Edin Tuzlak:
Izdali smo generala Divjaka
Subjektivan jesam, ali Sarajevo je najljepše nedjeljom od osam do devet ujutru. Barem onaj dio od Marin Dvora do Čaršije, koji većina fine gradske raje jedino i pika kao Sarajevo. „Kad su Hadžići bili Sarajevo? Selo bilo – selo ostalo!“, štono reče Haris Silajdžić na jednoj od sjednica ratnog Predsjedništva, kad se naseljima đoralo kao klikerima. Uglavnom, em je neradni dan, em oni koji su prethodnu noć proveli lumpujući – tada spavaju, tako da te trenutke, kada na ulicama, srećom, nema puno ljudi, iskoristim za šetnju.
Sresti Divjaka na jutarnjoj šetnji
Često sam tada sretao Jovana Divjaka, penzionisanog generala Armije BiH koji odavno, još otkako ga je smijenio Alija Izetbegović, više nikome ne treba. A volio sam tog čovjeka sresti na ulicama Sarajeva. Uvijek vedar i nasmijan, spreman za brzopoteznu šalu. Međutim, već nekoliko mjeseci ga je nemoguće sresti u Sarajevu. Kao što je poznato, prije skoro četiri mjeseca, na osnovu Interpolove potjernice koju je raspisala Srbija, u Beču je uhapšen zbog slučaja „Dobrovoljačka“. Kad u megafon vrištiš „Ne pucaj, ne pucaj!“, logično je da ćeš Srbiji (Miloševićevoj, Tadićevoj – sasvim svejedno) biti sumnjiv. Ali ne želim sad pričati o tome, ko išta ima u glavi – jasne su mu jadne (ali zbog toga nimalo bezopasne) nakane Srbije. Želim pričati o Jovanu i o... nama.
Ova priča o Jovanu Divjaku (kao i o Iliji Jurišiću, uostalom) je, u stvari, priča o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Shvatam to i dok sjedim sa njim u nekom bečkom biznis centru.
„Ja sam odlično, ali se supruga u Sarajevu sekira. Htela da dođe, pa imala problema sa vađenjem pasoša...“, ukazuje na početku dvosatnog razgovora.
Priča mi o svemu kroz šta je prošao, o ljudima koji su mu pomogli, bilo materijalno, bilo moralno... Samo informacije radi: sat vremena advokat naplaćuje 600 KM! Kaže da mu je Sanela Jenkins, ta „poslovna žena, humanitarka i najpoznatija Sarajka u svijetu“, na račun uplatila 100.000 KM. Zajebavam se. Sanela Jenkins se nije udostojila ni nazvati ga, naravno. Valjda kad te na osnovu Interpolove potjernice iz Srbije uhapse u Londonu, onda je to „pokazatelj da srbijanska politika ide u smjeru izjednačavanja žrtve i agresora te relativiziranja genocida“, ali kad se to isto desi u Beču (ili Beogradu), onda je to, bezbeli, gest dobre volje naših istočnih susjeda, na šta, shodno tome, najpoznatija bh. jet-set patriotkinja nema potrebu reagirati. Valjda je partijanje sa bjelosvjetskim ublehašima i jebivjetrima puno važniji čin.
Ejup, kosmos cijeli
I ne znam zašto, ali mene više i interesuju ti ljudi koji ga nisu nazvali, koji mu nisu pomogli - a mogli su. Koji su to lični razlozi spriječili ljude koji ovog čovjeka odlično znaju i(li) sa kojim su sarađivali – da ga nazovu i ponude pomoć? Jesu li te sujete baš tolike? Sefer Halilović, Stjepan Šiber... ma, niko od "posječenih" generala ga nije nazvao, a kamoli šta drugo! Ili Zlatko Lagumdžija, taj uzorni socijaldemokrata, koji je čak i više od generala – on je general poslije bitke! Koliko mali moraš biti da to ne uradiš? Nakon hapšenja Ejupa Ganića, Emina Ganić je izjavila: „Bit ću do kraja života zahvalna ljudima koji su tako brzo shvatili da je ovo bitka koja se proteže van nukleusa jedne porodice i da će ovaj sudski proces imati dalekosežne posljedice za cijelu BiH.“ Da li isto važi i za Jovana Divjaka? „Otvorit ćemo brojna pitanja kako je do ovog (do hapšenja Ejupa Ganića, op. ET) došlo, a štiteći mog oca zaštitit ćemo sve druge građane BiH“, rekla je tada iz jednog od londonskih taksija, ili dok je stajala na ulici, ili dok je bila u holovima sudnica i razgovarala na tri telefona koja su konstantno zvonila.
Vidim kako su zaštitili Jovana Divjaka. Emina Ganić mu je pomogla tako što mu je u Beč poslala tri knjige, jer zna ona da „on voli čitati“ (valjda da uživa u čitanju knjiga i nesputanosti stopala u sandalama dok ga Srbija sumnjiči za ratni zločin).
Gdje je duh SaRAJEva
Dok mi se te misli motaju po glavi, general Divjak mi priča o grupama bh. građana iz Australije, Švedske i Švicarske, koje su na njegov račun uplatile nešto novaca.... Odzvanja mi ono „grupe bh. građana...“, „iz Australije, Švedske i Švicarske...“. Koliko je, u tom momentu pitam sam sebe, „grupa građana“ iz Sarajeva uplatila? Fakat, koliko smo i mi učinili za Divjaka? Napravili jedan i po protest? Ako je to sve – onda nismo, vala, morali ni to! Da je svaki drugi građanin dao, recimo, 1 KM, to bi bilo, otprilike, 200.000 maraka. Da smo svakog trećeg u mjesecu (uhapšen je 3. marta 2011., da podsjetim) izašli na ulice i održali protest, do sada bi bila barem tri protesta. Ali, eto, ni to. Vidim na njemu da ga ta šutnja Sarajeva boli. Kako i ne bi!? Priskočio je u pomoć tom istom Sarajevu kad su mu skoro svi okretali leđa. Sad, kad treba njemu pomoći, sad mu Sarajevo okreće leđa!? Imamo važnijih tema? Onaj šupak opet pao sa višnje? Asa zaposlila nove lavove? Šta? Gdje je taj nadaleko poznati duh SaRAJEva?
Kao što i rekoh, Jovan Divjak danas nikome ne treba (izuzev djeci bez jednog ili oba roditelja, koju udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ stipendira). Jer, jednima, koji su započeli uništenje multietničke BiH, nikad nije ni trebao. Barem živ. Drugima, koji protiv uništenja te ideje nemaju ništa (dapače, je li!), nikad nije bio ni interesantan, dok je trećima, koji su tu ideju dokusurili, trebao dok je njime bilo oportuno mahati kao kakvom multi-kulti zastavom. Tužno, ali istinito. Uzgred budi rečeno, i jedne i druge i treće je birao – narod.
U knjizi 100&1 noć, zbornik koji su uredili Zdravko Grebo i Semezdin Mehmedinović (intelektualci koji su za generala također uradili ništa), nalazi se i ratna priča Jovana Divjaka. „Izdao je svoje, izdat će i nas“, tako glasi jedna rečenica iz te priče, a koju je Divjaku 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj uputio neko od prisutnih. Danas, 19 godina poslije, znam da general Jovan Divjak nije izdao nas, ali, isto tako, znam da jesmo mi njega.
Tekst prenosimo sa e-Novina
ovo je prvi put da sam pročitao da je neki predstavnik BiH stavio stvari na pravo mjesto
Mislim, realno? 
