Cudno, kako se dvolicnjaci “veliki borci” za istinu i pravdu iznenada probude i izadju iz misje rupe.
Gde li su samo bili i sta su radili protekle 3 godine?
Dijana Milić sahranjena uz stihove pjesme “Još i danas zamiriše trešnja”
objavljeno: 06. 08. 2011
“Šta to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote, ko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote”, refren je popularne melodije “Još i danas zamiriše trešnja” Miroslava Rusa, a uz čije su se stihove danas popodne, od tragično preminule kantonalne tužiteljice Dijane Milić, ispred Komemorativnog centra u Tuzli, te na groblju Bukovčić, oprostili rodbina, veliki broj prijatelja i poštovalaca, radne kolege, te obični građani Tuzle.
Ova pjesma, savršeno se uklapala u tužnu atmosferu koja je danas vladala ispred Komeorativnog centra, gdje su se smjenjivali govornici koji su biranim riječima besjedili o Dijani Milić, njenoj tragičnoj sudbini, njenom radu i opredjeljenju da se bori za pravdu i druge postulate profesionalca u pravosuđu.
Najprije je govorio branitelj Dijane Milić u montiranom sudskom procesu, Josip Muselimović, čiji govor u cijelosti donosimo u nastavku teksta.
Od Dijane Milić oprostio se i
bivši novinar Sinan Alić, ne znamo u čije ime, ali je rekao kako je Dijana Milić žrtva sistema, te da su njenoj tragediji kumovali i mediji (predstavnici pojedinih bili su prisutni na ispraćaju), koji su je bez prava na odbranu, bez imalo argumenata, mučki i po nečijem nalogu, tužiteljicu prikivali na stub srama.
Izdvajamo i oproštaj od Dijane Milić njenog kolege Dragana Radovanovića, zamjenika glavnog kantonalnog tužitelja, koji također donosimo u cijelosti.
Dugačka kolona, mnoštvo vijenaca na bijelom sanduku i onih koji su nosili mladi, uplakana majka Aza, sestra Mirela, brat Azur, rođaci, i ostala rodbina, te svi prisutni današnjem tužnom događaju, uz zvuke “Posmrtnog marša” tuzlanske limene glazbe, od Komemorativnog centra prošli su put do groblja Bukovčić, gdje je Dijana Milić položena na vječni počinak.
Današnja sahrana optužujuća je za sve koji su montiranim procesom, medijskom hajkom, izmišljotinama i pakovanjem, doprinjeli preranom gašenju života jedne od najistaknutijih ličnosti pravosudne funkicije u BiH.
OPROŠTAJNI GOVOR ADVOKATA DIJANE MILIĆ, JOSIPA MUSELIMOVIĆA:
Poštovana obitelji Milić, poštovani prijatelji, kolegice Dijane,
dok se nalazim ovdje – kraj otvorenog groba i mrtvog tijela kolegice Dijane – ni sam ne mogu odagnati tjeskobu niti naći riječi koje bi na dostojan način iskazale ono što u ovom času osjećam. Težinu tragedije i veličinu gubitka u ovom času nije ni moguće sagledati.
Naš nobelovac Ivo Andrić na jednom mjestu kaže “kada iz Bosne odlazi svećenik s njim odlazi i dio naše historije”. I mi bi to mogli danas reći i to isto ponoviti. Kada iz naših redova odlazi osoba koja je svoj život posvetila pozivu pravednika s njom odlazi i dio naše pravosudne, ali i naše društvene stvarnosti. Ova smrt je po mnogo čemu neobična. Ona odzvanja muklinom svoje tragedije. Ova smrt opominje, ona traži odgovor na pitanje je li ovako trebalo biti, gdje se to nalazi naš pravosudni sustav.
Kada mi se prije nekoliko mjeseci obratila kolegica Dijana i zamolila za pomoć – kada me je zamolila da budem njen branitelj od nečega što joj nije bilo jasno – nije tu bilo dileme. Ali ni pomisliti nisam mogao da ću završni govor u obranu njene časti i dostojanstva, u obranu bjeline njene profesionalne odanosti, izgovoriti ovdje na groblju, kraj mrtvog tijela i upaljenih svijeća.
Kraj svjetlosti koja pokušava pokazati kreatore njene životne tragedije – one koji su u svojoj nepromišljenosti požurili napisati prva slova optužbe i odluke o suspenziji – suspenziji od onoga za što je kolegica Dijana živjela – a živjela je za pravdu i pravičnosti, za borbu protiv zla i nečovještva i napose protiv amorala i kriminala. A morali su znati, zaista su morali znati da se ne može vjerovati onima koji su na prvim stepenicama svog životnog puta posrnuli u nemoralu, da se ne može vjerovati onima čija riječ, čast i dostojanstvo vrijede samo nekoliko bilo kakvih novčanica.
Kada smo se 30. juna uspinjali uz stepenice Općinskog suda u Zenici i kada smo tamošnjim djeliteljima pravde došli odlučno kazati NE – Dijana Milić nije ono što se želi reći, Dijana Milić nije učinila ništa nečasno i nezakonito. Na vjetrometini započetog procesa sreo sam slomljenu, potpuno slomljenu ženu, ali ni tada nisam mogao vjerovati da njeno krhko tijelo i njena teško ranjena duša neće izdržati.
Poštovana kolegice Dijana, opraštajući se od tebe – ovdje u tvojoj Tuzli, želim posvjedočiti tvoju nevinost i uz uzglavlje ostaviti nadu u najljepše stihove o životu i smrti – one koje je napišao naš veliki Mak: “Zemlja je smrtnim sjemenom posijana/ali smrt nije kraj/ jer kraja zapravo i nema/ Smrću je samo obasjana staza/uspona od gnijezda do zvijezda”.
Na toj stazi uspona do zvijezda, kao pravednik pravosuđa, počivaj u svojoj nevinosti – počivaj u miru Božijem.
Poštovana obitelji Milić, kada umru bliski, dragi i veliki ljudi, časno je zaplakati. Kada bi mogla – osjećam to – i Vaša Dijana rekla bi Vam: ne plačite ni Vi moji najbliži. Izdignite se i vidjet će da ja – kako pjeva pjesnik – nisam umrla, ja sam samo zemlju zagrlila – zemlju koju sam toliko voljela i kojoj sam časno, odano, predano i do kraja svoga života nevino služila.
Slava joj!
OPROŠTAJNI GOVOR KOLEGE TUŽITELJA, DRAGANA RADOVANOVIĆA:
Poštovani članovi porodice, kolege, prijatelji,
u četvrtak, 4. avgusta 2011. godine, oko 15 sati, nakon kraće bolesti, u 43. godini preminula je naša prijateljica, kolegica i saradnica, Dijana Milić.
Mnoga života, egzistencijalna, ovozemaljska iskušenja često su nam nepoznata, koliko god se s njima borili. Posvetiti se svojoj strasti, životnom izboru profesije je bila njena vodilja.
Iskreno, sve nas, njene prijatelje i kolege, Dijanina smrt je iznenadila, ostavila u šoku, jer smo se negdje duboko u sebi nadali, iščekivali i vjerovali, da će biti jača od bolesti.
Čovjek snuje, a Bog određuje.
Njeno tijelo i duh nisu izdržali. Napustila je ovaj svijet i nadamo se otišla u neki mnogo bolji, u godinama koje mnogi smatraju najboljim i najplodonosnijim, i na poslovnom planu i u privatnom životu.
Dijana Milić rodila se 17. marta 1968. godine u Tuzli. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u svom rodnom gradu.
Studirala je i diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Zvanje diplomiranog pravnika stekla je u 22. godini – 18. decembra 1990. godine. Diplomirala je kao jedan od najboljih studenata generacije, sa visokim ocjenama u svim predmetima, i prosjekom na kraju studija.
Za svoj profesionalni put izabrala je rad u pravosudnim institucijama. Zaposlena je kao pripravnik 1992. godine u tadašnjem Višem sudu u Tuzli. Karijeru započinje u Osnovnom sudu u Tuzli gdje je radila kao sudija od 1995. do 1997. godine.
Od 1997. do 2003. godine obavljala je funkciju sudije u Općisnkom sudu u Tuzli. Od 2003. godine do trenutka kada nas je napustila radila je kao tužilac u Kantonalnom tužilaštvu TK.
U svojoj 43. godini iza sebe je imala 19 godina karijere u pravosuđu. Vrijedna, marljiva, posvećena, ponekad oštra i tvrdoglava. Osoba koja je davala i unosila u sebe sve što je radila.
Dijana je bila jedna od onih ljudi koji vas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Svako od nas sa sobom nosi i nosit će svoje susrete i vrijeme provedeno s njom. Ispričati kakav je utisak na ljude ostavljala je bolje ostaviti za vrijeme koje dolazi.
Ljudi obično cijene ono što je neko radio, bio, stvarao i doprinosio kada prođe njegovo ovozemaljsko vrijeme. To je ljudska priroda, ma kako htjeli da bude drukčije.
Neki mudri pisac je jednom napisao: “Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca”.
Njenoj porodici izražavamo duboko i iskreno saučešće. Neka Ti je laka zemlja, draga Dijana! (Ekipa TuzlaL!ve.ba portala)
tuzlalive