Možda malo napuhane teze ali gdje ima dima ima i vatre.
Uključivanje mađarskoga premijera Orbána u ligu autokrata turkijskoga govornog područja, predvođenu Erdoğanom i službeno poznatom pod nazivom Vijeće suradnje država turkijskoga govornog područja, izazvalo je zabrinjavajuće izljeve ujedinjenoga turskog i mađarskog iredentizma. Erdoğanov i Orbánov personalizirani i intervencionistički pristup vanjskoj politici utjelovljen je na ovaj način.
Suočivši se s hladnim odnosom u Europi, Orbánova Mađarska započela je s politikom “istočnog otvaranja” koristeći turanizam1 kako bi našla nove saveznike u Aziji sa svojim ratom protiv europskih vrijednosti, te je tako postala mostom između Europe i plutokrata u Turskoj, Središnjoj Aziji i na Dalekom istoku. Turanizam je, međutim, ideologija koju su u međuratnom periodu popularizirali fašistički krugovi u nastojanju da razmrse svoj kompleksan odnos prema Trianonskom ugovoru.
Samoizolirana zbog svoje agresivne vanjske politike i djelujući u onome što je Erdoğanov glavni savjetnik Ibrahim Kalin nazvao “dragocjenom samoćom”, Erdoğanova Turska također je očajnički nastojala pronaći saveznike u svom susjedstvu, sanjajući o tome da se nametne kao regionalni hegemon.
Činjenica jest da Tursku pod Erdoğanom većina balkanskih država ne samtra istinskim partnerom u svojim nastojanjima konsolidiraju svoje demokratske vrijednosti, osnaže europsku integraciju, potaknu poštivanje ljudskih prava i povećaju svoj pristup međunarodnoj trgovini.
Koristeći ostatke sekularne Turske, Erdoğan podučava Orbána kako obećavajućega konzervativca pretvoriti u autokrata, a da pritom ne ostane bez poreznoga novca Europske unije. “Turkijski svijet” čini se korisnim aparatusom koji ujedinjuje ove dvije zemlje na minimalnom povijesnom zajedničkom tlu.
Zloupotrebljavajući zajedničku jezičnu i povijesnu baštinu s ciljem konsolidiranja svojih glasača s diskursom transnacionalnoga vodstva, ova dvojica vođa održavaju na životu svoje unutarnje političke ciljeve pomoću iredentističkih zemljovida koji su bili uzrok konflikta na Balkanu. Dva su se zemljovida istaknula u dvjema različitim prilikama.
Nešto ranije, u svibnju 2020. godine, Orbán je objavio provokativan post na Facebooku u kojem je učenicima poželio sreću na njihovim završnim ispitima, a objava je sadržavala i fotografiju globusa na koji su ucrtane granice Velike Mađarske, koja uključuje i dijelove današnje Hrvatske. Orbánov zemljovid Velike Mađarske, koja graniči s Osmanskim Carstvom, obuhvaća velike dijelove današnje Ukrajine, Srbije, Rumunjske i Slovačke, kao i sjevernu polovicu Hrvatske. Navedeni su teritoriji za Mađarsku izgubljeni od Trianonskoga sporazuma iz 1920. godine, koji je uslijedio nakon raspada Austro-Ugarske.
S druge strane, u studenom 2021. godine, Erdoğan i njegov ekstremno desno orijentirani koalicijski partner Devlet Bahçeli pozirali su ispred zemljovida „Turkijskoga svijeta“ ili „Turskoga Turana“ koji prikazuje turkijske nacije. Isti se zemljovid godinama nalazio na zadnjim stranicama školskih udžbenika u Turskoj i o kojem učenici maštaju dok ga promatraju. Nije, međutim, slučajno da se spomenuto poziranje dogodilo odmah sastanka Turkijskoga vijeća, u trenutku kada je Erdoğan imao najviše problema u unutarnjoj politici, te kada je njegov ekspanzionistički diskurs bio najagresivniji.
Premda se simbolično na raskrižju dvaju zemljovida nalazi Bosna i Hercegovina, čiju tursku manjinu čini 1, 108 stanovnika, upravo se tu danas odigrava Erdoğanovo i Orbánovo uvježbavanje transnacionalnoga vodstva.
Erdoğan i Orbán nastoje političku krizu u Bosni i Hercegovini iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva, a njihovi istovremeni iredentistički potezi nastavljaju ugrožavati jugoistočnu granicu Europske unije. Shvaćajući panturkijski iredentizam kao oruđe svoga partnerstva u autoritarnom ekspanzionizmu, Erdoğan i Orbán ne odustaju od svojih težnji da budu populistički akteri na Balkanu sa svojim različitim pristupima pripadnicima svojih vjera.
Erdoğanov režim preoblikuje tursku politiku po uzoru na Osmansko Carstvo, gradeći svoje vanjskopolitičke ciljeve oko džihada i osvajanja, što je u osnovi osmansko učenje već godinama. Diskurs osvajanja, međutim, podrazumijeva okupaciju bliskoga turskog susjedstva.
Kombinacija panislamističkog i panturkijskog izvoznoga proizvoda pojavila se kada je Erdoğan nastojao uspostaviti ravnotežu između svojih odgovornosti prema ultranacionalističkim koalicijskim partnerima krajnje desnice u unutarnjoj politici, te odgovornosti sudionika u transnacionalnoj mreži „Muslimanskoga bratstva“ u vanjskoj politici. Režim, međutim, nije kritizirao Kinu zbog zločina protiv čovječnosti, čija su meta Ujguri i ostale turkijske muslimanske manjine, kako ne bi ugrozio svoje kredite kod kineskoga režima.
Ovo stapanje panturkizma s islamističkim autoritarizmom naglašava ulogu ideološke zavodljivosti koja osmansko nasljeđe u bliskom turskom susjedstvu.
Od 2010-ih, takozvana „mekana moć“ Turske na Balkanu naglašeno je drugačija od humanitarnih pothvata 1990-ih i 2000-ih. Erdoğanov režim svim je sredstvima nastojao ostvariti svoje regionalne, ali i osobne ambicije, bez obzira na to radi li se o izvozu intenzivne političke polarizacije bližim turskim i muslimanskim zajednicama ili o korištenju turskih državnih institucija za etnopolitičke intervencije u etnički podijeljenim zemljama.
Erdoğanova Turska koristi radikalne islamističke organizacije kako bi pronašla svoju bazu među relativno sekularnim muslimanskim zajednicama na Balkanu. S druge strane, sumnjive organizacije kao što je TIKA (Turska agencija za kooperaciju i koordinaciju) na zahtjev Turske grade džamije u tim državama. Akteri od kojih Erdoğan ima najviše koristi u svojoj igri vodstva na Balkanu, poput Bakira Izetbegovića, onodobnoga bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osnaženi su financijskom i političkom potporom turskih institucija tzv. „mekane moći“, među kojima su TIKA, nacionalna medijska kuća TRT i državna novinska Anadolu Agencija.
S druge strane, Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u stanju je privući Erdoğana, s kojim se susreće na zajedničkom tlu autoritarnoga populizma, u regiju kao vanjskog aktera. Erdoğan, stoga, nekako uspijeva ujediniti političke elite koje se međusobno ne podnose.
Orbán i Erdoğan u velikoj su mjeri slični. Dužnosti čuvanja granice koje im je dodijelio demokratski Zapad stvorile su za ovu dvojicu vođa zanimljivu zonu ugode. Premda elite Europske unije Orbána opisuju kao „zločestoga dječaka Europe“ i populariziraju njegove odluke, nazivajući ih pragmatizmom, on slijedi Erdoğanove licemjerne odluke kojima prijeti da će u Europu poslati milijune ugroženih migranata kada Europska unija kritizira bezakonje njegova režima.
, da li ste znali da je riječ hajde turkijska riječ 