Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju promocija knjige poezije
"Sjećanja na Donju Mahalu", autora Mehe Jakupovića (Engleska), koja će se održati:
ART KUĆA SEVDAHA
05.08.2010. godine u 19:00 sati
ul.Halači 5; Sarajevo
Meho Jakupović je rođen 06.03.1958. godine u Kevljanima, kao drugo od desetoro djece Almase (Husić) i Mehmeda Jakupovića-Meša. Osnovnu školu pohađa u Prijedoru, Petrovom Gaju i Omarskoj. Željezničku tehničku školu “Ivan Krndelj” završava 1977.godine u Vogošći.
Živio i radio u Omarskoj kao otpra-vnik vozova do 23.05.1992 godine. Sa Semirom (Halak) zasniva brak 1988. godine, i imaju dva sina - Adnana i Amara. Tokom agresije na BiH doživljava sudbinu uhapšenik, logoraš i prognanik. Banja Luku napuštam 06.04.1993. godine, vrlo kratko boravi u Travniku, Zenici i Tarčinu, a godinu i po dana boravi u Jablanici. U Hrvatsku odlazi 01.10.1994 godine, a u Englesku (London) dolazi 05.11.1994. godine, gdje živim i danas.
Poeziju pišem dugo, nažalost sav materijal ostaje u Omarskoj, gdje mu se gubi svaki trag. Preživljava jedino pjesma “Ne plači Marija” napisana 1976. godine, jer je autor zna napamet. Objavljuje u “Haber”-u, jedinom listu, koji izlazi u UK. 2007. godine gostujem kao pisac iz dijaspore u Skenderiji (Dom mladih), gdje se otvara prostora za širu prezentuju pjesničkog stvaralaštva.
Kroz kontinuiranu saradnju sa Udruženjem za kulturu-Novo Sarajevo (KNS) od 2008. godine učesnik je više književnih mani-festacija, a pjesme su mu uvrštene u dvije zajedničkih zbirke autora: “Gravitacija riječi” i “Balkansko pero” u sklopu međunarodne kulturne manifestacije “Novosarajevski književni susreti”.
DONJA MAHALA
Srce moje sad u Bosni kuca
u avliji pod jabukom starom
uz mahalu pogled ravno puca
završava sa bijelom munarom.
Opet gledam drage mi pejzaže
kuće naše i ljude mi znane.
polagano sve se opet slaže
svi puteljci, sokaci i strane.
Pa se sjetim pijetlova i zora
umivanja sa bunarskom vodom
malih kuća, još manjih prozora
i maštanja pod nebeskim svodom.
I usnula mahala se budi
prva kahva miriše sokakom
miješaju se glasovi i ljudi
svako kreće za svojom nafakom.
I opet se sve stiša lagano
tek poneki odjek u daljini
za mnoge je isuviše rano
da se bude u tihoj dolini.
SRCE JE MOJE OSTALO TAMO
Patio sam dugo za rodnom grudom,
želja mi bješe od svega jača
vjerovatno živ sam ostao čudom,
glupo je stajati pred zidom plača.
Komšije gledam, uglavnom se znamo,
reći mi ništa oni ne žele
možda je, ipak to mašta samo,
prepuni konvoji - negdje se sele.
Puška u krilu - blesav se čudi
svima nam život visi o niti,
sve to što vidim - to nisu ljudi,
vjerovatno nikad neće ni biti.
Prošlost se vraća, al’ na tren samo
premalo lijepog, previše ružnog
iako mi srce ostade tamo,
ne želim da me gledaju tužnog.
Utihla svjetla rodnoga grada,
zgaženo pseto na pustoj cesti
svjetina sudi, lahko se strada
teško je nekog normalnog sresti.
Srce je moje ostalo tamo
baš, tamo - gdje je oduvijek bilo
Obična želja - da imam samo
ognjište rodno, majčino krilo.
OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU
Opet sam sinoć sanjao žicu
krugove pakla, bradate spodobe.
Samo se tebi klanjam Gospodaru
od smrtnika nemam straha u srcu.
Nikada nisam vjerov'o u čuda
zamisliti nisam mog'o ni u šali:
Kmetovi žele biti generali!
A ko će onda biti dvorska luda?
Opet sam sinoć sanjao žicu
beskrjno bodljikavu i mine mnoge
ljude što jučer imaše noge,
izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.
I dokle insan može da sanja
snove strašne a da ne poludi?
Kolika je snaga običnih ljudi
i kada će prestati četnička klanja?
Opet sam sinoć sanjao žicu,
drugove mrtve, spaljena sela.
S jutrom se budi Feniks iz pepela
još ima nade za bosansku pticu.
NADA
Nekad voljeh - normalne stvari
s ushićenjem - čekah nova jutra
i nadah se - biće bolje sutra
sada ne znam - što je to u stvari?
Nekad voljeh normalne stvari!
Ovo vrijeme - nikako da shvatim
izrod vlada - nekad ljudi bjehu
jasno mi je - svjesno trče grijehu
u dubini duše – noću tiho patim.
Ovo vrijeme nikako da shvatim!
A duša moja - sada je skoro prazna
jer vrijeme je - i loše i tmurno
jedno samo - sada je sigurno:
desio se zločin - ali gdje je kazna?
A duša moja sada je skoro prazna!
Još se sjećam dragih prijatelja!
mnogi od njih - nisu više živi
otišli su - ni dužni ni krivi
britka pravda - osta pusta želja.
Još se sjećam dragih prijatelja!
Gospodaru - podari mi snage
a i voljenim - u dženetu mjesto
smiluj mi se - da ih sanjam često
i da gledam - te osobe drage.
Gospodaru, podari mi snage!
Vrijeme curi - ne vraća se opet,
mi čekamo - boljem se nadamo
ne bi smjelo - da ponovo stradamo:
neću valjda - vječno biti proklet?
Vrijeme curi, ne vraća se opet!
ZVIJEZDA
Godine te najviše zvijezda je palo
to bijahu pusti dani bez radosti.
Volio bih da je tada vrijeme stalo
da ne idu ljudi u cvijetu mladosti.
Bože, što li biva kada zvijezda padne?
Da li je istina da se život gasi?
Pucati u ljude - to su stvari gadne
sve knjige nas uče da se život spasi.
Ležeći pod svodom gledam gdje je moja
i pogledom tražim samo one male
no, očito ovo nije noć heroja
odlaze sa zorom, noćas nisu pale.
Vjerovatno da je ubijanje stalo
da sa njim prestaju i ti strašni snovi
običnom smrtniku potrebno je malo
da sutra započne negdje život novi.
Jutro tiho sviće, mahala se budi,
još uvijek tražim treptalice moje
poslije golgote - ostalo je ljudi
u miru nek’ žive - zvijezde nek' se roje.
Recenzija na rukopis „Sjećanja na Donju Mahalu“, autora Mehe Jakupovića.
MARKIRANJE AMBISA IZMEĐU ČOVJEKA I ZVIJERI
Nesumnjivo da se u slučaju spisateljskog angažmana bosansko-hercegovačke dijaspore radi o svojevrsnom fenomenu - koja osim potrebe da zapišu uzavrele misli i osjećaje, da ovjekovječe nemir i nadu, odbačena i zaboravljena u dalekom svijetu, ima žarku želju i da svoja autorska djela prezentira u domovini. Usredsređena volja prelazi raznovrsne barijere, u lepezi od materijalnih do duhovnih, od trivijalnih do složenih, i uspjeva da opredmeti nepoželjno i neponovljivo iskustvo kolektivnog stradanja – gdje im je bez mogućnosti izbora dodjeljena uloga nemoćne ŽRTVE – od strane indolentnog civilizacijskog obzira. Pero i papir su nepouzdani pri opisu svođenja ČOVJEKU na golu fizičku egzistenciju i flagrantnim prepuštanjem ljudskih sudbina zlotvorskoj hirovitosti. Ožiljak SRAMA ostao je na licu Evrope i Svijeta oglušavanjem o sudbine nevinih civila ostavljenih u kandžama fašizma – na kraju dvadesetog stoljeća: nepojmljivo je bilo pomisliti da će se otvarati na stotine MONSTRUOZNIH LOGORA SMRTI u srcu Balkana, i da će pred očima CIVILIZIRANOG SVIJETA još godinama neometano provoditi golgotu nad nedužnim ljudima – samo zbog njihovog IMENA! Količina zla i svirepost zločina paralizuju kultivisan razum i ljudski intelekt zanijemi.
Kakvu poeziju možemo očekivati od preživjelih logoraša – što su se danima i noćima, mjesecima i godinama klatili na niti života i smrti: oči u oči sa zvijerima u ljudskom oličenju?
Mnogo godina kasnije bosanskohercegovačka dijaspora – KRUNSKI SVJEDOK ZLOČINA - progovara sjetnom pjesmom kompresovane tuge i nesnosnog bola, urezujući u civilizacijsko pamćenje opominjujuće humanističke pouke, trnovite spoznaje iskristalizirane na sopstvenom tragičnom iskustvu. Nemušta poruka ČOVJEKU je nedvosmislena: KOLEKTIVNI ZABORAV može biti pogubniji od samog varvarstva; dakle, neosuđivanjem zločina indirektno se uzima učešće u njemu – u prošlom, sadašnjem ili nekom budućem!
Pjesnici se bave sobom, svojom životnom empirijom – a kada bh-dijaspora ponire u mračne katakombe sopstvenog iskustva nužno se bavi – ČOVJEKOM i SVIJETOM – civilizacijom i humanizmom, istinom i pravdom, smislom života i čovjekovog bivstvovanja na Zemlji i u Kosmosu. Nimalo jednostavna materija! – dakako, to je sfera ljudskog egzistencijalizma duhovno-materijalnog svojstva, te je s toga najkompleksnija moguća sfera: za ljudski um - da pojmi i duh obuhvati smislom; te da usijanu lavu spoznaje nosi neizvjesnim stazama života: AMANET PLEMENITOSTI - i baklju humanizma preda novim generacijama – da ne budu u zabludi i odrođeni sami od sebe zbog ambisa nesagledivog zlotvorovog zla! U fokusu smisla nade - ZEMLJA JE BOSNA - i njen bosanski čovjek koji kroz stoljeća i milenije trpi progon i pomor, a sam praktikuje duh tolerancije prema drugom i drugačijem – i pri tome prkosno i uspravno stoji i opstaje na pozornici svijeta – na braniku ČOVJEKA i CIVILIZACIJE.
Gen kodiranog altruizma je probuđen pjesmom – a dok BOSNA pjeva Svijet ima smisla, a i život i smrt – i za čovjeka ima nade. Meho Jakupović nam svojim stihovima dočarava dubine tolerantnosti i strukturu sabura – čime se uspješno brani dostojanstvo čovjeka – protiv kog je okrenuta OGOLJENA SILA ZLA; i kroz čije pjesme se priziva POŽELJAN SVIJET – koji je zamračen svirepim zločinom, koji nije adekvatno kažnjen, srazmjerno prouzrokovanom okeanu nesreće, bola i tuge nad nevinim ljudima. Pjesnik nam spoznatljivom slikom širom otvara vrata TAJNE, vrata percepcije svijeta i života – ONAKVOG KAKAV JESTE – bez vještačkih boja i imaginarnih mirisa, postavljajući fundamentalne pojmove, kao što su – ljubav i mržnja, žrtva i zločin, nada i beznađe, emocije i razum – u okvire koji formiraju OKALJENU SVIJEST, a na koju se jedino može osloniti ČOVJEK - čovjek koji ne prihvata da njime ovladaju niske strasti koje ga odrođuju od kulture i civilizacije, te u konačnici svode na zvjerstvo.
Pjesme Mehe Jakupovića su etički duboko utemeljene – i on čitaocu između redova saopćava da samo vjerne sluge VJEČNOG PRINCIPA - koji odvaja istinu od laži, pravdu od nepravde, slobodu od prisile, čovjeka od zvijeri – imaju privilegiju da VIDE, i u najtamnijem mraku zločina, NADU za ČOVJEKA, pod uslovom da se ne pokolebaju i odbiju da postanu kao-i-oni koji su stali pod zastavu nečovječnog. Taj ambis između ČOVJEKA i ZVIJERI, u tamnoj noći zločina, svede se na paukovu nit koja promiče čovjeku lišenog NADE! Zato, kada pjesnik kaže: „Nadamo se boljem!“, ne treba smetnuti s uma da to šapuću suhe usne ispod kame – sa koje kapa nevina krv. Stihovi sa tih razina čine tektonska pomjeranja u svijesti – gdje same riječi dobivaju smisao kroz egristencijalnu dramaturgiju ljudskog života, života koji je izgubio oslonac civilizacijske zaštite i vrijednosti.
Pjesnik Jakupović zločin lišava smisla, a zlotvora sna, dostojanstvenim povratkom na srušeno ognjište sa kog je svirepo protjeran. Stajući u sopstvene stope nakon golgote i mnogo godina ispunjenih bolom i tugom – zatvara krug uzaludnog nastojanja da se putem genocida gradi sreća: OSTAVLJAJUĆI VJEČNU PORUKU za-sve-one-koji-poruke-traže, kao sigurne orijentire prema ljudskom dostojanstvu i ponosu čovjeka. Meho Jakupović pečatom duha - pjesmom gdje nema mjesta mržnji –u sferi Vječnosti svjedoči o pobjedi LJUDSKOG nad ZVJERSKIM! Umjetnost je samo forma a riječi sredstvo da bi se UZVIŠENI CILJ ČOVJEKA – da-bude-čovjekom, kultivisanim bićem –uzdigao na pijedestal ljudske vrline, na zenit kolektivne svijesti, težnji i pamćenja.
Obradovan sam činjenicom što imam priliku da ljubiteljima odgovorno-pisane-riječi toplo preporučim da se upoznaju sa poetskim autorskim prvjencem pjesnika Mehe Jakupovića.
Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo;16. juni, 2010. godine.
