Miljenko Jergović je prije mjesec i po' pisao o armenskom genocidu. Potpuno demaskirao zločinačku ulogu Turske nekad i danas u tom sramnom genocidnom činu. Tekst se ne preporučava turkofilima bošnjačkih kolorita koji cvile po nekakvim obilježavanjima turskih okupacionih pohoda. Ne zato što im ne treba, već zato što ga neće skontati.
Armenska sudbina: Jedan genocid i sto godina mržnje
Među tisućama knjiga koje su izgorjele u sarajevskoj Vijećnici, u jednome danu kolovoza 1992, užgane zapaljivom granatom ispaljenom s Trebevića, bio je i onaj primjerak dvotomnoga izdanja romana austrijskog pisca Franza Werfela “Musa Dag”, koji sam posudio preko veze, i zadržao cijelo ljeto 1983. Knjigu je 1955. objavila Svjetlost, u prijevodu Stevana J. Milovića, pod uredništvom Isaka Samokovlije, a govorila je o istrebljenju i progonu Armenaca iz Turske, koji su se počeli događati u proljeće 1915. Ustupivši svoj glas nestalome narodu, u ime koga nitko nije govorio, Franz Werfel, ljevičar i Židov, romanom iz 1933. nagovijestio je ono što će se događati s europskim Židovima u sljedećih dvanaest godina. “Musa Dag” ili u originalu “Die vierzig Tage des Musa Dagh”. To je prvo djelo europske književnosti s temom genocida. Izdanje sarajevske Svjetlosti tražio sam pune dvadeset i dvije godine, sve dok ga nisam pronašao u ljubljanskome antikvarijatu knjiga na “srbohrvaškom”, koji drži jedan bosanski Srbin, i otkupio ga za dvanaest eura.
U Jerevanu, glavnome gradu Armenije, za 24. travnja sazvan je komemorativni skup povodom stogodišnjice istrebljenja i protjerivanja Armenaca iz Turske. Tim povodom armenski je predsjednik Serž Sargsjan učinio nešto neobično: pozvao je turskoga predsjednika Tayyipa Erdogana da dođe u Jerevan i prisustvuje skupu. Između dvije zemlje ne postoje diplomatski odnosi, pa čak ni posredni međudržavni kontakti. Između Turske i Armenije vladaju mržnja i led, koji su u zadnjih stotinu godina postali važan konstitutivni element njihovih narodnih i kulturnih identiteta. Naravno, više je njime određen armenski narod, jer je neusporedivo malobrojniji i jer on nasljeduje baštinu žrtve, dok bi Turci, vjerojatno, rado i zaboravili ono što se događalo prije sto godina. No, zaborav nije izraz tolerancije i mirenja s poviješću, pogotovu ako se zaboravlja vlastito zlo.
Armenski izvori tvrde da je u kampanji turskih nacionalista, potaknutoj od vlasti mlade republike, koja je upravo nicala iz ruševina višenacionalnog Osmanskog carstva, pobijeno milijun i pol ljudi. Turci tvrde da ih je stradalo nekoliko stotina tisuća. Armenci kažu da mimo turskoga nacionalizma nije bilo drugog razloga ni povoda njihovu stradanju. Turci, pak, tvrde da su Armenci sudjelovali u široj zavjeri, čiji je cilj bio uništenje Turske i pad Carigrada u bugarske ili grčke ruke.
Činjenica jest da su prethodno stoljećima živjeli jedni pokraj drugih, i da su Armenci, uz Grke, Židove, Levantince – kako su se nazivali carigradski kršćani, te ljude koji su pristizali sa zapada, ostavili značajan i izrazito pozitivan trag u povijesti velikog imperija. Ali kada je nestalo otomanske Turske, u vremenu u kojem su europske države početkom dvadesetog stoljeća poput krvožednih morskih pasa trgale njezine dijelove (Francuska je otrgnula Maroko, Italija Libiju, Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu, Rusija je prethodno otela Krim, a Srbija, Bugarska i Grčka Makedoniju, i cjelokupni europski dio carstva, sve do pred Istanbul…), nova se republika konstituirala, po ugledu na velike europske nacije, na turskom nacionalizmu, sekularnog tipa. Armenski pokolj bio je skoro pa logična posljedica takvog razvoja događaja, nacija se pričešćuje krvlju onih koji joj ne pripadaju, i sasvim je sigurno da Europa, taj famozni Zapad, nije nedužna u priči o strašnoj sudbini jednoga rasutog i među susjede integriranog naroda, na jednak način na koji taj isti Zapad neće biti nedužan u njemačkom istrebljenju Židova.
Nakon što je Serž Sargsjan uputio poziv svome turskom kolegi, uslijedio je kratkotrajan muk iz Ankare. Trebalo je smisliti odgovor. Naravno, veliki bi državnik, filozof i vizionar, a ne političar u dnevnome smislu riječi, naprosto otišao u Jerevan. Ali Recep Tayyip Erdogan nije takav format – u svakom pogledu on je suvremenik Vladimira Putina i Baracka Obame – pa je umjesto da pođe na mjesto simboličnog pokajanja i praštanja pozvao predsjednika Armenije da istoga tog 24. travnja dođe u Istanbul, na obilježavanje stogodišnjice bitke za Dardanele, koju je nespremna, neopremljena i duhovno oslabljena turska vojska vodila protiv Engleza, pojačanih Australcima, tokom koje je Turska obranjena i spašena. U turskoj povijesti bitka za Dardanele zove se bitka za Čanakale, i svake se godine obilježavala 18. ožujka, kada je započeo britanski napad. Očito da je razlog za promjenu datuma samo jedan: da se udari tuk na utuk i replicira na skup u Jerevanu i priču o stogodišnjici genocida nad Armencima.
Erdoganov odgovor Sargsjanu je ciničan. Sargsjanov poziv Erdoganu bio je samosažaljiv. Armenski predsjednik znao je da mu turski predsjednik neće doći. Pozivao ga je računajući na moralni kredit žrtve, koji se u njegovome narodu prenosi već cijelo stoljeće, i prema kojem Europa pokazuje svoj zakašnjeli obzir. Iritantno je, a na kraju i kontraproduktivno, pozivati se na ovu vrstu moralnih kredita. Općenito, moral nije bankovna institucija, niti je genocid bankovni ulog, koji se još i nasljeđuje, pa da “bogati” njime ucjenjuju “siromašne”, da unuci i praunuci žrtava ucjenjuju unuke i praunuke ubojica. Ali istovremeno, činjenica da Erdogan odgovara mračnim cinizmom, kako bi odgovarali i Francuzi upita li ih se za Alžir ili Amerikanci spomenu li im se Vijetnam, Koreja, Irak, Libija ili Sirija, potvrđuje da moralno kreditiranje, možda, i ne postoji, ali da se odgovornost za zločin, pa samim tim i potreba da se zločin opravdava, relativizira ili sasvim poriče, itekako prenosi s koljena na koljeno.
Zašto turski predsjednik svome armenskom sudrugu pod nos gura bitku za Čanakale, u trenucima kada ga ovaj poziva na trenutak sućuti, na minutu šutnje za njegov nestali narod? Osim što takav odgovor vole čuti turski nacionalisti – čudo jedno kako svim nacionalistima prija cinizam, hrane se njime kao bakterije vlagom – Erdoganov odgovor sugerira da i današnja turska politička elita živi u 1915. Njihovo je vrijeme stalo, i neće se pokrenuti, jer ne nalaze način da istrebljenje i protjerivanje Armenaca objasne sebi na drukčiji način od načina na koji su ga objašnjavali njihovih pradjedovi. Problem koji imaju mnogo se više tiče njih, nego Armenaca. Zbog sebe, a ne zbog Sargsjana, Erdogan je trebao poći u Jerevan, zbog Turaka, a ne zbog Armenaca.
Ne znam kada ću opet čitati “Musa Dag”, roman iz kojeg sam se učio priči o najvećoj temi našeg stoljeća. Ali važno mi je imati tu knjigu, danas kada mi se čini kako su najbolje postupili oni koji su imali najgore predrasude o svojim većinskim susjedima, pa su na vrijeme izbjegli. Pritom, naravno da ne mislim samo na Armence, niti na Židove, nego i na sve druge koji su znali da će ih njihovi susjedi klati, i da im nikada neće oprostiti sjećanja na klanje. Trebalo je otići.
