ne sećaš, Emile... Andi, koje je godine odveden tvoj otac?
MLADIĆ: Četrdeset četvrte...
MARIJA RIGO: A od koje ste godine živeli tamo na selu...
MLADIĆ: Od četrdeset prve... tačnije od početka četrdeset prve...
MARIJA RIGO: Znači, Emile, mogao bi ipak da se sećaš gospodina Sama... Makar po pričama... Znam da sam ti jednom pričala o njemu... Bio je tojedan jako visok, eto, kao Andi, možda još i viši rastom od njega, nosio je naočari i štap sa gvozdenim šiljkom...
EMIL (vrti glavom): Zbilja, ne mogu da ga se setim...
MARIJA RIGO: Pričala sam ti o njemu, Emile. To ti je bio onaj gospodin što mi je jednom doneo, seti se de, neki divlji patlidžan. Bio je to jako učen čovek, zbilja, Andi, tvoj otac je bio pravi gospodin, i vrlo, vrlo učen. Eto, došao on tako jednog dana kod mene sa tim patlidžanom, zamislite, doneo ga je u šeširu bio je, oprosti Andrease, bio je pomalo nastran u svojoj učenosti, i rekao mi je: Gospođo Rigo, da vas u ovim teškim danima naučim jednom specijalitetu. Zamisli, Emile, ja nikada dotle u životu svom nisam videla plavi patlidžan. Ni ovaj pitomi, a kamoli divlji. Znam da sam ti to jednom pričala... Mogu vam reći da je recept bio vrlo čudan, ali je patlidžan, uprkos nedostatku nekih začina, ispao vrlo ukusan... Onda mi je rekao tvoj pokojni otac: Znate li, gospođo Rigo, šta još nedostaje tom patlidžanu? Ne znam, gospodine Eduarde, rekla sam mu, verovatno začin: lorber, csler, paškanat, kopar, fine trave, biber, počeh ja da mu nabrajam... Ne, reče on na kraju kada izređah sve to, ne, gospođo Rigo, reče on, on je i ovako blizu savršenstva, čak i ovako bez začina... NJemu fali litar dobrog traminca!
EMIL: Slušaj, Marusja, znaš da bi i nama, mislim drugu Andreasu i meni, po ovoj vrućini sasvim dobro došlo malo vina...
MARIJA RIGO: Naravno, Emile, samo mi je žao što Andi nije jeo ništa. Još će ga to piće uhvatiti...
MLADIĆ: Samo vi izvolite, gospodine Rigo, ja sam sasvim zadovoljan ovom rakijom.
(Emil briše usta i znoj salvetom. Gospođa Rigo je izišla po vino.)
EMIL: Eto, počeo sam malopre...
MLADIĆ: Zbilja mi je žao što ne možete da ss setite moga oca. A znate, ja sam u stvari ovamo došao na hodočašće. Hodočašće uspomena... Mislio sam da biste možda vi...
EMIL: Na žalost, ne mogu da se setim vašeg oca... Mislim da mi je Marusja zaista pričala o njemu onu anegdotu sa paradajzom...
MLADIĆ: Sa patlidžanom.
EMIL: Da, sa paradajzom ili patlidžanom, nije važno, i to samo dokazuje, s jedne strane, da, na žalost, polako starim, matorim bogami, gubi ss pamćenje, a s druge strane, to nas vraća tom prokletom mehanizmu uspomena... Eto, počeo sam da vam pričam, zapravo vi ste me podsetili, imao sam u Sibiru, tamo sam proveo dve mučne godine u zarobljeništvu, imao sam dakle u Sibiru jednog druga, takođe ratni zarobljenik, prezivao se isto kao i vaš otac. Sam, više mu se, eto i ne sećam imena, pa sam stoga pomislio nije li vam...
MLADIĆ: Ne, sigurno mi nije rođak...
(Emil pripaljuje cigaretu i nudi Mladića. Pripaljuje upaljačem, zatim se svaljuje u fotelju preko puta Mladića)
EMIL: ...E, tog sam Sama, da zvao se Oskar Sam, ipak nisam sasvim izlapeo, dakle, sretnem ga posle rata u Novom Sadu, sasvim slučajno, tako reći na ulici, zapravo u mlečnom restoranu, no sad to nije važno, naravno ne u tom mlečnom restoranu, nego smo otišli na Ribarsko ostrvo, i počnemo da prepričavamo uspomene iz zarobljeništva, onako uz vino... Marusja, Marusja! Šta je bilo sa tim vinom?
MARIJA RIGO (off): Slušaj, Emile, kažem ti da je ovo muški posao, zamalo nisam prst posekla... (Ulazi) Evo ti, molim te, lepo, pa ti sam otvaraj vino. Živa sam se namučila dok sam našla taj tvoj vadičep, a sad još treba i da se posečem... Andreas, nisi li se možda predomislio?... Možda ćeš ti malo vina?...
MLADIĆ: Ne, hvala, hvala... Ja ostajem pri svojoj rakiji.
MARIJA RIGO: Onda makar toči sebi... (Natače mu) Nemoj, dete, da se stidiš... Ti se nećeš ljutiti, ja idem da skuvam kafu, a vi samo razgovarajte... Vidiš, Emile, nije to baš lako, i ja sam se namučila oko tog čepa...
EMIL (sa bocom oko koje barata vadičepom): Počnemo tako da pričamo jedan događaj, jednu čudnu istoriju o našem zarobljeništvu...
MLADIĆ: Hoćete da i ja okušam sreću... Možda bi bilo bolje da gurnete čep.
EMIL: A, ne, ne... Pomučiću se još malo... Naime, ja sam tvrdio, a i sad tvrdim, i tvrdiću do kraja života, da smo nas dvojica bili te noći na straži, jedan kraj drugog, i dotle se naše uspomene podudaraju, i da smo se predali ruskoj izvidnici tako što sam ja u zoru podigao pa štapu svoju maramicu kojom sam mahao... Sad pazite dobro. U njegovoj verziji pak taj se događaj odigrao uveče, dakle u sumrak. a ne u praskozorje, a maramicom, naime obojcima namotanim na štap, mahao je on... Dakle, dve sasvim različite i nimalo slične verzije. I sve redom, tako... po meni: Prišla su nam sa leve i desne strane dva Kirgiza sa mašinkama; po njemu: Prišla su nam dva visoka plavokosa Rusa, jedan spreda, a jedan pozadi, štoje sasvim neverovatno, jer bi značilo da su Rusi bili i iza linije našeg fronta, i to sa puškama na kojima je bio bajonet... Vidite, ova priča može da bude vrlo poučna, naročito u svetlu one naše malopređašnje, hm... kako da je nazovem... onog našeg malopređašnjeg neslaganja oko vaše detinjske uspomene vezane za moj prsten...
MLADIĆ: Ali ta uspomena vezana za vaš prsten u meni je prisutna sasvim nepokolebljivo, i mogao bih...
EMIL (prekida ga dosta oštro): Zaboga, zar vi sumnjate u činjenicu da su i naše uspomene, ova uspomena, naime, o kojoj sam vam upravo govorio, naša dva sećanja sasvim različita, kao što ste videli, zar vi sumnjate da ta dva različita sećanja ne stoje u nama, evo već dobrih dvadeset godina, sasvim nepokolebljivo i nepobitno?... Svi su elementi tu, to jest u obema varijantama, i bela marama, to jest moja maramica, ili njegovi obojci... naravno, ovde se belo u oba slučaja mora iz objektivnih razloga uzeti vrlo široko, jer su zapravo, da budem precizan, to bile dve prljave vojničke krpe... ako je tu ičeg bilo, ali to sve, i u jednoj i u drugoj varijanti nije bila obična fatamorgana, strah, neizvesnost, zima, glad, san, halucinacija ili šta ti ja znam šta... (Naliva sebi) Eto, ja ni ujednom jedinom trenutku nisam posumnjao u njegovu, to jest Oskarovu iskrenost, u njegovo, da kažem poštenje, niti u njegovu pamet. Ne, dragi prijatelju, ni za trenutak. Jer dugogodišnje robovanje, kao i vreme provedeno u vojsci, pre toga, pokazali su da je Oskar pošten, komunista, ako hoćete drugarčina, realan čovek, uz to sasvim trezven, u svakom smislu, hoću da kažem: čovek nepodložan fantazijama. Ali, eto, on js u tom vrlo delikatnom trenutku, kada smo nas dvojica valjda jedini komunisti u celoj četi, šta kažem, u celom korpusu tako reći, rešili da se predamo Crvenoj armiji, shvativši da je pravedna stvar komunizma na toj strani... eto, kažem, on je u tom vrlo delikatnom trenutku, kada je bio u pitanju život, kada je ljudski život visio o koncu, kada je neizvesnost stajala pred nama, kao... nešto ste rekli?
MLADIĆ (odsutno): Ne, ne, ne, izvinite, baš ništa... hteo sam samo...
EMIL: Gde sam ono stao?... Da. Dakle u poštenje druga Oskara nisam posumnjao ni u jednom jedinom trenutku, niti je on, u to sam takođe uveren, niti je on posumnjao u moje, hm... u moju, da tako kažem, varijantu... I znate li šta smo na kraju odlučili, kako smo razrešili taj Gordijev čvor, te dve u klupko spletene istine, te dve uspomene? Lepo. Prihvatili smo obe varijante kao tačne... kako vam se čini?
MLADIĆ (sleže ramenima): Pa, kako da vam kažem. Možda, ne znam, možda je trebalo odbaciti obe kao dve neistinite ili netačne varijante... Razlika nije velika...
EMIL: E, tu sam vas čekao. Tako smo i postupili. Odbacili smo obe kao netačne i neistinite... Kako vam se čini?
MLADIĆ: Shvatam. Vi ste u isto vreme...
EMIL: Naravno, pa to je skoro jedna dijalektička istina, ako bolje pogledate. Mi smo obe varijante, obe priče, obe uspomene, prihvatili kao tačne i dakle istinite i, u isto vreme, odbacili kao netačne i neistinite. Molim lepo. Tu ljudska logika, po ćudi nekog čudnog mehanizma, više ne pomaže... Eto, dragi moj druže, šta su vam uspomene. Dim... (dug dim od cigarete) vazduh, para, ništa. (Pauza, ćutanje.)
MARIJA RIGO (off): Emile! Emile, pusti Andiju neku ploču. Izvini, Andi, moram ovo suđe da sklonim, moraćemo po podne da idemo na jednu sednicu, a evo već sutra nećemo imati iz čega da jedemo, nemamo ni jednog jedinog čistog tanjira... (Gospođa Rigo se pojavljuje na vratima s tanjirom i krpom u ruci.) ...Emile, ne znam da li se sećaš, Andi ti je imao jednog psa, bernardinca...
MLADIĆ: To je bio, gospođo Rigo, to je bio poluvučjak... Zvali su ga Dingo...
EMIJG Eto, molim ts, pogledaj... Baš sam pričao drugu Samu onu priču sa Oskarom... Znaš o onome kako su nas zarobili... A sad ti dolaziš s pričom o bernardincu... Molim lepo... Pokušajmo da utvrdimo kakva je to vrsta psa bila... Drug kaže da je bio poluvučjak, a ti tvrdiš... a ti tvrdiš...
MARIJA RIGO: Zaboga, Andi, pa ja sam sigurna daje to bio bernardinac... Pobogu, dete moje, zar ti ne razlikuješ poluvučjaka od bernardinca? Priznajem, moja je krivica. Imao si jednostavno, lošu učiteljicu. Učiteljicu koja te nije naučila da razlikuješ vučjaka, to jest poluvučjaka, svejedno, od bernardinca...
MLADIĆ: Ali, zaboga, gospođo Rigo...
MARIJA RIGO: Ne, ne, istina je istina: jednostavno, imao si lošu učiteljicu. Jer ja sam te mogla naučiti...
MLADIĆ: Ali...
EMIL: Eto, izvolite, odličan primer, ako hoćete, školski. Dakle, školski primer uspomene koja vara... Kome verovati? Gospođi Rigo, učiteljici, koja tvrdi da je pas bio bernardinac, koja tvrdi bez rezerve, i naravno bez interesa, ili njenom učeniku, vlasniku gorepomenutog psa, koji tvrdi da je pas bio poluvučjak... Ukoliko, naravno, nije u pitanju, predmetna greška, običan lapsus...
MARIJA RIGO: Da li ti znaš uopšte, Andi, da opišeš tog svog psa... Koliko si ti imao, molim te, godina tada... Čekaj, ti si Otov vršnjak... Ne, Antonov... Eto, ti si tada imao sedam, osam godina... Je l' tako?... Dobro, kakav je bio taj tvoj pas?
MLADIĆ: Loša varijanta poluvučjaka. Imao je uši pri vrhu malko povijene...
GOSPOĆA RIGO: Zaboga, Andi, šta pričaš... Imao je, u to nema sumnje, imao je tamnosmeđe, skoro klempave uši... Pravi bernardinac... (Mladić drži glavu u dlanovima.) ... Dobro, dobro, neću da te gnjavim više. Sigurno je u pitanju neki drugi pas. Hoću da kažem da si imao sigurno dva psa. Jednog bernardinca...
MLADIĆ: Ne, gosnođo Rigo, imao sam samo jednog psa i to je bio Dingo...
MLRIM RIGO: Onda...
EMIL: Onda treba da sklopite pogodbu kakvu smo sklopili Oskar i ja. Da sklopite pogodbu sa uspomenama: taj je pas bio i poluvučjak, tako, u redu, znači poluvučjak i, u isto vreme, bernardinac... Što će reći, s jedne strane imao je velike tamne klempave uši, a s druge strane imao je oštre, pri vrhu malo povijene uši poluvučjaka. I to je taj, nazovimo ga dijalektički, paradoks: taj pas nije bio ni vučjak, go jest poluvučjak, ni bernardinac... To se jednostavno, po ovoj drugoj varijanti potire... Potire. Plus i minus se potiru. Tako vam je to, dragi druže, sa uspomenama. Vazduh, para, dim, ništa!
MARIJA RIGO: Nego, Emile, mi smo se mnogo raspričali, ne damo Andiju ni da dođe do reči... Pričaj ti malo o sebi, ustvari ništa naročito nisam čula o tebi, o tvojima. O tome kako živiš... Sve me interesuje. Učiteljica ti je, sviđalo vam se to deco ili ne, učiteljica vam je majka kroz ceo život... Bar ja sebe tako osećam u odnosu na svoje učenike, bivše i sadašnje, svejedno...
MLADIĆ: Znate i sami, gospođo Rigo, ni sam ne znam odakle da počnem i sve mi se čini da nekih naročitih, nekih izuzetno interesantnih stvari o sebi ne bih umeo reći. Došao sam, u stvari, da vidim vas, sve vas, svoje drugove, vas, gospodina Emila...
MARIJA RIGO: Nisi mi, vidiš, završio onu priču koju si bio počeo pre nego što je Emil došao... Moja kafa već sigurno vri, nego te molim, strpi se malo sa Emilom, evo mene odmah, pa da te ne prekidam svaki čas... (Izlazi.)
MARIJA RIGO (off): Emile, nisi ni pitao Andija da li voli klasiku, stavi mu nsšto drugo, možda dete voli modernu muziku... Imaš tamo na dnu one što je doneo Oto...
EMIL (pretura): Gde si to stavila, Marusja?
MLADIĆ: Nemojte se zbog mene mučiti... Meni je ova muzika sasvim dobra...
EMIL: O, zaboga, kakva je to muka. (Viče.) Marusja, gde si to zaturila? Jesu li to one ploče umotane u pakpapir?
MARIJA RIGO (off): Potraži, zaboga, Emile, tamo su negde, bile su još jutros kad sam spremala negde na komodi...
EMIL (poverljivo) Ako ih je ona spremala jutros, onda ih je sigurno i zaturila negde... Nego, evo, pustiću ja vama nešto vrlo interesantno... (Pušta rusku muziku.) Ratne uspomene... Znate, to me seća mojih teških ratnih dana... Rusija... Sibir, Volga, Staljingrad... Znate li vi kakav je to bio užas.. Ceo taj prokleti rat... Mi smo, molim vas, puzali, gladni i žedni, polugoli, na mrazu od četrdeset stepeni... Bio je, znate, takav mraz, takav mraz, dragi moj druže, da se ljudski izmet smrzavao još pre nego što je... Mokriti je bilo ravno smrti, samoubistvo... A vidite, sada, dok slušam ovu muziku, sve se to, molim vas, odjednom pretvara u nešto što je oplemenjeno, jer sve je to sad šarena laža, sve su to uspomene pretvorile u dim, u ništa.
(Ulazi gospođa Rigo sa kafom.)
MARIJA RIGO: Andi, dete moje, ti ćeš da izviniš Emila za trenutak, on će, kad budemo popili kafu, morati za trenutak da se obrije, rekla sam ti već da ćemo morati... (Gleda na sat.)
(Mladić pravi pokrete koji kazuju da bi možda krenuo.)
MARIJA RIGO: ...Ah, ne... (stavlja ruku mladiću na rame, pritiska ga nežno na sedište) nikako... sedećemo do poslednjeg trenutka. Nećeš, valjda, da odeš tek tako, da se ne ispričaš lepo sa svojom dobrom starom učiteljicom...
EMIL: Vi ćete me izviniti za trenutak, ja ću to brzo... Električnim brijačem... Samo se vi poslužite kafom i sedite spokojno... Marusja, molim te, vodi brigu o pločama...
MLADIĆ: Ali, stvarno, mislim da sam vas isuviše dugo zadržao... Doći ću možda jednom drugom prilikom...
MARIJA RIGO: Kako to: možda. Doći ćeš sutra ujutro, ili možda još večeras. Emile... (čuje se kako se Emil brije električnim brijačem) kada se završava otprilike taj naš sastanak...
EMIL (off): Rekla si nešto?
MARIJA RIGO: Kada se završava taj naš sastanak?
EMIL: Bog će ga znati... Može to da potraje i do dvanaest...
MARIJA RIGO: Dobro, onda, u svakom slučaju, doći ćeš sutra ujutro... Lepo, na kaficu...
MLADIĆ: Ali ja putujem večeras...
MARIJA RIGO: Zaboga, Andi, zašto tako brzo?
MLADIĆ: Mora se, gospođo Rigo... Ovo je bilo samo jedno malo kratko hodočašće...
MARIJA RIGO: Pa, dobro, Andi, kakvi su ti utisci? Da li si našao nešto od onoga što si tražio? Dvadeset godina... Gospode, nije to malo! Kad se samo setim... Kao da te sad vidim sa tvojim bernardincem kako se šetaš po obali reke...
MLADIĆ: Eto, rekao sam vam, našao sam neke ljude, a znate li, znate li, gospođo Rigo, šta nisam našao? Nisam našao pejzaž. Govorio sam u sebi: Šta je to za drvo dvadeset godina, šta je to za reku, za šumu, šta je dvadeset godina u životu jednog hrasta... I odlazim tamo, tamo gde sam poznavao svako drvo, svaki žbun, svaki cvet, i ne nalazim ništa od toga... Drveće su posekli, ili ga je odnela voda, ili su ga srušili gromovi, reka se za ovih dvadesst godina premeštala, menjala svoje obale, podrivala, prekrajala... n ništa, ništa nije ostalo od onota što sam očekivao da ću ponovo naći...
MARIJA RIGO: Zaboga, Andi, to je ono o čemu govori Emil, lažne uspomene. Kako bi moglo...
MLADIĆ: Ne, gospođo Rigo, ja tačno znam da su stajale dve velike tvrdokorne bukve kraj nasipa, tamo pored reke...
MARIJA RIGO: Kakve bukve, Andi... Ja se ne sećam da su ikada igde kraj reke u blizini sela bile ikakve bukve... Koliko se ja sećam, sve do drugog atara, sve do grofovske šume, nigde nije bilo drveta, nego samo gola ravnica, gola kao dlan...
MLADIĆ: E, pa ja sam urezao svoje ime u jednu od tih bukvi... duboko, do u samo srce drveta svoje ime, kako bih ga jednom, kada se budem vratio, mogao pronaći... I eto, ništa od toga... Ni to jedino svedočanstvo nisam mogao da nađem...
MLRIJL RIGO: Počeo si mi, vidiš, da pričaš o maloj Juliji... Kako ti je izgledala ona... Emile, Emile, znaš li da nam je Andi bio u ono vreme zaljubljen do ušiju u onu malu Juliju Sabo? Čuješ li me, Emile...
EMIL (off): Nešto si rekla?
MARIJA RIGO: Kažem da nam je Andi bio zaljubljenu onu malu Juliju Sabo... U onu štojojjeotacbio policajac za vreme rata. Sećaš li se...
EMIL (off): Uhm...
MLADIĆ: Da, tu sam bio stao: Rekoše oni meni, čika Horvat: A, gle ti njega, ne zaboravljaju se tako lako stare ljubavi... I to još prva ljubav... Pa, rekoše mi, evo ti tvoje Julije, na istom onom mestu gde si je ostavio... Prva kuća od nas... Ona nova...
MARIJA RIGO: Da, znam, izgradili su novu kuću, ona i njen muž...
MLADIĆ: Ja, sav uzbuđen, priđem i pitam jednu seljanku: Izvinite, da li tu stanuje Julija Popov... Devojačko ime Sabo. Da, reče ona. Mogu li da razgovaram s njom, pitamja... A šta vam treba? Tako, rekoh... Treba mi... E, pa ja sam ta, reče ona...
MARIJA RIGO: Emile, čuješ li kako lepo priča Andi... Sreo je tu svoju prvu ljubav, Juliju, i nije je prepoznao, nego je sav pretrnuo od iznenađenja...
EMIL (off prekida se zujanje brijača): Ništa te ne čujem. Molim te lepo, reci mi ako imaš nešto da mi kažeš, stalno imam utisak da meni govoriš...
MARIJA RIGO: Kažem da treba da čuješ kako Andi priča o susretu sa onom malom Julijom Sabo...
EMIL (off kroz zujanje brijača): Samo vi nastavite, odmah ću ja...
MLADIĆ: Priznajem, bio sam prebledeo... Gospode, kako je poružnela...
MARIJA RIGO: Šta, poružnela... I ti imaš taj utisak?
MLADIĆ: Pružila mi je svoju tvrdu, veliku, spečenu ruku, skoro mušku i rekla mi je: Zdravo, Andi, kako si? Dobro, rekoh, kako si me prepoznala? Tako, reče ona. A da li si ti mene prepoznao? Jesam, slagah ja, samo nisam baš bio siguran da si to ti, pa sam hteo da proverim... A ja sam očekivao da ću naći, zamislite koliko sam bio šašav, očekivao sam da ću naći onu istu devojčicu, prćasta nosa, plavokosu, zeljooku...
MARIJA RIGO: Ti, Andi, zbilja preterujsš... uvek si bio sklon fantazijama, kao tvoj pokojni otac, oprosti što ti to moram reći, ali ipak malo preteruješ... Pa Julija Sabo nije bila nikad plavokosa, niti zeljooka, niti je imala prćasti nos...
MLADIĆ: Hoćete da kažete...
MARIJA RIGO: Emile, Emile, molim te da čuješ ovo, ovo je zbilja vrlo interesantno... Emile...
(Pauza. Čuje se samo zujanje mašinice za brijanje.)
MARIJA RIGO: ...Emile, pobogu, koliko se to dugo briješ... (Iznervirana.) Emile, ne briješ valjda dlake iz uva... Emile...
EMIL (off isključio je aparat): Nešto si rekla?
MARIJA RIGO: Molim te, da li se sećaš one male Julije Sabo?...
(Emil dolazi i briše lice peškirom.)
EMIL: Kako da ne... to je bila ona crnka, s velikim crnim očima...
MARIJA RIGO (daje znak mladiću da ćuti) Nego, ne možemo da se setimo tačno kakav je ona nos imala...
EMIL: Nos... Čskaj da se prisetim... (Zažmuri.) A, da, setio sam se preko njenog oca... Povijen, skoro kukast nos... Sećam je se dobro, u starijim razredima sam joj predavao dve-tri godine...
MARIJA RIGO: E, Andi, Andi, dakle, zbilja imaš maštu kao kakav romantičii pesnik... Da nisi ti kojim slučajem postao pesnik? A, molim te, Emile, on meni kaže: zamislite, gospođo Rigo, ona mala plavokosa, zamisli: plavokosa, pa... kako si ono rekao...
MLADIĆ: Rekao sam: zeljooka...
MARIJA RIGO: Čuješ li ga, molim te: zeljooka i prćasta nosa... On je očigledno pobrkao... On je mislio na neku drugu... Možda si mislio na onu malu...
(Mladić ustaje i odlazi do prozora. Gleda kroz prozor otškrinuvši zavesu.)
MLADIĆ: Ne, gospođo Rigo, ne, niste u pravu: Julija je bila plavokosa, zeljooka, prćasta nosa... Pas je bio poluvučjak... Na obali reke, kraj nasipa, stajala su dva hrasta, na koje sam se peo, a na granu jednog od njih bio sam urezao svoje ime nožem, pre dvadeset godina... Gospodin Emil je imao brkove, crne krupne štucovane brkove, a na desnoj ruci, na srednjem prstu, nosio je krupni pečatni prsten, kojim je udarao đacima bubotke po glavi... Nećete valjda reći, gospođo Rigo, da ni moj otac nije postojao... Stari pijani Eduard Sam... Sam koji vam je doneo u svom masnom šeširu divlji patlidžan?
MARIJA RIGO: O, Andi, zaboga, nismo deca, nećeš valjda da se ljutiš zbog toga što nas, sve nas, a pogotovo nas starije, izdaje pamćenje, što nam se sećanja ne slažu do u dlaku... Zar nisam i sama rekla, evo Emila za svedoka, zar nisam i sama rekla da mi je tvoj otac doneo jednog dana, za vreme rata, patlidžan u svom šeširu i rekao na kraju: Znate li, gospođo Rigo, šta još nedostaje ovom patlidžanu?
EMIL: Jedan dobar traminac...
(Mladić se naglo okrene od prozora)
MLADIĆ: Znači, gospodine Emile, ipak se sećate moga oca... Da, tako je rekao: Jedan dobar traminac...
EMIL (naliva sebi piće) Naime, Ja se sećam ili, tačiijs, sada sam se podsetio Marusjine priče o gospodinu... kako mu beše ime.
MLADIĆ: Eduard, Eduard Sam...
EMIL: Dakle, setio sam se priče o vašem ocu, gospodinu Samu, i o tim famoznim patlidžanima... Znate, pričao sam Marusji, prve godine robovanja primali smo za jelo po jedan krompir, katkad nekuvan, znate, bila su to gadna vremena, i tako, jednog dana meni umesto krompira zapadne... znate li šta?... Ne biste se nikad setili. Meni dopadne, ni sam ne znam kojim putem ni načinom, dopadne mi šećerna repa... Možete li vi, dragi prijatelju, možete li vi da shvatite šta je to za jednog robijaša, šta je to za jednog prozeblog, gladnog, od rada iscrpljenog tako reći polumrtvog robijaša, šta za njega znači, šećerna repa. A znate li vi šta sam ja uradio s tom šećernom repom? Podelio sam je drugovima iz ćelije...
MLADIĆ: A šta biste vi sada učinili kada bi se našao neki svedok, neki... neki drug sa robije koji bi tvrdio: prvo, da to nije bila šećerna repa nego karfiol; drugo, da to niste bili vi nego on koji je tu repu, odnosno karfiol dobio, treće, da... Ne. Ostajmo pri ovome: Dakle, to nije bila šećerna repa nego karfiol, i zaista je dopao vama, ali ga vi niste podelili sa drugovima iz partijske ćelije, jer takva ćelija u to vreme... molim vas, ja to samo pretpostavljam, to je, dakle, pretpostavka, mehanizam uspomena... takva ćelija u to vreme tamo nije postojala... a karfiol ste pojeli sami samcijati, krišom, tako reći jednim jedinim gladnim zalogajem...
EMIL: Molim lepo, ja bih...
MLADIĆ: Nisam još završio... A ta šargarepa, odnosno šećerna repa ili karfiol ili bilo šta, nije vam dopala nekim volšebnim načinom, nego, molim vas dozvolite i nemojte se ljutiti, nego kao plata, sitna mala platica za sitne, male usluge onima koji vas čuvaju...
EMIL (sa namerno uzdržanom hladnoćom) To bi značilo, na osnovu te pretpostavke, da bi me taj izvesni En-En optužio za cinkarenje, kako smo mi to u žargonu zvali... E, pa ako vas to zanima, ja bih tom En-Enu, ma ko to bio, jednostavno sručio zube u usta, jer to više ne bi bio prost mehanizam uspomena, mala devijacija, mala deformacija, nego laž, krupna, bezočna, tendenciozna, ponižavajuća... Jer, ko bi imao, molim vas, tu drskost, ili da kažem tu... (Pada u vatru. Ne nalazi reč.)
MAGIJA RIGO: Emile, pobogu, zar niste mogli naći neku pristojniju temu, nego uvek jedno te isto, gospode, vi muškarci, vi biste samo da politizirate i da se svađate... Uvek jedno te isto... rat, zarobljeništvo, Rusi, Nemci, Amerikanci, ovi, oni... I ti, Andi, samo nalivaš ulje na vatru... Govorite, brate, o nekim lepšim stvarima, o muzici, o slikarstvu... Eto...
MLADIĆ: Molio bih vas pre svega da objasnite gospođi Rigo da se vi ne ljutite i da su ovo zapravo oni muški razgovori u koje se unosi mnogo žara i vatre, jedan od onih razgovora, dakle, za kojs žene misle, oprostite gospođo Rigo, da su svađe, mada se najčešće radi samo o jednom temperamentnijem iznošenju shvatanja, ideja... Ja mislim da će se i drug Emil složiti sa ovim...
EMIL: Naravno, naravno... (Ustaje, pruži mu tabakeru.) Možda ćete ipak probati ove...
MLADIĆ: Ne, hvala... Ostajem pri svojima... Nego, da nastavimo... ako imate još malo vremena...
EMIL (hleda na sat) O, pa imamo, imamo. Samo izvolite... Naime, ja sam hteo da kažem da u tom mehanizmu uspomena...
MLADIĆ: Kazali ste da ste tu jednu šargarepu...
EMIL: Šećernu repu...
MLADIĆ: Dobro, svejedno, šećernu repu... da ste tu jednu šećernu repu podelili sa drugovima iz ćelije...
EMIL: Da, i ostajem pri tom.
MLADIĆ: Ostajete li i pri tom da je to bila šećerna repa, a ne karfiol ili čak običan krompir od kojeg vam se učinilo da je zapravo šargarepa...
MARIJA RIGO: Pa vaš se razgovor polako pretvara u suđenje... Zaista, mogli biste da nađete pametniji predmet za diskusiju, ako već morate da diskutujete... Emile, molim te, ispričaj Andiju kako su te bili stavili na probu kada si se vratio iz zarobljeništva. To je bilo koliko perfidno toliko i providno... Vratio se tako Emil iz zarobljeništva...
EMIL: A oni iznesu pred mene, robijaša, kost i koža, dva odela, kaput, pantalone, košulju, kravatu, dva kompleta, dakle... Samo malo strpljenja, sad ćete čuti: iznesu oni tako pred mene, skoro dva ista odela, pomoć Crvenog krsta, jedina je razlika u kravatama: uz jedan komplet ide plava, uz drugi crvena kravata...
MLADIĆ: Vi ste, naravno, odabrali onaj sa crvenom kravatom.
EMIL: Naravno, i to bez dvoumljenja, jer mi je bilo jasno da je sve to neka vrsta sitne provokacije i, tačnije rečeno...
MLADIĆ: A zašto bi oni morali da stavljaju, druže Emile, zašto su oni baš vas stavili na probu, kako vi to tumačite?
MARIJA RIGO: Ti znaš, Andi... ti znaš da je Emil oduvek...
EMIL: Ni govora, molim vas, ni govora o tome. Nisam bio jedino ja stavljen na tu malu probu, na tu vrstu, da kažem, političkog plebiscita... Svi su povratnici s fronta i iz zarobljeništva bili stavljeni na tu istu probu...
MARIJA RIGO (pokušaka da uđe u razgovor): To su bila vrlo čudna vremena... Sećaš li se, Emile...
MLADIĆ: I vi ste vezali tada...
EMIL: Ne tada, meni je, dragi prijatelju, još onda, u Rusiji, na samom početku bilo jasno da je komunizam još jedini mogući oblik življenja... Tada, to jest na toj probi, samo sam simbolično vezao crvenu kravatu, jer ne mislite valjda...
MARIJA RIGO: Jadan Emil, vratio se sav u nekim krpama.
MLADIĆ: Naravno da nisam mislio da ste mogli u zarobljeništvu da birate boje po volji, daleko od toga... A, da li biste mogli da se setite, po najprostijem mehanizmu uspomena, kakve ste kravate nosili pre rata i za vreme rata, druže Emile?
EMIL: Zbilja, postavljate čudna pitanja. Kako to da razumem?
MARIJA RIGO: Andi, manite se tih razgovora, nego, uzmi još malo rakije i pričaj nam nešto o sebi... Zbilja, ništa nam još o sebi nisi kazao čestito... Ostaješ jednako tajanstven... Emile, bogami, ti si kriv za sve. Sećaš li se, Andi, kako su ti deca jednom donela u školu hleba... Sećaš li se... Gospode, kakva su to vremena bila...
MLADIĆ: Da sećam se, gospođo Rigo. Rekli ste nam da ostanemo posle časa, a mene ste pozvali da izađem... Onda sam ja stao pored katedre, a moji su drugovi prolazili pored mene i stavljali mi u naručje po parče hleba... Držao sam ruke, evo ovako, kao kad se unose drva, i skupljao hleb... Onda sam otrčao kući... To je bilo u vreme kada je prvi put odveden moj otac... (Naglo se obraćajući Emilu) Da li još uvek tvrdite da mehanizam uspomena vara?
EMIL: Ja još uvek tvrdim da je on varljiv. Od tog ne odustajem, jer nam brojni primeri govore da...
MLADIĆ: Zašto se ja sećam tako dobro, gospodina Emila, na primer. Visok, crn, sa štucovanim crnim brcima, sa prstenom na srednjem prstu desne ruke...
MARIJA RIGO: To je bar sasvim jasno, Andi... Deca pamte svoje učitelje, a ako je neko još i strog učitelj, što kaže Emil...
EMIL: Ne misliš, zbilja, Marusja, i ti, kao drug, da sam ja... kako ste ono rekli...
MARIJA RIGO: Bubatao...
EMIL: Da sam ja bubatao đake pečatnim prstenom...
MARIJA RIGO: Zaboga, Emile, pa možda si ipak nekada... znajući za tvoju nervozu...
EMRJL: Ali to je ipak fantastično, skoro neshvatljivo...
MLADIĆ: Nosili ste tamnu kravatu, možda je bila i crna...
MARIJA RIGO: Andi, izvini što te prekidam, sećaš li se ti kako sam ti jednom dala Antonove cipele, pa si morao da ih režeš pozadi, jer su ti bile male... Bio si zbilja nogat još tada... Eh, eh, isti moj Oto... Ona mala crnka, ona tvoja Julija, bila ti je sasvim popila pamet...
MLADIĆ: Sećam se, gospođo Rigo, svega se sećam... Julija je imala duge plave pletenice...
MARIJA RIGO: Čuješ li ga, Emile, molim te! Ona je za njega plava, pa plava...
(Emil vrti glavom. Širi ruke.)
MLADIĆ: ...sitne pegice po licu i bila mi js pamet popila... Vi ste mi dali Antonove stare cipele i rekli ste mi: Ako su ti male, malo ih zaseci pozadi, bolje i to nego da ideš bos po ovoj zimi... Pa se sećam da ste rekli svim đacima, to sam tek posle saznao, za onaj hleb, rekli ste im da donesu za mene po jedno parče hleba, inače će pomreti od gladi i zime ona nesrećna porodica Sam... I sigurnoste rekli, to nisam čuo, ali sigurno ste rekli...
MARIJA RIGO: Samo nemoj da preteruješ, Andi...
MLADIĆ: ...sigurno ste rekli: Inače će pomreti ona nesrećna porodica Sam, i dodali: ... što za onog starog pijanog Sama ne bi bila nikakva šteta...
MARIJA RIGO: Preteruješ, Andi, veruj mi da preteruješ... Ja sam tvog oca cenila kao učena čoveka, a ona anegdota sa patlidžanom učinila mi ga je još simpatičnijim, mada sam, iskreno govoreći, jako žalila sve vas i naročito vašu majku...
MLADIĆ: Oprostite, zbilja sam vas mnogo zadržao, ja se zaista iskreno izvinjavam, gospođo Rigo... Ali sam toliko želeo da znam štaje bilo s vama, sa vama i sa gospodinom Emilom, sa svima iz starih dana...
MARIJA RIGO: Emile, počni da se spremaš polako... Andi će te izviniti za trenutak dok se obučeš, pa ćete moći još uz put da ćaskate malo... Samo vas lepo molim, ostavite na miru tu prokletu politiku...
EMIL (hladno): Vi ćete nam oprostiti, ali moraću da se spremim, pa ćemo krenuti zajedno... Eh, mladi moj druže, sa uspomenama vam je to tako... Kažem vam ja: para... (uz put, odlazeći) dim, magla, san, ništa...
MARIJA RIGO: Zaista, Andi, jako mi je žao što već sutra moraš da se vratiš... Pa ti nam o sebi još ništa nisi rekao. Eto, bog me ubio ako bih znala šta ti sada radiš i gde to živiš... Nisi mi rekao ni jedne čestite reči o sebi... Sećam se, Andi, kako se ne bih sećala. I u meni živi neka čudna nostalgija za selom, za našim selom, gde smo zajedno svi mi, i ti i tvoji, svi skupa proživeli one teške godine... I ko bi rekao: od tada je prošlo dvadeset godina... Ostarilo se, bogami... (Iskreno dirnuta.) Ne znaš ti, Andi, šta smo sve mi pretrpeli. Ne samo Emil, nego i tvoji drugovi, mislim Anton i Oto, svi mi... Teško iskajali, dete moje, sve ono što ti sada prebacuješ Emilu... Vidiš, Oto je postao oficir... A ti znaš koliko je on imao smisla za muziku... Ti se sećaš da je on još od malih nogu svirao klavir... A Anton? Znaš li da je naš Anton pobegao u inostranstvo... Eto, to ti nisam rekla, to ne pominjemo, rekli smo: naš Anton je na fakultetu... Odrastao čovek, što da brinemo o njemu... Jadni Emil je potpuno pogubio živce zbog njega... (Čuje Emilove korake. Ustaje i otvara žaluzine. Nastavlja promenjenim tonom.) Emile, obuci potkošulju, veče će da bude sveže... i uzmi kišobran... Emile, mislim da će početi kiša...
MLADIĆ (ustaje): Eto, mislio sam, gospođo Rigo, da ćete mi reći: O, pa ti si onaj mali dobri Andreas Sam, čudno, a vi kažete onaj mali mangup, onaj sa psom...
MARIJA RIGO: Sa bernardincem...
MLADIĆ: Da, kako vi kažete, onaj mali mangup sa bernardincem. A verujte mi, gospođo Rigo, kunem vam se da je to bio jedan običan poluvučjak, no sad svejedno, onaj mali mangup koji se uvlačio u pojate sa Julijom Sabo...
MARIJA RIGO: Pa ti se ponašaš potpuno razmaženo. Gle... (ljubazno) nećeš valjda još da kažeš da nisi bio mali seoski mangup... Bio si veći mangup nego sva ostala seoska deca... Emile, da znaš samo kakav je on bio mangup, a sada mu je još krivo što mu to njegova dobra stara učiteljica kaže... Emile, zakasnićemo, koga vraga radiš tamo? Emile... (Mladiću, poverljivo.) Sigurno je pošao u špajz da trgne još koji gutljaj... (Osvrće se da je Emil ne čuje, tiho.) Moram ti priznati, Andi, počeo je jadnik da pije otkako nam je stariji sin, tvoj školski drug, Anton, otišao u inostranstvo... Ali, vidiš, iz poštovanja prema meni, ne pije preda mnom više od čaše-dve i to samo kad je u društvu... Emile! Zakasnićemo.
MLADIĆ: Dakle, zbogom, gospođo Rigo, zbogom i izvinite što sam ostao ovako dugo...
MARIJA RIGO: Zaboga, Andi, pa ti o sebi nisi još čestito ništa ispričao. Reci mi makar...
MLADIĆ: Eto, bio sam došao na malo hodočašće i rekoh sebi: Hajde da posetim svoju staru dobru učiteljicu, hajde da vidim šta je bilo sa mojim drugovima, sa Belom Horvatom, sa Julijom, sa svima ostalima. Rekao sam u sebi: ljudi se menjaju, predeli ostaju isti... I vidite, gospođo Rigo, nisam našao ništa od svega toga... Čak ni drveće nisam našao, čak ni ona dva hrasta u čija sam stabla urezao svoje ime...
(Ulazi Emil, malo pijan i uplašei, naglo ostareo, sa kišobranom i malo pogrbljen, govori umorno.)
EMIL (iskreno umorno): Kažem ja vama, mladiću, tako vam je to sa uspomenama: dim, para, san, magla, ništa.
(Krenu zajedno. Emil još uvek nešto priča. Mi ga ne čujemo.)

ZATAMNJENJE

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 01:14

Zijah A. Sokolović

GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC


Posvećeno mom ocu Asimu

I DIO

PROLOG
Dobro veče. Dobro došli u teatar.
Drago mi je što ste odlučili da jedan dio svog vremena, jedan dio ove večeri,
provedete u teatru. To je lijepo i ja sam uvjeren da ste svjesni posljedica.
Divno je i to, što vi još uvijek možete samostalno da raspolažete svojim
vremenom: da idete gdje vi hoćete i da radite šta vi hoćete. Eto, to je još
jedan, u nizu dokaza, da ste vi slobodni ljudi.
Činjenica je, da ste jedna bogata kulturna sredina, i da ste kao pojedinci,
koji čine tu sredinu, bremeniti kulturom, teatarskom prije svega, i da ta
kultura prosto... izvire iz vas. Onda znate, da su rijetki slučajevi, da jedan
glumac izađe na pozornicu i da predstava ovako počne. Da, rijetki i
neobični. U svakom javnom nastupanju, pa i u ovom mom, ima nečeg stidnog i
nedopuštenog. Zato, biću veoma iskren, iako sam u neprijatnoj situaciji i
nezavidnom položaju: večerašnja predstava ne može da počne. Ona se
otkazuje. Žao mi je što ja to moram da kažem i nadam se, ako me ne razumjete,
da ćete me bar opravdati.
Kada smo razgovarali da ovu predstavu igramo u ovom prostoru, imali smo
dobru volju i želju, ali, nažalost, od naših želja do naših mogućnosti je
dug i težak put. Došavši u ovaj novi prostor, željeli smo da predstavu
pripremimo, u tehničkom smislu organizujemo, onako kako se ona igra od
premijere. I naravno, imali smo mnogo posla: drugačije dimenzije scene,
njena širina, dubina i visina; i uopšte, različite tehničke mogućnosti;
zatim rad na svjetlu, jer ovdje je drugi raspored reflektora; tako da smo
osjetili da predstava gubi neke svoje osnovne elemente. Na primjer, vi znate
koji je zadatak svjetla u jednoj predstavi? Tačno, da napravi atmosferu ili
da neke scene ili detalje izdvoji iz cjeline. Onda, ova scena je malo šira i
duža, tako da se režirana intimnost gubi. A onda se pojavio problem koji
nismo mogli da riješimo. Scenografija. Za večerašnju predstavu nije
postavljena scenografija. Izvinjavam se ali mislim, bez nje nema smisla ni
počinjati predstavu i ona se mora otkazati. Vi, naravno, idete u teatar i
znate šta je to scenografija i šta ona znači za jednu predstavu. Koliko meni
pomaže da slobodnije igram, da pomoću nje pamtim mizanscen, i na kojem
mjestu govorim neki tekst. Sa njom se osjećam sigurnijim. Možda je to navika,
ali sada, kada je nema, imam osjećaj kao da sam... oprostite, kao da sam nag.
Koliko scenografija vama pomaže: da lakše pratite predstavu, da vidite
detalje koji su bitni, a koji se ne spominju u tekstu. Koliko vas scenografija
animira: recimo, ako je gluma dosadna, ili recimo, ako sadržaj predstave ne
razumiješ, a pretežno ne razumiješ jer si glup... ti ipak imaš u šta da
gledaš. I dok to razgledaš, predstava se i završi. Tako si često bio u
teatru, gledao predstave, a nisi ni svjestan da ništa nisi razumio.
Ne bih želio da vi pomislite da je sve ovo neozbiljno. Da se nismo
pripremili za predstavu. Da smo željeli da vas potcijenimo ili tako nešto
slično. Molim vas! Scenografija je trebalo da se prebaci iz našeg teatra u
vaš teatar. To je bio dogovor. Ljudi iz naše tehnike su se pripremili za
gostovanje, sekretarijat teatra angažovao firmu da se iznajmi kamion da
preveze scenografiju, termin predstave je bio dogovoren, i kao što vidite,
karte su bile u prodaji! Sve je bilo u redu. A onda nam je ona firma, gdje smo
iznajmili kamion ispostavila predračun troškova. Kada smo pogledali taj
račun i pročitali sumu novca koju trebamo platiti, mi smo zanijemili.
Toliko novaca samo za kamion!? To je ludost! Mi nismo vjerovali. Zvali smo
firmu telefonom, provjeravali da možda nije neka greška, da su nam
poslali pogrešan račun. Međutim, nije. Račun je bio naš. Zašto i kako
toliko novaca!? Mi smo u tom trenutku zaboravili čime se bavimo.
Zaboravili smo i na teatar i na predstavu. Toliko novaca samo za kamion!?
Mi kada smo u bifeu teatra najpijaniji, kada pijemo, i kada razmišljamo i
sanjamo novac potreban za teatar, nismo došli do te sume! Gospodo, ne bih
želio da vi na osnovu ovoga pomislite da mi nemamo novaca za (...teatar...
kulturu... umjetnost). Imamo, samo nemamo toliko. Mi imamo novaca za manji
kamion, ali na taj manji kamion ne može da stane sve od scenografije. Bilo
bi glupo igrati čitavu predstavu sa pola scenografije. A mi smo željeli da
ipak bude teatar. Da igramo predstavu. Zato smo bili spremni da sve
učinimo. Evo, reći ću vam, ionako ste planirali da ovdje sjedite, da smo mi
napravili jednu grupu umjetnika koja je imala zadatak da riješi taj problem...
sa kamionom. I mi smo odmah išli u Ministarstvo za kulturu: da sa tom
gospodom porazgovaramo; da im objasnimo novonastalu situaciju; da nađemo
zajednički topli jezik; da analiziramo stanje. Pitate zašto u Ministarstvo
za kulturu? Zato što oni žive od našeg rada, dobro žive, i normalno je da
idemo kod njih. I oni su nam stvarno izašli u susret... i mi smo se tom
prilikom rukovali sa njima. Ja sam, kao glumac, trebao da objasnim sadržaj
predstave, i da govorim o odnosu glumačke igre prema scenografiji, o njenom
značaju, i o tome da nema predstave ako nema scenografije. I tako je i bilo.
Čim smo došli u Ministarstvo za kulturu i kada je jedan gospodin otvorio
vrata, ja sam počeo da govorim: ako nema scenografije onda nema predstave,
ako nema predstave nema teatra, a onda nema umjetnosti, nema kulture! Kako
sam ja to rekao ovaj gospodin je zanijemio. Nije mogao da progovori. Jer, ni on
nije bio svjestan da je takva situacija. Onda smo mi njemu donijeli vode da
pije. Onda je on nas pitao da li je ta umjetnost nešto novo, zašta on još ne
zna ili je to, taj teatar i ta predstava ono... što je i prije bilo. Ja sam onda
rekao da je ta predstava, naravno, nešto novo, a da je teatar kao što je i
prije bilo. Onda je on rekao da oni sada nemaju vremena za ono što je prije
bilo. Onda sam ja rekao, dajte da se objasnimo. Onda je on rekao da dođemo
idući mjesec, u drugi utorak u 10 sati. Ja sam onda rekao, zašto da dolazimo
idući mjesec kad smo sad tu? Onda je on pitao da li smo donijeli potrebnu
dokumentaciju i papire? Ja sam rekao, da nismo mogli... Onda je on rekao
morate, papire morate donijeti, da sve to stavi u kompjutere. Ja sam onda
rekao, dobro, donijećemo papire, samo da vam kažemo naš problem. Onda je
on rekao, i mi imamo svojih problema pa nam nikad nije palo na pamet da
idemo kod vas i da vas maltretiramo. Onda sam ja rekao, možda to i nije
problem. Onda je on pitao, šta je to ako nije problem? Ja sam rekao, da se sve
to nama čini kao problem, ali da nam je neprijatno da kažemo. Onda je on
rekao, da nama ne treba da bude neprijatno. Onda sam ja rekao, da je nama
ipak neprijatno. Onda je on rekao, vi morate da govorite! Govorite! Onda sam
ja rekao, radi se o novcu. Onda je on rekao, slobodno recite, nemojte se
bojati. Ponovite! Onda sam ja rekao, problem je u novcu. Onda je on rekao,
recite slobodno glasnije! Onda sam ja rekao glasnije, problem je u novcu.
Treba da nam date novac! Onda je on pitao, ko da vam da novac? Onda sam ja
rekao, pa vi! Onda je on rekao, mi vama ne možemo dati novac. Onda sam ja
pitao, kako to!? Onda je on rekao, tako! Ne možemo! Mi smo novac za kulturu
od ove godine potrošili prošle godine. Onda sam ja rekao, pa nismo mi to
znali! Onda je on rekao, eto sada znate! Onda sam ja pitao, šta da radimo?!
Onda je on odgovorio, ne znam, nije moje da radim. Onda sam ja skočio i
povikao, šta ćemo, kako ćemo planirati?! Onda je on rekao, da su oni
planirali i vode veliku društvenu akciju, koja je u toku, da dok se ne nađu
novci za kulturu, da vi ove i naredne godine, budete nekulturni! Što se
uostalom i vidi.
Ja sam tada želio da mu objasnim predstavu, njen sadržaj, odnos između
glumačke igre i scenografije... A ovaj gospodin meni, samo ti igraj! Onda sam
ja rekao, ali ne možemo da igramo! A ovaj gospodin meni, kako ne možete?
Onda sam ja rekao, možemo! A ovaj gospodin meni, eto vidiš da možete! Onda
sam ja rekao, ali ima scena u predstavi koje ne možemo igrati, jer nema
scenografije! A ovaj gospodin meni, divno, igrajte predstavu, a kada dođu
scene koje ne možete igrati, preskočite i igrajte dalje. Onda sam ja pitao,
kako da preskočimo scene u predstavi?! A ovaj gospodin meni, samo ti
preskoči, šta publika zna trebaju li te scene ili ne. Onda sam ja rekao, to
nije moguće! A ovaj gospodin meni, šta oni znaju?! Oni ne čitaju knjige, njih
interesuje loto, sportska prognoza, lutrija... Onda sam ja rekao, ne radi se o
toe da znaju ili ne znaju! A ovaj gospodin meni, samo se o tome radi. Onda sam
ja rekao, vi to gospodine posmatrate generalno! Molim vas, mislite malo,
analizirajte društvo i situaciju! Nisu to sve glupi ljudi! Možda tu u
dvorani ima i pametnih pojedinaca... koji sve razumiju i koji čitaju. I znaju
sve! Vi mene, oprostite gospodine, gurate u glupu i neugodnu situaciju: da
igram predstavu bez scenografije i da preskočim neke scene! Dobro. Evo ja
igram predstavu... igram... a onda iznenada u gledalištu ustane neki
pojedinac i kaže, prekinite ovu predstavu koja mora da ima scenografiju i
nećemo da gledamo teatar u kome se ne igraju sve scene! Gospodine, šta ja da
radim u takvoj situaciji?! A ovaj gospodin meni, jedi govna! Ti si glumac i
igraj! I šta ti pojedinci imaju da vide?! Čitavo društvo ne vidi, a oni, kao,
vide! Gdje su ti pojedinci? U teatru? Onda sam ja rekao, vi mene niste
razumjeli. A ovaj gospodin meni, ti samo igraj, a mi ćemo te pojedince snimiti
video kamerom. Onda sam ja rekao, taj novac o kome govorimo, to ne ide nama -
to ide njima, kao društvu! Ne nama - nego njima - to jest, vama! Da oni daju
novac, možda i vama, a onda vi nama. I onda sam ja ovom gospodinu govorio o
vama: kako vi dolazite u teatar i gledate predstave; kako razmišljate; kako
mijenjate svoj život; kako onda drugačije mislite; kako to vama treba kao i
svakom društvu na svijetu; kako je to umjetnost; kako je to tradicija; kako je
to kultura... A ovaj gospodin meni, ko ih jebe... samo ti preskoči te scene.
Onda sam ja rekao, vi mene savjetujete šta ja da radim, a vi ne znate ni
sadržaj predstave, ne znate ni kako se predstava zove, ne znate ni ko je
napisao komad. Ništa ne znate! Ja hoću da vam objasnim! Ja hoću tu, u
Ministarstvu za kulturu, da vam odigram predstavu, da i vi jednom vidite
teatar - ništa vam neće biti. Ako ne čitavu predstavu, ono bar scene iz
trećeg čina, jer u tim scenama se najbolje osjeti i vidi odnos između
glumačke igre i scenografije. I ja sam brzo pomakao sto, sklonio stolice,
povukao tepih, navukao zavjese na prozore, njegov zvučni stub, televizor i
video su bili djelovi moje scenografije. I počeo sam da igram! Treći čin! I
dok sam ja igrao čitavo Ministarstvo za kulturu se okupilo u sobi ovog
gospodina. Ovako su otvorili oči i gledali. Ovako! Na vratima su stajali i
gurali se. Oni koji nisu mogli da uđu, zvali su telefonom da samo malo čuju
glume. Kakva atmosfera?! Ja ne znam da vam to prepričam. Ali vjerujte mi:
oni su drugi svijet! Oni su tako blizu, a tako daleko. Ko kaže da vanzemaljci
ne postoje?! Postoje: u Ministarstvu za kulturu! Ja nisam ni završio scene iz
trećeg čina a oni su me prekinuli. Sekretarica od ovog gospodina je plakala.
A onaj gospodin, što je sa nama razgovarao, morao je da ide na jedan važan
sastanak. Opšte stvari i viši ciljevi! Onda je jedan gospodin rekao, otkud
vi?! Šta da radimo sa njima?! Drugi jedan gospodin je rekao, sjedite gospodo,
hoćete li kafu i kiselu? Sekretarica je i dalje plakala. Samo je jedan
gospodin bio neprijatan: govorio je nešto za glumce i balerine... i kako u
orkestru ima previše zaposlenih. Ja sam tada, u Ministarstvu za kulturu,
među tim ljudima osjetio da je samo u pitanju "ljudski faktor", i da te tu
ljudi razumiju, da te shvataju, i da tvoj problem posmatraju kao svoj. Eto,
ljudi te ipak razumiju! I ja sam zaplakao! Gospodo, plakao sam, dajte nam
scenografiju! Pomozite nam da dođemo do scenografije! Onda se jedan
gospodin bacio preko stola i vikao, gospodo, znamo mi za tu vašu
scenografiju! Ja sam o njoj čitao u novinama, i ja sam sve te članke iz novina
izrezivao i slagao u herbar od mog sina, da se ne pogužvaju. Drugi gospodin je
bio tužan, i ja znam šta je scenografija, jer ja sam jednom, prije rata, bio u
teatru i vidio sam tu scenografiju. Jedna gospođa je rekla kako joj je drago
što će da vidi tu scenografiju - o kojoj je mnogo priča slušala. Ja sam onda
rekao, da neće da vidi scenografiju jer nema novaca. Dajte nam novac, pa ćete
vidjeti scenografiju! Onda je jedan gospodin rekao, mi vama ne možemo dati
novac, jer Ministarstvo za kulturu još nije na tom stupnju civilizacije - da
dijeli novac! Sekretarica koja je i dalje plakala je kroz suze rekla,
Ministarstvo za kulturu sada samo duhovno djeluje. Onda sam ja rekao, dajte
nam da igramo predstavu, da radimo, vrijeme prolazi! Onda je jedan gospodin
rekao, mi prvo moramo oformiti jednu komisiju koja treba da sastavi upitnik
na koji će se odgovoriti, treba li ta vaša scenografija ili ne! Mi ćemo
komisiju sastaviti od penzionera i domaćica iz našeg okruga. Mi ćemo te
ljude organizovati, aktivirati, daćemo im osjećaj da nisu zaboravljeni, da
nam je njihova pomoć dragocjena, daćemo im hemijske olovke, papire, proteze
za zube, čepiće za normalnu stolicu, mjerićemo im krvni pritisak svaki dan -
i daćemo im materijale sa tim informacijama oko te kulturne problematike.
I čim oni izgrade mišljenje o toj problematici, a to je za tri-četiri godine,
ako u međuvremenu ne zaborave zašto se okupljaju - mi njima napišemo na
velikoj tabli zašto se okupljaju, ali ovi iz plesne škole izbrišu!
Sekretarica je prestala da plače i lakirala je nokte na nogama. Dakle, kad
oni donesu odluku, mi ćemo obezbijediti novac, vi kamion, i tako će publika
da vidi - to što treba da vidi. Onda je jedan drugi gospodin rekao, kako vi
ulaznice od ove predstave večeras morate da sačuvate, jer kada oni donesu
odluku o finansiranju, to je dakle, za tri-četiri godine, mi platimo kamion,
onda će se ta scenografija postaviti ili ovdje na pozornici u teatru ili u
nekom parku ili na nekom trgu. A vi ćete, putem sredstava javnog
informisanja biti obavješteni: kada je to, koji dan, u koliko sati i, naravno,
na kom mjestu. Tada ćete vi doći sa večerašnjom ulaznicom da vidite tu
scenografiju i da kompletirate svoj umjetnički doživljaj! Onda je drugi
gospodin rekao, ako taj dan, kada se bude postavljala scenografija, bude
slučajno nacionalni praznik, obilježavanje pobjede u slavnoj bitci od prije
897 godina, to se može iskoristiti da se pozove i scenograf da održi
kratki govor. Vi se možete tom prilikom i fotografisati sa njim.
Pozvaćemo folklorne grupe iz susjednih gradova, vatrogasne orkestre,
prodavaćemo mjesta za roštilj i flipere. Organizovaćemo trku konja, skok
udalj, bacanje kamena sa ramena, potezanje užeta između sela. Pozvaćemo
televiziju! Onda je ona gospođa opet rekla, da joj je drago jer će ipak vidjeti
tu scenografiju. Sekretarica je plakala jer je prosula lak za nokte. Onaj
gospodin koji nas je prvi primio javio se telefonom da ide na službeni put -
godinu dana! Ostali su se počeli dogovarati koji datum bi bio najbolji da se
scenografija postavi.
Vjerujte mi, ja sam želio da im objasnim predstavu, njenu ideju, način na koji
igramo likove... želio sam, ali nisam mogao. Oni kao da su prirodno glupi i
kao da nemaju centar za razmišljanje. Ja sam vikao, gospodo, mi smo
predstavu već napravili. U nju smo uložili: vrijeme, znanje i ljubav! Kako da
napravimo drugu, desetu, stotu predstavu, ako ovu sada ne možemo da
igramo?! Ja bih želio da igram, ali ne mogu jer nema scenografije. Ne mogu
zbog sebe... a i zbog vas! Vi da sjedite tu u teatru... kao stoka... da gledate...
da blenete... da se gurkate... i naravno pitate se, šta je ovo?! Ne razumijete
šta se događa i mislite da je problem tu - na sceni! A nije - problem je
sasvim na drugoj strani! Evo, mogu da vam to objasnim. Hoću. Moram! Ja sam
glumac. Reći ću vam: to je drama! Ha-ha-ha! Drama! Ne znam koliko ste vi toga
svjesni, jer vi ste trenutno u mraku: drama! I u toj drami, ja igram ulogu
princa koji dolazi pred zidine jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca,
jedne velike tvrđave: da iz tih zidina, iz tog dvorca, iz te tvrđave -
oslobodi svoju dragu - svoju ljubav koju je neprijatelj zarobio! Gospodo, gdje ja
sada da dođem - kad nema novaca za kamion?! Gledajte, ja već u prvoj sceni,
prvog čina, izlazim na pozornicu kao princ, i govorim tekst: "Oooo! O ja
danima i godinama čekam, čekam da oslobodim svoju dragu, moju ljubav". A
neko će od vas, iz gledališta reći: "Zašto čekaš?! Oslobodi je odmah!". A ja
ne mogu da je oslobodim zato što postoje zidine! A ti zidine ne vidiš - jer
nema novaca za kamion! A ja moram da čekam ispred tih zidina: danima i
godinama. Zašto?! Zato što je to drama. Jer, kada bih ja tu princezu, moju
ljubav, odmah oslobodio: to bi bila komedija, a ne drama. I ja tako čekam: da
li ću je moći osloboditi ili neću?! Da li je još uvijek volim?! Da li ona
voli mene?! I na kraju - u meni se javlja dilema! Da li je sav taj trud koji sam
uložio da je oslobodim - adekvatan rezultatu koji ću ja dobiti od princeze,
na kraju drame?! I dok ja živim sa svojom dilemom, satima, danima, godinama:
vi kao društvo dva puta izlazite napolje. Predstava ima tri čina i dvije
pauze: ti na svakoj pauzi izlaziš u foaje, piješ, pušiš, pišaš, sređuješ
frizuru, stavljaš parfem, šminkaš usne - vratiš se u gledalište, gledaš
koga ima na balkonu, pitaš gledaoca pored sebe: "Oprostite, onaj glumac...
princ, da li je oslobodio svoju dragu ili još uvijek čeka?!". Ti se zabavljaš,
a ja i dalje ostajem sam sa svojom dilemom!!
/PRVA dijalog scena - DRUGI partner/ Oprosti, nemoj da se smiješ! Budalo
jedna! Sjediš tu i smiješ se! Ja objašnjavam kako je ovo drama, kako je čovek
nesrećan, kako je ovo tužno - a ti se smiješ!? Stavio prst u nos i uživaš! Ti
nisi svjestan šta je ovo! Izvoli ti izađi na pozornicu i stani ispred zidina
i čekaj! Samo tri dana čekaj? A pomisli sada na princa koji čeka godinama?!
I ti se sada smiješ! Platio ulaznicu (reći cijenu teatarske karte) i sve ti
smiješno. Da si platio ulaznicu 5000 ti bi se zamislio, ne bi se smijao. A
ovo je drama! Evo sad ću vam pokazati da se uvjerite. (PRVA A dijalog scena -
DRUGI partner) Molim vas gospođo, izvadite svoju maramicu iz tašne. Vidim
da ste našminkani, pa da vam suze, koje će početi da teku kada ugledate
nesrećnog princa, ne pokvare vaš izgled. Gledajte! Prva scena iz trećeg čina
u kojoj princ dugo stoji ispred zidina tvrđave: "Ooooo, zidine! Oooo,
proklete zidine!". To on kao da razgovara sa zidinama. "Ooo, zidine krvave!"
A zidine su krvave zato što su se prva dva čina prinčevi vojnici penjali uz
njih i na njima se borili. Tu je bilo mrtvih i ranjenih koji su krvarili i zato
su te zidine i u tekstu krvave. To objašnjavam da znate zašto su krvave.
"Ooo, zidine! Ooo, zidine indiferentne!". Indiferentne zidine?! Ha-ha-ha!
Kako zid može biti indiferentan?! Joj, kako je glupo preveden ovaj dio
teksta. Šta mi glumci sve moramo da govorimo: koje gluposti i budalaštine!
Zamisli sada mene, kao glumca, koji ozbiljno govorim ovu glupost: "Ooo,
zidine indiferentne!". U pičku materinu! Ova replika nema logike! A u
stvari prevodilac nije shvatio šta je pisac želio da kaže tom replikom.
Pisac je želio da pokaže kako je princ očajan: jer zidine u sebi imaju
princezu - fizički, a nije im stalo do princeze, a princ nema u sebi
princezu - fizički, a stalo mu je do nje! Jednostavno, zar ne?!
(DRUGA dijalog scena - DRUGI partner)
Gospodine, razumiješ? Ništa ti ne razumiješ! "Ooo, zidine! Ooo, zidine!", i
dok ja igram očajnog princa, neko od vas će iz gledališta reći: "Ovaj
glumac... on nije normalan! Govori o nekakvim zidinama, a zidina nema na
pozornici!". Tačno gospodo, nema. Zidina nema, jer nema novaca za kamion.
Jer, šta su zidine? Šta zidine predstavljaju? Zidine su materijalna
prepreka mom duhovnom zaovoljstvu. I što su veće zidine - to je veća dilema!
A što je veća dilema - to je veći umjetnički doživljaj! A što je veći
umjetnički doživljaj - to je jača katarza! A što je jača katarza - to je skuplja
ulaznica! Kako da ulaznica bude 5000 kad nema zidina i kad nema dileme?
Znate li šta je meni žao? Meni je žao što vi ne možete da vidite te naše
zidine. Kako su one pravljene, koliko je to radnika postavljalo, kako to sve
izgleda sa ove druge naše strane koju vi nikada ne vidite. Koliko je raznog
materijala potrošeno da se te zidine naprave da budu prave: dasaka, eksera,
platna, stiropora, ranih metalnih kopči. E, kad bi vi to vidjeli? (DRUGA A)
dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, kad bi ti vidio te zidine, a
nećeš ih vidjeti jer nema novaca za kamion. Ti bi, recimo, ušao u teatar, u
gledalište, sjeo na svoje mjesto i kad bi vidio te naše zidine, ti bi rekao:
"Ooo, zidina?! To će biti drama. Onaj glumac nikada neće osvojiti ovaj
dvorac. Nikada!" A princ mora na kraju drame da osvoji dvorac. Zašto? Zato
što je princ pozitivna ličnost. I dok sam ja vikao u Ministarstvu za
kulturu, kako da napravimo hiljaditu predstavu, kad ovu jednu ne možemo da
igramo - došao je jedan novi gospodin. Onda je on pitao, zašto ne možete da
igrate predstavu? Onda sam ja rekao... Onda je on rekao, nema?! Onda sam ja
rekao, nema! Onda je on rekao, ako nema, a treba vam, onda vi toj publici, tim
gledaocima, tim ljudima - objasnite šta nema i zašto nema. Objasnite im
zašto to vama treba i zašto ne možete da igrate predstavu. Onda sam ja
rekao, ali teatar se ne može objasniti, on se mora igrati! A da bismo ga
igrali, mi smo radili mjesecima. Radili na svakoj nijansi i svakom detalju:
kada i ko je napisao ovaj tekst i u kojim političkim, ekonomskim i drugim
uslovima; kojem pokretu i filozofiji pripada pisac; u koje vrijeme i u koji
prostor je stavljen sadržaj predstave; koji su odnosi među likovima i kako
se oni razvijaju; mi moramo znati karakter svake ličnosti, kako misli i kako
se razvija i mijenja u odnosu prema drugim ličnostima i prema događajima u
kojima učestvuje. Probe teksta: čitaće probe. Postavljanje mizanscena. Sitna
rekvizita. Progoni pojedinih scena. Progoni činova. Svaka rekvizita na
sceni. Kostimi. Svijetlo. Ton. Svaki pokret mora da ima svoje opravdanje.
Nije isto kada se ruka podigne ovako... ili ovako... ili ovako! Samo jedan
prst drugačije postavljen ljudima mijenja život. Onda je ovaj gospodin rekao,
ako nemate to što vam treba, a hoćete da igrate predstavu... napravite
napravite od nečega to što vam treba, objasnite ljudima šta bi to trebalo
da bude, šta to vama znači, i šta to predstavlja u vašoj predstavi. Onda sam
ja rekao, ali vi mene tjerate u neprijatnu situaciju i nezavidan položaj. Ja
sam, ipak, samo glumac! Onda je on rekao, ako želite da igrate, potrudite se:
napravite i objasnite to šta nema... i igrajte predstavu. Ako nećete, onda
lijepo otkažite predstavu. Zato sam ja večeras i izašao na pozornicu, i zato
je predstava tako i počela. I ja mislim da je bolje da se objasni - nego da se
otkaže. A vi? Da li mislite isto kao i ja?
(TREĆA dijalog scena - DRUGI partner) Molim vas, gospodine-gospođo, da li
ste za to da se predstava objasni ili otkaže? (dijalog A) Vi ste da se
objasni. Hvala vam što mislite kao i ja. Kako ste pametni. Zato sam vas i
pitao, jer izgledate kao jedan intelektualac. Gospođo, ovo je vaš muž? Kako
je pametan. Vi ste se dobro udali. Bilo bi divno, ako ste i vi pametni kao on.
Gospođo, da li biste vi razumjeli kada bih ja objašnjavao? Razumjeli bi?
Divno! Evo vidite, postoje žene kojima možeš nešto objasniti! Gospođice
šta vi mislite, da ili ne? Vi kažete, da! Uzbuđen sam, sačekajte me poslije
predstave! Hvala vam, što želite da vam objasnim. (dijalog B) Vi ćutite?
Pustite ga, razmišlja. Ne smije da govori, žena mu ne da. Ćuti, jer zna da
ništa ne zna. On ne razumije šta sam ga pitao, on je stranac. (dijalog C) Vi
želite da se predstava otkaže? Ja vas razumijem, vi ste večeras prvi put u
teatru i malo ste zbunjeni. Gospođo, ovaj gospodin je sa vama? Kako je glup. A
inače u životu, da li on vas razumije, kada vi njemu nešto objašnjavate? Ako
ne bi razumijeli, zašto ste sjeli tu, u prvi red, kao da ste neka važna
ličnost. Pogledajte, najgluplji sjede u prvim redovima. Evo primjera da
odijelo ne čini čovjeka: lijepo obučen, a glup.
Većina gledalaca je za to da se objasni. Divno! I treba da se objasni čega
nema. I objasniću!
(ČETVRTA dijalog scena - DRUGI partner) Naravno, vi znate kako izgledaju
srednjovjekovne zidine. Učili ste u školi, gledali u raznim filmovima i u
televizijskim serijama, putovali ste po svijetu i gledali, često na
kalendarima i turističkim vodičima postoje kolor fotografije
srednjovjekovnih dvoraca: dakle, vidjeli ste ih i znate. Jer, kada vi znate
kako izgledaju i od čega su napravljene, te prave zidine, meni je sada mnogo
lakše da objasnim gdje su one na pozornici zakucane za pod, zatim, kako
čitav dvorac izgleda i da još pokažem i detalje koji su bitni za našu dramu.
Gospodine-gospođo, molim vas, da li ste vi vidjeli neke srednjovjekovne
dvorce ili tvrđave? (odgovor A) Vidjeli ste! Divno. Hvala vam. I vi ste
putovali. Evo on-ona zna, učio u školi, sjeća se, to je knjiga iz istorije!
(odgovor B) Ovaj opet ćuti. On se i ne sjeća. Ona i ne zna šta je to dvorac. On
nije siguran da je to što je vidio odgovor na moje pitanje. (odgovor C) On
nikada nije vidio neki zamak, dvorac ili tvrđavu? Šteta, ja sam mislio da
ste išli u neku školu. Ja sam siguran da si ti vidio, ali si zaboravio.
Jadnik, on se ničega ne sjeća. Ti gledaš samo u svoju ženu.
(ČETVRTA A dijalog scena - DRUGI partner) Pošto ste vidjeli i učili i
znate kako izgledaju srednjovjekovni dvorci i tvrđave, molim vas gospodinegospođ
o, recite nam, od čega su i od kojeg materijala napravljeni: s a d!
(dijalog A) Od kamena. Od drveta. Od gline. Od cigli. Od željeza. Od stakla.
On zna jer je pametan. Ovaj je bio odličan đak, sve zna! Gospođo, da li je vaš
muž bio ovako pametan i prije braka? (dijalog B) Ti razmišljaš? Hajde, kad
se sjetiš, ti nama lijepo reci. Ti ćutiš? Mora da ti je krivo što drugi znaju,
a ti ne znaš. (dijalog C) Ne znate i nikada ih niste vidjeli? Normalno, toga
I nema na selu. Od stiropora? Nisam pitao šta vam je u gaćama, nego od kojeg
su materijala zidine. Šta se ti smiješ? Ja kada ne bih znao ja bih plakao. I
ti se smiješ? Ne zna, a smiješno mu. Nemojte vi da mu govorite. Znao on, samo
ne može da se sjeti. Od kartona? Ti si se šalio? Ako se nisi šalio, onda si
glup. Šta sjediš tu ako ne znaš? Ako ne znaš, zapiši šta ovi pametni ljudi
govore. Ti nju voliš, a ona ništa ne zna. Gospođice, vi ste spavali sa njim?
Pa on ništa ne zna! Te materijale smo već spomenuli. Ne ponavljamo gradivo.
Gospođice, kako ja vas da zadovoljim, kada ništa ne znate. Pogledajte koliko
ljudi ništa ne zna! Pojma nemaju ni o čemu! Zamislite da je predstava
počela... a da niko ništa nije objasnio: onaj sjedi i zeva; onaj gleda na sat;
onaj ćuti; ona jede bombone; onaj spava; onaj ništa ne razumije; ona ništa ne
zna; onaj glup; onaj misli da smo mi glupi, a da je ovo budalaština; ona se ne
sjeća; onaj zaboravio; onaj misli da zna, a ne zna; ona stalno priča kao da je
na ulici... I onda izgleda na kraju da sam ja kriv - što ste vi glupi! Nije
istina! Samo treba da se objasni! I objasniću!
Dakle, ništa nema! Prvo ću objasniti činjenice koje su prirodne i istorijske
- njih večeras nema - jer nema novaca za kamion. Onda ću objasniti još neke
stvari iz samog sadržaja predstave. To se, inače, nikada ne objašnjava, ali
ja ću to uraditi zbog vas. Vidite i sami, da ovdje, među nama, u gledalištu
ima ljudi koji ništa ne razumiju. Samo sjede, jedu, seru i spavaju - i onda
glasaju! A ja ću to objasniti, tako da svi razumjemo, da svi znamo, da svi
gledamo istu predstavu - i da smo svi jednaki! Molim vas, nemojte sutra po
gradu pričati kako sam ja vama večeras sve objašnjavao. Onda će drugi ljudi
reći da ste glupi i da ništa ne znate.
Dakle, to je drama! Ha-ha-ha! U toj drami ja igram lik jednog princa, koji je od
svojih malih nogu bio princ. Evo, recimo, ova činjenica nije iz scenografije
nego iz sadržaja drame. I on je od svojih malih nogu - od svog djetinjstva bio
pozitiva ličnost. Njemu je i priroda pomogla da bude pozitivna ličnost.
(ČETVRTA B dijalog scena - DRUGI partner) Neko od vas će upitati, kako mu
je priroda pomogla? E, priroda mu je pomogla tako što je on bio sin - jedinac!
Jer, da je bilo još braće u porodici, oni bi sigurno vodili rat između sebe,
koji od njih će biti princ. U tom slučaju, da je bilo tako - nama večeras ne bi
trebali novci za kamion... I tako je bilo u jednoj zemlji: kraljevini. A u
drugoj zemlji, isto kraljevini, hiljadama kilometara daleko, živjela je
druga porodica, koja je umjesto sina - gle slučajnosti - imala ćerku, princezu.
Jedinicu. Ovdje je on... ovdje ona... i vremenom... oni se upoznaju. To je želio i
pisac predstave, da se oni što prije sretnu, upoznaju i krenu u dramu. I sad,
moje dame i gospodo, oni rastu. Rastu... ti ne osjećaš kako vrijeme prolazi,
kako te prostata muči i moraš u klozet, kako si gladan jer čitav dan nisi
stigao ni da jedeš, kako nećeš stići na posljednji autobus, kako sutra moraš
zubaru, kako su cijene opet skočile... a oni rastu. Rastu! Postali zreliji i
pametniji ljudi. I onda, kada su oni postali zrele ličnosti, kada je trebalo
da imaju intimne odnose, kada su morali svoju ljubav da krunišu jednim
takvim svetim i prirodnim činom, koji je u našoj predstavi umjetnički
doživljaj: došao je rat! Neprijatelj je osvojio kraljevinu, zarobio princezu i
zatvorio je u zidinama jednog ogromnog srednjovjekovnog dvorca. Kada je princ
čuo tu vijest i shvatio da je ostao bez svoje drage, jedine ljubavi - tek tada je
znao šta princeza znači za njega. Okupio je svoju kraljevsku vojsku i krenuo u
rat, da osvoji taj srednjovjekovni dvorac u kome je zarobljena njegova
princeza: "Vojsko moja! Govori vam vaš princ! Juuuuriš na zidine dvorca!
Uraaaa!". Ura! Ura! Ura! Zidina nema, jer nema novaca za kamion. Zato vam
sada i objašnjavam kako je princ krenuo i gdje je došao.
(PETA dijalog scena - DRUGI partner) Evo, zato sam i donio ove dvije cigle,
od kojih se mogu napraviti zidine, kao što je onaj gospodin i rekao. Evo,
gospođo, provjerite. Da li su prave i da li su tvrde? Da, da draga moja, to je
tvrdo, a ne ono što vaš dragi ima u gaćama! Nemojte se više zavaravati.
Dakle, to su zidine ogromnog dvorca. Ovdje, na vrhu cigle, nalaze se vojnici
koji brane dvorac i ne dozvoljavaju princu i njegovoj bandi da ga osvoji. Jer,
za ove unutra, ovi napolju su banda, a za ove napolju, ovi unutra su banda. I
tako se čini da su, u ovoj drami, svi banda u komadu. Princ i njegova banda,
oprostite, i njegovi vojnici, su više puta pokušavali da osvoje dvorac, ali
to je bilo nemoguće. Nemoguće prije trećeg čina! A i zbog toga što su zidovi
dvorca strašno visoki. Molim vas, pogledajte kako i koliko su visoki ovi
zidovi. (ŠESTA dijalog scena - DRUGI partner) Gospođo, vi sjedite vrlo
blizu dvorca i dobro vidite: može li ovo normalan čovjek da osvoji ili
mora da čeka? (dijalog A) Tako je gospođo, on ne može da osvoji dvorac, jer su
zidine velike, i on mora da čeka, a vi sjedite blizu i sve to vidite. (dijalog
C) Ne mora da čeka i može odmah da osvoji? Gospođo, nisam vas pitao da li
biste spavali sa mnom, nego, da li princ može da osvoji dvorac. Da li ste vi
mene slušali kad sam govorio? Ovo je drama! Ovo su ogromne zidine dvorca.
Ovo su vojnici - i on mora da čeka. Idemo dalje: svaki srednjovjekovni
dvorac je u svojim u uglovima imao ogromne kule. Tako i dvorac iz naše
drame ima kulu. Pošto kule nema, jer nema novaca za kamion... sačekajte da
potražim nešto što liči na kulu. Evo, ova mala kanta za smeće! Kada se
okrene... ovako... i kada se postavi pored ove cigle... izgleda kao prava kula.
Naravno i ona je visoka... pogledajte, veća i od samih zidina. Tu je princeza
i zarobljena, na samom vrhu dvorca. Tu su prozorčići kroz koje ona gleda: da
li je njen dragi došao. Ona bi željela da on što prije dođe i da je oslobodi.
Ali, ona je glupa, jer ona ne zna da će on nju osloboditi - a vi znate, jer sam
vam ja rekao. Eto, to je skoro sve!
Meni je žao što vi ne možete da vidite i detalje u scenografiji, jer bi onda
sami mogli dalje da razmišljate. Neko će sada, možda, upitati, zašto je ta
kanta ovakve boje? E, ona je ovakve boje zato što je u to vrijeme ta boja bila
moderna. Drugi neko će upitati, zašto ti prorezi na kuli? To je napravljeno
zbog cirkulacije zraka: ventilacija. Treći će upitati, zašto je kula okrugla
i zbog čega je veća od zidina samog dvorca? Pametno pitanje gospdine. To nije
bez razloga. Zamislite ovdje hiljade vojnika. Princ komanduje: "Juuuuriiiiš
na kulu sa njene desne strane!". Napad ne bi uspio, pošto je kula okrugla i
nema svoju desnu stranu! Ha-ha-ha! I još nešto: u ovoj kuli su odaje od
vitalnog značaja za život čitavog dvorca. Tu su odaje, sa zlatom, oružjem i
municijom i hranom, koje su međusobno povezane uskim spiralnim hodnicima.
I kada neprijatelj, u ovom našem slučaju princ i njegovi vojnici, osvoje
dvorac, da bi osvojili i kulu, moraju stati u red, jedan iza drugoga. Ha-ha-ha!
Eto, to su razlozi.
Neki pametnjaković će razmišljati i postaviti pitanje: "Zašto je to drama?
Jer odnosi između žene i muškarca su se promijenili. Zašto princ ratuje,
kad ima još žena na svijetu? Zašto sada igrate taj tekst i šta ste htjeli
reći sa tom predstavom?". To su, možda, prava pitanja. Zašto mi to igramo i
koja je poruka ove drame? Šta je princu, kao običnom čovjeku, davalo snagu da
se bori i žrtvuje? Koji je to motiv da čovjek, a posebno naš princ, izdrži i
istraje u svemu. Motiv je taj: što je prineza bila nevina! Gospođo, nemojte da
se smijete... nije ona kao vi! Dakle, to je to, što smo vam htjeli reći. Tako
prirodan i normalan trenutak u životu čovjeka, a prikazan na umjetnički
način. Da sa tom, dramatičnom porukom, koju mi večeras vama dajemo, idete
poslije kući. Da danima i danima razmišljate, diskutujete, analizirate,
pričate... i na kraju zaključite: "Kakva drama! Pfa! Kako veliki dvorac sa
zidinama i još većom kulom! Koliko vojnika. Kakav rat! Koliko ranjenih.
Koliko mrtvih. Koje sve oružje. Koji topovi. Princ! Princeza! I kakva
jebačina na kraju!?". Gospodo moja, i sve to za koliko novaca? (reći cijenu
teatarske ulaznice), recimo: 100! 100! 100! Pa gdje to ima za te novce?! Gdje?
Ima kod nas: u kulturi - u umjetnosti - u teatru!
Dakle, zidine... Ovo je kula... Pa, da, zaboravio sam: tu je i kapija. A kapije u
srednjem vijeku bile su napravljene od ogromnih balvana i okovane
željezom, a visoke na desetine metara. I jedna takva kapija, bila je ovdje...
između zidina i dvorca... i bila je stalno dignuta: ovako! A to princezi ne
odgovara, jer princ ne može ući u dvorac da je oslobodi. A ovoj vojsci tako
odgovara: jer su sigurniji, stepen bezbjednosti je veći, manje ih ide na
stražu, i imaju više vremena za svoje slobodne aktivnosti: šah, zidne
novine, horska-dramska-recitatorska sekcija i saradnja sa srednjom
medicinskom školom. Kapija se, ponekad, i spušta: ovako! I kada se spusti,
to opet princezi ne odgovara. Možda će neko pomisliti, da njoj ništa ne
odgovara i da je malo čudna. Gospodo: ljubav! Mislite kao što misli
princeza: princ čeka godinama ispred zidina dvorca i kada vidi kapiju
spuštenu, to je za njega mogućnost da uđe u zidine dvorca i da je oslobodi.
Naravno, on tu mogućnost neće propustiti. Ljubav i strast su jači od razuma.
Izvući će svoj mač i jurnuti preko spuštene kapije: "Draaaagaaaa!". U tom
trenutku, neprijatelj sa zidina dvorca može ga strijelom racionalno
pogoditi: "Fijuuu!". Gdje? U vitalne dijelove tijela, koji su potrebni
princezi. I šta ako ga tu pogode? Nema umjetnosti! Nema drame. Tada se naša
predstava prekida, a princeza ostaje junferica. A vi morate znati da bez
njegovih muda nema kulture. Opet će neko od vas reći: "To sve što ste
govorili mi razumijemo. To su razlozi za dva čina drame, ali ne razumijemo
zašto tri?!". Tačno gospodo, jer nisam završio sa svim detaljima, kojih nema
jer nema novaca za kamion. Gledajte: ispred ovih zidina nalazi se veliki,
duboki kanal sa vodom... pun ameba, aždaja, bakterija koje mogu da ugrizu i
prenesu zarazu. Taj neko će još da insistira kako kanal i nije nešto važno.
Pa, za tebe i nije, jer nisi obrazovan i ne čitaš. A lekcije iz istorije? A
strategija ratovanja? Uzmi, molim te vojnu enciklopediju. Lekciju A: rana
zora. Magla. Tišina. Princ. Hiljade vojnika. Naređenje: "Juriiiiiš!".
"Uuuuraaa!". "Ura!". "Uraaa!". "Na zidiiineee!". "Ura... kanal! Stanite...
kanal! Ne guraj se, idiote, zar ne vidiš?!". Onda svi dođu do kanala, pa se
moraju skidati, pokvasiti, plivati. A vrijeme prolazi. Oni koji znaju plivati
odmah skoče u kanal: "Buć!". Ostali, koji ne znaju plivati, moraju plivalice i
dušeke da naduvaju. Oprostite, ne čujem šta pitate? Zašto princ ne
prepliva kanal i da li zna da pliva? Naravno da zna, gospođo. On je
pozitivna ličnost. On sve zna! I zato zna da ne može da savlada prepreku
koja je istorijska činjenica: da u srednjem vijeku nije bilo kanalizacije. Da
ljudi u ona davna vremena nisu toliko razmišljali o sranju, kao vi danas!
Ha-ha-ha! Jednostavno: nisu bili time opterećeni. A mi, jesmo i tako se
civiliziramo. Misliš da nije tako? Pogledaj: sjedneš... uložiš određeni
rad... gledaš... Moje! Niko kao moje! Pustiš vodu. Ode. Srce boli... ali, ode.
Za pola sata staneš na prvi most i gledaš. Eno ga! Vidi ga?! Moje. Ode! To je
civilizacija. A u ona davna vremena sve je bilo drugačije. Recimo primjer:
vojnik na zidinama dvorca. Na straži! Gleda da li ima neprijatelja. Ljut! I
odjednom: velika nužda. Mora da sere. Klozeta nema. Niko ga nije izmislio,
a on glup da ga izmisli. I kako će to da uradi? Prirodno. Kao ti na izletu. I
pošto nije bio time opterećen, on to lijepo uzme, i sve preko zidina dvorca:
"Opaa!". Izvinite, molim vas. I gdje je to palo?! U kanal! A to princ zna, jer je
tada i živio. Zamisli da to princ nije znao: prepliva kanal... popne se uz
zidine dvorca... bori se... osvoji kulu... pronađe odaju u kojoj je princeza
zarobljena... provali vrata... u jednoj ruci drži veliki mač... u drugoj štit...
po čitavom tijelu rane i krv... a na vrhu glave nečije govno! Princ kaže:
"Ljubavi moja. Ljubavi daj mi!!". Koja bi mu istorijska ličnost dala? Ne
postoji dramaturg, niti dramaturški postupak koji bi tu odluku opravdao.
Eto, to je sve!

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 01:15

(SEDMA dijalog scena - DRUGI partner) Baš sam se umorio, ali vjerujem da
sam rekao sve što je značajno. Evo, da i ja pogledam. A? Nije loše. Dobro je!
Gospodine-gospođo, da li ste zadovoljni mojim objašnjenjim? Hvala vam.
Zidine dvorca su kao prave. Možda ona kanta malo smeta... ali, ipak se vidi
da je to kula. Šta vi mislite gospodine-gospođo? Što duže gledam sve više
vjerujem da je to ogroman dvorac i da ga je nemoguće osvojiti. Ali... ipak... ja
nisam zadovoljan. Jer, jedan je osjećaj kada igraš, a drugi kada gledaš.
Možda... kada bi imali vremena za samo nekoliko detalja... sve bi bilo još
bolje.
(OSMA dijalog scena - DRUGI partner) Gospodine, hoćete li malo da nam
pomognete? Izvolite, molim vas, popnite se na pozornicu. Hvala vam. I vi,
gospodine. Slobodno se popnite. Kako se vi zovete? Drago mi je. Gospodine,
molim vas, i vi se popnite na pozornicu. Gospođo, vratiću vam muža, ne
brinite, iako mi se čini da nećete biti mnogo srećni. I vi, dođite,
gospodine. A sada... vas nekoliko stanite ispred zidina dvorca. Dođite
ovdje. Polako. Pazi na kanal! Kanal. Da li su vam mokre cipele? Nisu. Dobro
je. Sada stanite mirno. Okrenite leđa publici. Nemojte da stojite u jednoj
liniji. Opustite se, budite slobodniji. Sada polako dignite ruke visoko
iznad glave. Još više. Budite mirni. Dame i gospodo: ovo je šuma ispred
zidina dvorca! Tu se, u šumi, princ i njegova vojska pripremaju za napade na
dvorac. Šuma: budi mirna. Ne okreći se. Vi gospođice, molim vas, budite
tako dobri kao što ste lijepi i popnite se i vi na pozornicu. Tako, hvala
vam. Kako ste? Čučnite, evo tu. Molim vas, na oba koljena. Gospođice, vi
imate veliku i značajnu ulogu. Vi ste: žbun! Grm! Šuma ne okreći se. Hej ti, ti
si drvo, kako možeš da se okrećeš? Gospođice, vi ste sada mjesto gdje princ,
u ovome ratu, provodi najviše vremena: on tu kod vas spava, jede, misli,
odmara se od bitaka, piše dnevnik, sere... Šuma gledaj naprijed! (dijalog A)
Gospođice, vi ne nosite grudnjak? Mora da su vam sise čvrste i da stoje same
od sebe. Mogu li da ih vidim? Divne su. Hvala vam. Kakve sise ima?! Mogu li
da ih dodirnem? Kao kamen! (dijalog B) Vi nosite grudnjak?! Naravno, takve
sise kao što su vaše i moraju da se čuvaju. Mogu li da ih pogledam?!
Gospođice, nemojte se smijati. Vaša uloga je ozbiljna. Koji miris
upotrebljavate? Divan je. Gospođice, ako se vi budete smijali, publika će
pomisliti, da vama kao grmu, nije stalo do princa, a to znači da niste
razumjeli svoju ulogu i da ste glupi. Molim vas, budite ozbiljni. Tako. Grm,
pazi, tvoja uloga je da pokažeš kako je princ očajan. Stavi ruke na grudi i
glavu okreći desno-lijevo. Malo jače! Gospodine, dođite na pozornicu. Hvala
vam. Kleknite na koljena... i sad još na laktove. Polako... tako. Sada hodajte:
vi ste medvjed! Medo! Vi gospodine. Isto tako... kao da imate četiri noge: vi
ste vuk! Šta me gledate? Hodajte! Ovo je šuma. Vi ste slobodni. Vi ste sada
gladni i idete šumom da nešto pojedete. Šuma: digni ruke! Gdje si vidio da
se drvo okreće i smije. Gospodin, vi ste kao pravo drvo: zimzeleno! Gospođo,
dodajte mi vašu tašnu. Ne bojte se, nisam ja lopov, ja sam glumac! Hvala. Sada
ću da je stavim na rame ovom drvetu. Evo, ovako; to je gnijezdo. Gospođo,
molim vas, i vas gospođice, stanite tu pored grma. Ruke ispružite naprijed,
da budu savijene u laktovima: ovo su dvije tužne vrbe. Gospodine, to je vaš
sin? Dođi mali na pozornicu. Brzo. Jednu ruku stavi ovom drvetu na rame, a
drugu ovom drvetu na ruku. Poskoči malo u mjestu. Hop-la! Još jednom. Ovo je
majmun na dvetu. Evo... tek sada imamo sve detalje. Šuma. Divlje životinje.
Medo. Vuk. Zec? Grm. Tužne vrbe. Zidine. Kula. Dvorac!
Sada moramo da napravimo probu najteže scene u predstavi. Druga scena
trećeg čina: kada princ osvaja dvorac i oslobađa princezu. Morate mi svi
pomoći. Slušajte me. Blizu je kraj predstave. Još samo nekoliko scena i vi
idete kući. Drama traje! Na samom kraju Druge scene počinje veliko
nevrijeme: oluja! Sve je u tom trenutku protiv princa: i Bog, i razum i
priroda! Ti, kao gledalac si očajan i misliš: "On nikada neće osloboditi
svoju dragu princezu. Nikada više neće biti sa njom?!". Ali, pogledaš na svoj
ručni sat i pomisliš: "Još petnaestak minuta i biće kraj... znači za koji
minut ovaj glumac će osloboditi princezu!". I petnaestak minuta prije kraja
predstave, dakle, počinje, oluja! Kiša pada: ssakrivanjes, sssssss! Gromovi
udaraju: grom! Bruuum! Grooom! Vjetar nosi i čupa sve ispred sebe: uuuuuu!
Fijuuu! Grom! Sssss! Fijuuu! Drama! Molim vas da probamo tu Drugu scenu iz
trećeg čina. Sve, molim vas! Velika oluja! Svi zajedno... tri-četiri: uuuu!
Ssss! Grom! Brum! Fijuu! Oluja mora biti jača. Što je jača oluja to je veća
drama. Glasnije gospodo. Još glasnije! Šuma, šta stojiš. Njišite se: desnolijevo.
Jače! Grm, ti moraš da se treseš. Životinje su uplašene. Medvjede
jedan, ti si uplašen. Oluja mora biti glasnija i jača! Grooom! Ssss! Uuuuu!
(OSMA KATARZA dijalog scena - DRUGI partner, GLUMAC silazi sa
pozornice i sjeda u gledalište) Uuuu! Fijuuu! Grom! Sss! Ovi su glumci
izvrsni, gospodine. Da li se i vama sviđa ova predstava? I meni. Ono treće
drvo sa lijeve strane je sjajno. Kada vidim ove tužne vrbe, ja pomislim da
sam u prirodi pored neke rijeke. Šteta što onaj vuk-medvjed nije u nekom
zoološkom vrtu. Bravo!
( aplauz)
Dame i gospodo, proba je bila sjajna. Tako ste nadahnuto igrali da sam u
jednom trenutku zaboravio da niste prava šuma! Medvjede, kako si ti
talentovan. Slušajte me svi: vi sada idete na svoja mjesta u gledalište.
Kada dođe treći čin i ova scena koju smo sada probali, ja ću tekstu, koji
govori princ, dodati još repliku: "Šuma! Grm! Medo! Majmune! Vrbe tužne!".
Vi u tom trenutku brzo izađite na scenu i glumite to što smo sada probali. A
ja ću i dalje igrati princa. Hvala vam! Još jedan aplauz za njih! Hvala vam!
(DEVETA dijalog scena - DRUGI PARTNER) Tek sada je sve ovo kao prava
predstava. Ja sam siguran da sam objasnio sve čega nema. Gospodine-gospođo,
da li ste zadovoljni? Da li sam sve lijepo objasnio? Da li vam je sada jasno
koliko scenografija znači teatru?! Da li sve vidite? Da li ste prepoznali
sve detalje? Želite li da neke detalje ponovimo? Da li ste sve vidjeli o
čemu smo govorili? (dijalog A) Vi mislite da sam sve objasnio? Hvala vam.
Naravno da vam je jasno, jer ja sam se toliko trudio. Vi sve vidite? Divni
ste. Vi imate maštu. (dijalog B treba zanemariti kao da ne postoji, a
tražiti odgovore koji prave dijalog i grade predstavu) (dijalog C) Niste
zadovoljni? Nisam dobro objasnio? Ne vidite? Vi ste, stvarno, prirodno
nemaštoviti. Bolje bi bilo da ste ostali kod kuće. Gospodin-gospođa, koji
sjede u istom redu kao i vi, oni vide, a vi kao ne vidite? Molim vas,
pogledajte još jednom! Samo malo mašte i ništa vam se neće dogoditi!
Gospodine-gospođo, da li vidite dvorac? Vidite! Hvala vam. Da li je dvorac
veliki? Naravno da je veliki, ovo je drama! Da li vidite zidine? Hvala vam
što vidite. Da li vidite kulu? Naravno, nju je lako vidjeti jer dominira
scenom. Da li vidite prozorčiće na kuli? Vidite. Hvala vam. Ne vidite.
Vjerujem vam: jer su prozori tako mali, a vi sjedite daleko. Možda ne bi bilo
loše da sutra ujutro odete kod očnog ljekara. Jer, malo je čudno da svi vide,
a vi ne vidite. Gospodine-gospođo, da li vi, možda, vidite i princezu na
prozorčiću? Vidite?! Vi ste maštoviti. Sjajno. Hvala vam. Vi ne vidite?
Gospodine-gospođo, vi je ne vidite zato što ne može princeza čitav dan da
bude na prozoru. Hladno je! Vi ne vidite zato što daleko sjedite? Molim
vas, dođite na pozornicu. Da li sad vidite. Ako ne vidite, ja ću sad da vam
kantu donesem u krilo. Da li sad vidite? Sada bi svaka budala vidjela!
Gospodine-gospođo, ako vidite princezu, recite nam, kako izgleda? Da li joj
je kosa plava ili crna ili... Plava kosa. Hvala vam. Crna kosa? Divno. Vi
imate svoje mišljenje. Hvala vam. Smeđa. Zelena. Crvena. Sijeda! Ćelava! Da
li neko vidi neku drugačiju princezu? Guzata? Sisata?! Obrijana. Gospodinegospođ
o, nisam pitao kakvi ste vi dole! Žuta sa tačkicama?! Šarena?!
Gospodine-gospođo, vi ste ludi, a mi tražimo nešto normalno, Vi ste
seksualni manijak. Gospođo, molim vas koliko vi vidite vojnika na zidinama
dvorca? (odgovor sa dvadesetak vojnika) Gospođo, nisam vas pitao sa koliko
njih ste održavali seksualne odnose, nego koliko ih ima na zidinama
dvorca? Ovo je drama gospođo, koja traje tri čina. Ne može u drami da bude
dvadesetak vojnika. Njih mora da bude hiljade! (odgovor u desetinama i
stotinama vojnika). Čestitam, gospođo. Čestitam! Ona broji dok se mi igramo!
(DESETA dijalog scena - DRUGI partner) Dame i gospodo, pošto vidimo više
različitih princeza, a da u drami ne bi bilo zabune: sada moramo glasati!
Moramo glasati da bi svi vidjeli istu princezu. Glasati, dizanjem ruke. Ona
princeza koja dobije najviše glasova, ona će biti zarobljena u kuli,
pojavljivaće se na prozorčiću, i nju će princ na kraju... osloboditi. dame i
gospodo, možemo li da glasamo? Hvala vam. Plava princeza! Ko glasa za
princezu plave kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crna
princeza! Ko glasa za princezu crne kose neka digne ruku: jedan, dva, tri...
Hvala vam. Zelena princeza! Ko glasa za princezu zelene kose neka digne
ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Crvena princeza! Ko glasa za princezu
crvene kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Hvala vam. Smeđa princeza! Ko
glasa za princezu smeđe kose neka digne ruku: jedan, dva, tri... Šarena
princeza! Ko glasa za šarenu princezu neka digne ruku: jedan, dva, tri...
Hvala vam. Ćelava princeza! Ko glasa za ćelavu princezu neka digne ruku:
jedan, dva, tri... Hvala vam. Guzata princeza. Sisata princeza... itd. Hvala
vam! Dakle, dame i gospodo (na primjer: plava) plava princeza je dobila
najviše glasova (tačan broj). Plava princeza: prvi put. Plava princeza:
drugi put! Plava princeza: treći put! Prodano! Plava princeza! Pla-va! Plava!
Plava princeza je na prozorčiću, plavu princ voli, plava princeza je
nevina, i plavu će na kraju princ osloboditi. Dame i gospodo, još samo malo,
nekoliko trenutaka i počeće drama!
(JEDANAESTA dijalog scena - DRUGI partner) Moramo, molim vas, da glasamo
za dvorac. Moramo biti sigurni da svi vidimo veliki srednjovjekovni
dvorac, zidine, kulu i vojnike. Tek tada može da počne predstava! Dakle,
dame i gospodo, ko vidi dvorac neka digne ruku! Da li svi vide čega nema?!
Ko vid neka digne ruku: jedan, dva, tri... !!

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 01:17

II DIO

PREDSTAVA
SCENA 1.
Gospođi reci: kada mi piće spravi,
Neka zazvoni. Idi, pa počini.
Sluga odlazi.
Da li to nož pred sobom vidim ja,
Okrenut drškom prema šaci mojoj?
Daj da te ščepam! Nemam te, a ipak
Vidim te neprestance. Pa zar nisi,
Privide kobni, i opipljiv ti,
Ko što si vidljiv oku? Ili si
Tek nož u mašti, tobož-tvorevina,
Iz vručićava mozga ponikla?
A vidiš se opipljiv ko i ovaj
Što ga sad potržem.
Vodiš me putem kojim kretoh već,
Oružje uprav tako imao sam
Da upotrijebim. Il se s vidom mojim
Ostala moja čula šegaju,
Il vrijedi on koliko ona sva.
Klov... molim... Klov.
Vidim te neprestano, a na tvom
Sječivu i na dršci kapi krvi
Koji ne bijaše prije. Al toga nije:
To se tek samo tako priviđa
Krvavi ovaj posao mom vidu.
Nad polovinom svijeta priroda
Izgleda sada kao umrla.
A san, za zastor skriven, morom more
Opaki snovi: sada čarobnjaštvo
Hekati blijedoj žrtve prinosi,
A sablasno ubistvo, probuđeno
Stražarom svojim, vukom, što na svojoj
Zavija straži, korakom se mučkim,
Ovo je mučki korak; tarkvinski krupnim,
Ovo je tarkvinski korak, i kratkim
Sladostrasnim, evo ga,
Svom cilju šunja kao duh.
O, draga moja ledi Makbet!
Operi ruke moje od te krvi,
O, draga, ledi Makbet.
Učini zločin moj nevidljiv za oko ljudsko.
Da krv njegova nestane s ruku mojih,
Da Dankanova vlast uđe u tijelo moje,
A krv njegovu operi, operi, s ruku mojih.
Operi ruke moje krvave, draga
Ledi Makbet,
Operi ovaj prljavi pod po kojem se
Valjam ja, ovaj pod niko nije obrisao
Godinu dana; dobiću infekciju, o draga
Ledi Makbet!
I ovdje je vaš prilog za kulturu?
Ovo... sitna para - sitna logika.
Koliko para... toliko glume!
Kad završim glumu svoju,
ko hoće još nek stavi,
Ko neće... marš na televiziju!
O, čvrsta
I postojana zemljo, korak moj,
Ma kud da krenem prečuj, kako ne bi
Ni same stijene izbrbljale kud ću,
Te grozu s ovog skinule trenutka
Koja mu sad tako pristaje.
Dok ovdje prijetim ja, on živi tamo:
Za dijela zar sve riječi led su samo.
Brrr!
Dolazim, dolazim,
Da Librijum u tijelo svoje stavim
I čašicom se jednom okrijepim,
Po ljekarskom receptu!
Idem, i stvar će izvršena biti:
Zvono me zove. Ti ga, Dankane,
Prečuj, jer ovo pogrebno je zvono:
U raj il pakao poziva te ono!
SCENA 2.
Molim... Da. Jesam. U gimnaziju. Ne, ja sam bio u Prvoj gimnaziji. Možda ste
čuli za nju: profesorica Milačić. A, ne. Nisam. Molim. Da, sam. Mislio sam
da je tako najbolje. Ne čujem. Da, da. Tu je sa biografijom i monologom. Da, da.
Pjesma. Nisam. Jesam. Mislio sam da je tako najbolje. Sam. Da, da. Nisam.
Jesam. Kako nema... mora biti, tu na kraju. Da. Pjesma. A ovo još nije gotovo...
Mislio sam ako treba još. Vi ste me prekinuli. Da, da. Pripremio sam. Jedna
naša poznata pjesma koju je napisao naš poznati književnik i pjesnik. Pa,
ovaj... Da, Laza Kostić.
Laza Kostić: Među javom i med snom
Srce moje samohrano
ko te dozva u moj dom?
Neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
što ti misliš s pletivom?
Ko pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
Što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
SCENA 3.
Tata. Tata. Položio sam. Glumac. Bilo je izvrsno. Sjajno. Ne mogu da vjerujem.
Izveo sam monolog i jedan gospodin me pohvalio. Glumac! Tata?! To je danas
fakultet: fakultet Dramskih umjetnosti. Tata! Glumac?! To se danas kaže
izvršilac dramskih radova. Tata, šta ti misliš o tome da ja danas budem
glumac...
Sine, dobro. Dobro. tako si nam malo izmakao ispod kontrole i... Ja i mamica
se jako radujemo da si ti izabrao baš to zanimanje. Ti najbolje znaš...
Imaćemo u našoj porodici jednog sina inženjera, a sada... imaćemo... jednog
sina... glumca!
Ali, tata. Biti glumac. Biti glumac... to je... ishodište jedinstvenosti.
Ishodište. Tata, slušaj me! Vjeruj mi. Ma, ti mene ne razumiješ. Nikada me
nisi razumio. Gledaj me. Tata. Dobro je da se neke stvari unaprijed odrede.
Tata! Gluma je vještina mnogo jednostavnija nego što se to na prvi pogled
misli. Hej, tata! Glumci glume kao da je istina ono što ti čarobnjaci
dočaravaju svojom glumom - kao da je istina. Glumci glume glumeći kao da im
nešto jeste što zapravo nije, tako da gledalac vjeruje kao da je istina ono
što oni glume. Tata. Čovjek kome vjeruju da ga nešto boli, a ne boli ga ništa,
ili obratno, čovjek koji se tako srdačno smije da može nasmijati i druge, a
možda je subjektivno veoma nesretan i bole ga zubi, a ljudi mu vjeruju, za
takva čovjeka se kaže da je dobar glumac. A vidiš, tata, ja bih želio biti...
SCENA 4.
Aurea prima sata est aetas, ljuae vindice nullo
sponte sua sine lege fiden rectumljue colebat.
Poena metusljue aberant, nec verba minacia fixo
aere legebantur nec supplex turba timebat
iudicis ora sui sed erant sine vindice tuti.
A, E, I, O , U !
A, E, I, O , U !
A, E, I, O , U !
As!
Pozicija jedan
Pas de deux.
Pozicija dva
Pas declie.
Pozicija tri
En avant.
Kiks!
SCENA 5.
Snove snivam, snujem snove,
Snujem snove biserove,
U snu živim, u snu dišem,
Al ne mogu sitne snove,
Ne mogu ih da napišem!
Snove snivam, snove snujem,
U slike bih da ih kujem,
Al su sanci poletanci
Ne mogu ih da prikujem
Srcu mome laganome!
SCENA 6.
Molim vas, izgovorite taj govor onako kako sam vam ja pokazao, da vam gotovo
klizi sa jezika. Ali ako budete žvakali, kao što čine mnogi vaši glumci,
onda će mi to biti isto tako prijatno kao da sam opštinskom dobošaru dao
da govori moje stihove. Pa nemojte suviše ni testerisati vazduh rukama,
ovako: nego budite u svemu umjereni. Jer i u samoj bujici, buri, ili, da tako
kažem, vihoru strasti, vi glumci, morate imati mjeru, koja će to ublažiti. O,
kako me vrijeđa do dna duše kad čujem kakvog plećatog razbarušenog klipana
kako u dronjke cijepa neku strast, da bi probijao uši najjeftinijoj publici u
pozorištu, ovo je naravno metafora, koja nije ni za šta drugo nego za
nerazumljive pantomime i galame. Volio bih da išibam takvog dripca.
Molim vas, izbjegavajte to!
SCENA 6 a.
Ja jamčim za to vašoj svjetlosti.
SCENA 6 b.
Al nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
Ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.
SCENA 6 c.
Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči vaše rođeno osjećanje
mjere; udesite radnju prema riječi, a riječ prema radnji, i naročito se
starajte da nikada ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva
pretjeranost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste,
možete zapisivati, da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže
njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem
pokoljenju i biću svijeta oblik, i otisak. Sad ako se u tome pretjera, ili ne
dotjera, neznalice će se možda smijati, ali će pametnima biti vrlo mučno.
Pametnima! Hvala, gospodine. A sud ovih ako dopustite, mora pretegnuti
čitavo pozorište prvih. Mora! Mora!
SCENA 6 d.
Hvala vam. Ovo je bio neposredan kontakt umjetnika sa narodom. Hvala! A
sad, dame i gospodo, istorijska scena u kojoj umjetnik nalazi oslonac u
društvu.
SCENA 6 e.
O, gledao sam igru nekih glumaca i slušao druge da ih hvale, i to vrlo mnogo,
koji, pa da se ne izrazim prostački, nisu imali ni naglaska krštene duše, ni
hoda krštenog, ni nekrštenog, ni čovječijeg; nego se to šepurilo i urlalo, da
sam ja pomislio da je kakav nadničar prirode napravio ljude, a nije ih
napravio dobro, tako su nakazno podražavali čovječanstvu!
SCENA 7.
"Nadam se da je to kod nas uglavnom..." (popravljeno). "Da je to kod nas...
uglavnom..." (popravljeno). Uh! "Nadam se da je to kod nas uglavnom..."
(popravljeno). Ne, ne mogu se sjetiti. Znam smisao te riječi, ali je ne znam
tačno izgovoriti. Znam da je to kao glagol, ali je nekako čudno preveden. Ne
čudno: nelogično! Ta riječ, taj glagol, on je izmišljen. Prevodilac je to
izmislio. Ovaj monolog je pisan u stihu, i da bi se nastavci rimovali... ova
posljednja riječ u stihu je izmišljena! Ovaj prevodilac je lud! Taj njegov
prevod, možda, i zvuči logično, ja se u to ne razumijem mnogo, ali ja, kao
glumac, kad ga učim, moram da ga učim napamet. To je grozno. Oprostite, molim
vas. Nadam se da je to kod nas uglavnom... (popravljeno). Eto, ne mogu se
sjetiti. Što sada više insistiram da se sjetim, to mi je sve teže... Još znam
da mi je to slaba memorijska tačka u monologu, i prije nego što sam krenuo u
ovu scenu, ja sam u sebi ponovio taj glagol, i opet sam zaboravio! Uh!
Potrebna je samo sekunda dekoncentracije i čovjek se izgubi. Oprostite mi. U
ovoj predstavi ima toliko teksta, toliko promjena ritma, različitih
emocija, čudnih detalja... a sve igram sam! Da je ovdje, sa mnom, barem sufler:
sve bi bilo drugačije. Niko od vas ne bi vidio da ja ne znam tekst. Ja bih
glumio: "Nadam se da je to kod nas uglavnom... O!... Uglavnom...". A on, sufler,
bi mi šapnuo rečenicu, riječ, koju ne znam: "Sss... sss!". I ja bih nastavio da
glumim. Nije meni žao što nema suflera, ni što se predstava prekinula,
nego mi je žao zbog lika! Malo mi je neugodno zbog njega. Jer ja sam sad izašao
iz njega, da se sjetim teksta koji sam zaboravio, a on, lik, je i dalje ostao
naslonjen na ovom gospodinu-gospođi. On je sad tu, ja sam izašao iz njega, i ja
sam sad tu. Jer, ne može lik da se sjeti teksta. On ne zna šta je tekst. On
misli da su sve te riječi i rečenice iz njegove glave. Nije! Ja sam učio tekst,
ja sam zaboravio šta treba da kažem, i ja sam prekinuo predstavu. Kako bi
sad lik mogao da razgovara sa vama kad vas ne poznaje i ne vidi. Vi za njega
ne postojite. Mi smo imali suflera, kod nas u teatru. Jer to je ipak neka
sigurnost. Taj posao je radio jedan divan momak. On je završio stomatologiju,
ali je kao sufler bio sjajan. To ne može da radi svako. Jer sufler mora da
zna koja su mi slaba mjesta u tekstu, i da li sam zaboravio rečenicu ili samo
jednu riječ. I mi smo željeli da on kod nas radi. I on je želio. Mi smo
pisali molbu da se u teatru otvori još jedno radno mjesto. Dobili smo
odgovor iz Ministarstva: ako se otvori još jedno radno mjesto u teatru, onda
nacionalni dohodak iz četvrtog kvartala prošle godine, koji se
stabilizirao na optimalnih 14,7%, u odnosu na prvi i drugi kvartal ove
godine, gdje je prosjek 76,3% u porastu, i ako sad zaposlimo suflera,
nacionalni dohodak ne raste, nego pada za cijelih 17,4%, a po kvartalu
0,18%, što znači: da je moj honorar manji za 10%! A ja ne dam moj honorar! Da,
ne dam... ali zato sam sad i prekinuo predstavu jer sam zaboravio tekst. Evo,
čim se sjetim nastaviću da glumim. Vratiću se u lik i igram dalje. Nemojte vi
misliti da je to lako: da ja uđem i izađem iz lika. To je jedna složena
psihološka radnja, koja utiče na rad mozga, na psihu i raspoloženje. To
ostavlja posljedice. To je društveno dokazano! Bolje je da ostavlja mentalne
posljedice, nego da ja dajem svojih 10%! Ući i izaći iz lika to i nije tako
strašno. Strašno je kad glumac nekom liku da svoje organe, zaboravi tekst, i
izađe iz njega da se podsjeti šta govori. Na primjer glumac da liku svoje
organe. Publika u dvorani šapuće: "Umjetnički doživljaj! Pfa! Glumac mu je
dao svoje organe! Pfa!!". Ja igram. Igram!: "Aaaa!". I odjednom zaboravim
tekst. Glumac nije mašina. Recimo, boli me glava, nešto mi se dogodilo taj
dan i ja zaboravim tekst. Izađem iz lika da se sjetim teksta: a lik ode sa
mojim organima. Gdje ode?! Ode u društvo! I tako nekoliko puta i puno
društvo organa! Ljudi se onda pitaju: "Odakle toliki organi?!". Iz kulture!!
Dobro, da ne govorimo o tome. Evo, drugi primjer: koliko puta ste bili u
teatru i gledali predstavu u kojoj, recimo, neki glumac trči preko
pozornice. On trči: "Aaa!". Ti misliš: "Pfaa! Kako onaj glumac glumi!". Ti
misliš da on glumi: a on, u stvari, trči za svojim organima! Trči, jer se
davanje organa posebno honorariše! Ti misliš da je to lako: ući - izaći -
dati organe - a ostati normalan. Naravno, da nije lako. Ti nemaš ni vremena
ni prostora ni toliko uloga da bi to sve postalo lako i normalno. Nemaš!
Opera, balet, drama - sve je to kod nas na jednoj pozornici. Ne mogu ja dovesti
svoj lik, iz neke predstave, i deset sati probati da uđem i izađem iz njega i
još da mu dajem svoje organe. Jer, ti imaš svoju probu: tri-četiri-pet sati! Pa
ko uđe - uđe, ko da da! Ti, recimo, probaš, i treba ti samo malo da uđeš u
neki svoj lik: kad dolaze ovi iz opere-pjevači: "La-la-la!", pa ovi iz baleta
igrači: "Hop-la-hop!", ili glumci iz neke druge predstave, i svi nose svoje
likove. I oni imaju probu. Još je sreća, ako ti je lik, u koji moraš da uđeš,
neki dobar čovjek. Zamisli da je neki ružan, nepristojan, nekulturan,
nervozan, da je idiot, budala - jer svijet, koji mi igramo, je pun takvih ljudi.
Gospodo, ako ne vjerujete, okrenite se okolo sebe i pogledajte. Pogledajte ne
svijet, nego prvog koji sjedi pored vas! Pogledajte se u ogledalu! Ti nemaš ni
vremena, ni prostora ni dovoljno uloga da igraš. A kad misliš da sve to
imaš: penzija! A ja sam imao sreću! Sreću, da je predsjednik kućnog savjeta
(hausmajstor) gdje ja živim, shvatio šta meni treba. On je došao i rekao: "Ti
si jedan veliki potencijal, ti si jedan veliki entuzijasta... ti si malo
onako... Marš u podrum!". Dolje u podrumu je ostala prazna prostorija od
kućnog savjeta. Ja nisam vjerovao. On je vikao: "U podrum!". Ja sam dobio
prostor, ja sam dobio vrijeme! "U podrum podrum!!". Ja sam bio srećan! "I
nemoj mnogo da se dereš, djecu da ne plašiš". Heeej! "I pazi na kućni red: ne
možeš iza 20 sati...". Hej! Ja sam sakupio sve svoje likove: Makbet, Hamlet,
Viktor, Cibra, Ferdiščenko, Edgar, Leopold, Aleksa, Jovadin, Lanselot... i
sve dolje u podrum! Opaaa! I tu, u podrumu, ja sam probao. Satima, danima,
godinama. O? A! Iii! U? E-he-he! A? Uuu! Eu? Io? A! I! O! U! Sve: sam... sam...
sam! I jednoga dana, došao sam iz podruma umoran, kad neko kuca na vrata
stana. Kuc! kuc! Ja otvaram vrata i ugledam predsjednika umjetničkog savjeta
iz teatra. "Dobar dan". "Dobar dan". "Šta je bilo?". "Donešena odluka!".
"Kakva odluka?!". "Jednoglasna!". "Za šta?!". "Za angažman!". "Gdje?!". "U
teatru! Ti!". "Šta ja?!". "Ti treba da igraš lik jednog kriminalca". "Da uđem
u lik jednog kriminalca?!". "I ubice!". "Ubice?!". "Lopova!". "Lopova?!".
"Četrdeset proba!". "Četrdeset?!". "Dvanaest predstava!". "Dvanaest?!". "50%
na prvoj probi". "50%?!". "A daš li mu organe, još 12%!". "Organi 12%?!".
"Maksimum!". "Maksimum?!". Toliko kod nas vrijede kriminalci, maksimum!
Mojoj sreći nije bilo kraja. Ja sam o tome, u podrumu, mogao samo da sanjam.
Jurnuo sam stepenicama, niz hodnik, u podrum. Jurio sam, srećan, da onom
kriminalcu kažem da ću ja ući u njega. Da ću ga ja igrati! A on je dolje u
podrumu. Svi su oni dolje: u podrumu. U mraku. Čekaju: svjetlo... zavjesu...
kostim... šminku... repliku... znoj... aplauz... kritiku! Čekaju mene! Utrčim u
podrum: "Hej, gospodine kriminalac... ja ću vas igrati!" A on me nogom udari:
"Buuum!". "Heeeej?!". Udari rukom: "Traaas!". "Heeej?!". "Šljaaap!".
Kriminalac. Kriminalac i ubica. Da bih bio srećan: morao sam biti ubica i
kriminalac! Bilo mi je teško i bila mi je muka! On da se prema meni tako
ponaša?! On? On koji, bez mene, ne postoji! Kriminalac? Ha-ha-ha! Ja sam
glumac. Ja mogu ući u njega i on će biti frljav. Ja mogu ući u njega i on će biti
smiješan: ovako će da hoda! Ali ja hoću da on bude to što jeste! Jer, ja sam
glumac! Ponovo ja siđem u podrum. Polako. Stavim uho na vrata podruma. Svi
su unutra. A meni muka. Stavim ključ u bravu. Tišina. Otvaram vrata
podruma: "Škriiip!". Uđem. Gledam. Izađem: "Škriip!". Zatvorim vrata:
"Škljoc!". U podrumu panika. A meni muka. Otvorim vrata ponovo: "Škriip!".
Lijevom rukom: "Klip!". Upalim svjetlo. "Škriip!". Zatvorim vrata:
"Škljoc!". Gledam ih: "Ko vas jebe!!". To ja likovima u podrumu. Ha-ha-ha! Sad
mi reci gdje je granica!? Gdje?! Ovdje? Ili ovdje?! Ha-ha-ha! Kakav moral! Ovo
je teatar! I ja hoću da igram! U tom trenutku, onaj kriminalac se okrenu, kao
da je htio da diskutujemo. Ali, ja sam glumac! I ja sam skočio na njega. Igraću
te: "Aaaa! Aaaa!". Kad ja hoću i kako ja hoću! "Aaa! Aaaa!". A ova čistačica što
čisti stubište u zgradi: ona ima veći honorar od mene. Ona čisti tri
stubišta u tri zgrade i zaradi više nego ja kada liku dam organe. Ona čisti:
"La-la-lo-lu!". A ja dolje u podrumu: "Aaaa!". Ja ulazim u njega. "Aaa!". A
čistačica: "Ljudi! Ljudi! Šta je ono u podrumu?!". Svi stanari su došli na
vrata podruma: "Aaa?!". "Ooo?!". "Uuu?!". "Iii?!". "Eee?!". Svi su rekli:
"Ujetnički doživljaj!!". Ja ulazim u njega: "Aaa!". A oni gledaju. Ja postajem
on: "Aaa!". A oni gledaju. Ja sam on: "Aaa!". A oni gledaju: "Platite kartu!!
Platite kartu!". Pobjegoše. Ali nije to ništa. Ovo, nije ništa. Ja sam, tako,
jednom igrao Budalu. Deset godina. Budalu! Kakva sam ja Budala bio! Dobio
sam nagradu za Budalu. Društveno priznanje: kao Budala! Kad sam ja želio da
budem Budala, ja nisam odmah bio Budala. Ja sam, prvo, danima i danima išao
i gledao ljude. Gledao i tražio inspiraciju za svoju Budalu. Jer ja nisam
želio da to bude neka tamo nama nepoznata Budala: nego naša Budala! Naša!
Kad čovjek dođe u teatar da gleda: on gleda i kaže: "Vidi, onaj je isti kao
ja!". Jedno kulturno poistovjećenje. Ali, ni ti nije ništa! Ovo nije ništa. Ja
sam jednom igrao "Medvjeda" (A. P. Čehov). Godinu dana! Godinu. Medvjeda!
SCENA 8.
Kad se preneš, prvo biće,
Koje spaziš, tvoje bit će,
Tvoja ljubav, tvoje žice -
Bio medvjed, mačak, lis,
Vepar ljuti ili ris -
Kad se preneš, bit će cio
Tvome srcu drag i mio,
Makar kako gadan bio.
SCENA 9.
Glumac, radimo jedan projekat na televiziji. Ovo je medij. Glumac. Radimo
jednu veliku seriju. A ja režiram. Glumac. Kad sam čitao scenario, glumac, ja
sam našao jednu ulogu za tebe. Uloga! Mislim... nema teksta.... Ali, uloga!
Glumac. Pazi: gledaj ovamo! Ovamo. Pazi! Tvoja uloga. Snimamo seriju. I onda
jednoga dana snimamo: total! Vide se: brda... oblaci - kumulusi... konji...
rijeka... šume... A ti, glumac, ti stojiš u dubini totala. Stojiš. I šutiš!
Glumac. Televizija! Serija! Pazi! Sjedi narod i gleda. Gleda! I odjednom:
total! I onda onaj što gleda kaže: "Jao! Total! Upali video. Ženo probudi
djecu. Brzo ovamo, svi! Gledaj! Vidi! Vidi ono! Vidi ovo! Vidi ono! A vidi,
vidi, vidi onog glumca kako šuti!". Glumac! Teatar?! Tebe će više ljudi
vidjeti na televiziji kako šutiš, nego u teatru za čitav život. Halo? Ko
je?... Klov? Halo Klov? Prekinu se. Glumac, da ti kažem istinu: tu tvoju
ulogu... tu tvoju ulogu... može da odigra bilo ko!
SCENA 10.
U posjetu je došla jedna žena. Sreo sam je "Kod Labuda". Sjedila je i pušila,
veoma privlačna, ali ima čudan pogled. Prodoran. Upravo sam razgovarao sa
svojim prijateljem, Imanuelom Kantom, 1724 - 1804, pa mi je gazda rekao:
"Okani se toga, Viktore!". Kada je čula moje ime, pogledala me i nasmiješila
se. Izašao sam. Dolje pred kapijom, baš kada sam htio ući, stiže me. Ona.
Otvarala je vrata od auta i ja sam sjeo. Rekla je: "Ti si Viktor?". Htio sam joj
predstaviti svog prijatelja Kanta, ali ona se nagnula preko mene i zalupila
mu vrata pred nosom. Nasmiješila se i rekla: "Ti si, dakle, Viktor!". Nisam
znao šta da radim. Izašao sam iz auta. Ona je sjedila i posmatrala me. Ja
sam prišao i otvorio vrata. Kao neki lakej. Gledala me kako sam blenuo u
njene noge dok je izlazila. Vidio sam ih sve do iznad čarapa. Divne noge.
Stajala je, zaklanjajući oči od sunca. Pitala me: "Da li često razgovarate sa
mrtvim filozofima?". Objasnio sam joj da je to jedan od mojih štosova.
Nasmiješila se i otišla. To je moje... ishodište... dodao sam. Tata!
Ishodište jedinstvenosti. Tata, nemoj se osvrtati, stoji iza tvoje stolice.
Kako ko? Karl Marks. Marksa je stid zbog mene. Tata pogledaj: Georg Vilhelm
Hegel, 1770 - 1831! U redu, tata. Otišao je čim je tebe opazio. Tata, ja volim
ovo mjesto. Volim ga. Ja živim i drugo mi ne treba. Ovdje se osjećam siguran.
Ja sam prestrašen. Shvataš li? Ja sam bolestan. Ja sam prestravljen. Šta
misliš, zašto sam bio tamo ... tamo, gdje sam bio? Tamo sam imao bijelu sobu.
Bijeli krevet. Bijele vrtove. Sve je bilo tako tiho. U tome i jeste stvar što
ljudi nikako ne mogu da shvate da sam sretan. Ne mogu da vjeruju, a to je
sasvim prosto. Neizlječivo, ali optimista. Ne dam se ničim uzbuditi. Znam
sve što rade. Čime su tako strasno zauzeti. Ali me nije briga. Ne muče me
nikakvi nazori. Ja sam srećan. Tako je to u mojim godinama. Šta hoćeš da
radiš? Kao da nije dosta, već i to, što oni rade! I tako prevrćeš po smeću...
kao da si sasvim po strani. A onda se vratiš ovamo, sposoban za novu čarku.
Mogao bih ubiti jednoga dana. Znate, ja razmišljam o mučenjima i imam
nekoliko zanimljivih ideja. Ali moram reći da to ne bi išlo tako lako.
Tata, vidiš li onog smiješnog čovjeka koji čuči? Onog što nas gleda? To je
Darvin. Vidio sam Dekarta kako je ušao ovamo! Dekart je kurva! Jurim ga. Ja
sam prognan. O! Xon Stjuart Mil! 1807 - 1873. Činjenica je da mi se bolest
povratila. "Sloboda je u tome da svako može činiti ono što želi!". Tačno je!
Ja sam prognan. Ja sam osuđen na izgnanstvo. Ja sam glumac. Sloboda je u tome
da ti svako može režirati ono što želi!
SCENA 11.
Sam od prekjučer: sve bijaše teatar. Bijah neki put na balkonu, a neki put na
sceni. U jednom činu, kulise su bile tako goleme, da se ništa drugo nije
vidjelo. Nema scene. Nema gledališta. Nema mraka. Nema osvijetljene rampe.
Za uzvrat masa publike je bila na sceni. Masa!

User avatar
StLouis
Posts: 2971
Joined: 07/03/2004 00:00
Location: USA

Post by StLouis » 29/06/2007 01:18

SCENA 12.
Narode! Narode!
Dobro veče i dobro došli u teatar!
Kod nas je svako dobro došao.
Sanjate li da postanete umjetnik?
Dođite!
Dođite, narode.
Nas teatar zapošljava svakoga.
I svakog stavlja na njegovo mjesto.
Jeste li se odlučili?
Čestitamo!
Ne?!
Šteta!
Ali požurite, predstavite se.
Cirkus je najpristojnija forma teatra!
Dođite, narode!
Da li još uvijek sanjate da postanete umjetnik?!
Dođite!
Imate vrijeme, prostor, radnju! Sve!
Odlučili ste se?
Čestitamo!
Ali požurite, predstavite se.
Još prije ponoći.
Jer u ponoć ćemo zatvoriti i nikada više nećemo otvoriti!
Jadan onaj koji nije povjerovao.
Sloboda je u tome da ti svako može režirati ono što želi.
Narode. Narode.
A ovo: ovo je sve režija.
Dođite.
Ja sam samo glumac!
Dođite!
Ovo je jedinstvena prilika!
SCENA 13.
Dragi naši gledaoci, imam čast da vam kažem u čemu je stvar ako budete
ljubazni da me saslušate. Dakle, ovo je komedija. Komedija! I ova komedija se
još na grčkom jeziku igrala pod naslovom: ....................! U latinskom prevodu,
ova komedija se igrala pod naslovom: ....................! Mi smo tu komediju uzeli i
kod nas u teatru na repertoar i igramo je pod naslovom: ..................! Dakle, to
je komedija. Vidjećete, glavna radnja u toj komediji odvija se oko jednog sluge
i njegovog gospodara. To su dva glavna lika. Moram, na početku, nažalost, da
napomenem da ja igram ulogu i sluge i gospodara. To izgleda kao mali
problem, ali... nije. Jer, ja nisam želio da igram sve. Ja sam čak pisao i
žalbu, ali mi je ona odbijena. Ima glumaca, kod nas u teatru, koji su mogli da
igraju jedan od ova dva lika. Ali, ovaj jedan glumac, što bi mogao da igra, on
je bio u nekim materijalnim problemima, pa je molio da neko vrijeme ne igra.
Jer u isto vrijeme, kada se radila ova predstava u teatru, on je dobio jednu
dobru tezgu. Neka zaradi, kolega je. Ovaj drugi glumac, i on bi mogao da igra,
međutim on voli da... popije. Onda svašta kaže, a ljudi ne vole kad ti
svašta govoriš. Ovaj treći glumac, i on bi mogao da igra... ali, on je dobar
glumac! Dobar! Tako da smo ga mi izbacili da nam ne smeta. Ima ovaj još jedan
glumac, međutim, on je visok, ima crnu kosu, zelenkaste oči, široka ramena...
Tako, visok i zgodan. On bi mogao da igra, jedan od ova dva lika, ali ne može
zato što je takav! Takav kakav je, on bi recimo mogao da igra likove u
ljubavnim komadima, ljubavnike; ljubavne scene; drame; melodrame; A ovo je
komedija! Nemojte vi misliti da mi tražimo manu svakom glumcu. Ne! Ali ne
može on sve da glumi, jer to su problemi. Niste vi ni svjesni težine tih
problema, ne samo za vas, nego i za nas. Evo, molim, primjer jednog vašeg
problema: plakat na ulici. Teatar! Predstava ta i ta. Ispod naslova
velikim slovima piše: k o m e d i j a! Ti to jedva dočekaš jer obožavaš
komedije. Žuto-plavi abonman sa roza tačkicama, iz ljubičastog ciklusa! Ti
ženu pod ruku i pravac teatar. Sjedneš u dvoranu. Oni glumci na pozornici
glume. Ti se smiješ. Oni glume. I žena ti se smije. Oni glume. I odjednom se
pojavi onaj visoki i zgodni - lijepi glumac! Žena kaže: "Jooj, vidi onog
glumca?". "Pssst!". "Ovo je ljubavni komad!". "Psst, nije. Ovo je komedija!".
"Vidi onog glumca?". "Vidim ga, pa šta?". "U prošlom komadu, kad smo
gledali, ona jedna žena je plakala za njim!". "U prošlom komadu. Ovo
večeras je komedija". "Kako komedija kad je ona plakala?". "Plakala je u
prošlom komadu!". "Šta se dereš?!". "Ne derem se, nego kažem da je ovo
komedija". "Ti si ljubomoran?!". "Nisam ljubomoran". "Što si ljubomoran?".
"Ovo je komedija". "Ovaj glumac uvijek igra u dramama i ljubavnim komadima".
"Čuješ li kako se ljudi smiju? Čuješ li?! Komedija!". "Otkud ti znaš da je
komedija?!". "Pisalo na plakatu". "Kojem plakatu?". "Onom ispred teatra".
"Kojeg teatra?!". "Ooovooog!". "Gdje je stajao taj plakat?!". "Idi u pizdu
materinu i ti i ovaj glumac i plakat!". Ti sa ženom diskutuješ, a mi glumci,
na pozornici igramo. Ne možemo mi napraviti pauzu da se ti sa ženom ne
dogovoriš šta gledaš. A onda, opet, i nama problem. Da bi on glumio, mi svi
moramo da radimo. Gdje je tu logika? Ako on glumi: kostimograf, skica za
kostim, materijal za kostim, krojač, materijal krojaču, šminker, perika,
puder, ten, fen, obućar, garderoberka, vješalica, pranje, sranje. Bolje meni
još jedan mali honorar, nego toliki trošak i gužva. Bolje meni, a bolje i
vama. Zašto je bolje vama, dame i gospodo?! Zato jer sve jedan glumac tumači!
J e d a n! Jedan glumac: s v e!! Pazi, ti se ne izlažeš nikakvim
intelektualnim naporima. Ti samo sjedi... gledaš: a kultura sama ulazi u
tebe. Nema onih situacija, kada ti sjediš u teatru i gledaš predstavu sa
pedeset glumaca. Svi glume. Ti daleko sjediš. Ne vidiš dobro. Umjesto da
pratiš tekst i dramsku radnju, ti pratiš sise i guzice mladih glumica.
Nervira te rođena žena, koja ne razumije koliko i ti. Sjediš. Gledaš. I
mučiš se! Nema toga moja gospodo! Samo j e d a n glumac! Ti ćeš pitati: "Kako
ću ja znati kad si ti koji lik?!". Znaćeš gospodine. Ja ću tebi namigivati.
Igram jedan lik - namignem lijevim okom. Igram drugi lik - namignem desnim
okom. Naravno, znam gospodine, ispočetka će to biti teško, ali poslije...
Gospodo, nemojte ni vi očekivati od svega ovoga neke velike rezultate, jer:
ovo su pionirski potezi u kulturi! Ni Divlji Zapad nije preko noći osvojen.
Mi se trudimo, ne znam koliko se vi perete, ali mi se trudimo da "kulturu"
gurnemo što dublje u vas. Na svaku vašu poru, u svaku vašu rupu: kulturu! U
normalnom životu je isto tako! Evo, još samo da kažem i ovo i počinjemo sa
predstavom! U drugoj slici drugog čina pojavljuje se i lik jedne žene. Moram
da kažem da je to žena... zato što ću ja i tu ženu odigrati. To malo
komplikuje čitavu stvar... ali, ne mnogo. Jer ima kod nas glumica koje su
mogle da igraju taj lik, ali, nažalost, njih ima kamionima da ih odvoze. I
dok su se režiser, dramaturg i direktor svađali koja bi od njih to mogla
najbolje igrati, i dok ne donesu odluku... molio sam, da ja igram. Jebe se meni!
Kad se već ovdje večeras blamiram, bolje da se blamiram u tri lika: jer
svaki lik nosi mali honorar. Tako je bolje meni, a bolje i vama: kad je jedan
glumac! Gledaj: onaj gledalac se zavalio, onaj kunja, onaj uzeo djevojku za ruku
pa je stavio na svoja muda, onaj gleda na sat, onaj jede bombone. Opustili ste
se, gospodo, i uživate! Zamisli večeras ovdje, umjesto mene, pedeset glumaca.
Ti bi ovako sjedio, ti bi imao papir i olovku i zapisivao svaki važan
detalj, tebi bombone ne bi pale na um, ti bi zaboravio i da si oženjen. Bolje
je, kad je jedan glumac. Zamisli ovdje večeras, jedan teatarski ansambl:
pedeset glumaca i trideset statista. Svi oni došli - autobusom. Glumili.
Glumili. I svi otišli - autobusom. Niko od njih, poslije predstave, nije
izašao ispred zavjese, pred publiku i objasnio: "Dragi naši gledaoci,
večeras je bilo ovo... pa je bilo ovo... pa je bilo ovako... pa je bilo onako!"
Niko. Svi otišli - autobusom. I sutra tebe pitaju: "Gdje si bio sinoć?". "U
teatru!". "Ma nemoj?". "Da, da". "I šta si gledao?". "Jednu predstavu". "Je l?".
"Da, da". "I o čemu se radi u predstavi?". "Vrlo interesantno. Jedna
savremena tema... Vrlo zanimljive scene... Neobična muzika... Svi glumci su
dobri...". "Šta je sadržaj?". "Molim?". "Sadržaj". " A što se sadržaja tiče, ja
sam sjedio daleko u dvorani, pa nisam to najbolje pohvatao!". A ovaj što je
razgovarao sa tobom, poslije kaže za tebe: "Šupak jedan. Ide u teatar, a ne
razumije!". Eto, ispadneš glup - a nisi kriv! Jedan glumac! Ja ti sve fino
objasnim, ne poslije, nego prije predstave. U našoj predstavi ima sluga, on je
pozitivna ličnost, i ima gospodar, on je negativna ličnost. Sada pazi: ima
žena koja voli pozitivnu ličnost, dolazi negativna ličnost i utične na ovu
ženu protiv pozitivne ličnosti. Žena odlazi sa negativnom ličnošću, a
pozitivna ličnost ostaje sama. Dakle, sve znaš. Sve znaš, a predstave nije
ni bilo. Ti pratiš umjetnost, a ona nije ni počela. Gdje to ima gospodo?! Kod
nas!! Zamisli sada, sutra ideš ulicom, sretneš onog istog prijatelja i ti
njega pitaš: "Izvini, da li si sinoć bio u teatru?". "Ha?". "Nisi? Šteta! Ja
sam bio i gledao jednu fantastičnu predstavu. Divnu. Tako interesantan
sadržaj. U tom sadržaju ima: sluga pozitivna ličnost. Onda ima gospodar
negativna ličnost. Ima žena koja voli pozitivnu ličnost. Dolazi negativna
ličnost i utiče na ovu ženu protiv pozitivne ličnosti. Žena odlazi sa
negativnom ličnošću, a... izvini žurim, moram kući!". A ovaj što je
razgovarao sa tobom, poslije kaže za tebe: "Što on razumije?! I zna
prepričati? Kako on da razumije? Poznajem ja njega, radi sa mnom, glup ko
beton. Kako on?! On kad pročita "Sportske novine", njemu ovdje na čelu, žila
iskoči! Na šta je taj teatar spao da ga i on razumije! Kad ga on razumije,
moram da ga i ja razumijem!". I eto ti i njega u teatar! Tako vi teatar i
punite! I bolje je kad je jedan glumac! Ja glumim. Završim. Izađem sa
pozornice. Ti malo sačekaš... aplauz i ideš kući. A ovdje njih pedeset! Ti
sjediš, a oni glume. Glume. Glume. Onda jedan glumac izađe sa pozornice ti
pomisliš da je kraj... aplauz. A svi okolo tebe: "Šššš!". "Oprostite". Opet
sjediš. Oni glume. Glume. Tebi dosadno. Nervozan si. Onaj glumac glumi i
opet izađe sa pozornice, ti ponovo pomisliš; "E sad je kraj!". Aplauz. A svi
okolo tebe opet: Šššš!". Ti psuješ u sebi bijesan što si ispao budala. Hej,
pedeset glumaca?! Ti sjediš. A oni glume. Glume. Odjednom, svi glumci izađu
sa pozornice. Psihološka pauza! Šta ti znaš šta je psihološka pauza? Ti
sjediš sa ženom: "Gdje su? Nema ni jednog?". Žena te vuče za ruku i pokazuje
na sat: "Gotovo? Kako gotovo, tek je počelo... Nema ni jednog glumca... Vidi svi
sjede u dvorani... Ništa se ne pali od svjetla. Nećemo valjda u mraku
izlaziti?... Šta se okrećeš? Jedina se ti okrećeš?... Uh, glupačo jedna!
Kažem ti uzmi kaput u krilo... a ti broj da uzmeš!... Nema ni jednog glumca!...
Uvijek se nešto zajebe kad ja dođem. Neće oni mene praviti budalom za moje
novce!". Ti se digneš sa sjedišta da izađeš iz svog reda... kreneš... a oni
glumci iznenada nastave glumiti u predstavi: "Eeee!! Oooo!". Ti stojiš usred
dvorane, a svi okolo šapuću: "Pogledaj onog! Primitivac, pošao kući, a
predstava nije gotova!". A zamisli da se tako digne predsjednik opštine - pa
se on zajebe?! Ej, vi pojma nemate koji su to sve problemi koje mi za vas
rješavamo. Ne vjerujete?! Molim gospodo, evo još jedan primjer. Prvo: zavjesa.
Počinje predstava. Pedeset glumaca. Pojavi se jedan glumac, ti kažeš: "Znam
ja ovog glumca! To je onaj poznati glumac iz one TV serije. Da, da, ona serija
što je išla dvanaest godina. Ja sam sve gledala!". "A ja sam gledala i sve
reprize!". "Sjajan glumac. On je glumio onog mladog gospodina koji je u 1487
epizodi ostavio svoju ženu!". Eto, znaš glumca! Pojavi se sada drugi glumac,
ti kažeš: "Znam i ovog glumca! Da, znam i njega. On je imao vrlo interesantan
intervju u onim novinama... Gdje su svi njegovi na naslovnoj strani: on i žena
sjede, djeca okolo njih, i baba, i deda, tetka, pas, papagaj... Svi stoje - veseli!
Svi se smiju! Svi veseli! Sjajan intervju! Pa se on fotografiše: skinuo se u
kratke gaće i naslonio na bijeli klavir. Tu mu je omiljeni kutak kad stvara.
Kad hoće nešto da stvori, on tako dođe... A onda druga fotografija: on pored
prozora, puši i gleda zabrinuto u daljinu, u budućnost...". A on gleda u
komšinicu! "A onda mu se i žena fotografiše. Obukla šlafrok, smotala
punđu i stoji pored tapiserije. To je njoj samo hobi! Tako se ona odmara kada
djeca legnu da spavaju!". I djecu fotografišu! Djeca sjede na kožnom trosjedu
sa plišanim jastucima, jedno pored drugog, skupili noge, i čitaju knjige. A
mama iza fotografa viče: "U knjigu gledaj!". A poslije, ispod te iste
fotografije piše: "Kaže mama: djeca čim su sisu pustili... knjigu su uzeli
sami!". Eto, tako si upoznao umjetnika - glumca. Tako si mu bio u kući, u
krevetu, u klozetu. Znaš šta on jede, pije, puši. Ikebana! Itison! Store!
Znaš šta radi i kako živi i o čemu on misli. Sve ti znaš! Sve znaš - ni o
čemu ne odlučuješ! Pojavi se treći glumac: "Vidi ga... i ovog glumca znam.
Stari dobri glumac. Umjetnik. Šteta što ih danas nema više takvih. Da li ga
gledaš na TV?! On reklamira one nove viršle što se jedu zajedno sa
plastikom!". Eto, znaš i ovog glumca i od čega živi u penziji. Pojavi se
četvrti glumac: "Pa ovog glumca svi znaju!". "Ko je on?!". "On je... sss... sss...
Da! Da! Znaš koliki mu je: ovoliki!". Pojavi se jedan glumac, recimo, i ti ga
ne prepoznaješ. Ne znaš ko je. A on ima epizodnu ulogu: pojavi se kratko kao
sluga i najavi dvojicu drugih sluga, koji opet najave dolazak četvorice
gospodara! I to ide brzo u predstavi. Jedan. Dva, Četiri. A ti sjediš u
dvorani i pratiš predstavu: "Znam ovog glumca. Znam i ovog glumca. I ovog
znam. Sve znam. Ja sam Bog, ja sam Car!". Odjednom se pojavi onaj glumac koga
ne prepoznaješ: "Oprostite, molim vas, da li vi znate koji je ovo glumac?".
"Pssst!". "Oprostite". Tražiš program predstave u kome piše koji glumci
igraju: "Aha, evo ga! To je taj glumac. Nisam ga prepoznao!". Digneš glavu kad
na pozornici stoje dvojica: "Kako dvojica?! Sad je bio jedan! Ko su ova
dvojica? Gdje je onaj jedan, prepoznao sam ga?". Ulaze četvorica. "Koji su sad
ovi?". A ova četvorica se svađaju: "Ajajaja!". "Ojojojo!". "Ajaja!". "Ojoj!". I ovaj
jedan vadi nož i ubija ovog drugog. A ti sjediš u dvorani: "Gdje je onaj jedan?
Gdje su sad ona dvojica? Ko su ova četvorica? Zašto se svađaju? Nož?! Ubi
ga!! Zašto ga ubi? Ko je koga ubio? Gdje su ona dvojica otišla? Šta rade ova
četvorica?". Z a v j e s a! Prvi čin. "Au?!". A predstava ima četiri čina. A ti
si se u prvom činu zapetljao. A još si i svoju dragu poveo sa sobom. Nećeš ti
nju u bioskop ili kafanu - nego u teatar. Kultura! I ona kaže: "Dragi, što je
ovo komad!". A ti njoj: "Eeee.... ee!". I ona kaže: "Dragi, molim te, kupi mi sok.
Žedna sam". Ti njoj sok da kupiš u teatru: to košta. Kultura košta! Pa se
vratiš u dvoranu. Drugi čin. Svi gledaju. Ozbiljno: "Hm, hm". I ti si
ozbiljan: "Hm, hm...", i ozbiljno gledaš na sat. Svi se smiju i reaguju: "Ha, ha,
ha...". I ti se smiješ i reaguješ: "Ha, ha, ha... ko me nagovori da gledam ovu
glupost!". Drugi čin gotov. Pauza. Opet draga: "Dragi moram da... piškim. Daj
mi sitno". Ti njoj sitno da piški u teatru - to košta. Kultura košta! Pa se
opet vratiš u dvoranu. Treći čin. Četvrti čin. Pa to traje do iza ponoći. Iza
ponoći nema tramvaja, metroa, autobusa... i onda taksi! Lova! Lova, gospodo,
lova! Kultura košta. Kultura košta! Kultura košta! A ovo je... prrrrd...
komedija!
SCENA 14.
Komedija! Samo jedan čin: kratko i jasno. Gospođa, ako će piškiti, neka
piški kući, a ne u kulturu. Eto, zar ne vidite i sami koje mi probleme
rješavamo za vas. Zamisli još samo ovo: zamisli da vam se ovdje večeras igra
ruski komad? Da li biste ga pratili? Čuješ šta vas pitam? Ruski komad? Pa
im svaka ličnost u predstavi ima po tri imena! Da li bi to pratili? Ha! Mi
koji igramo ne znamo kako se ko zove, a kamoli vi koji gledate. Znam vi do
sada niste ni bili svjesni svega toga. Dakle, možemo li početi?! Dakle: k o m
e d i j a! Komedija. Komedija. Prvi, posljednji i jedini čin. Napisao Plaut!
Plaut. Plaut. "Hvalisavi vojnik!". Samo trenutak: pogledajte mi oko...
namigujem. Sada prvo igram gospodara. On je kakva ličnost? Tako je:
negativna. I ona se pojavljuje na sceni.
U čestom ljutom boju
Kad pohod spremah ja,
Pokazah pravu hrabrost
I spretnost, to se zna!
Moj ratni poklič: ku! ku! - čim je čuo,
Dušmanin je svaki, smjesta kidnuo.
Ku! Ku!
Junak sam ja! Heroj sam ja!
Slavni Pirgopolinik, da!
Artrotroze! Artrotroze!
Daj narodu nekoliko kritika o meni. Neka čita!
Artrotroze! Artrotroze!
Neka narod pije u moje zdravlje!
Na svoj račun!
Artrotroze, (tiho) da živi veliki silni junak.
Ja sada igram Artrotroga, on je pozitivna ličnost.
Da živi veliki silni junak, Pirgopolinik!
Živio!
Osvajao sam zemlje i blago sve za tren,
a nagrada za hrabrost bio je bogat plijen.
I pored kukanja i plača,
uzimao sam sve što sam htio - vrhom mača!
Junak sam ja! Heroj sam ja!
Slavni Pirgopolinik, da!
I mnoge lijepe cure, moj divni bijahu plijen.
Junak sam ja! Heroj sam ja!
Slavni Pirgopolinik, da!
Razgovarajmo o slavnim bitkama koje sam ja vodio.
Svijet poznaje samo jedan mali dio mojih djela
u kojima sam patio, krvario, gušio se, rađao,
umirao i nestajao.
Da li se sjećaš?!
Sve što me okružuje neka bude divno i blistavo.
Moj štit neka zamrači sunčevu svjetlost,
kao što je nekad, u ljutim okršajima,
zasljepljivao oči neprijatelju!
Artrotroze! Artrotroze!
Zašto zabranjuješ ovom narodu da kaže istinu!
Da u meni niste našli prijatelja,
p o s t a o b i h p r o s j a k!
SCENA 15.
Ako nisu težnje naše
Zadovoljstvo stekle vaše,
Zamislite, da ste snili
I tek žrtve varke bili.
I da one slike tašte
Tek su san i porod mašte.
Ne budite zle nam volje,
Drugi put će biti bolje.
Ako zvižduk vaš nas mine,
Te nam tako sreća sine,
Puk se kune svojom glavom,
Sve će stazom poći pravom -
Ili lažem, kad to velim.
Laku noć vam svima želim -
Plješćite nam, pa će sve
popravit se mane te!
SCENA 16.
Tata, slušaj me, osuđeni da objasne misterij svoga života, ljudi su izmislili
teatar. Ja sam izmišljotina. Protjerani iz raja zemaljskog stvorili su ovaj
privremeni i umjetni raj, možda u očekivanju budućeg raja. To je, u svakom
slučaju, najsavršeniji, najoriginalniji od svih njihovih izuma, i onaj koji
najviše začuđuje. To je rekao bih, jedini pronalazak ljudi, sve što im je Bog
ostavio, proklevši ih. Teatar u sebi sadržava sve druge pronalaske i
pronalazak teatra u svojoj infantilnosti ima nešto božansko.
SCENA 17.
Slušaj me sad dobro. Imam devet godina i imam ličnu četkicu za zube sa
crvenom drškom. Tvoja ima plavu dršku. Mamina bijelu. Sve do sada sam bio
dijete za primjer. Nisam uradio ništa što je bilo zabranjeno. Na primjer,
uvijek sam se zaklanjao rukom kad piškim, kao što ste mi savjetovali, i
nikada nisam uvlačio prst u dupe djevojčicama. Jednostavno hoću da ti
kažem danas, tata, danas: da više ni jednu godinu neću čekati da bih postao
čovjek. Što ne znači ništa. Ali sam jednostavno odlučio da budem nešto.
SCENA 18.
Jer, nekada kada su glumci bili isključeni iz građanskog društva i kada su
poput boema lutali svijetom, razvijale su se bez sumnje snažnije i osebujnije
ličnosti. Njihove strasti bile su plahovitije, njihove reakcije snažnije.
Nisu imali drugih interesa. Bili su komedijaši dušom i tijelom. Danas je
tijelo dobro odnjegovano, ali je duša slaba, a interesi podijeljeni.
Tata, ja vjerujem u besmrtnost teatra. To je najbolje utočište za sve one koji
su potajno sačuvali svoju mladost i krijući se od svih, odijelili se od ljudi
da bi se s njom igrali sve do svoje smrti. A do tada, ja bih želio da znam šta
je ovo? Ovo?! Ovo ishodište jedinstvenosti?! Šta je ovo?!
Neću da umrem, a da ne znam: šta je ovo?! Neću! A ja sam sada star... a umire se
u svako doba.
SCENA 19.
A glumac mora biti spreman da uvijek umre. Takav ti je opis radnog mjesta. Da
li želite da ja sad jednom umrem? Da umrem za vas? Da li želite da umrem
sa dramskom radnjom ili bez nje? Molim... želite smrt sa radnjom! Evo
odmah. Tata, izvini, imam smrt. Sačekaj, molim te. Dame i gospodo: smrt samo
za vas! Pazi ovu smrt: noć. Tišina. Magla. Planine. Zima. Jeza. Strah. Bol.
Neizvjesnost. Kolona: "Šljap! Šljap. Šljap!". I odjednom kolona stade:
"Šljap - pljap!". Nasta kobna tišina. I u datom trenutku glavni glumac
promoli glavu i reče: "Slavko!". "Šta je, Mirko!". "Slavko, pazi metak!".
Fijuuuuuu!. "Baš ti hvala Mirko. Spasio si mi život!". "Ništa... ništa.
Slavko, nije sada vrijeme za zahvaljivanje. Sad je vrijeme za juriše.
Juuriš!". "Juriiiš!". Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac!
Želite li da još jednom umrem?! Još jednom?! pazi ovu smrt!.... Ha-ha-ha! Ova
smrt je interesantna. Igrao sam u jednoj predstavi muža od jedne žene koja je
bila... mislim, imala je ono naprijed i ono, nazad. Ovoliko! Da! Oni su imali
susjeda koji je imao onu stvar tu... tako do koljena. Da! I sad, susjed je zaveo
ženu od ovog što sam ga ja igrao i bio sa njom. Ovaj muž je to teško podnio i
počeo je da muca, da dobija tikove, a pošto je ostao sam, počeo je i da... ono...
rukom. I on je to tako trpio dva čina, i u trećem činu, kada je njemu sve
došlo do ovdje, komšiji je do ovdje, to sam rekao, on ulazi na scenu da se
obračuna sa onim. On mu govori: "Ti... ti... moja... že... že!". Ovaj se smije: "Haha-
ha!". "Da... ti... mo.. že...!". "Ha-ha-ha!". "Dn.. tv.. kn...". "Sikter!". Tog
trenutka u njemu buknu sva ona snaga i ponos, nestade tikova i govorne mane i
on progovori: "Budalo mudata!". Sad ovaj poče mucati: "Ja... ja... ja!". "Nije jaja
- nego glava! Brani svoj život!". I poteže mač. Fiju! Tik. Tak. Tik. Tak. Tak.
Tak. Uh! Što je ovo oštro... Aaaaa! Glumac... je glumac... je glumac!
Da li želite još jednom da umrem?! Da umrem od ljubavi?! Od ljubavi prema
vama? Dobro! Klov... molim... Klov! Evo, umirem od ljubavi prema vama.
Umirem! Aaaaa!
Da imam tri godine, ja ovo nikada ne bih uradio. Nikada! Ali imam devet i
strašno sam pametan. Nevjerovatno pametan! Molim vas, učinite mi još jednu
uslugu: posljednju! Molim vas, prdnite jedanput za mene! Ah, kakva sudbina!
Ali, tu nema šta da se objasni, mili moj tatice. Pravim se lud. A to nije tako
strašno. Ah, ko sam ja? Jesam li živa slika poroka i kajanja? Ah! Ja sam
Viktor!
SCENA 20.
Što se reforme teatra tiče, ide se zaista prebrzo na posao. Izgleda da se
gotovo svi oni koje stvar zanima naročito boje vremena; u toj žurbi dobar dio
energije će se izgubiti. Svakog dana, svake nedjelje, svakog mjeseca čitamo
energične izjave, prenagljene zaključke, koje su formirali entuzijasti.
Ti bi entuzijasti morali odahnuti i malo se disciplinirati. Umjesto da trče
tako brzo prema zaključcima, trebalo bi da počnu od početka, da traže gdje
je istina. To bi ih vodilo kraju njihovog života u raspoloženju koje više
zadovoljava nego ono u kojem se izlažu opasnosti da dođu prema sadašnjim
izgledima.
Reforma može, i ne mora, proizilaziti iz kakve prerade teatarske
arhitekture, plesa, pozornice, rasvjete, tema djela, pretprodaje ulaznica,
igre glumaca. Sigurno je jedno: ona može biti pravovaljana samo ako se svi
reformatori udruže prijateljstvom i budu u uskoj vezi. Nadam se, da će svi
ovi entuzijasti, danas podijeljeni, biti uskoro ujedinjeni i da će pružiti
istoriji teatra novi dokaz pravog i nesebičnog entuzijazma, kada se
entuzijazam udruži sa zdravim rasuđivanjem. I da će uvidjeti da će služiti
stvar koja se najviše približava Magiji.
SCENA 21.
Ali, tu nema šta da se objasni, mili moj tatice. Došao sam zato što ne mogu
da spavam. A ne mogu da spavam zato što previše galamite i zato što sam
bolestan. Mnogo me boli... stomak. Svi prethodnici samo opterećuju, sina
Šarla i Emili Pomel, Viktora, koji će umrijeti tačno sa devet godina. Tačno
sa devet. Šta mi ostaje, pitam te mama, u mom malom porodičnom krugu koji je
sav pretrpan mojim nagradama. Šta mi ostaje? Šta? "Sine... rad! Sine...
ljubav!". Mama! Pomognut prirodom, imam devet godina i dva metra. Od pet
godina sam razumio, tada sam imao metar i šezdeset, razumio sam: da treba
da se posvetim Ishodištu Jedinstvenosti. Tata, da li se sjećaš kada sam ti
govorio, kada sam ti pričao, kada sam te ubjeđivao. Ostani tu, nemoj baš sada
da ideš! Ja ne mogu sam, tata! Tražio sam u tišini, radio u tajnosti i našao
sam! Eureka! Našao sam osnovu Ishodišta Jedinstvenosti. Reći ću ti brzo...
vrati se... tata... ne treba suviše uznemiravati Ishodište Jedinstvenosti.
Tata... reći ću ti: Ishodište... to je... bilo bi lako da imam papir i olovku da
ovo zapišem... ovako... Tata, Ishodište to je... Aaaaa.
Ja uvijek umrem kada treba nešto važno da kažem.
SCENA 22.
Svršeno... Svršeno je... Svršit će se... Možda će se svršiti!
SCENA 23.
Dosta.
Bljuvotina.
Nešto... od srca.
Ah! Moje srce! Nekoliko riječi... iz mog srca.
Ostavi svoj kavez... p... p... pti-co vedra, trah-ta, trah-ta-ta,
Poleti do moje preljubljene.
Reci joj, kad stisneš se uz njedra,
U kakvu si govnu našla mene!
SCENA 24.
Dosta!
Kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je ljubav
pa da, svakako, vjeruj mi, zar ne vidiš...
Izgovaraj jasno!
I kako je to lako. Rekli su mi, pa to ti je prijateljstvo, pa da,
uvjeravam te, ne trebaš dalje tražiti.
Rekli su mi, tu smo, zaustavi se, digni
glavu i gledaj tu krasotu. Taj poredak. Rekli su mi,
hajde, pa nisi životinja, pomisli na
te stvari pa ćeš vidjeti kako sve postaje
jasno. I jednostavno! Rekli su mi, gledaj
kako znalački njegujemo sve te na smrt
osuđene.
Dosta!
Ponekad - pomislim u sebi: Klov,
moraš moći više trpjeti, ako hoćeš, da
im dojadi, pa da te prestanu kažnjavati -
jednoga dana. Ponekad - pomislim u sebi: Klov, molim, Klov,
u sebi: Klov, molim, Klov, ti se moraš ovdje osjećati bolje nego
sada, ako hoćeš
da te puste otići - jednoga dana. Ali, ja
se osjećam suviše star i suviše daleko,
da bih mogao steći nove navike. Dobro,
znači da to nikada neće završiti, da ja
nikada neću otići.
A tada, jednoga dana, iznenada,
završava, mijenja se, ne shvaćam, umire,
ili to možda ja umirem, ne shvaćam ni to.
Pitam riječi, koje su još preostale -
san, buđenje, veče, jutro. Ni one ne
govore ništa.
Otvaram vrata ćelije i odlazim. Tako
sam poguren da vidim samo svoja stopala,
ako otvorim oči... a između stopala malo dasaka!
Kažem sam sebi da se zemlja ugasila, iako je nikada nisam
vidio upaljenu.
Sve ide samo od sebe. Kad padnem,
plakaću od sreće.
Klov!
Molim. Klov!
Ništa.
To je ono što zovemo pronaći izlaz.
Hvala ti, Klov. O, oprosti, ja tebi zahvaljujem.
Na meni je red
Da igram.
Budući da se tako igra... igrajmo tako.

Post Reply