ŠEĆER NA ZRNU SOLI
Bojan MUNJIN
3. svibnja, 2007.
Od kada je Jasmin Imamović došao na mjesto gradonačelnika, Tuzla se obnavlja pod parolom: "Dizalice ne smiju stati" i po formuli "tri T" što znači afirmiranjem - tolerancije, talenta i tehnologije. O tome Imamović govori vrlo uvjerljivo: "Odlučili smo pretvoriti kolektivni pesimizam u kolektivni optimizam tako što ćemo u Tuzli ostvariti ono što nitko neće povjerovati da je moguće. Tri najgora mjesta u gradu pretvorili smo u tri najbolja mjesta. Na prostoru sadašnjeg slanog jezera gdje se ljudi danas kupaju prije je bila močvara, uz rijeku Jalu napravili smo šetalište, obnovili smo staru gradsku jezgru i na bivšoj deponiji smeća napravili smo tržni centar"
Kao što nije točno da je život samo nepregledna dolina suza, tako nije istina ni da Bosna i Hercegovina predstavlja isključivo tamni vilajet. Dobar primjer za ovu tvrdnju u Bosni i u životu je grad Tuzla koji se unazad nekoliko godina uspio otrgnuti apatiji i sivilu, na žalost toliko karakterističnim za ovu državu u post ratnoj tranziciji. Opće je poznato da je ovo jedini grad u Bosni i Hercegovini koji uspio sačuvati domaće stanovništvo od međuetničkog nasilja i iseljavanja u posljednjem ratu, ali svaki Tuzlak jako dobro zna da maglovita riječ tolerancija za Tuzlu danas znači uvjet ne samo konkretnog prosperiteta nego i golog opstanka.
Povijesno gledano, Tuzla je imala i geografsku sreću jer leži na šesto pedeset milijuna tona slanih stijena i isto toliko ugljena pa "grad na zrnu soli" posljednjih sedam tisuća godina – u stvarnom i simboličkom smislu spajanja bijelog i crnog – imao je puno razloga da živi. I Osmanlije i Habsburgovci i Titovi proleteri eksploatirali su ovo blago, dovlačeći radnike, tehnologe i inžinjere iz raznih krajeva, pa je Tuzla tradicionalno grad jake industrije, nacionalno izmiješanog stanovništva i ono što je najvažnije – suptilne intelektualne infrastrukture. U gradu koji je neka vrsta kombinacije turske kasabe, austrijskog neobaroka i socijalističke maksime da svi imaju krov nad glavom, kulturne simbole na koje su svi ponosni predstavljaju Meša Selimović, Derviš Sušić i Ismet Mujezinović, dok glavna ulica nosi ime košarkaške legende Mirze Delibašića.
Četiri katastrofe
Ipak, malo tko zna da su u maloj armiji umjetnika, znanstvenika i sportista rodom iz Tuzle, i poznati argentinski slikar Kristijan Kreković i još poznatiji meksički muralist Haim Pinto. Zato danas u ovom gradu s tri kazališta, isto toliko galerija i planetarno modernim muzejem sijevaju slikarske radionice, arheološke zbirke i književni susreti. Najpoznatiji od njih je "Cum grano salis" i nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U Tuzli, u kojoj je zakonom zabranjeno da netko nekoga poprijeko pogleda naročito iz političkih razloga, postoji univerzitet s šesnaest tisuća studenata i moćan klinički centar, možda najbolji u regiji.
Sagrađen je i etno-park Sojeničko naselje da bi se pokazalo da Tuzla kao organizirana zajednica živi od neolita do danas, a napravljeno je i slano jezero u najužem centru grada, koje osim kao turistička atrakcija za tisuće kupača treba i simbolički pokazati da je sol u nekom višem smislu izvor mudrosti opstanka grada. Najvažnije od svega, kada anketirate mlade, da nitko iz ovog grada nema potrebu otići... S druge strane, tamna sjenka ovog jedinstva različitosti dvadesetak etničkih i vjerskih zajednica na jednom mjestu bila je ipak nekontrolirana eksploatacija rudača u tunelima ispod grada koja je dovela do slijeganja Tuzle u sedamdesetima, te balkanski "suvišak povijesti" koji je zaprijetio da razbuca njegovo stanovništvo u devedesetima.
Tuzlaci kažu da je njihov grad pogodilo četiri katastrofe u posljednjih četrdeset godina. U šezdesetima je to bio oblak klora nad Tuzlom zbog kojeg su stanovnici mislili da će se svi kolektivno pogušiti, u sedamdesetima je to bilo potonuće centra grada u kojem su nestale barokne zgrade gimnazije, hotela Bristol i gradske kuće, krajem osamdesetih bila je to pogibija 186 rudara u rudniku Dobrnja, a 25. svibnja 1995. bila je to - granata na Kapiji. Te večeri Mladićeva haubica s Ozrena odnijela je na poznatom okupljalištu Tuzlaka sedamdeset jedan mladi život, ali nakon toga grad nije poludio u mržnji i osveti. Na mjestu tragedije ostala je samo ploča za sjećanje s urezanim stihovima Maka Dizdara: "Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo. Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo. Ovdje se i umire da bi se živjelo."
Uspjevši očuvati svoj način života, nakon industrijalizacije, ratova i gladi, Tuzlaci su odlučili da obnove svoj grad, očiste vodu i zrak nad Tuzlom i pretvore ju u grad kulture i mladih. Nakon ratnog gradonačelnika Selima Bešlagića koji je u nemogućim uvjetima u Tuzli održao mir i zrnce pravne države, arhitekt post ratnog preporoda je sadašnji gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović. Ovaj pravnik po profesiji koji je osim tri stručne knjige o zemljišnim knjigama, katastru i pravu na nekretnine, napisao i tri romana, knjigu priča i poezije i koji je na direktnim izborima za gradonačelnika 2004. dobio 63 posto glasova, o svojem iskustvu u politici za Feral kaže sljedeće:
Od Pape do Račana
"Moja izborna kampanja bila je vrlo jednostavna i sastojala se od tri rečenice koje sam izgovorio građanima: Ja volim Tuzlu. Želim služiti, a ne vladati. Vjerujte rezultatima, a ne riječima. Zašto bi ljudi vjerovali onome što obećavam? Pa na temelju onoga što sam već do tada napravio." Zapravo, Imamović je na listi SDP-a prvi puta postao gradonačelnik 2001. kada je bila donešena ona povijesna Strategija razvoja koja će Tuzlu katapultirati iz sive bosanske avlije čemera i jada u grad šarenih fasada, urbanog šarma i respektabilnih ambicija.
Do te strategije nikada ne bi došlo da ljubav prema voljenom gradu nije prekaljena u najgorima vremenima, kada su Imamović i ostali morali vaditi kestenje iz vatre u napetim međunacionalnim trzavicama koje su prijetile da Tuzlu, poput drugih bosanskih gradova, zaviju u crno. Imamović o tome vremenu kaže: "Bili smo u paničnoj situaciji boreći se sa sva tri nacionalizma istovremeno: ljudi su po selima već spakovali kofere, nije bilo struje, morali smo ići od kuće do kuće i nismo mogli sve te ljude obići. Tadašnji gradonačelnik Bešlagić kojemu su svi vjerovali, ali koji nije mogao stići na pet mjesta odjednom, odredio je da se rasporedimo i ja sam zajedno s Rafom Jozićem, potpredsjednikom općine, Hrvatom i Simom Simićem koji je bio Srbin, otišao u prigradsku općinu Grabovicu, pretežno naseljenu Hrvatima. Morao sam se nadmetati s jednim Bobanovim misionarom iz Hercegovine u užasno skupim cipelama koji je bio 'pun priče' kako Hrvati treba da se isele u Herceg-Bosnu... Morao sam ljudima citirati govore od Ivana Pavla Drugog do Ivice Račana, kao i to da nitko u Tuzli nije gost nego domaćin. Tada smo radili petnaest sati dnevno, ali smo spriječili jednu historijsku sramotu i obranili zajednički život u Tuzli."
Koji je za vas najdublji smisao tolerancije?, pitamo Imamovića.
"Tolerancija je uslov fizičkog opstanka i razvoja. Mi smo zaključili da trebamo ostati normalni u vremenu koje nije bilo normalno i da u Tuzli ima puno više stvari koje ljude veže nego što ih razdvaja. Na sceni je bio nacionalizam i mi smo mu se suprotstavili antinacionalizmom i zaštitom svakog čovjeka, tko god on to bio. Mržnja se ne može pobijediti mržnjom nego ljubavlju, 'mrak se ne može pobijediti mrakom nego svjetlom', govorio je Martin Luther King."
Tako je Tuzla obranila ideju zajedničkog života; nacionalna struktura; 47 posto Bošnjaka, 15 posto Srba, 15 posto Hrvata i 20 posto svih ostalih, u gradu od sto tisuća stanovnika, danas je ista kao i 1992. a broj miješanih brakova koji u Tuzli tradicionalno iznosi 22 posto, u ratu se popeo na 25... Zato Tuzla ima i dva službena dana općine. Prvi je 2. listopad jer je tog dana 1943. Tuzla bila jedini veći grad u Evropi oslobođen od nacista, a drugi je 4. travanj kada je 1992. općinska skupština, sastavljena od osam stranaka i isto toliko etničkih i vjerskih grupa, odlučila da će za gradsku upravu i građane međunacionalna snošljivost biti pitanje života i smrti u mračnim vremenima koje dolaze.
Od kada je Jasmin Imamović došao na mjesto gradonačelnika, Tuzla se obnavlja pod parolom: "Dizalice ne smiju stati" i po formuli "tri T" što znači afirmiranjem - tolerancije, talenta i tehnologije. O tome Imamović govori vrlo uvjerljivo: "Odlučili smo pretvoriti kolektivni pesimizam u kolektivni optimizam tako što ćemo u Tuzli ostvariti ono što nitko neće povjerovati da je moguće. Tri najgora mjesta u gradu pretvorili smo u tri najbolja mjesta. Na prostoru sadašnjeg slanog jezera gdje se ljudi danas kupaju prije je bila močvara, uz rijeku Jalu napravili smo šetalište, obnovili smo staru gradsku jezgru i na bivšoj deponiji smeća napravili smo tržni centar. Nakon pola stoljeća restrikcija, ljudima smo doveli pitku vodu što je smatrano nemogućim jer se vjerovalo zbog slijeganja terena da u Tuzli nikada neće biti normalnog vodovoda.
Sofisticirani projekti
Asfaltirali smo pedeset cestovnih pravaca na području Tuzle u posljednjih godinu dana, uveli smo sistem centralnog grijanja koji ne zagađuje zrak, regulirali smo vodotokove i oborili sve rekorde u zadnjih trideset godina. Povratili smo povjerenje građana i pokazali im kako se troši njihov novac". Naime, Imamović je shvatio da su imaginacija, tehnologija i nova znanja zajedno dobitna kombinacija prosperiteta i formula kako da obrazovane ljude zadrži u gradu. Uz pomoć norveške vlade u Tuzli je izgrađen Centar novih tehnologija (BIT Centar) u kojem trenutno radi sedamdeset najdarovitijih mladih Tuzlaka koji svojim krajnje sofisticiranim projektima u najrazličitijim oblastima znanja – od medicine do grafičkog dizajna - konkuriraju i pobjeđuju na natječajima u Japanu, Americi i zapadnoj Evropi.
Sistemom najrazličitijih subvencija, pomoći nadarenima i smanjenju općinskih taksi Imamović je uspio proizvesti "kreativni bum" Tuzle i uvećao općinsku blagajnu sa sedam i pol milijuna eura na trideset. O iskušenjima naglog rasta kapitala Imamović kaže sljedeće: "Današnji kapital je vrlo agresivan i teško je s njim izaći na kraj. Međutim, svi u gradu znaju da me nitko ne može kupiti i kada tu poruku pošaljete prvog dana, odredili ste pravila igre. U prvih šest mjeseci svog mandata srušio sam bespravno sagrađene objekte dvojici najopasnijih tajkuna, jedno vrijeme čuvali su me specijalci, ali sam svima dao do znanja da sam nepotkupljiv.
Imam svoju plaću, imam stan i želim da se lijepo osjećam a ne mogu se lijepo osjećati ako sam nekome nešto dužan. Tražim proceduru dostupnu svima i da se sve radi po zakonu: Ponude za kupnju zemljišta otvaraju se iz zapečaćenih koverti na konferenciji pred novinarima i zemljište dobiva onaj, koji je prema unaprijed utvrđenim propozicijama ponudio najbolje uvjete. Kriteriji, proces odlučivanja i rezultati su javni. Ovdje me neki smatraju 'pjesnikom', ali ja znam da kreativna industrija bilježi danas najveću stopu zaposlenosti svugdje u svijetu i zaista sam uvjeren da Bog nije novac."
Ono što čini uvjerljivim Imamovićeve riječi jest da se ta kultiviranost grada, rafiniranost arhitekture i ležerna vitalnost stanovnika vidi golim okom i osjeća na svakom koraku. Napuštamo ovaj grad osmijeha uz rečenice Meše Selimovića, koje – kažu Tuzlaci – njima znače puno više od literature: "Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život."
dosta afirmativno..da vas ne ureknu..
:thumbup: komentari?
