U SLUŽBI BOLESNE MITOLOGIJE

[AjvazDedo]

1. Kosovski boj

Na Vidovdan, 28. juna 1389. godine, je počela Kosovska bitka. Srpska vojska predvođena Knezom Lazarom a osmanlijska Sultnom Muratom se sukobila na Gazimestanu, centralnom dijelu Kosovskog Polja. Historija je zapisala da su Turci Osmanlije do koljena potukli srpsku vojsku. Srpski historičari pominju veliku brojčanu nadmoć turske vojske tražeći u tome alibi za težak poraz. Otomanski bilježnici, čuveni po vjerodostojnosti svojih dokumenata, su zapisali da je nepunih šest hiljada janjičara potuklo pet puta više srpskih vojnika, pri tom ne dajući nikakav vojni značaj ovoj bitki. Na ovom bi, što se tiče turske strane, i ostalo da Srbi nisu Kosovsku bitku pretvorili u mit, pri tom uzimajući datum bitke za svoj najveći nacionalni praznik postavši tako jedini narod na svijetu koji slavi vojni poraz i gubitak tadašnje državnosti otomanskim prodiranjem ka središtu Balkana. Sve ovo i ne bi smetalo srpskim zapadnim i južnim komšijama da Srbi 600 godina od Kosovskog boja nisu nosili poriv za osvetom čineći sve da im generacije ne zaboravljaju ovaj poraz. Čak, šta više, ni njemački zločini u Kragujevcu, ni ustaški u Jasenovcu im nisu mogli poremetiti zavjet za osvetom Turcima. Iz tog razloga je na Gazimestanu 1989. god. bilo jasno da se dan osvete napokon približio. Već sljedeće godine su počeli srpski ratovi od Slovenije, Hrvatske, Bosne i sa sedamnaest članica NATO saveza i u svim su morali da odstupe u poraznom povlačenju, a na kraju su i Kosovo zauvijek izgubili.
Tako se završio njihov šestogodišnji san da će ponovo vaskrsnuti kosovski junaci i oni biti neizmjerno sretni jer su napokon pobijedili Turke.

2. Marko Kraljević

Neosporno je da su Srbi epski narod, u stanju da preko noći stvori lik koji će ih do kraja predstaviti baš onako kako se žele vidjeti u očima drugih. Iz tog razloga se srpska usmena književnost dijeli umnogome na: Pjesme prije Boja na Kosovu, Pjesme o boju na Kosovu, Pjesme o Kraljevića Marku i Pjesme o turskoj vladavini.
Poslije izgubljenih bitki na Marici i na Kosovu, kod Srba se javio poriv ka legendarnim junakom koji će iz dana u dan, iz godinu u godinu, iz stoljeća u stoljeća grijati ozebla im srca sa netom ispuštenom turskom krvlju. I tako se rodio Marko Kraljević. Marku je pridodan i konj Šarac, a on krupan, visok, duge kose, velikih brkova, sa topuzom teškim 66 oka, bisegama punog crnog vina koje mu je služilo umjesto vode, kreće u bitke sa Musom Kesedžijom, sveti srpske izgubljene glave, štiti sirotinju i tako 300 godina do planine Urvin kada Marko baca topuz u debelo more uz riječi "Kad moj topuz iz mora iziš'o, onda 'vaki junak postanu!" ili do duboke pećine gdje se sa Šarcem sklonio i spava dubokim snom, čekajuci trenutak kada će ponovo srpskom narodu biti potrebno njegovo junaštvu.
Ovo je ono što Srbi o Marku žele čuti, a sa čim se historija ne slaže.
U pisanim dokumentima crkvenih i otomanskih bilježnika je Marko Kraljević sasvim neko drugi. Rođen je sredinom XIV stoljeća kao sin kralja Vukašina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Markov otac je sa bratom despotom Uglješom 1371. godine opremio vojsku da spriječi dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja, ali već u prvoj bici na obali rijeke Marice, ginu i on i brat. Marko, kao prestolonasljednik, nemoćan da učini nešto više, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angažovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snažan i sposoban borac pa je došao do titule vezira, što je predstavljalo visok položaj u turskom društvu. Njegovo omiljeno oružje je kao i u narodnim pjesmama bio topuz kojim je vješto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi život u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegovu zemlju.
Dakle, istina o Markovom životu je dosta surova i daleka od priča iz narodnih pjesama, koje su ga veličale kao najvećeg srpskog junaka. Stvarajući Marka Srbi su možda i nenamjerno oduzeli sebi svaki mjeru za mentalnim oslobađanje od otomanskih okova.
Ti okovi su postali strašan teret i samo junaci poput Marka su imali šansu da ih skinu. Pošto se ne zna kada će Marku topuz iz mora izaći ili ga probuditi iz sna dobra vila, a skoro svi srpske vojvode, kneževi i kraljevići današnjice su u Hagu ili na putu prema njemu, biće veoma interesantno vidjeti da li će iko od njih postati neki novi Marko ili će Srbi napokon ostaviti Marka da spava, uštrojiti mu Šarca, istopiti topuz, baciti zadnje gusle u debelo more i za sva vremena izbaciti Turke iz svojih glava.

3. Omer Paša Latas

Kada su bosanski begovi u Sarajevu 12. septembra 1931. godine na sveopćem saboru izabrali Husein bega Gradaščevića za svog vezira, do Stambola je odjeknulo da Bosna želi punu samostalnost okrećući leđa od Porte. Nekoliko noći po Huseinovom izboru sultanovi sejmeni probudiše mladog janjičara Omera Latasa, pravog imena Mihajlo Mićo Latas, rođenog 1806. godine u Lici, a prebjeglog 1827. u Bosnu. Odvedoše ga direktno pred sultana Mehmeda II, koji ga upita šta bi on uradio da je na njegovom mjestu.
Mićo, alijas Omer, mu bez razmišljanja odgovori;
„Poslao bih jednog glasnika kapetanu Gradaščeviću sa viješću da je svojom hrabrošću i vojničkim pobjedama zaslužio vezirsko mjesto u slobodnoj Bosni, a drugog hercegovačkim begovima i agama uz obećanje da će oni dobiti vlast ako ga napadnu sa leđa kad se bude vraćao kući.“
Sultan tako i učini i Huseinu dođoše glave domaći izdajnici, a dvadeset godina poslije ovog događaja, krajem 1850. godine, u Bosnu dolazi novi namjesnik pod imenom Omer Paša Latas sa direktnim odobrenjem Porte da zauvijek umiri bosanske begove. Novi paša odmah prenese sjedište bosanskog ejaleta iz Travnika u Sarajevo, ukinu kapetanije, a potom javno krenu u pogubljenje prvo begova koje je Porta podkupila da se okrenu protiv Husein Kapetana Gradaščevića, pa onda i onih koji su bili vjerni kapetanu. Sa posebnim uživanjem Latas je prije smaknuća ismijao Ali pašu Rizvanbegovića, vođu izdajničkih bosanskih begova, okrenuvši ga naopako na magarcu, u blizini Banjaluke, pri tom dobacivši:
”Jaši paša magarca kod tuđeg gospodara, kad ti dorat kod tvoga ne valja”.
Dalje je Latas nastavio sa takom silinom sjeći bosanske begove, zaprepašćujući čak i Sultana a bosanska vlastela i njihovi potomci se ni do dan danas nisu oporavili od onoga što im je u Bosni uradio jedan od najvećih njenih dželata. Očito nezadovoljan svojim učinkom u Bosni pred kraj života Omer paša Latas se izjadao pred preostalim bosanskim begovima riječima:
„Jah šta vas pobih, a mašala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se neću imati s kim sjetovati. Kad eto sreće, ima vas još uvijek“.
Unatoč ovim historijskim podacima, Omer paša Latas je u komunističkoj Jugoslaviji pretvoren u bosanskog reformatora, koji je kao slomio begovski zulum, dok su iz Beograda godinama dolazile depeše da se mnoge novovtorene historijske i kulturne ustanovame u BiH nazovu po ovom brutalnom srpskom Turčinu.

4. Vuk Stefanović Karadžić

Objavio je 1814. godine „Malu prostonarodnu slovenoserbsku pesmaricu“ i „Pismenicu serbskoga jezika“ (prvu gramatiku), 1815. “Narodnu srbsku pesmaricu“ i 1818. „Srbski rečnik“ (sa gramatikom). Optuživan od konzervativne srpske inteligencije i pravoslavne crkvene hijerarhije kao austrijski, a od austrijskih vlasti kao srpski i ruski agent, umro i sahranjen je u Beču 26. januara 1864. godine, a tek 30. septembra 1897. god. njegove kosti su prenešene iz Beča i svečano sahranjene kraj Saborne crkve u Beogradu.
Vuk Karadžić je tokom čitavog života radio na lingvistici srpskog jezika skupljajući riječi kako iz Srbije tako i iz Bosne i Hrvatske, namjerno izostavljajući podatke o bosanskom ili hrvatskom porijeklu pojedinih riječi u njegovim riječnicima srpskog jezika, Vuk Karadžić je već početkom XIX stoljeća, po ocjeni mnogih stručnjaka postao lingvistički nacionalista. Naročito poslije Prvog i Drugog srpskog ustanka pitanje srpskog jezika je bilo usko vezano za naraštanje srpskog nacionalizma i sam Vuk Karadžić je 1836., osam godina prije objavljivanja Garašinove “Načrtanije”, svrstao sve susjedne narode u Srbe, a za Hercegovinu je rekao da je to područje gdje se govori načistiji srpski jezik. U svojoj naučnoj disertaciji vezanoj za jezična obilježja zapadne ćirilice poznatije kao bosanska bukvica ili bosančica, upotrebljavana naročito kod bošnjačkog naroda u Bosni, a u skladu sa svojim shvaćanjima o proširenosti srpskog naroda, Vuk Karadžić je smatrao ovo pismo dijelom srpskog jezika. Takav stav prema ćirilici zapadnog područja je zadržan u kompletnoj srpskoj literaturi do donašnjih dana. Vukove teze da svi koje govore štokavskim narječjem su Srbi, kao i da je bosanski i hrvatski jezik samo dio srpskog su do kraja iskoristili srpski nacionalisti sakriveni velom komunističke partije i u Bosni i Hercegovini su osim postavljanja srpsko-hrvatskog jezika kao zvaničnog, u svakom gradu ime; školi, biblioteci ili pozorištu dali po njemu, iako Vuk nikad ni u jednom svom radu nije se ozbiljno posvetio pitanju Bosne i njenog jezika. Tako se preko Vuka sa predumišljajem potiskivao bosanski jezik kao osnovni kamen temeljac tradicije i kulture bošnjačkog naroda. U zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu su mnoge škole sa Vukovim imenom postale mučionice i klaonice za Bošnjake (naročito ona u Bratuncu) što je zadnja opomena Bošnjacima da im je Vuk Karadžić pripremio vađenje jezika davno prije nego im je počeo sjeći glave njegov prezimenjak Radovan.

5. Gavrilo Princip

Iako je njegovim pucnjem počela najveća ratna klaonica (Prvi svjetski rat 1914-1918),
u komunističkoj Jugoslaviji je bio rodoljub. Čak su i most nazvali po njemu, a na mjestu odakle je pucao sarajevska gradska vlast je utisnula stopala ovog tuberkoloznog mladića, mnogo prije nego su to počeli raditi holivudske filimske zvijezde.
Kod historičara, i u historiografiji, dileme nije bilo oko toga da su vojni krugovi Srbije bili umiješani u atentat na austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srbija se nikad nije brinula za patnju Bosne pod austrougarskom okupacijom, ali jeste za stvaranje haosa u toj zemlji. I zato je srpska teroristička organizacija „Crna Ruka“ stvorila „Mladu Bosnu“ i u njoj pripremala Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i mnoge druge mladiće sa kobojagi revolucionarnim idejama o oslobađanju Bosne.
Sve je bilo jasno 22. april 1914. godine, dva mjeseca prije Sarajevskog atentata, kada u pismu zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine Oskara Poćoreka ministru zajedničkih poslova Austrougarske monarhije Bilinskom se govori o ponudi vojnih krugova iz Beograda o stvaranju Jugoslavije i o podjeli Bosne, odnosno njenom uključenju u srpski teritorij. Pominje se pri tom da bi se Jugoslavija sastojala od tri dijela - slovenačkog, hrvatskog i srpskog koji bi uključivao i Bosnu i Hercegovinu. Ponuda je popraćena prijetnjom da će Srbija uskoro vojno krenuti da ta područja i osvoji.

Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, Gavrilo Princip puca kao heroj ili terorista!?
Skoro ceo vek odjekivao je taj sarajevski, vidovdanski pucanj Evropom. Izgledalo je nemoguće da iza svega nije stajalo ništa više od usijanih glava nekoliko bosanskih đaka“, napisao je jednom prilikom istaknuti srpski novinar Stojan Cerović.
Tako ne misli i srpski akademik dr. Predrag Palavestra;
„Na početku 20. veka “Mlada Bosna ” je bila nacionalni oslobodilački i ujediniteljski pokret otvoren prema Evropi. Jugoslovenska misao bila je njena glavna koheziona snaga, pa su tu misao prihvatali i svi drugi koji su pod srpskom zastavom tada hteli da se oslobode tuđinske vlasti - podjednako Srbi, Hrvati, Slovenci, i Muslimani. U Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Vojvodini, Srbija se tada doživljavala kao jugoslovenski Pijemont, a ne kao zavojevačka projekcija nekakve Velike Srbije. Na kraju 20. veka, stvari su se bitno izmenile i najvećim delom otišle u suprotnom smeru“, kaže on.

Pucnjevi Gavrila Principa, umotani u jugoslovensku misiju ali pod srpskom zastavom, kako se otkiri akademik Palavestra, su najmanje bili oslobodilački i rodoljubivi jer srpskim nacionalistima nije smetala tamo neka autrougarska monarhija ili njihova okupacija nad Bosnom. Gavrilo Princip je sinonim za početak uništavanje i dijelenje Bosne i Hercegovine i srpskog genocida nad Bošnjacima. Ideje Velike Srbije, skrivene u «borcu za oslobođenje» Gavrilu Principu su preživjele sve Jugoslavija, i napokon se potpuno otkrile u nazivima četničkih jedinica u Bosni po njemu, a potvrdile u prijetećem pismu 2002. godine, osamdeset osam godina nakon atentata, kada se srpska tajna organizacija pod nazivom «Gavrilo Princip» oglasila i na smrt osudila Srbe koji su časno ostali u Sarajevu. Na toj listi su se našli; Mirko Pejanović, predsjednik SGV, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Boro Bjelobrk, Tatjana Lujić-Mijatović (svi clanovi SDP BiH), Jovan Divjak, general u penziji, Obrad Piljak, Dragutin Kosovac, Zoran Žegar i pravoslavni sveštenik Krstan Bijeljac, časni nasljednik popa Vlade Zečevića, poznatog antifašiste i vijećnika Drugog Zasjedanja AVNOj-a 1943. godine u Jajcu.

Richard Hoolburg je poslije 1960. godine, drugi put došao u Sarajevo 1992. godine i htio još jednom da stane u stope Principa, ali je ustanovio da ih nema. Tada je zapisao:
«Međutim, duh fanatičnog srpskog nacionalizma, koji je ležao iza tih otisaka stopala i natpisa na zidu, još je bio živ - i to ubilački živ».


6. Ivo Andrić

Rođen u Travniku 9. oktobra 1982. godine, školovao se u Višegradu, Sarajevu i Zagrebu, da bi 1924. na Univerzitetu u Gracu, doktorirao na temi «Razvoj Duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine». Predsjednik Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića, akademik Miroslav Pantić u svom pogledu na Andrićevu disertaciju u časopisu «Sveske Zadužbine Ive Andrića“, u broju 1, 1982. godine piše:
”Ivo Andrić je u doktorskoj tezi sa jednakom pažnjom pratio istorijsku sudbinu sve četiri nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini (Srbi, Hrvati, Turci i Jevreji) i objektivno, bez literarne mistifikacije, sagledavao osobenosti i odnose među njima. Osim toga, u disertaciji je formiran Andrićev hroničarsko-istorijski stil koji se u njegovim književnim delima preobražava i iskazuje glasom objektivnog pripovedača.»

Po ovom akademiku Bošnjaka u Bosni nije bilo ili ima, ako se svrstaju pod Turke. Nije li akademik u ovih nekoliko riječi otkrio tajnu životnu misiju Ive Andrića; od druženja sa Gavrilom Principom u Mladoj Bosni do mjesta diplomate od povjerenja Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu, Ženevi, Madridu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marselju, Parizu i na kraju ambasadora u već nacističkoj Njemačkoj gdje je rame uz rame sa predsjednikom vlade Milanom Stojadinovićem potpisao u Beču, 24 Marta 1941. godine Trojni Pakt sa Nacistima, poslije kojeg u Beogradu počinju demostracije, pa bombardovanje i da bi nacisti već 12. aprila umarširali u njega, a Ivo Andrić se udobno smjestio u svoju spisateljsku fotelju i do 1945. godine napisao «Na Drini Ćuprija». «Travnička Hronika» i «Gospođica». U te četiri ratne godine Ivu Andrića nije uznemiravao ni Gestapo, a ni Ljotićeve četničke trojke. Prvi ga nisu dirali zbog prijedhodnih zasluga u ostvarivanju veza Kralja Petra sa Hitlerom, a drugi jer su na vrijeme dobili upustvo da Ivo piše njihov novi manifest sa dva najača pasusa za buduću istragu poturica u djelu zvanom «Na Drini Ćuprija»
U prvom stoji:
“Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške dece izmedju desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izbegnu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst
na ruci”.

A u drugom;
Još dva-tri udarca, laka i oprezna, i na presečenom mestu stade da izbija gvozđem pokovani šiljak koca.Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovek je bio nabijen na kolac kao jagnje na ražanj,
samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i sto nije jače ozledio ni utrobu ni srce ni pluća.
U novoj komunističkoj Jugoslaviji Ivo Andrić postaje nacionalni književni simbol, dobitnik Nobelove nagrade 1961. godine, do kraja života dosljedni tumač bosanske tmine, pri tome ni malo ne odvajajući domaće bošnjačko stanovništvo od osmanlijskih okupatora. Vješto opisujući konstantnu srpsku patnju u «danku krvi», prisilnom radu na višegradskoj ćupriji kao i turskoj vještini nabijanju na kolac neposlušnih i buntovnih Srba, Ivo Andrić je romanom «Na Drini Ćuprija» napravio doživotnu osudu bošnjačkog stanovništva i nije čudo da se i najveći srpski nacionalisti povode tekstualnim opisima Nobelovca sumnjive prošlosti koji je sviju mogao zamutiti osim Miroslava Krleže, koji ga osobno nije podnosio i čiji je odgovor na Andrićevo viđenje Bosne sažet u kratkom poetskom izrazu:
«Oprosti Gospođo Evropo, ali vi nemate spomenike kulture, samo ih Bosna ima».

Bošnjaci moraju ponovo čitati «Na Drini Ćupriju» i zauvijek razobličiti Nobelovca sjajne spisateljske vještine i do kraja sumnjivih nakana prema njima. Kompletan književni opus Ive Andrića je vezan za Bosnu, napisan na srpskom jeziku, nošen do Nobelove nagrade jakim srpskim lobijem, dijeleći pri tom bosanski duh više nego ijedna vojska, kako je rekao u jednom svom eseju o Andriću akademik Muhamed Filipović.


7. Sve Jugoslavije

Kraljevina SHS 1918-1929. god., Kraljevina Jugoslavije 1929-1941. god. i FNRJ – SFRJ 1945.-1992. god., su naročito Srbima omogućavale dobivanje svih mogućih povlastica. Iz tog razloga kod njih je vjerovanje u moć države oduvijek bilo najjače. Oni su sve jugoslovenske države smatrale svojom, revnosno im služile izvana a iznutra ih doživljavali kao svoju kuću, avliju i poveliku magazu. I prije nastanka Jugoslavija su za svoju lojalnost Turcima i Austrougarima dobivali zemlju begova, aga, vakufa, paša, demira, hajdara… što, recimo, najbolje svjedoče nazivi čisto srpskih sela oko mog rodnog grada Bosanske Dubice: Hodžinci, Aginci, Demirovac, Kadin Jelovac, Huremovci, Pašini Konaci, Hajderovci.
U prvu godinu nastanka Kraljevine SHS, Bosna i Hercegovina je ušla kao zemlja gdje su Bošnjaci bili vlasnici više do 80% ukupnog obradivog zemljišnog prostora. Tadašnji ministar financija Miladin Stojadinović, kasnije postao premijer Kraljevine Jugoslavije i potpisao Trojni Pakt sa Hitlerom, je oduzeo ogromne parcele bosanskim begovima, platio ih bonovima čiju vrijednost je za samo godinu dana namjerno spustio na desetinu početne i tako natjerao u egzodus, uglavnom za Tursku, 250 hiljada Bošnjaka.
Kasnije su Srbi pored gruntovnice koja je imala precizne podake o vlasništvu zemlje još iz turskog i austorugarskog vakta, uporedo postavili i katastar. Katastar su naročito u Titovoj Jugoslaviji iskoristili za planskim proširivanjem svojih poljoprivredno obradivih i šumskih parcela i vještački napravili podatak, sa kojim je Radovan Karadžić često mahao, da su oni u BiH vlasnici 75% zemlje.

SFRJ je imala svoju Jugoslovensku narodnu armiju. Osamdeset posto komandnih oficira su bili Srbi, kao i kompletni vladari svih policijskih dosije u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Službi državne bezbjednosti, ranijem KOS-u. U diplomatiji je bilo godina kada su oni sačinjavali devedest pet posto ambasadorskog kora. Najveći uspjeh ovih diplomata je da u prve dvije godine srpsko-crnogorske agresije nad BiH drže UN u uvjerenju da se tamo radi o građanskom ratu. JNA je kao bila garant opstanka te države i nosioc bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima, a krajem osamdesetih godina se kod srpskih generala u JNA tajno krenulo sa dorađivanjem mapa «Velike Srbije». Sa ovim su potvrdili da je za njih Jugoslavija bila samo poligon za nastavka dominacije Srba na čitavim prostorima, a vojska je osiguravali njihovu sigurnost od Triglava do Đevđelije.
Većina od nas su bili živi svjedoci kako je Bosna i Hercegovina dosljedno u praksi provodila jugoslovenske ideje. U čisto bošnjačkim sredinama kao učitelji i nastavnici, srpsko-hrvatskog i historije su uglavnom bili uvezeni iz Srbije i Crne Gore. Koliko je njima bilo do prosvjete i njihovih učenika najbolje govori pismo koje je redakcija web magazina BOŠNJACI.net nedavno dobila iz Novog Sada od nekadašnje učiteljice iz sela Kravica kod Srebrenice. Pismo je upisano u rubrici komentari na temi «10 godina od Genocid u Srebrenici». Brižna učiteljica je tražila da joj se neko iz tog sela javi i odgovori gdje je namještaj iz njenog stana koji je ostavila 1992. godine.

Svi historijski fakti vezani za potrebu stvaranja jedne države poput Jugoslavije gube na važnosti poslije onog što je učinila njena vojska i policija u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovo. Jugoslavija je trebala biti željena zemlja južnih Slavena. Na kraju se ispostavilo da su umnogome Srbi, sa srednjom pomoći i drugih južnoslovenskih naroda stvorili svih pet Jugoslavija ali da su ih sami sve rasturili. Stvaranje zadnje, pete Jugoslavije, sa Miloševićem kao predsjednikom je bila još samo jedna u nizu podvala u kojem je ta država trebala biti nasljednica cjelokupne imovine bivše SFRJ, kao i pokušaj da se putem diplomatije i dalje svijet drži u uvjerenju da se na tom području vodio građanski rat a ne agresija ili genocid.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je bila država sa najačim osloncem u Bosni i Hercegovini i baš kod bošnjačkog stanovništva uprkos konstantnom oduzimanju njihove zemlje, jezika, nacionalnog imena, sve do agresije i genocida. Bošnjaci su joj dali svoju dušu a na kraju su od njenih vojni, policijskih, akademskih, diplomatskih... instutucija dobili smrtnu presudu.
Čak su i porodilišta u Sarajevu i drugim bosanskohercegovačkim mjestima stalno bila pod direktnim srpskim granatiranjem. Te granate su na sebi imale oznake Jugoslavije.
Ona je pokušala da nas na kraju ubije još nerođene.
Srećom po nas da rađanje, život i kraj određuje samo Bog.


8. Fikret Abdić

Nizak, dežmenjkast, hromav u hodu, brzog pokreta glave i ruku, živih očiju, valovite kose, tepajući i pjeneći dok govori... Fikret Abdić zvani Babo je znao do u srž osobine svojih Krajišnika. Skoro bi se reklo, da je bio klasičan tip seljaka lokalnog interesa, imajući u sebi jedan već tradicionalni krajiški poriv za političkom i privredom samostalnošću izraženom u stalno prisutnom amunizitetu prema centru. Nije u pitanju bilo samo Sarajevo, nego čak i Bihać, kao centar te regije. Fikret se konstantno vodio po onoj staroj izreci, Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu.
Od male zemljoradiničke zadruge doveo je kladuški Agrokomerc do internacionalnog giganta. Iskristio je radinost svojih krajišnika i od zaostalog roga Bosne i Hercegovine napravio Zlatnu Dolinu. Agrokomerc je tada proizvodio ono što drugi nisu mogli, izvozio je tamo gdje drugi nisu mogli, Fikret je bio trgovac vrhunskog kova i kada više nije imao šta prodati prodao je svoj narod za jeftine srpske pare i obećanje da će biti kralj nove države Monako u BiH zvana Republika Zapadna Bosna.

U maju 1987. godine, počela je AFERA AGROKOMERC. Prije toga je bilo uobičajno da sva produzeća rade novčane transakcije sa mjenicama, to jest vrijednosnim papirima. Fikret Abdić je poput drugih direktora jugoslovenskih preduzeća uveliko koristio ovu ekonomsku olakšicu u Agrokomercu, međutim vrijednost izdatih mjenica je dostigla fantastičnu cifru od 500 miliona dolara.
Nekoliko mjeseci prije otkrivanja ove afere Manojlo Budisavljević, srpski član ustavne komisije je u jednom usputnom privatnom razgovoru svog bosanskog kolegu Abdulaha Konjicija upitao: Kako Hamdija stoji u Bosni? - dalje je sam nastavio: Srbi ga neće! Predsjednik je ustavne komisije, a neda da se mijenjaja AVNOJ. Samo traže način kako će ga se bezbolno riješiti."
Ovaj razgovor je bio uvod u Aferu Agrokomerc i preko nje politička likvidacija Hamdije Pozderca. U samom procesu Fikret Abdić je izjavio da je imao veliku podršku Hamdije i Hakije Pozderca, što je i te kako iskorišteno da se prvo sa političke a onda i sa životne scene skloni skupa sa Džemalom Bijedićem najuticajniji bošnjački političar u Titovoj Jugoslaviji.

Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba.
U operativnoj akciji 'Proboj 1', pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima. Pokušaj državnog udara u Sarajevu 02. maja 1992. godine (dok je u srpskom zarobljeništvu bio predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović), proglašenje tzv. Republike Zapadna Bosna, potpisivanje saveza sa Miloševićem, Karadžićem i Matom Bobanom, a oružana pobuna protiv države i razaranja Cazinske krajine bila je pod direktnim vođstvom srbijanske obavještajne službe.
O tome postoje i dokazi kao što je dokument Str. pov. br. 03/270-1 od 01.07.1995. godine iz izvještaja komande 'Pauk' iz takozvane Republike Srpska Krajina.
koji je upućen u 'MUP Republike Srbije, ministru Jovici Stanišiću.
Dokument potpisuje KOS-ovac, general-potpukovnik Mile Novaković. On je u Knin, pa zatim i u Veliku Kladušu, stigao po nalogu Stanišića a uz saglasnost Fikreta Abdića, sa zadatkom da komanduje vojnim operacijama Abdićeve vojske protiv Petog Korpusa i generala Atifa Dudakovića.
Fikret Abdić je u logorima, gdje je zatvorio Bošnjake koje nisu bile njegove pristalice dovodio mučitelje iz Srbije, poput Arkana i Legije. Neprekidno je vojno snadbijevan od srpske strane, a za uzvrat je srpske jedinice na raznim BiH frontovima hranio iz Agrokomercovih pogona koji su još radili.
On je stvorio najveće bratoubilačko krvoproliće u historiji bošnjačkog naroda. Okrenuo je brata protiv brata, oca protiv sina, sina protiv oca... stvorio mržnju među rodbinom, poziv ka osveti koja se među ljutim Krajišnicima zna nositi i po sto godina.
Bistrinom svog poganog uma Fikret Abdić je vidio da poslije pada Kninske Krajine pada i zadnji njegov zaštitnik i bošnjačkim opljačkanim parama uspjeva da ostvari kontakt sa Tuđmanovom vladom, koja mu daje smještaj i zaštitu na Istarskom primorju.
Kasnije, pritisnuta međunarodnom zajednicom, Hrvatska ipak izvodi Fikreta Abdića pred sud u Karlovcu, (ne isporučujući ga Bosni i Hercegovini) i osuđuje ga na dvadeset godina zatvora.
Tako je završila saga o tvorcu privrednog čuda zvanog Agrokomerc i Bošnjaku koji je skupa sa Srbima napadao sopstvene gradove, u specijalnim logorima mučio i ubijao sopstveni narod, rušio sopstvene bogomolje i ostavio pustoš u srcima i dušama kraju i ljudima od kojih je potekao.



. Stranka BiH Reformista

Slovenski predstavnici na čelu sa Milanom Kučanom su došli u Beograd, 22. januara 1990. godine, na vanredno zasjedanje Saveza Komunista Jugoslavije sa prijedlogom da Jugoslavija postane labavi savez samostalnih republika. Unaprijed se znalo da će srpsko rukovodstvo sa Miloševićem na čelu blokirati svaku incijativu povećanja samostalnosti postojećih jugoslovenskih republika, jer je njegovim dolaskom na čelo srbijanskih komunista, već bila ukinuta autonomija Vojvodine i Kosova, a Sandžaku je to učinjeno 46 godina ranije iako su sandžački Bošnjaci dali nemjerljiv doprinos u antifašističkoj borbi posebno protiv četnika koji su djelovali u sandžačkoj regiji. Nego, kada su odbijeni slovenački amandmani beogradski centar „Sava“ napušta svih 106 slovenačkih delagata sa Kučanom na čelu. Istog dana premijer Jugoslavije Ante Marković je dao izjavu da će Jugoslavija i dalje postojati. Samo nekoliko mjeseci poslije tih riječi je krenuo sa formiranjem Saveza Reformskih Snaga Jugoslavije koja će učestvovati na budućim prvim višestranačkim izborima u Jugoslaviji. U to vrijeme u Bosni i Hercegovini se formiraju SDS, SDA i HDZ kao prve nacionalne stranke, a poslije i Stranka Reformista BiH (ogranak Markovićevog saveza Reformista), sa profesorom Nenadom Kecmanovićem kao predsjednikom.
U ovu stranku preko noći stupaju tada vodeći kulturni, naučni i sportski radnici, kao i velik broj vlasnika privatnih kompanija. Izgledalo je da će stranka sa imenima poput Josipa Pejakovića, Emira Kusturice, Gorana Bregovića, Duška Trifunovića, jakog banjalučkog privatnika Dževada Haznadara, koji je ujedno i obavljao funkcija podpredsjednika glavne centrale ove stranke u Beogradu, profesora Ejupa Ganića, Neleta Karajlića, Branka Đurića, Emira Hadžihafizbegovića, Dragana Kalinića, Todora Dutine, Radoslava Rake Markovića... spasiti Jugoslaviju i omogućiti joj poput feniksa novi let ka političkom i ekonomskom progresu. U prilog im je išao ogroman uspjeh premijera Markovića u stopiranju rekordne inflacije, smanjivanju vanjskog duga sa 21 milijarde na 12, i fiksiranjem marke na sedam konvertebilnih dinara.
Međutim, kasniji izbori u BiH su pokazali da je mimo SDA, SDS i HDZ, ostalo jedva 25% mjesta u novoj lokalnoj i republičkoj vlasti svim ostalim stranka. Nakon debakla na izborima kompletan srpski dio stranke BiH reformista se javno ili tajno priključio SDS-u, u novom političkom angažmanu kako to Marko Vešović kolokvijalno naziva "hedonističkim četništvom“. Tako se razbio i san Ante Markovića da će Jugoslavija biti spašena, a prvim pucnjem na Sarajevo su nekada vodeći reformisti BiH se povukli na ratne komandne položaje na Pale i u Beogradu.

Danas nije ni važno zašto je Goran Bregović iz Beograda izjavio da za Sarajevom nije suzu pustio, ili šta priča Nele Karajlić u Novom Sadu, ili kako Emir Kusturica pravi crkve po Šumadiji... njihova kratka misija u reformistima bila je u službi očuvanja privilegija koje su stekli u onom društvu i od kojih se nisu htjeli rastati. Tako nije samo mislio onaj dio stranke reformista koji se pridruži Miloševiću i Karadžiću, na čelu sa Draganom Kalinićem što preko noći iz reformista postade predsjednikom skupštine novoformirane Republike Srpske na Palama. Oni su samo bili SDS-ovci na zadatku uzimanja što većeg broja muslimanskih glasova, kako bi u budućim skupštinskim zasjedanjima SDS mogao blokirati namjeru SDA i drugih probosanskih partija ka putu prema samostalnosti BiH.
Posebna priča vezana za stranku “reformista” je saga o Emiru Kusturici, njegovom angažmanu u ovoj stranci, bježanju u Beograd, navijanju za četničku opsadu rodnog mu grada i postajanju najvećeg izroda u postojanju grada Sarajeva.
Koliko god se činila da je sarajevska misija reformista svima jasna i zauvijek gotova stvar, iznova se događaju nekakvi novi reformski savezi poput "Vlade u Sjeni" Sejfudina Tokića, bivšeg podpredsjednika BiH reformista, koji je uza sebe postavio Milorada Dodika, hvaleći ga kao najrođenijeg, a Milorad mu nedavno odgovori sa naradikalnijim stavovima po pitanju nove reforme jedinstvene policije na Vlašićkom mini samitu.
Dalje, Goran Bregović poslije toliko godina odroda od Sarajeva i lutanja svijetom, zarađivajući na izvornom bosanskom folkloru, miksajući ga sa dragačevskom trubom, ponovo se vraća u svoj rodni grad prvim koncertom, okupljajući, tobože, iz emotivnih razloga bivše pjevače i svirače Bijelog Dugmeta koji su prinuđeni zbog praznih džepova da ih Goran ponovo mami jeftinim bjelosvjetskim frazama.
U ovim teškim moralnim vremenima za Bošnjake bivši reformisti će pokušati ponovo da zaigraju na kartu nekih kulturnih zajedničkih manifestacija, sportskih susreta, utakmica pomirenja, sve u cilju da dođemo u poziciju izvinjenja što su nas oni ubijali i što do sada nismo napravili dernek za doček Emira Kusturice, Nenada Kecmanovića i Dragana Kalinića u svoj grad, da nam očitaju lekciju kako postati narod koji će crveniti pred svijetom jer je preživio klanje krvožednih vukova i prepoznao zmije iz sopstvenih njedara. Ponajviše su danas Sarajlije na ispitu. Oni zauvijek moraju odbaciti kolonijalni kompleks koji su prije osjećali prema Beogradu i svemu što je dolazilo iz njega, i nametnuti se misijom izvora vode Zemzem gdje će u njemu moći lice oprati samo oni Srbi što nisu rukom i glasom potpomagali Miloševićeve i Karadžićeve zloglasne horde.


10. Patrijarh Pavle i Srpska Pravoslavna Crkva

Zlatno doba Srpske Pravoslavne Crkve je bez sumnje bilo u vrijeme otomanske okupacije Balkana. Tada su uz novčanu pomoć osmanlija napravljeni najznačajniji i najpoznatiji srpski manastiri, crkvena svita je dobro živjela, bila poštovana od beogradskih paša koji nisu žalili para da se grade nove crkve, dobro plaćaju popovi, školujući i šaljući ih čak i na hodočašća izvan granica Srbije, sve do Carigrada, Jeruzalima i Soluna. Nije čudo da je u tom vremenu crkvene ljude bilo više strah od Srba nego od Turaka, kako je napisao jedan srpski vladika. Iako sa velikom podrškom tadašnje vlasti Srpska Pravoslavna Crkva je tajno štitila i sakrivala srpske hajduke i odmetnike, napadače iz zasjede na turske karavane, i ta njena igra traje i do dan danas.
Svakako najveći udar u svojoj historiji Istočna ili Ortodoksna crkva je doživjela 1917. godine ulaskom boljševikla u Moskvu i paljenja najznačajnije i najveće crkve Svetog Petra.Tog dana su se Rusi oslobodili crkvnog uticaja i postali ortodoksni vjernici novog društvenog uređenja zvanog komunizam.
Prateći svoju rusku braću i Srbi su se u komunističkoj Jugoslaviji odrekli svoje vjere i doveli Srpsku Pravoslavnu Crkvu u najteži položaj od njenog osnivanja. Zbog otvorene podrške fašističko-četničkom pokretu Draže Mihajlovića, blagoslivanju najtežih četničkih zločina, učinjenim uglavnom nad Bošnjacima Podrinja, pružanju utočišta Draži i njegovim vojvodama poslije oslobođenja, i masovnim srpskim prelascima u komuniste, SPC je skoro totalno izgubila građansko članstvo, crkvena sjemeništa su pohađala uglavnom seoska djeca, a bio je stalno prisutan i nedostatka crkvenog sveštenstva.
Biti pop među Srbima nije bilo nimalo atraktivno zanimanje u to vrijeme.
Iz tog razloga je na hiljade crkava i manastira zapušteno a samo oni najstariji su pod pritiskom UNESCO-a proglašeni spomenicima kultutre i tako spašeni totalnog rasula. Zbog prelaska Srba iz pravoslavlja u kumunističku vjeru, gdje su bili avangarda, razočarano sveštenstvo je otvoreno govrilo da mnogi Srbi kada su u situaciji da biraju između vlasti i pradjedovskih svetinja, uvijek izaberu vlast.

Povratak Srpske pravoslavne crkve na velika vrata se ostvarilo na Vodovdanu 1989. godina na Gazimestanu, na proslavi 600 godina od Kosovske bitke. To je ujedno bio i dan kada su srpski nacionalisti, predvođeni Slobodanom Miloševićem u koaliciji sa SPC krenuli na ostvarivanju dugo sanjanog sna zvana Velika Srbija. Iako je komunizam skoro zadao smrtni udarac ovoj crkvi, nije joj smetalo da sa dojučerašnjim komunistima krene putem koji nije ni blizu prenošenja Božije objave mira, ljubavi i prijateljstva među ljudima.

«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»; je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije».
Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:
«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Od tog dana nije prošla ni jedna smotra, ni jedno stvaranje novih srpskih jedinica i ni jedno krećanje u boj da ih nisu lokalni popovi blagoslivali molitvom uz put ih polijevajući sa svetom vodicom. Što god veća jedinica, to ih blagosliva viši u hijerarhiji SPC.
Sa euforijom su ispraćani srpski borci u novi boj, a podukradom ih mrtve dovozili nazad kućama. Velike gubitke na ratištima širom Republike Bosne i Hercegovine, srpske vojne i crkvene vlasti su prikrivale tajnim sahranama, većinom u ranim jutarnjim časovima, bez ikakve vjerske ceremonije.
Na radiju i TV pod njihovom kontrolom se ponosno isticalo da novih gubitaka nije bilo a na banderama više nije bilo mjesta za nove smrtovnice. U skorijoj budućnosti i nadamo se otupljivanju srpskog nacionalizma tek treba da se otkrije ova sramna uloga SPC, ovog puta prema sopstvenom narodu.

Naročito je svečano u svim medijima popraćeno osnivanje Drinskog korpusa. Ovu ceremoniju je svojim prisustvom počastio i osbno blagoslovio mitropolit Dabro-bosanski Nikolaj, šaljući ovu zločinačku jedinicu na put pokolja bošnjačkog stanovništva dolinom Drine i kasnije do srebereničkog genocida. Pojedini svećenici su primjerom četničkog popa Đujića, čak direktno učestvovali u zločinima, dok se recimo Artemije Radosavljević, vladika raško prizrenski zadovoljio izjavom:
«Moram ispraviti moje sveštenike koji govore da je Bog otac svih ljudi. Nije tako. Bog je doduše stvaralac svih ljudi, ali je otac samo onih koji vjeruju u sina bozjeg. Sa stanovišta pravoslavlja, nije prihvatljivo reći da su svi ljudi Božija djeca» -
koja je jedna od najradikalnija izjava ikad rečena iz usta jednog svećenika.

U isto vrijeme počinju zločini nad ljudima koji po Artemiju nisu Božija djeca, ljudima poput kozaračkih Bošnjaka koji su na svojoj zemlji izgradili i godinama održavali malu pravoslavnu crkvu za samo nekoliko srpskih familija koji su živjeli među njima.
Isto se dešavala i u drugim krajevima R. Bosne i Hercegovine. Ni jednom iskrenom riječju (rijetke neiskrene su bile iznuđene) patrijarh Pavle i ostale vladike nisu osudile do kraja genocid nad Bošnjacima i rušenje više od hiljadu njihovih bogomolja.

U jeku najvećih napada na Sarajevo, očito u još jednom pokušaju izigravanja skrušenog svećenika patrijarh Pavle je došao do sarajevskog predgrađa Lukavice, koje je u to vrijeme bilo pod kontrolom srpskih jedinica i uputio poziv reis-l-ulemi Ceriću i kardinalu Puljiću za trojnim skupom. Reis-l-ulema dr. Mustafa Cerić se nije odazvao i Pavlova mutna misija je propala.
Nakon tog neuspjelog sastanka je rekao: «Crkva je uz narod».
Sa tim je direktno postao duhovni brat najokorjelijim srpskim zločincima i iako nije potezao kamu iza pojasa i topovski konopac više Sarajeva, blagoslivao je glavnog šefa Miloševića i izvršioce na terenu Radovana Karadžića i Ratka Mladića dok su oni u punom zanosu krčili put ka «Velikoj Srbiji». Kada je to presječeno i kada je ova trojka došla na liste natraženijih zločinaca današnjica. Patrijarh Pavle je za Miloševića rekao da on nije hrišćanin jer komunisti to ne mogu biti a na kraju molitve za valjda zdravlje i dug život Karadžića i Mladića je uputio poruku:
«Bolje je umrijeti nego naše duše ogriješiti» - očito namjenjenoj onim Srbima koji bi mogli doći u iskušenje da izdaju ova dva zločinca.

Iako na stalnom udaru srpskog nacionalizma, blagoslevnog od samog vrha crkve, bošnjački narod nikad u svojoj historiji nije digao ruke na velikodostojnike i objekte SPC. Čak šta više učestvovao je u izgradnji mnogih crkvi, poput Sjeničana povratnika koji su sagradili svoju džamiju i kada su vidjeli da je stalo sa gradnjom lokalne crkve, priskočili svojim prilozimo u pomoć da se ovaj vjerski objekat završi.
«Samo neka se iskreno mole Bogu u njoj» - rekli su Sjeničani. To je bilo prošle godine i nakon protjerivanja tih istih ljudi sa svojih ognjišta, palenje njihovih kuća i džamija... uz blagoslov dobojskih pravoslavnih svećenika.
Ali patrijarh Pavle i dalje ostaje u zaštiti svojih podanika krvavih ruku, ne mireći se činjenicom da je njegova crkva pogonsko duhovno gorivo za strahovitu provalu srpskog nacionalizma.
Čak šta više, manirom vječitog rasiste i diskriminatora izjavljuje:
“Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmedju izmedju različitih svjetova. Stoga je srpski narod božanski narod...» - potpomažući tezu da su Srbi zaista 'nebeski narod', Bogom odabran da dominira na čitavom prostoru Balkana.
I na kraju, nedavan uskršnji poziv Patrijarha Pavla srpskom narodu da se izmire sa svima koji ih mrze, a njih je mnogo, je kruna srpskog potvaranja i obmane i kako stvari stoje još dugo nam je čekati da se napokon pojavi neki novi srpski predsjednik, patrijarh ili vodeći akademik koji će napokon prozboriti:
«Zatražimo oprost od naših komšija za sve zločine koje smo učinili nad njima».

[AjvazDedo]

[Nenadv24]

Meni ovo miriše na Avaz.

[JBT]

Ovo svi MORAJU procitat.
Ako hoce da dobiju prolanu u Torturi. Nije lako partizan biti.

[AjvazDedo]

Meni mirise na istinu

[Nenadv24]

Dedo pa ti miješaš babe i žabe. Kakve veze imaju Vuk Stefanović Karadžić, Goran Bregović kao i BH Reformisti(osim Ejupa Poganića) sa nacionalistima.

Goran Bregović je kriv jer je po izbijanju rata otišao u BGD jer je imao bolje uslove. Problem je što je otišao u BGD a ne u ZG, u EU ili možda preko bare.
btw njegove pjesme su inspirisane grčkim folklorom i orijentalnim i nemaju veze sa Bosnom.

Vuk Stefanović Karadžić- samo da mi je znati šta je on skrivio.

Preispitaj se ti malo!

[AjvazDedo]

Vuk Karadžić je 1836., osam godina prije objavljivanja Garašinove “Načrtanije”, svrstao sve susjedne narode u Srbe

dovoljno ti to? izgleda da nisi procito text...

Meni vise izgleda da Brega samo krade cigansku muziku

A veliki cheto Kalinic koji je bio u Reformistima kao mnogih drugi
zasluzuje mjesto tu!

[Nenadv24]

Vuk Karadžić je 1836. za Hercegovinu rekao da je to područje gdje se govori načistiji Srpski jezik. U tome nije pogriješio jer je to istina. Ustvari radi se prostoru oko Bileće mislim ili tu negdje u istočnoj Hercegovini.

Što se tiče njegovog svrstavanja susjednih naroda u Srbe kako možeš porediti taj period sa sadašnjim pa tada su ljudi bili na nižem stupnju razvoja a i to je period stvaranja novih država na Balkanu. Da su današnje demokrate kojim slučajem živjeli u to doba i oni bi isto razmišljali.

[AjvazDedo]

Zar nije Mladen Ivanic skoro prijetio da spori naziv Bosnjaka ( a time i identitet Bosnjaka ) ako se dovede u pitanje naziv Republika Mrska?

Cek ti si reko da sad imamo demokrate, evo naso sam ti jednog ali je on kao i ostali 15 000 na tom skupu
na "nižem stupnju razvoja" kao sto bih ti reko

[savjest]

Joj ovoga lika dovesti u kakav cirkus.... pa da zgrnes lovu nevidenu !


Sto se teksta tice.............odlican.... za procitat... dva put.

[aris_angelis]

Joj faca braco draga sve djilkos do djilkosa

[Ahmed.ibn.Fahalan]

S obzirom na obim napisanog mislim da neke sitne primjedbe koje imam nisu vrijedne spomena. Dakle, slažem se sa velikom većinom napisanog.

Ipak mislim da nam se bliži vrijeme kada će morati doći na red slični textovi koji će proniknuti i u naše zablude, iluzije, greške i nedostatke. Mislim da dolazi taj trenutak kada ćemo imati daleko više koristi od temeljite terapije introspekcijom..pa ko zna možda uspijemo odgovoriti zašto Rizvanbegović, zašto Abdić?! Koje je to prokletstvo koje nam brani da imamo jedan glas, a koje omogućava našim dušmanima da nam otimaju zemlju, siluju žene, kolju najmilije.

Mislim da je problem daleko veći u nama nego u njima..jer naše probleme, zablude, nedostatke možemo korigovati, njihove ne možemo.

[AjvazDedo]

Naravno, mi imamo ogromne
probleme u nasem narodu, ali ipak mislim
da se moramo kao prvo slozit i imat jedinstven front
sada.
Moramo se boriti zbog zagnjeg genocida,
da se nezaboravi, neponovi i da dobijemo PRAVDU!

Ali naravno da moramo razmisliti o nasim greskama
isto kao sto (neki NE svi) Srbi moraju da razmisle
o svojim mitama....

[Ahmed.ibn.Fahalan]

Shvatio sam ja tu poruku iz texta i sa njom sam se već složio..samo sam htio da dodam još jedan element koji je po mom sudu vrijedan pomena..ne želeći da od toga pravim neku "SDA Bošnjaci vs. SDP Bošnjaci" prepirku. Danas nam je to najnovija podjela i meni se lično gadi..čovjek ne može da postavi jedno legitimno pitanje kao što je "zašto se našem narodu oružje prodavalo 5 puta skuplje nego se za njega plaćalo Hrvatima?" a da te odmah neko ne prozove komunjarom ili anti Bošnjakom..o takvim mi pitanjima moramo raspravljati, nemamo potrebe nigdje dalje u historiju da idemo od ovog zadnjeg rata. Moramo da smognemo snage da prvo iskorijenimo izdajice među nama, pa da se tek onda organizujemo prema vanjskom svijetu. Dakle ima smisla raspravljati samo o stvarima na koje ti ili ja kao pojedinci imamo uticaja..ako promijeniš sebe promijenio si dio Bošnjačkog korpusa, a to je mnogo više nego što češ ikada postići raspravljajući se sa četnicima.

[mostarac]

zašto se našem narodu oružje prodavalo 5 puta skuplje nego se za njega plaćalo Hrvatima?"

Zato sto Alija nije Tito

[Nenadv24]

Zar nije Mladen Ivanic skoro prijetio da spori naziv Bosnjaka ( a time i identitet Bosnjaka ) ako se dovede u pitanje naziv Republika Mrska?

Cek ti si reko da sad imamo demokrate, evo naso sam ti jednog ali je on kao i ostali 15 000 na tom skupu
na "nižem stupnju razvoja" kao sto bih ti reko

Isto je radila i Seada Palavrić osporavajući Srbima identitet u BiH kao i pravo na svoj jezik.

[weds]

zašto se našem narodu oružje prodavalo 5 puta skuplje nego se za njega plaćalo Hrvatima?"

Zato sto Alija nije Tito

I hvala Bogu da nije.

Nije bio "vjeciti predsjednik zemlje", diktator i tutor...

Da je Alija bio Tito, Bosnjaci bi 1992. bili ili "Srbi Islamske veroispovesti" ili na Ahiretu

[AjvazDedo]

[SD-6]

[quote="Nenadv24"]

stupnju
...
da te sad Vuk cuje

[Nenadv24]

Kakve veze ima stupanj ili stepen a u ovom slučaju značenje je nivo. Jednostavno to mi je prvo palo na pamet. Ne držim se striktno srpskih riječi prilikom sastavljanja rečenica.

[SD-6]

...vidio si kako Draskovic graknu na Z.Marica kad mu spomenu "uvjete"...
...ako nista valjalo je radi toga gledat 60-min,poslije maric poce zborit "hiljada" i ostale ne hrvatske rijeci,usro se(jos znao nestalo nozeva na standu )...a maric je hrvat ,a zamisli da od tebe to cuje(iako si jednom rek'o da si mijesanac,cega nisam uhavizo Srb-Cro ili Srb-Musl)...bilo kako bilo tatina strana je prevagnula : ili mozda nije

[Nenadv24]

To se tebe ne tiče šta sam ja niti me zanima šta si ti.

[iradion]

Sto li Boze, znamo sta si ti...

[Nenadv24]

Ko je tebi dozvolio da bekneš?

[iradion]

a ti kmete zboris

e bez kandzije nista