JThomas wrote:meni je jedan stručnjak za privredno pravo rekao da koliko on zna član 6. ZPD nikada još u nas nije primijenjen u stvarnosti i da niko nije ni pokušao sa takvom tužbom.
ja sam lično dosta dumao o tome. u nas je sve učmalo, tako da je teško predvidjeti kako bi to sudovi tumačili. ali ja načelno, teoretski mislim da se činjenica oštećivanja povjerilaca može relativno lako dokazati finansijskim vještačenjem, naročito u slučaju kad su vlasnik/osnivač i direktor ista osoba. npr. ako isplaćuješ dobit iako znaš da u tom slučaju nećeš moći podmiriti predstojeće obaveze, ili na drugi način trošiš lovu, preuzimaš nove obaveze iako znaš da možeš podmiriti postojeće, prebacuješ lovu na zavisne društva...sve se to može vidjeti kroz finansijsku dokumentaciju. al' kako bi naši sudovi postupili - to možeš grah bacati.
Ne znam što se toliko uopšte vezati na član 6 ZPD, koji je više simboličan, pri čemu je trošak dokazivanja vjerovatno veći od koristi, kad je puno precizniji Zakon o finansijskom poslovanju, članovi 19 i 20 propisuju kazne kako za pravno lice tako i za odgovornu osobu za neplačanje obaveza u ugovorenom roku, i zabrane raspolaganja finansijskim sredstvima odgovornom licu. Ono što jeste problem je da platne institucije nikada nisu preuzele ulogu regulatora, kako je bilo zamišljeno.
Meni je puno interesantnija mogučnost i dilema da li bi sud prihvatio zahtjev za pokretanje stečajnog postupka ukoliko mi dug ne bi bio izmiren u periodu od recimo 30. dana, s obzirom da po članu 6 Zakon o stečajnom postupku, neizmirivanje obaveza u periodu od 30 dana ukazuje na postojanje osnova za otvaranje stečajnog postupka?
Prema istom članu u tom slučaju niti izmirivanje obaveza prema pojedinim povjeriocima ne znači da je stečajni dužnik solventan. Čisto kao pokušaj da se vlasniku reducira mogučnost isisavanja imovine ili stvaranje dodatnih dubioza.