http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
Piše: Ramo KOLAR ([email protected])
10/07/06

Brigo moja pređi na drugoga
Zagrijava se bosanski kotao za lonac koji će provreti početkom oktobra. To je vrijeme za koje se na ovijem stranama dade dobro zabaviti, sit isplakati i ljudski zabrinuti. Bosna je šegamaherima bogata. Što domaćinima, što njihovim dostima.
Kad čuješ sjajnog Van der Lindena i masu odgovornih ljudi u Parlamentu Vijeća Europe, koji će u svojoj Rezoluciji kazati da je to ozbiljna institucija što brine o blizu po milijarde ljudi i njihovoj budućnosti, doista se uozbiljiš. Shvatiš da ni tebe malog nisu zaboravili. Napišu ti da si važan. Al da moraš biti odgovoran. Tako što ćeš se o svojoj kući brinuti. A oni će ti pomoći da i do drugih kuća dođeš, pa s domaćinima komšijski živiš i interesno radiš. Tako je danas uređen svijet. Globalno.
Kad govoriš teoretski. Na praktično polje stupiš li, ne ide baš sve po zacrtanoj ideji. Je li tim gore po ideju, pitao bi Hegel. Ne znam, no teško mi ulazi u glavu da američki ambasador Meklhejni ne shvaća Rezoluciju Vijeća Europe, onu koja govori o mirnoj Bosni. Za njega je, siguran sam, američki ustav vrhovni zakon te toliko moćne zemlje. Što nama ne bi dozvolio isto. Veliki ustav za malu zemlju. Golem zakon za svakog malog čovjeka. S kojim će građanin u zabiti planinskoj, kao i onaj u glavnom gradu, svakom gradiću, varoši i mahali, biti slobodan i imati ista prava, iste mogućnosti da bude stvaralačka ličnost, odgovoran građanin i najveće blago ove nam jedine Zemlje.
Rezolucija, objasnio je Meklhejni, neće “promijeniti stanje” nego će to učiniti pregovori “svih važnih faktora! Ko to, o čemu i zašto pregovara? Za to je potrebno (najmanje) dvoje suprotstavljenih. Dvije države najprostije rečeno i misleći modernim političkim rječnikom. Beli da pregovaraju dva blentiteta o jednoj novoj državi kojoj bi, ako hoće i koliko hoće, darivali svoga suvereniteta. Van der Linden pak kaže jok. U Europu ide i može samo i isključivo Bosna i Hercegovina. Jedna jedina. A o njenom unutarnjem ustroju neka se r a z - g o v a r a. Da bi to uopće bilo moguće, valja imati ustav. Dejtonski mirovni papir nije dovoljan da bi država ličila iole na ono što Europa traži. Da ne bi ostao usamljen, namah se pobrine i britanski ambasador u Sarajevu. Ama kakva rezolucija, kakve trice, tumači. To je nako kazo Parlament VE. Miješajući se u “unutarnje stvari”, dodaje kako će se propali ustavni amandmani oživjeti i namah usvojiti, čim u oktobru sjedne nova vlast. Pitanje je jedno jedino: kako gospodin ambasador to znade tri mjeseca unaprijed? Vidovit bit će. I onda ti eto, standardno, rekao bih tradicionalno, Sulejmana Tihića. Ko biber po pilavu. I njemu se sviđa dejtonska zemlja. Gdje Dodik, uz asistenciju provjerenog prijatelja Bosne, aha, ruskog ministra Lavrova, podržava otcjepljenje po Bosne u korist Srbije. Te je povukao amandman pred Ustavnim sudom kojim je tražio ukidanje imena republika srpska! Veli, pravno je negdje zabrljo. Može se razumjeti: postat još jednom predsjednik podrazumijeva take kerefeke. A Rezolucija, konta Tihić, stvar je Van Lindena...
Šegamahera je puna Bosna, rekoh. No ovo i nije tako šegali. Zakulisane igranke dale su rezultate. Pa su najveći protivnici podjele BiH preko tzv. ustavnih promjena ekspres tureni na federalne liste. Izbrisani s državnih. Tako da će tamo u oktobru za britansku verziju Bosne glasati neki drugi. Koji će znati cijeniti uvažene doste. I njihovo mišljenje da je mirna Bosna, jedino mrtva, pardon, podijeljena Bosna. S druge pak strane, gdje god kakav sastanak, a milion ih je heftično, strani ti faktor priča kako nas državice unutar BiH, pojedoše. Smanjite troškove administracije viču već, efikasnost na djelo, dižite ekonomiju na jedinstvenom tržištu, političare natjerajte da odgovara građanima (sic!). Slaže li se ovo s gornjim konstatacijama? Jok. Ali da postoji planirani haos, teško je negirati.
Nema one duboke istine da ako ti neko dokaže da si riječju ili djelom u krivu, namah se i rado promijeniš. Ima one gdje je ustrajavanje u samozavaravanju i neznanju beskrajno štetno. Što je u Bosni i oko nje masovna pojava.
Zato trajni mir, prosperitet držim, pa i sreću, može postići onaj, aurelijevski kazano, koji ne brine o postupcima i riječima susjeda i komšija, već nastoji sam djelati pravedno i dobro.