http://www.iskon.hr/vijesti/page/2006/0 ... 92006.html
Nedavno sam na temi o efendiji Ceriću napisao post,malo poduži,koji mi je čini mi se izbrisan..gotovo 100% sam ziher da ga nisam slučajno posijao...valjda admin zna...
Nisam nikoga uvrijedio,možda sam samo pisao ono što se ne smije znati...
Zašto pišem o tom postu..zato što sam spomenuo jednom rečenicom ono
što čovjek s brkovima iznad očiju tvrdi...pogledati link...
No nisam to samo ustvrdio kao jednu od mnogobrojnih opcija kje su se nudile kroz ratno razdoblje 90ih,već sam poprilično objasnio i kontekst
iliti konstelaciju odnosa koji su uopće doveli da ova i slične ideje(npr.kada
je Alija izjavio da se šalio sa poklanjanjem zap.Hercegovine) uopće
nekome padnu na pamet...
Meni je suludo da bi bilo tko smanjivao teritorij države kojom vlada osim
ako nije negdje pritisnut do bola...
Zanima me kako Vi gledate na ovu činjenicu...
Tuđman nudio RSu izlaz na more tvrdi Krajišnik
-
zico
- Posts: 285
- Joined: 18/03/2005 11:41
#2
U redu..mnogi učitavate ..valjda će se netko i javiti...
Evo još malo teksta
Zločin i kazna: Nakon izricanja kazne Ivici Rajiću za zločin u Stupnom Dolu
Ko je zaista bio HVO-ov gospodar rata u srednjoj Bosni
Haški tribunal je Ivicu Rajića kaznio sa 12 godina zatvora zbog napada koje su trupe HVO-a izvele na Stupni Do. No, tek kada i suđenje generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću bude okončano, znat će se ko je zapravo naređivao progon i smrt za Bošnjake i Srbe u srednjoj Bosni
Esad Hećimović
Pretresno vijeće Haškog tribunala izreklo je 8. maja 2006. presudu Ivici Rajiću, bivšem zapovjedniku Druge operativne grupe HVO-a sa sjedištem u Kiseljaku. Rajić je dobio 12 godina zatvora "za njegovo učešće u napadima na selo Stupni Do u oktobru 1993. godine, kojima je izazvana smrt približno 31 civila i razaranje tog sela. Presuda se također odnosi na hapšenje više od 250 muškaraca muslimanske nacionalnosti u Varešu i nečovječno postupanje prema njima koje je uslijedilo nakon toga", pročitala je sudinica Van Den Wyngaert.
Iako je time okončan "slučaj Rajić", i dalje smo daleko od istine o zločinu u Stupnom Dolu. Ne znamo niti ko je uistinu naredio napad, a još manje ko je ubijao civile. Iako je u Zenici već godinama u toku proces protiv Dominika Ilijaševića Come, u Kiseljaku tvrde da na Cominom mjestu zapravo treba sjediti Miroslav Anić Firga?!
Priznanje krivice Optužnica protiv Rajića za zločin u Stupnom Dolu podignuta je 29. augusta 1995. u Haagu. Rajić je uhapšen tek 5. aprila 2003. u Splitu (Republika Hrvatska) i dva mjeseca kasnije izručen u Haag. Dva puta se izjašnjavao da nije kriv, a onda, 25. oktobra 2005., s Tužilaštvom sklopio sporazum o izjašnjavanju o krivici.
Prihvatio je krivicu za četiri od deset tačaka izmijenjene optužnice: "za hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje, uništavanje širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom i izvedeno je protivpravno i bezobzirno." Već tada su se Rajić i Tužilaštvo saglasili i o visini kazne između 12 i 15 godina zatvora. Činjenica da je Sudsko vijeće prihvatilo i dogovor sa Tužilaštvom i najnižu kaznu za Rajića, pokazuje da su za sudije prevagnule olakšavajuće okolnosti.
Presuda se temelji na činjeničnoj osnovi priloženoj sporazumu između Ivice Rajića i Haškog tužilaštva o Rajićevom izjašnjavanju o krivici. U ovom dokumentu se navodi da je Rajić dobio naredbe 21. oktobra od Milivoja Petkovića i potom 23. oktobra od Slobodana Praljka da sredi stanje u Varešu.
"Dana 23. oktobra 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao je zapovijed Ivici Rajiću u kojoj se kaže: 'Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.' Ta zapovijed Slobodana Praljka je bila poznata lokalnim zapovjednicima i vojnicima HVO-a i doprinijela je daljnjem zaoštravanju već jako napetog i agresivnog odnosa protiv bosanskih Muslimana u području Vareša", kaže se u ovom zajedničkom dokumentu Tužilaštva i Ivice Rajića.
Autentična kopija zapovijedi Slobodana Praljka je dostavljena kao prilog ovog dokumenta, ali nije još objavljena u javnosti od Haškog tribunala. Hrvatski pravni izvori koji su vidjeli ovu Praljkovu zapovijed tvrde, pak, da je ona nastala nakon napada na Stupni Do, kao odgovor na izvještaj o stanju unutar HVO-a Vareša i da se odnosi na Hrvate, a ne na Muslimane. Ta rasprava će tek biti od značaja tokom suđenja generalima HVO-a Praljku, Milivoju Petkoviću i drugima.
Očekuje se da Rajić bude svjedok Tužilaštva na suđenju protiv Prlića i ostalih, ali i u slučaju moguće revizije suđenja Tihomiru Blaškiću. Tek na suočavanjima sa drugim vojnim dužnosnicima HVO-a i na ovim suđenjima bit će moguće provjeriti sadašnje tvrdnje Ivice Rajića. Sudsko vijeće je, međutim, prilikom izricanja kazne "uzelo u obzir da je Ivica Rajić djelovao na osnovu naredbe Slobodana Praljka".
Svjedočenja iz Kiseljaka U potrazi za izvornom dokumentacijom koja bi otkrila ko je i kome naredio napad na Stupni Do, novinar Dana je nakon izricanja presude razgovarao sa različitim izvorima u Kiseljaku, koji su bili uključeni u vojnu operaciju ili u naknadnu istragu zločina. Zanimali su nas i ostali učesnici masakra u Stupnom Dolu, jer u presudi samo stoji da je "Ivica Rajić 22. - 23. oktobra planirao i naredio snagama HVO-a pod svojom komandom i kontrolom da napadnu sela Stupni Do i Bogoš brdo. Među zapovjednicima i pripadnicima HVO-a koji su bili uključeni u ovaj napad, od kojih su svi bili pod komandom i podređeni Ivici Rajiću, bili su i Marinko Ljoljo, Dominik Ilijašević zvani Como, Miroslav Anić zvani Firga, Marinko Kepić i Marinko Jurišić zvani Špiro".
Prema dokumentu kojeg objavljuju Dani, napad na Stupni Do je zaista odobren od strane Ivice Rajića. Ovo odobrenje Rajić je dao 23. oktobra 1993. u 6.40 sati i uputio ga brigadi HVO-a Bobovac, na ruke Kreši Božiću. Rajić je napisao: "Odobravam Vaš prijedlog za izvođenje akcije na području brda Bogoš i sela Stupni Do. Pojačanja iz Kiseljaka odmah uključite u zonu odgovornosti postrojbe koja je na lokaciji Bogoša i Stupnog Dola. Radi se o sposobnim momcima koji mogu izvesti napadna dejstva. Ukoliko bude tvrdo, čuvajte ih na dovoljnom odstojanju zajedno sa vašim ljudima. Prije pješadijskog napada probajte neutralizirati utvrđene vojne ciljeve minobacačima. Treba neutralizirati sve na području brda Bogoš i Stupnog Dola što može ugroziti postrojbe i pučanstvo na području Vareša Majdana."
Prema presudi, Rajić je 23. oktobra izvijestio Daria Kordića, Milivoja Petkovića, Tihomira Blaškića i Maria Bradaru (komandanta Brigade Ban Josip Jelačić u Kiseljaku): "Izvršio sam procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš. Objekat Bogoš je zaposjednut od naših snaga, a u selu Stupni Do ostalo je dvadesetak naoružanih MOS-ovaca i nešto civila u potpunom okruženju. Veliki broj MOS-ovaca i nešto civila je pobijeno, a naši gubici su 2 poginula i 7 ranjenih, svi van životne opasnosti. Grad Vareš je očišćen, svi vojno sposobni Muslimani - stavljeni pod prismotru. Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik Brigade je u teškom depresivnom stanju i nije u stanju da vrši dužnost. U prilogu vam upućujem pismo koje sam prije dva dana dobio od zapovjednika Emila Haraha. Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane - morate mi pomoći."
Hrvatski pravni izvori, istražitelji i Rajićevi suborci iz Kiseljaka netom po izricanju presude novinaru Dana su ustvrdili da je čak i naredba za napad na Stupni Do bila Rajićev pokušaj da formalno pokrije već izdate zapovijedi za akciju na Stupni Do! Naredba je, objašnjavaju oni, datirana 23. oktobra u 6.40 sati ujutro, a Rajić je noć ranije održao sastanak i podijelio zadatke da se ujutro napadnu brdo Bogoš i Stupni Do. Neki od zapovjednika i boraca - tvrde ovi izvori - su bili protiv takvog pokreta iz Kiseljaka, jer su oni bili prethodnih dana angažovani u teškim borbama. Međutim, borci iz Kiseljaka su prebačeni za Vareš 20. na 21. oktobar ujutro uz objašnjenje da zbog napada snaga Armije BiH trebaju biti moralna podrška.
Sam Rajić je krenuo sa svojim džipom Vitara, četiri auta pod ceradama i sanitetom. Da bi vojska stigla do Vareša, morala je preći preko teritorije pod srpskom kontrolom i neko je to morao dogovoriti. U Kiseljaku pretpostavljaju da se Rajić dogovorio sa srpskom vojskom, mada nema ništa niti u njegovom priznanju krivice, niti u presudi.
Napad na brdo Bogoš i selo Stupni Dol izvršen je sa tri grupe vojnika HVO-a. U selo Stupni Dol, prema ovim tvrdnjama, ušla je grupa od 20-25 vojnika HVO-a koju je vodio Miroslav Anić zvani Firga. Ova grupa je prošla i zauzela pola sela Stupni Do. Drugu grupu sa 25 ljudi vodio je Dominik Ilijašević Como prema brdu Bogoš. Treću grupu, koja je išla s lijeve strane sela, vodio je Slavo Andrić. Akciju je vodio Marinko Ljoljo. Pucnjava iz Stupnog Dola je počela oko 8 sati, dok se grupa koju je vodio Ilijašević tek približavala Bogošu. Borbe za Bogoš su okončane oko 12 sati. Rajić je od Ilijaševića zatražio oko tri sata da se uključi u borbe oko Stupnog Dola, ali je on to odbio. Prema ovim tumačenjima, Ilijašević je kasnije samo prošao rubom sela, ali je uskoro postao glavni osumnjičeni na osnovu lažnih izjava?!
Anića i Comu u istu klupu Pretresno vijeće Haškog suda je konstatovalo da je u selu Stupni Do ubijen 31 civil. "Kad je riječ o ranjivosti žrtava, Pretresno vijeće smatra da su određene žrtve - petoro djece i dvije starije žene, od kojih je jedna bila invalid - bile u situaciji u kojoj su bile posebno ranjive za vrijeme napada na Stupni Do. Pretresno vijeće je konstatovalo da ovaj element predstavlja otežavajući faktor", kaže se u sažetku presude Rajiću.
Odgovora na pitanje ko je ubijao civile u Stupnom Dolu i dalje nema. Miroslav Anić Firga je sve do jeseni 2000. boravio u Kiseljaku. Anić je navodno davao izjavu o tome šta se dešavalo u Stupnom Dolu u MUP-u Travnik. Napustio je Kiseljak nakon što je u akciji specijalne policije FMUP-a uhapšen Dominik Ilijašević Como, na osnovu saglasnosti Haškog tribunala da se protiv njega vodi istraga za ratne zločine.
Na osnovu zahtjeva Nacionalnog ureda Interpola Sarajevo, Anić je uhapšen u Splitu, saslušan i potom oslobođen. Prema njegovoj izjavi datoj u Splitu 6. aprila 2001., "u selo se ušlo iz tri pravca. Ja sam vodio jednu grupu, drugu Como, treću pokojni Slaven. Naišli smo na strahovit otpor. Pucalo se iz svake kuće. Moja jedinica je bila blokirana. Došli su nam u pomoć Apostoli iz Novog Travnika. Oni su s Comom uspjeli izvršiti proboj. Kasnije smo u selo ušli i mi sa gubicima".
Njegovi saborci u Kiseljaku tvrde da je Anić dao lažnu izjavu kako bi izbjegao izručenje u Sarajevo. Prema njihovim tumačenjima, Anić je i dalje u Splitu. Anić je istražnom sudiji u Splitu rekao da je došao u Split da nešto kupi i otpočeo u njemu novi život: "Moja definitivna odluka je da za Hrvate u BiH nema života. Tako je i Como uhićen i sudi mu se u Sarajevu. Marinku Stojanoviću se takođe sudi u Sarajevu. Smatrao sam da, ako mi je uništena mladost, makar u miru provedem starost", rekao je Anić. "Svjedoci i žrtve bošnjačke nacionalnosti su opisivali upravo Firgu kao osobu u crnoj uniformi, duge crne kose koja mu je padala na ramena, sa motorolom u ruci kao komandanta napada u Stupnom Dolu", tvrde izvori u Kiseljaku.
Dominik Ilijašević Como je optužen 20. februara 2001. za ratne zločine na području Stupnog Dola. Suđenje u Kantonalnom sudu u Zenici je do sada više puta vraćano na početak, tako da sada treba početi po četvrti, odnosno po šesti put, zavisno od procesnog tumačenja. Odbrana je, nakon što su odbačeni zahtjevi za izuzeće sudija i suda u Zenici, zatražila prebacivanje slučaja na Tužilaštvo i Sud BiH. Ilijašević se i dalje brani šutnjom.
Jedina presuda koja se tiče Stupnog Dola za sada je izrečena Ivicu Rajiću. O hijerarhijskoj ljestvici naredbodavaca napada znat će se puno više nakon što Haag završi sa Praljkom i Petkovićem, no o ubicama iz Stupnog Dola tek treba da se izjasne tužilaštva i sudovi u BiH. Comina odbrana se za sada zasniva na tvrdnji da on nije taj koji je ušao u Stupni Do. Sudeći po njegovim suborcima, koji će nesumnjivo biti svjedoci u procesu, sumnja će se bacati na Anića, a sve dok i Anić ne bude dostupan sudskim instancama u BiH, moći će se krivica vrtjeti u začaranom krugu. Za istinu je očito neophodno suočiti likove iz različitih sudnica, inače postoji bojazan da ubice nikada ne stigne zaslužena kazna.
Evo još malo teksta
Zločin i kazna: Nakon izricanja kazne Ivici Rajiću za zločin u Stupnom Dolu
Ko je zaista bio HVO-ov gospodar rata u srednjoj Bosni
Haški tribunal je Ivicu Rajića kaznio sa 12 godina zatvora zbog napada koje su trupe HVO-a izvele na Stupni Do. No, tek kada i suđenje generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću bude okončano, znat će se ko je zapravo naređivao progon i smrt za Bošnjake i Srbe u srednjoj Bosni
Esad Hećimović
Pretresno vijeće Haškog tribunala izreklo je 8. maja 2006. presudu Ivici Rajiću, bivšem zapovjedniku Druge operativne grupe HVO-a sa sjedištem u Kiseljaku. Rajić je dobio 12 godina zatvora "za njegovo učešće u napadima na selo Stupni Do u oktobru 1993. godine, kojima je izazvana smrt približno 31 civila i razaranje tog sela. Presuda se također odnosi na hapšenje više od 250 muškaraca muslimanske nacionalnosti u Varešu i nečovječno postupanje prema njima koje je uslijedilo nakon toga", pročitala je sudinica Van Den Wyngaert.
Iako je time okončan "slučaj Rajić", i dalje smo daleko od istine o zločinu u Stupnom Dolu. Ne znamo niti ko je uistinu naredio napad, a još manje ko je ubijao civile. Iako je u Zenici već godinama u toku proces protiv Dominika Ilijaševića Come, u Kiseljaku tvrde da na Cominom mjestu zapravo treba sjediti Miroslav Anić Firga?!
Priznanje krivice Optužnica protiv Rajića za zločin u Stupnom Dolu podignuta je 29. augusta 1995. u Haagu. Rajić je uhapšen tek 5. aprila 2003. u Splitu (Republika Hrvatska) i dva mjeseca kasnije izručen u Haag. Dva puta se izjašnjavao da nije kriv, a onda, 25. oktobra 2005., s Tužilaštvom sklopio sporazum o izjašnjavanju o krivici.
Prihvatio je krivicu za četiri od deset tačaka izmijenjene optužnice: "za hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje, uništavanje širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom i izvedeno je protivpravno i bezobzirno." Već tada su se Rajić i Tužilaštvo saglasili i o visini kazne između 12 i 15 godina zatvora. Činjenica da je Sudsko vijeće prihvatilo i dogovor sa Tužilaštvom i najnižu kaznu za Rajića, pokazuje da su za sudije prevagnule olakšavajuće okolnosti.
Presuda se temelji na činjeničnoj osnovi priloženoj sporazumu između Ivice Rajića i Haškog tužilaštva o Rajićevom izjašnjavanju o krivici. U ovom dokumentu se navodi da je Rajić dobio naredbe 21. oktobra od Milivoja Petkovića i potom 23. oktobra od Slobodana Praljka da sredi stanje u Varešu.
"Dana 23. oktobra 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao je zapovijed Ivici Rajiću u kojoj se kaže: 'Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.' Ta zapovijed Slobodana Praljka je bila poznata lokalnim zapovjednicima i vojnicima HVO-a i doprinijela je daljnjem zaoštravanju već jako napetog i agresivnog odnosa protiv bosanskih Muslimana u području Vareša", kaže se u ovom zajedničkom dokumentu Tužilaštva i Ivice Rajića.
Autentična kopija zapovijedi Slobodana Praljka je dostavljena kao prilog ovog dokumenta, ali nije još objavljena u javnosti od Haškog tribunala. Hrvatski pravni izvori koji su vidjeli ovu Praljkovu zapovijed tvrde, pak, da je ona nastala nakon napada na Stupni Do, kao odgovor na izvještaj o stanju unutar HVO-a Vareša i da se odnosi na Hrvate, a ne na Muslimane. Ta rasprava će tek biti od značaja tokom suđenja generalima HVO-a Praljku, Milivoju Petkoviću i drugima.
Očekuje se da Rajić bude svjedok Tužilaštva na suđenju protiv Prlića i ostalih, ali i u slučaju moguće revizije suđenja Tihomiru Blaškiću. Tek na suočavanjima sa drugim vojnim dužnosnicima HVO-a i na ovim suđenjima bit će moguće provjeriti sadašnje tvrdnje Ivice Rajića. Sudsko vijeće je, međutim, prilikom izricanja kazne "uzelo u obzir da je Ivica Rajić djelovao na osnovu naredbe Slobodana Praljka".
Svjedočenja iz Kiseljaka U potrazi za izvornom dokumentacijom koja bi otkrila ko je i kome naredio napad na Stupni Do, novinar Dana je nakon izricanja presude razgovarao sa različitim izvorima u Kiseljaku, koji su bili uključeni u vojnu operaciju ili u naknadnu istragu zločina. Zanimali su nas i ostali učesnici masakra u Stupnom Dolu, jer u presudi samo stoji da je "Ivica Rajić 22. - 23. oktobra planirao i naredio snagama HVO-a pod svojom komandom i kontrolom da napadnu sela Stupni Do i Bogoš brdo. Među zapovjednicima i pripadnicima HVO-a koji su bili uključeni u ovaj napad, od kojih su svi bili pod komandom i podređeni Ivici Rajiću, bili su i Marinko Ljoljo, Dominik Ilijašević zvani Como, Miroslav Anić zvani Firga, Marinko Kepić i Marinko Jurišić zvani Špiro".
Prema dokumentu kojeg objavljuju Dani, napad na Stupni Do je zaista odobren od strane Ivice Rajića. Ovo odobrenje Rajić je dao 23. oktobra 1993. u 6.40 sati i uputio ga brigadi HVO-a Bobovac, na ruke Kreši Božiću. Rajić je napisao: "Odobravam Vaš prijedlog za izvođenje akcije na području brda Bogoš i sela Stupni Do. Pojačanja iz Kiseljaka odmah uključite u zonu odgovornosti postrojbe koja je na lokaciji Bogoša i Stupnog Dola. Radi se o sposobnim momcima koji mogu izvesti napadna dejstva. Ukoliko bude tvrdo, čuvajte ih na dovoljnom odstojanju zajedno sa vašim ljudima. Prije pješadijskog napada probajte neutralizirati utvrđene vojne ciljeve minobacačima. Treba neutralizirati sve na području brda Bogoš i Stupnog Dola što može ugroziti postrojbe i pučanstvo na području Vareša Majdana."
Prema presudi, Rajić je 23. oktobra izvijestio Daria Kordića, Milivoja Petkovića, Tihomira Blaškića i Maria Bradaru (komandanta Brigade Ban Josip Jelačić u Kiseljaku): "Izvršio sam procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš. Objekat Bogoš je zaposjednut od naših snaga, a u selu Stupni Do ostalo je dvadesetak naoružanih MOS-ovaca i nešto civila u potpunom okruženju. Veliki broj MOS-ovaca i nešto civila je pobijeno, a naši gubici su 2 poginula i 7 ranjenih, svi van životne opasnosti. Grad Vareš je očišćen, svi vojno sposobni Muslimani - stavljeni pod prismotru. Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik Brigade je u teškom depresivnom stanju i nije u stanju da vrši dužnost. U prilogu vam upućujem pismo koje sam prije dva dana dobio od zapovjednika Emila Haraha. Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane - morate mi pomoći."
Hrvatski pravni izvori, istražitelji i Rajićevi suborci iz Kiseljaka netom po izricanju presude novinaru Dana su ustvrdili da je čak i naredba za napad na Stupni Do bila Rajićev pokušaj da formalno pokrije već izdate zapovijedi za akciju na Stupni Do! Naredba je, objašnjavaju oni, datirana 23. oktobra u 6.40 sati ujutro, a Rajić je noć ranije održao sastanak i podijelio zadatke da se ujutro napadnu brdo Bogoš i Stupni Do. Neki od zapovjednika i boraca - tvrde ovi izvori - su bili protiv takvog pokreta iz Kiseljaka, jer su oni bili prethodnih dana angažovani u teškim borbama. Međutim, borci iz Kiseljaka su prebačeni za Vareš 20. na 21. oktobar ujutro uz objašnjenje da zbog napada snaga Armije BiH trebaju biti moralna podrška.
Sam Rajić je krenuo sa svojim džipom Vitara, četiri auta pod ceradama i sanitetom. Da bi vojska stigla do Vareša, morala je preći preko teritorije pod srpskom kontrolom i neko je to morao dogovoriti. U Kiseljaku pretpostavljaju da se Rajić dogovorio sa srpskom vojskom, mada nema ništa niti u njegovom priznanju krivice, niti u presudi.
Napad na brdo Bogoš i selo Stupni Dol izvršen je sa tri grupe vojnika HVO-a. U selo Stupni Dol, prema ovim tvrdnjama, ušla je grupa od 20-25 vojnika HVO-a koju je vodio Miroslav Anić zvani Firga. Ova grupa je prošla i zauzela pola sela Stupni Do. Drugu grupu sa 25 ljudi vodio je Dominik Ilijašević Como prema brdu Bogoš. Treću grupu, koja je išla s lijeve strane sela, vodio je Slavo Andrić. Akciju je vodio Marinko Ljoljo. Pucnjava iz Stupnog Dola je počela oko 8 sati, dok se grupa koju je vodio Ilijašević tek približavala Bogošu. Borbe za Bogoš su okončane oko 12 sati. Rajić je od Ilijaševića zatražio oko tri sata da se uključi u borbe oko Stupnog Dola, ali je on to odbio. Prema ovim tumačenjima, Ilijašević je kasnije samo prošao rubom sela, ali je uskoro postao glavni osumnjičeni na osnovu lažnih izjava?!
Anića i Comu u istu klupu Pretresno vijeće Haškog suda je konstatovalo da je u selu Stupni Do ubijen 31 civil. "Kad je riječ o ranjivosti žrtava, Pretresno vijeće smatra da su određene žrtve - petoro djece i dvije starije žene, od kojih je jedna bila invalid - bile u situaciji u kojoj su bile posebno ranjive za vrijeme napada na Stupni Do. Pretresno vijeće je konstatovalo da ovaj element predstavlja otežavajući faktor", kaže se u sažetku presude Rajiću.
Odgovora na pitanje ko je ubijao civile u Stupnom Dolu i dalje nema. Miroslav Anić Firga je sve do jeseni 2000. boravio u Kiseljaku. Anić je navodno davao izjavu o tome šta se dešavalo u Stupnom Dolu u MUP-u Travnik. Napustio je Kiseljak nakon što je u akciji specijalne policije FMUP-a uhapšen Dominik Ilijašević Como, na osnovu saglasnosti Haškog tribunala da se protiv njega vodi istraga za ratne zločine.
Na osnovu zahtjeva Nacionalnog ureda Interpola Sarajevo, Anić je uhapšen u Splitu, saslušan i potom oslobođen. Prema njegovoj izjavi datoj u Splitu 6. aprila 2001., "u selo se ušlo iz tri pravca. Ja sam vodio jednu grupu, drugu Como, treću pokojni Slaven. Naišli smo na strahovit otpor. Pucalo se iz svake kuće. Moja jedinica je bila blokirana. Došli su nam u pomoć Apostoli iz Novog Travnika. Oni su s Comom uspjeli izvršiti proboj. Kasnije smo u selo ušli i mi sa gubicima".
Njegovi saborci u Kiseljaku tvrde da je Anić dao lažnu izjavu kako bi izbjegao izručenje u Sarajevo. Prema njihovim tumačenjima, Anić je i dalje u Splitu. Anić je istražnom sudiji u Splitu rekao da je došao u Split da nešto kupi i otpočeo u njemu novi život: "Moja definitivna odluka je da za Hrvate u BiH nema života. Tako je i Como uhićen i sudi mu se u Sarajevu. Marinku Stojanoviću se takođe sudi u Sarajevu. Smatrao sam da, ako mi je uništena mladost, makar u miru provedem starost", rekao je Anić. "Svjedoci i žrtve bošnjačke nacionalnosti su opisivali upravo Firgu kao osobu u crnoj uniformi, duge crne kose koja mu je padala na ramena, sa motorolom u ruci kao komandanta napada u Stupnom Dolu", tvrde izvori u Kiseljaku.
Dominik Ilijašević Como je optužen 20. februara 2001. za ratne zločine na području Stupnog Dola. Suđenje u Kantonalnom sudu u Zenici je do sada više puta vraćano na početak, tako da sada treba početi po četvrti, odnosno po šesti put, zavisno od procesnog tumačenja. Odbrana je, nakon što su odbačeni zahtjevi za izuzeće sudija i suda u Zenici, zatražila prebacivanje slučaja na Tužilaštvo i Sud BiH. Ilijašević se i dalje brani šutnjom.
Jedina presuda koja se tiče Stupnog Dola za sada je izrečena Ivicu Rajiću. O hijerarhijskoj ljestvici naredbodavaca napada znat će se puno više nakon što Haag završi sa Praljkom i Petkovićem, no o ubicama iz Stupnog Dola tek treba da se izjasne tužilaštva i sudovi u BiH. Comina odbrana se za sada zasniva na tvrdnji da on nije taj koji je ušao u Stupni Do. Sudeći po njegovim suborcima, koji će nesumnjivo biti svjedoci u procesu, sumnja će se bacati na Anića, a sve dok i Anić ne bude dostupan sudskim instancama u BiH, moći će se krivica vrtjeti u začaranom krugu. Za istinu je očito neophodno suočiti likove iz različitih sudnica, inače postoji bojazan da ubice nikada ne stigne zaslužena kazna.
-
mr__bosnjak
- Posts: 2888
- Joined: 01/06/2005 12:52
- Location: Svedska
#3
Hvala zico na info. Rajiceva kazna je sramota, 12 godina u haaskoj(luksuznoj) celiji. To je samo trebalo vjesat ili bacit u tamnu izolaciju. Tako je i s ostalima. Mora im se sudit. Stupni Do je bio samo dio organiziranog genocida nad Bosnjacima kojeg je kreirala vlada R Hrvatske sa Tudzmanom na celu. Ne znam zasto se niko nejavlja. Opet zico hvala ti nisam bas ovo od tebe ocekivao. 
-
Drvosjeca iz Dejcica
- Posts: 16757
- Joined: 23/06/2004 15:46
- Location: Sarajevo
#4
I pticama na grani je jasno da je Tuđman bio "siroke ruke" kada je preko Bosne potkusurivao dugove sa Srbima. Bosnjaci su naravno opet krivi sto "goloruki" nebeski narod nije dobio izlaz na more... 
-
zico
- Posts: 285
- Joined: 18/03/2005 11:41
#5
Hvala i tebi što mi zahvaljuješ
Hvala zico na info. Rajiceva kazna je sramota, 12 godina u haaskoj(luksuznoj) celiji. To je samo trebalo vjesat ili bacit u tamnu izolaciju. Tako je i s ostalima. Mora im se sudit. Stupni Do je bio samo dio organiziranog genocida nad Bosnjacima kojeg je kreirala vlada R Hrvatske sa Tudzmanom na celu. Ne znam zasto se niko nejavlja. Opet zico hvala ti nisam bas ovo od tebe ocekivao.
Rajićeva kazna je nešto što je poprilično uobičajeno u sudskoj praksi...
Čuo si za instituciju pokajnika...da bi se dobile veće i važnije ribe ponudi
se dogovor nekome iz njihovih redova..Tako je bilo i sa Erdemovićem...
btw..mislim da nije bitno što je bio Hrvat(iako mi to baš nije jasno jer je
rođen u braku Srbina i Hrvatice koliko ja znam),bitnije je u u kojoj je vojsci službovao...
mr_bošnjak meni nije nikaki problem suočiti se sa istinom,no ja i ti sigurno drugačije gledamo na neke stvari...sve to ovisi i o informacijama
koje imamo,to je jasno,no ja ako saznam nešto što mi kao ne bi trebalo pasati,vrlo jednostavno ću upgrejdati svoje stavove...
Nije to konformizam,već čisto ono,nove informacije...
Već nekoliko puta sam napisao da me zanima zašto su određeni ljudi u
Hrvatskoj povjerovali da bi mogli ostvariti određene teritorijalne probitke...Negdje sam pročitao da je politika umijeće mogućega tj.ostvarivoga...znači,na stranu želje--nisu bitna Tuđmanova palamuđenja o banovini,već
kako su se stekli uvjeti da bi se to moglo ostvariti...Ja smatram da bi se
oko toga trebala voditi rasprava...
Svoj stav sam napisao u onom postu za kojim plačem..kme,kme...
No dvije stvari su mi zanimljive...
1) Ako niste skužili čovjeka sa brkovima iznad očiju,no jedini izlaz koji je
Franjo mogao dati RSu su dio Konavala...
2) Čuli ste za onu Praljkovu da se pronađu ljudi dostojni vremena i zadatka....
Kako komentirate ovaj dio teksta iz Dana...
U ovom dokumentu se navodi da je Rajić dobio naredbe 21. oktobra od Milivoja Petkovića i potom 23. oktobra od Slobodana Praljka da sredi stanje u Varešu.
"Dana 23. oktobra 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao je zapovijed Ivici Rajiću u kojoj se kaže: 'Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.' Ta zapovijed Slobodana Praljka je bila poznata lokalnim zapovjednicima i vojnicima HVO-a i doprinijela je daljnjem zaoštravanju već jako napetog i agresivnog odnosa protiv bosanskih Muslimana u području Vareša", kaže se u ovom zajedničkom dokumentu Tužilaštva i Ivice Rajića.
Autentična kopija zapovijedi Slobodana Praljka je dostavljena kao prilog ovog dokumenta, ali nije još objavljena u javnosti od Haškog tribunala. Hrvatski pravni izvori koji su vidjeli ovu Praljkovu zapovijed tvrde, pak, da je ona nastala nakon napada na Stupni Do, kao odgovor na izvještaj o stanju unutar HVO-a Vareša i da se odnosi na Hrvate, a ne na Muslimane
-
Drvosjeca iz Dejcica
- Posts: 16757
- Joined: 23/06/2004 15:46
- Location: Sarajevo
#7
zico wrote:Pročitaj ponovno...radi se o Konavlima!!!I pticama na grani je jasno da je Tuđman bio "siroke ruke" kada je preko Bosne potkusurivao dugove sa Srbima. Bosnjaci su naravno opet krivi sto "goloruki" nebeski narod nije dobio izlaz na more...
"U pregovorima smo tražili da i mi imamo izlaz na more, a ne samo hrvatska nacionalna zajednica. O tome smo razgovarali na pregovorima u Grazu. Imam cijeli plan i na njega su dali suglasnost i Tuđman i Izetbegović. Predlagali smo i da se Neum zamijeni, ali to Muslimani nisu željeli prihvatiti", rekao je Krajišnik.
-
zico
- Posts: 285
- Joined: 18/03/2005 11:41
#8
Ključno je ...Predlagali smo i da se Neum zamijeni..."U pregovorima smo tražili da i mi imamo izlaz na more, a ne samo hrvatska nacionalna zajednica. O tome smo razgovarali na pregovorima u Grazu. Imam cijeli plan i na njega su dali suglasnost i Tuđman i Izetbegović. Predlagali smo i da se Neum zamijeni, ali to Muslimani nisu željeli prihvatiti", rekao je Krajišnik.
U slovu " i " je ključ....
Ja mislim da je Neum trebao ići Tukiju...a Tuki bi dao Konavle...
Kompaknost i malo deblji trbuh...
-
zico
- Posts: 285
- Joined: 18/03/2005 11:41
#9
Ključno je ...Predlagali smo i da se Neum zamijeni..."U pregovorima smo tražili da i mi imamo izlaz na more, a ne samo hrvatska nacionalna zajednica. O tome smo razgovarali na pregovorima u Grazu. Imam cijeli plan i na njega su dali suglasnost i Tuđman i Izetbegović. Predlagali smo i da se Neum zamijeni, ali to Muslimani nisu željeli prihvatiti", rekao je Krajišnik.
U slovu " i " je ključ....
Ja mislim da je Neum trebao ići Tukiju...a Tuki bi dao Konavle...
Kompaknost i malo deblji trbuh...
-
Drvosjeca iz Dejcica
- Posts: 16757
- Joined: 23/06/2004 15:46
- Location: Sarajevo
#10
Pa to i govorim, preko ledja Bosne...zico wrote:Ključno je ...Predlagali smo i da se Neum zamijeni..."U pregovorima smo tražili da i mi imamo izlaz na more, a ne samo hrvatska nacionalna zajednica. O tome smo razgovarali na pregovorima u Grazu. Imam cijeli plan i na njega su dali suglasnost i Tuđman i Izetbegović. Predlagali smo i da se Neum zamijeni, ali to Muslimani nisu željeli prihvatiti", rekao je Krajišnik.
U slovu " i " je ključ....
Ja mislim da je Neum trebao ići Tukiju...a Tuki bi dao Konavle...
Kompaknost i malo deblji trbuh...
-
mr__bosnjak
- Posts: 2888
- Joined: 01/06/2005 12:52
- Location: Svedska
#13
Znam to za te kazne, i to se radi i u SAD s mafijom itd. ali mislim da je pogresno jer to ne samo da nezadovoljava zrtve i ne stvara pravdu nego i daje poruku da se zlocin(u ovom slucaju genocid) isplati. Ja nisam bas upucen u rat u Hrvatskoj jedino sto znam je da je poceo 91´ i da su cetnici koristili Bosnu kao odskocnu dasku u svojim operacijama prema RH sve dok nije progolasena nezavisnost. Vjerovatno znas da su prve civilne zrtve u BiH bili(a ne kao sto Srbi tvrde svat pred crkvom iako je i on zrtva) Hrvati sela Ravno u istocnoj Hercegovini kojeg je spalio JNA ja mislim u juli 91´ i poklao stanovnistvo. U jednom takvom slicnom slucaju 92´ Alija I. je mjesto da kaze "ovo je napad na BiH i njene gradjane" rekao "ovo je napad na hrvatski narod" sto je bar po meni slalo pogresne poruke ali o tome drugi put. Sto se tice svega ovoga mislim jednostavno da je Tudzman htio veliku Hrvatsku po svaku cijenu pa je i bio rekao da Hrvatska u svojim sadasnjim granicama je neprihvatljiva te se zato udruzio sa cetnicima u agresiji na BiH i genocidu nad Bosnjacima i drugim ne-Hrvatima kao i Hrvatima koji se nisu slagali a da bi dobio sta hoce bio je spreman razgovarat oko teritorija s njima.zico wrote:Hvala i tebi što mi zahvaljuješ
Hvala zico na info. Rajiceva kazna je sramota, 12 godina u haaskoj(luksuznoj) celiji. To je samo trebalo vjesat ili bacit u tamnu izolaciju. Tako je i s ostalima. Mora im se sudit. Stupni Do je bio samo dio organiziranog genocida nad Bosnjacima kojeg je kreirala vlada R Hrvatske sa Tudzmanom na celu. Ne znam zasto se niko nejavlja. Opet zico hvala ti nisam bas ovo od tebe ocekivao.
Rajićeva kazna je nešto što je poprilično uobičajeno u sudskoj praksi...
Čuo si za instituciju pokajnika...da bi se dobile veće i važnije ribe ponudi
se dogovor nekome iz njihovih redova..Tako je bilo i sa Erdemovićem...
btw..mislim da nije bitno što je bio Hrvat(iako mi to baš nije jasno jer je
rođen u braku Srbina i Hrvatice koliko ja znam),bitnije je u u kojoj je vojsci službovao...
mr_bošnjak meni nije nikaki problem suočiti se sa istinom,no ja i ti sigurno drugačije gledamo na neke stvari...sve to ovisi i o informacijama
koje imamo,to je jasno,no ja ako saznam nešto što mi kao ne bi trebalo pasati,vrlo jednostavno ću upgrejdati svoje stavove...
Nije to konformizam,već čisto ono,nove informacije...
Već nekoliko puta sam napisao da me zanima zašto su određeni ljudi u
Hrvatskoj povjerovali da bi mogli ostvariti određene teritorijalne probitke...Negdje sam pročitao da je politika umijeće mogućega tj.ostvarivoga...znači,na stranu želje--nisu bitna Tuđmanova palamuđenja o banovini,već
kako su se stekli uvjeti da bi se to moglo ostvariti...Ja smatram da bi se
oko toga trebala voditi rasprava...
Svoj stav sam napisao u onom postu za kojim plačem..kme,kme...
No dvije stvari su mi zanimljive...
1) Ako niste skužili čovjeka sa brkovima iznad očiju,no jedini izlaz koji je
Franjo mogao dati RSu su dio Konavala...
2) Čuli ste za onu Praljkovu da se pronađu ljudi dostojni vremena i zadatka....
Kako komentirate ovaj dio teksta iz Dana...
U ovom dokumentu se navodi da je Rajić dobio naredbe 21. oktobra od Milivoja Petkovića i potom 23. oktobra od Slobodana Praljka da sredi stanje u Varešu.
"Dana 23. oktobra 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao je zapovijed Ivici Rajiću u kojoj se kaže: 'Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.' Ta zapovijed Slobodana Praljka je bila poznata lokalnim zapovjednicima i vojnicima HVO-a i doprinijela je daljnjem zaoštravanju već jako napetog i agresivnog odnosa protiv bosanskih Muslimana u području Vareša", kaže se u ovom zajedničkom dokumentu Tužilaštva i Ivice Rajića.
Autentična kopija zapovijedi Slobodana Praljka je dostavljena kao prilog ovog dokumenta, ali nije još objavljena u javnosti od Haškog tribunala. Hrvatski pravni izvori koji su vidjeli ovu Praljkovu zapovijed tvrde, pak, da je ona nastala nakon napada na Stupni Do, kao odgovor na izvještaj o stanju unutar HVO-a Vareša i da se odnosi na Hrvate, a ne na Muslimane
Mislim da je tema zanimljiva i ne razumijem zasto forumasi sute i ko nesto nije za razgovarat.
-
Hadzi-Murat
- Posts: 261
- Joined: 25/04/2006 11:44
#14
Vezano za frakcije u Hrvata tokom rata i sam tok vojnih operacija:
Bošnjačko-hrvatski sukob
http://bs.wikipedia.org/wiki/Rat_u_BiH
http://www.hsp1861.hr/vijesti/201129erra.htm
Bošnjačko-hrvatski sukob je bio oružani sukob za vrijeme rata u Bosni i Hercegovine između vladinih snaga u Sarajevu predvođenih Armijom Republike Bosne i Hercegovine i snaga paradržave "Herceg-Bosne", predvođenih HVO-om i potpomognutih regularnom vojskom Republike Hrvatske, koji je kulminirao krajem aprila 1993. godine i trajao do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma sredinom februara 1994. godine. Zbog umješanosti regularne Hrvatske vojske ovaj sukob je u presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu okarakterisan međunarodnim konfliktom, a mnogi građani Bosne i Hercegovine, ali i same Republike Hrvatske ga smatraju agresijom Hrvatske na BiH.
Situacija prije sukoba
Među bh. Hrvatima su postojale dvije frakcije. Veća frakcija je zastupala ideju Franje Tuđmana o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je manja frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporište u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaža Kraljevića u Ljubuškom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietničniku Bosnu i Hercegovinu, te savezništvo Bošnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalističke Jugoslavije slovila za nacionalističko-desničarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporište u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalistički agresivni i mnogo skloniji životu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traže njenu podjelu na etnički čiste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovačkoj frakciji, a Stjepan Kljujić probosanskoj. Franjo Tuđman je od samog početka, protežirao ovog prvog3.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bošnjaka u hrvatskom ratu, optuživši mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i većeg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optužila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovića, da je aktivno učestvovao u razaranju Vukovara, što se kasnije pokazalo neistinitim3.
U svakom slučaju, Tuđman nikada nije prihvatio činjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugoročno održiva kao država. Smatrao je da je Bosna, vještačka tvorevina, bez historije, nastala u socijalističkoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik će još na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogućnostima smirivanja sukoba između Hrvata i Srba:
"To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".5
Tuđman se od početka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" među bosanskim Hrvatima koji su činili 17% stanovništva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna ušla u otvoreni rat, Tuđman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlažući svoju tezu1. Tuđman je u svakom slučaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao međunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojećih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni3.
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajedničkog komandovanja i usklađivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoružanje i druge potrepštine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine. Mate Boban, pod Tuđmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vođa bh. Hrvata, ubrzo bacivši u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujića i Borasa.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tuđman, je održao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tačnije sa predstavnicima Hercegovačke i Travničke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, što je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali članovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordić, Ivan Bender, Božo Raić, Jozo Marić i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednička hrvatska država2. Boban je proglasio hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oružanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovačke teritorije duž istočne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski školski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanični jezik". Hrvatski dinar je već 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etničku državu hrvatskog naroda, što je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je često šikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno kreću.
Boban nije nikad eksplicitno definisao šta smatra granicama svoje države. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osuđeni ratni zločinac Dario Kordić bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio štab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bošnjaci su bili većina. Kordić je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem biće izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Zapovjednik tada multietničkog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaž Kraljević koji se stavio pod komandu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon što je 6. augusta HOS zauzeo dijelove općine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaža Kraljevića na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osuđeni ratni zločinac Vinko Martinović Štela odveo je generala Kraljevića na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaž Kraljević je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeća odbrane. Kraljevićeva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietničku RBiH6.
Do novog sukoba između Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnički čiste Bošnjake s područja općine (sela Here, Šćipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon čega HVO ponovo pokušava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateškog značaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, što je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujući nekoj ofanzivi srpske vojske, već zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su ušetali u Jajce dok je 40.000 bošnjačkih i hrvatskih građana Jajca bježalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom većinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na čelu sa ratnim zločincem Ivicom Rajićem, lojalni hercegovačkim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko sarađivali sa Srbima, koji su držali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela održavajući vještački visoke cijene robe na crnom tržistu u Sarajevu, na način da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno višim cijenama švercerima u opkoljenom Sarajevu, što je za obične građane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratišta na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Željko Šiljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruža i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajući se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice krenule su u otvoreni napad na Gornji Vakuf. Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuće glasine, koje su se proširile Srednjom Bosnom da će na desetine hiljada bošnjačkih izbjeglica stići za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva džepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Ušle su u bošnjačko selo Ahmići, koje je bilo okruženo selima sa hrvatskim stanovništvom, i žive spalile 117 civila zatvorenih u jednoj kući u selu, uključujući žene, djecu i stare, što je bio i najveći zločin Bošnjačko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bošnjaci su bježali iz Viteza uputivši se ka Travniku ili Zenici, tvrdeći da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nađena tijela dvojice bošnjačkih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava3.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, došlo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isijeće jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.
Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore3.
Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijeće sigurnosti UN-a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš, prije rata podjednako naseljen Bošnjacima i Hrvatima uz popriličnu srpsku manjinu, koja je već početkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je čovjek sa strane i postavljen za načelnika. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršen je upad u kuće Bošnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa4.
U noći 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći3.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Vašington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.
Bilješke
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)3
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave." (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)5
3On je rekao: "Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) 3
4"Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)4
