TUŽBA BiH PROTIV SCG ZA UKIDANJE IMENA RS

[pravimjernik]

Jaganjac, ti imas extremno velike ambicije za BiH. Tebi je da ratom spasis BiH, sto se vidi iz tvoga retorickog, ratnohuskackog govora mrznje.
Treba ti i podrska iz naroda? Neces je dobiti jer mi smo nauceni cemu vodi mrznja i jezik mrznje kao prvi korak u rat.
Necu te pitati gdje si ti bio dok smo mi trpili posljedice godinama sijane mrznje.
Pozdrav

Ovo gore su tri izjave koje najbolje oslikavaju nedoraslost ljudi koji nastanjuju ovu zemlju naopakog imena (a zatim i svega ostalog naopakog). Naime da bi Bosna postala normalna, prosperitetna, itd. zemlja potrebno je ispraviti sljedećih 10 RAZLOGA NAŠE NESREĆE:

1. U svakoj zemlji na planeti majka s ponosom rađa i šalje sina u rat da brani zemlju i slobodu, samo u Bosni majka ne da čedo svoje jer ona je, eto, za mir, a kao, sve druge majke na planeti su divljakuše jer svoju djecu tako lahko žrtvuju a oni koji pozivaju na odbranu zemlje i slobode kao "huškaju na rat".

pa kako ti sine osta ziv?kako ti ne dade svoj zivot, il' to pise tvoj duh? kako tebe tvoja majka ne dade? e bas si mi ga ti neki pravimjernik..... ma praaaaavi si care, kol'ko ima sati?

@Senada: I sam se pitam kako sam ostao živ! Danas se pitam kako sam još uvijek normalan, jer sve navedeno u ovih 10 tačaka nešto je najnormalnije za cijeli planet, osim za ljude na ovom prostoru. Pitaj Albance. I majke Albanke.

[senada]

.....ev sam shvatila da nije fer,....stvarno nije fer da ja ovdje uzivam.... pravovjernice dok ti tak stalno gines za mene.....i moja posljednja je da i ja cu za te' i san tvoj.. zivot dati svoj... pravovjernice....
..i istinu kazu da senada.... posljednja umire.. pravovjernice....

[pravimjernik]

.....ev sam shvatila da nije fer,....stvarno nije fer da ja ovdje uzivam.... pravovjernice dok ti tak stalno gines za mene.....i moja posljednja je da i ja cu za te' i san tvoj.. zivot dati svoj... pravovjernice....
..i istinu kazu da senada.... posljednja umire.. pravovjernice....

senada: (pobrkala si mi nick) Meni ove tvoje riječi odlično zvuče, da je još samo zastava s ljiljanima negdje ti tu pri ruci, pa se stavi ruka... A inače mislim da si dobro počela.

[wanderer]

je li ovo romansa na pomolu?

[pravimjernik]

je li ovo romansa na pomolu?

ko senada i sanader mu bio kum.

[senada]

....a dje si ti sinoc u slozi ..... pravovjernice...na lajbahsima? mislim to u vezi s sanaderom .... i tako to....... ja s gostima izasla pred ponoc a tebe nigdje .....

[wanderer]

kazem ja bice tu svasta, a vi necete da pogledate cinjenicama u oci

[pravimjernik]

....a dje si ti sinoc u slozi ..... pravovjernice...na lajbahsima? mislim to u vezi s sanaderom .... i tako to....... ja s gostima izasla pred ponoc a tebe nigdje .....

Opet si mi pogriješila nick. eh...

[senada]

....a dje si ti sinoc u slozi ..... pravovjernice...na lajbahsima? mislim to u vezi s sanaderom .... i tako to....... ja s gostima izasla pred ponoc a tebe nigdje .....

Opet si mi pogriješila nick. eh...

ah.... ispricavam se pravivjernice..... tek uocih da se vrtim po tvojoj.. tuzbi ..sklanjam se da ne kvarim koncepciju..... ev, samo cu citati.

[wanderer]

ipak nista od romanse

[pravimjernik]

Ko kaže?

[danas]

Sarajevski Marlboro
Republika Srpska

Nema te države zbog koje bi mater preboljela sina i osmjehnula se njegovome ubojici

Miljenko Jergović

Danas granice Republike Srpske, pa i sam njezin opstanak, najprije čuvaju grobovi u dušama ljudi. Prema istraživanju Mirsada Tokače, u prošlome je ratu izginulo oko sto hiljada ljudi, od čega sedamdesetak posto Bošnjaka, dvadeset pet posto Srba i pet posto Hrvata. Iza svakoga od njih ostalo je barem tri-četiri najbliža rođaka, otac ili majka, sin ili kćer, i barem tri puta toliko onih koji se smatraju užom rodbinom. To znači da je oko milion Bosanaca izgubilo rod rođeni, pri čemu se prijatelji, kumovi i poznanici ne broje. Svi oni moraju sebi objasniti zašto su umirali njihovi bližnji.

Neki će reći da su pali braneći svoja ognjišta, drugi će kazati da su stradali u genocidu, treći će stradanje svojih rođaka objašnjavati na neki neizgovorljivi način, ali je malo onih, ili ih zapravo i nema, koji su spremni nastaviti vlastiti život bez svakodnevne misli o svojim mrtvima i o njihovim ubojicama. Ako se i nemaju namjeru osvećivati, Bosanci nisu spremni takvu misao sahraniti, kao što su sahranili svoje mile i drage. To se od ljudi i ne smije očekivati, ali nije li upravo u toj činjenici i glavni razlog zbog kojega je Radovan Karadžić s takvom bezmjernom okrutnošću vodio svoj rat? Zločinom je zidao granice svoje države, kako na zemljopisnoj karti, tako i u dušama ljudi. Srebrenički genocid nije se dogodio radi etnički čistoga teritorija. Imao bi ga Radovan i da nije tamo pobio deset tisuća ljudi. Znao je i on da je rat došao svome kraju, pa mu je na kraju trebalo nešto što bi za sva vremena, ili u ovoj generaciji, zacementiralo postojanje Republike Srpske. Trebala mu je krv, i trebalo mu je sjećanje žrtava. A to sjećanje jamči da se jedinstvena Bosna i Hercegovina više neće tako skoro obnoviti na principima pravde i istine. Bude li se ipak obnavljala, oni koji su u ovome ratu izgubili najviše svojih, dakle bosanski muslimani, naći će se pred kušnjom: ili će obnavljati Bosnu i pokazati spremnost da zataje svoje mrtve, ili će živjeti sa svojim mrtvima i podnositi Republiku Srpsku. Pred takvom dvojbom, znali su to Radovan i njegovi, ljudi se odlučuju za vlastitu krv i meso, i za svoja sjećanja. Nema te države zbog koje bi mater preboljela sina i osmjehnula se njegovome ubojici.

Kada danas razmišljamo o ukidanju Republike Srpske, uglavnom i nismo svjesni što bi to zapravo trebalo značiti. Čini nam se da bi nestalo jednoga parlamenta, vlade i predsjednika, a da bi se Srbi morali promijeniti, dok bismo mi mogli ostati isti. Oni bi morali prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao cijelu, jednu i jedinu, a s njome i istinu o proteklome ratu, dok bismo mi ostali isti, očekujući od njih da osude svoje ratne vođe. A posredno da osude i sami sebe. To, međutim, nikako nije moguće. Niti su oni izgubili rat, pa da dožive katarzu koju su doživjeli Nijemci (a i oni dobrih dvadeset godina nakon Hitlerove smrti), niti su rat mogli izgubiti. Bosanskim Srbima se, istina, moglo dogoditi što i hrvatskim Srbima, da u nekakvoj Oluji i nekakvome Bljesku iscure iz svoje domaje na traktorima i zaprežnim kolima, ali ni to ne bi bio njihov poraz, nego poraz Bosne, i njezin konačni povijesni nestanak. Zemlja koja bi ostala bez bosanskih Srba i dalje bi se Bosnom zvala, ali bi dalje trajala u vlastitome diskontinuitetu.

Zbog svega ovoga, a ponajviše zbog činjenice da je povelik broj Srba u nevrijeme stao uz Karadžića, stvarno ukidanje Republike Srpske danas bi tražilo veću promjenu u bošnjačkim, nego u srpskim glavama i dušama. Prvi preduvjet za nagovor Srba na cijelu Bosnu i Hercegovinu jest u tome da se zatome vlastita ratna stradanja, ili da se o njima govori na drukčiji način. Nitko ne zna koji bi to bio način, ali jedinstvena Bosna teško je moguća ako bi se jedan njezin narod, ili pripadnici tog naroda koji danas žive na području Republike Srpske, morao osjećati krivljim i naopakijim od druga dva naroda. Karadžić je i provodio zločine da bi Bošnjaci Srbe smatrali krivljim i naopakijim. Uostalom, nije li Krajišnik 1993. kazao kako Muslimanima treba iz glave izbiti želju za životom sa Srbima? A života nema ako ti je netko kriv.

U Južnoafričkoj Republici je po ukinuću apartheida bila osnovana Komisija za istinu i pomirenje. U Španjolskoj se, još od Francovoga vremena, izbjegavalo u školama govoriti i poučavati o Građanskome ratu. Bili su to različiti načini da se dođe do istoga cilja, do pomirenja pod svaku cijenu, i konstituiranja društva na osnovama koje nikada ranije nisu postojale. I u jednome i u drugome slučaju najveću cijenu platile su žrtve, oni koji su patili i stradali, kao i oni koji su ostali bez svojih bližnjih. Uskraćeno im je pravo na simboličnu osvetu, a zapravo na moralnu prednost koju bi nevini trebali osjećati pred krivima, pa i žrtve pred zločincima.

Pouka je u oba slučaja ista: budućnost društva, njegov prosperitet i konačno pomirenje, mogući su samo ako stradalnici prihvate da je sve to važnije od njihovoga stradanja. Bude li u našoj generaciji stvarno iščezla Republika Srpska, i bude li Bosna jedna, cijela i europska, jednaku će žrtvu podnijeti i Bosanci, u skladu s postocima do kojih je došao Mirsad Tokača. Lako je administrativno ukinuti jednu administrativnu tvorbu, poštu, banku, entitet ili državu, ali njezin zbiljski nestanak je nešto sasvim drugo.