Umjesto novogodisnje cestitke

[Prozor]

Ne znam ni koji je datum, ni koja godina ide
Stiže mi pošta da se javim u Identifikacioni centar. Utrnuh. Velim, pronašli ih... Kako koračam prema onoj zgradi, tako mi noge otežale, jedva ih pomičem, priča Habiba Mašić
31.12.2007. 11:08
Šta je Nova godina za Habibu Mašić iz Voljevice kod Bratunca ili Hatidžu Mehmedović iz Srebrenice? Ništa, kažu. Detalj na kalendaru okačenom na zidu njihovih gluhih kuća po kojem se ravnaju dani što mjere život u kojem života nema. Možda sjećanje na nešto što je nekad bilo? Ne. Nemaju, kažu, snage da se sjećaju... Dan kao i svaki koji je protekao u posljednjih 12 godina, samo što je, kako vrijeme odmiče, pustoš u njima veća.

Peta grobnica

- Od onog što se dogodilo 1995. godine, čini mi se gore je ovo što me skoro snašlo. Stiže mi pošta da se javim u Identifikacioni centar. Utrnuh. Velim, pronašli ih... Kako koračam prema onoj zgradi, tako mi noge otežale, jedva ih pomičem... Sačeka me doktor, veli poklopila se krv za mog muža i sina. Kojeg sina, pitam, on slegnu ramenima, veli mi da nisu mogli odrediti - priča Habiba.

Muž joj je, kako su joj saopćili, pronađen u grobnici u Zelenom Jadru. Ustvari, pronađena je samo njegova butna kost. Sin u Kamenici. U petoj grobnici.

- Kod sina nema nogu, nema ruku, nema lica... Najgore je što ne znam kako da ga ukopam. Ne znam pripadaju li one kosti što su ih našli Sadinu ili Sadmiru. Čije ime da stavim na nišanu... I vi mene pitate "kako ti je, Habiba"... Nikako... Ne znam ni kad smrkne, ni kad svane, ni koji je datum, niti koja godina ide... Moj život je jedan golemi, davno presušeni bunar koji postoji samo da se u njemu taloži mrak... I ništa više - govori Habiba.

I Hatidža Điđa Mehmedović ovih dana sabire svoju muku u Srebrenici. I njoj su identificiralii muža i sina. Ali ne zna kojeg sina.

Sama u kući

- Svi kažu da je lakše kad se pronađe tijelo... Allahom se kunem da nije. Tek sad sam svjesna da mi je dijete ubijeno. Narod mi dolazi na žalost, a ja ne znam ni kud bih ni šta bih. Ne znam šta da svijetu kažem koji mi je sin pronađen. Tijelo bilo bez odjeće i ne mogu odrediti je li to Almir ili Azmir... Kako da ga ukopam kad ne znam koga od njih dvojice u zemlju spuštam, čije ime na nišan da metnem - kroz plač nam priča Hatidža.

Ona ovih dana rijetko izlazi iz kuće. Bubrezi joj se uznemirili, veli, a nema ko ni čašu čaja da joj doda. Sama je već godinama u svojoj kući u Srebrenici. Snijeg je pao pa se teško u čaršiju silazi s Vidikovca gdje stanuje. Sjedne pored prozora, kaže, i zamišlja kako su se djeca nekad sankala ispred kuće.

Četničke pjesme u autobusu za Brčko

- Nedavno sam putovala u Brčko. Autobus bijeljinski. Sjedimo ja i Nura, a vozač nas mjerka, bezbeli nas poznao. Pa i on bio na Srebrenici 1995. godine. Pušta s razglasa četničke pjesme, sve jedna za drugom, a sve samo klanje i ubijanje. Pored njega stoje dva policajca, smješkaju se uživajući u pjesmama. Nas dvije šutimo, nit možeš izaći iz autobusa, nit smiješ šta reći jer vidiš da ih policija štiti. A meni samo kojih desetak dana ranije javili da su mi pronašli skelet jednog sina... Eto ti života - kaže Hatidža.

Autor: A. HADŽIĆ