Slučajno nabasah na ovaj tekst:Haj_Halve wrote:... zelim da znam sta ljudi misle o BiH. Cesto cujem nase ljude kako spominju Tursku kao neku maticu nas Bosnjaka....Davutoglu i Erdogana pricaju da se nikad nece ponoviti ono sto se desavalo 90ih godina, Turska nece to dopustiti. Naravno 'nasi' mediji poput Avaza, Hayata, Preporoda itd jedva cekaju takve izjave i likuju prilikom istih...
Autonomija ili zavisnost: Kako se postaviti prema Turcima, pitanje je sad ?
Nedjelja, 27 Novembar 2011 16:25
Čudan li je slogan: „Historija se ponavlja.“ Međutim, nije nimalo čudan u onim sredinama gdje se „češće ponavlja.“ Tamo to postaje normalna pojava. Bosna i bošnjački narod u njoj, u proteklim stoljećima mnogo su bili vezani za nešto ili za nekoga. Manjim dijelom zbog vlastite želje, a većim zbog tuđe volje i pretenzija. To je sudbina malih naroda – prikloniti se velikima i opstajati oslonjen na njihova leđa.
Naime, bošnjačko iskustvo sa Turcima je raznoliko. U prvi mah, kada su dolazili, mnogi su u njima vidjeli spasitelje od muka kojima su bili izloženi u tim davnim vremenima. Kako je vrijeme proticalo, odnosi su postajali sve prisniji, a ideje sve bliskije. Izrodila se pozitivna priča u kojoj je neizostavna sudbonosna nit bila žrtva. A onda se sve okrenu naopako, pa udarismo jedni na druge.
Neki će kazati da Husein-kapetan nije smio dići ruku na sultana-halifu i silom tražiti autonomiju. Drugi će kazati da je sultan bio drzak i bezobziran prema Bošnjacima kad im uskrati autonomiju i posječe uglednike. Bilo kako bilo, „zaštitnici“ i „oslanjači“ su bili podobro tanki i istrošeni da bi mogli šta više učiniti od onog što su pokušali. Stoga, nepravedno je i olahko zagovarati tezu o „turskoj prodaji i izdaji“ Bosne i Bošnjaka u to doba. Takvo nešto se samo može pričinjavati. Otprilike, ako je Alija „izdao i prodao“ Bosnu u Daytonu, onda je i sultan „izdao i prodao“ Bosnu u Berlinu. Teško bi ta teza opstala kada se u vidu ima odnos „šukatih i rogatih“ u povijesnom kontekstu.
Helem, tačnim se čini jedno. Od kraja 18. stoljeća pa do 2002. godine turski prvaci su bili „sve“, i radili „za svakoga“, osim za svoj narod i svoju vjeru. Ni iskre-izuzeci poput Abdulhamida II, Adnana Menderesa ili Nedžemettina Erbakana nisu bile dovoljne u određenim periodima. To su bili komandanti bez upotrebljive vojske. Eto što Turaka ne bi ni prije ni tokom agresije na Bosnu u državnom kapacitetu. Jer, dva stoljeća poslije, turski narod je tek dobio vođstvo koje radi za njega i njegove vrijednosti. Neovisno. I ono malo ovisnosti je u parama, a ne glavama. Ali i toga se polahko, ali sigurno oslobađaju.
I zato pometnja na Balkanu. Opet Turci dolaze... Otkud sad.
Evidentno je da su turski prvaci u državnom i društvenom kapacitetu posljednjih desetak godina počeli provoditi veoma jasno razrađen geostrateški plan i sistem prema Balkanu. On se ogleda prvenstveno u političkom, ekonomskom, privrednom, tehnološkom, vojnom, diplomatskom, kulturno-vjerskom i obrazovno-odgojnom utjecaju.
Shodno novim prilikama, Bošnjaci se, upravo, sada moraju postaviti i odrediti prema novom turskom uplivu na Balkan. U tom smislu, među najznačajnijim segmentima je, svakako, kulturno-vjerski segment tih odnosa. Već duže vremena je poznato da su Turci među Bošnjacima instalirali svoj odgojno-obrazovni i kulturno-vjerski sistem. Kao i svaki drugi sistem, i ovaj turski ima svoje osobenosti koje su nekom bliske, a nekom ne. Bilo kako bilo, činjenica je da taj sistem izuzetno dobro funkcionira i daje svoje plodove. Njegove dvije najvažnije karakteristike su: „usistemljivanje“ Bošnjaka prema pravilima tog sistema i ukorjenjivanje islamskih vrijednosti „po turski“ među nove generacije Bošnjaka. U osnovi, u tome nema nikakvih problema. Najveći problem su oni koji ispijajući kahve i nepripadajući nikome, onako u havi razglabaju o tome da li oni imaju iskrene namjere ili ne, da li iza njih neko stoji ili ne, da li su nečiji igrači ili ne i slično. Takvi bi se trebali zapitati pred jednom činjenicom: Zar je neki Vuk prije četiri stoljeća lakše prihvatao da bude hizmetkjar (sluga) Isa-begov, nego li neki Mustafa čiji preci su isto toliko vremena živjeli u islamu, a i on sam musliman, a još i, recimo, završio Gazi Husrev-begovu medresu u Gazi Isa-begovom gradu?! Čudno je to! A kamo li da su Bošnjaci toliko organizovani u širenju islamskih vrijednosti, pa da čujemo nekog Bošnjaka koji je ostavio sve što ima i otišao u neki kraj svijeta da bi nekoga podučavao islamu ili da bi nekog privukao da mu bude hizmetkjar na tom putu?! Ili knjiga i djelo nekog živog Bošnjaka danas koja se prevodi na turski jezik i dijeli turskoj omladini u osnovnim školama koje bi oni čitali i tako postajali duhovno i moralno jaki i neprobojni?! Ali, eto, takvih Turaka u Bosni ima. Tu su.
Stvar je jednostavna. Bošnjaci sebi moraju postaviti pitanje da li trebaju poštovati i „ovisiti“ o idejama prvaka i uglednika koji zagovaraju „antipušenje i antialkoholizam“ ili „veći natalitet“ ili, pak, trebaju slijediti neke glave koje su umislili da se osim njih nije rodio onaj koji bi titulu muftije nosio, istodobno, baveći se kolekcionarstvom privatnih (na poklon dobijenih) odijela?
Dakle, da li treba preuzeti i njegovati sistem univerzalnih vrijednosti od kojih će imati koristi i savremenici i buduća pokoljenja na oba svijeta?
Međutim, istovremeno dok odgovaraju na to pitanje, Bošnjaci, također, trebaju ostati samostalan narod. To znači da trebaju zadržati autonomiju u djelovanju, a ne slijepu zavisnost od bilo koga, pa i Turaka. Jer, ipak, živimo u odvojenim državnim okvirima. Izlaz je u iskrenim partnerskim odnosima.
Shodno tome, Bošnjaci ne smiju žrtvovati svoje Bošnjake prvake (primjera radi, muftije), koji su se iskazali kao veliki borci za svoju vjeru i svoj narod, koji su izgradili mnoge obrazovne objekte dokazujući time da brinu za obrazovanje svog naroda, koji su izgradili brojne odgojne objekte dokazujući time da vode brigu o odgoju svog naroda, koji su izgradili brojne socijalne objekte, vodeći kampanju protiv siromaštva u svom narodu. Isto tako, Bošnjaci trebaju prepoznati šta je crno, a šta bijelo. Da ne bi, ne daj Bože, u isti koš stavili one koji su sve navedeno uradili od onih koji na istoj poziciji sa istim resursima nisu odmakli dalje od sakupljanja prnja i kravata.
Zato iskrenim prijateljima Turcima treba poručiti da smo uz njih, da ćemo ih podržati i priključiti se njihovoj misiji, da ih vidimo i želimo kao iskrenog partnera na univerzalnim vrijednostima, ali uz očuvanje svoga autonomnog položaja. Jer samo mi između sebe znamo ko je kukolj u žitu. Mi ga sami moramo izvaditi i odstraniti. Samo takvo, čisto, žito možemo dati za brašno.
SLOBODNI BOŠNJACI
