Troglavi politicki predstavnici Bosnjaka, Srba i Hrvata

[Novi_Nick]

Troglavi predstavnici Bosnjaka, Srba i Hrvata rade i dalje kontinuirano i u dogovoru do njihovog konacnog cilja teritorijalne podjele cjelovite drzave BiH na tri drzavice. Po dogovoru imaju isti cilj ali razlicite metode rada kako da stignu do njega. Mjenjanjem imena narodima, gradovima, institucijama, aerodromima, ulicama i sl. zadaju zadnji udarac cjelovitoj drzavi BiH. Ako bi se nedaj boze ovaj njihov cilj ostvario nestala bi cjelovita 1000 godisnja drzava BiH a njen temeljni narod i nacija BOSANCI i HERCEGOVCI bi u prvoj fazi podjele spali na nekih caa 23% teritorije sa svim ostalim etnickim grupama raznoraznih naroda. U drugoj i zavrsnoj fazi bi i tih caa 23% teritorije nestalo a njen temeljni BH narod i nacija bi se iselila i razbacala sirom svjeta te tako prvi put u svojoj istoriji postali gradjani svjeta i ostali bez svoje drzave. To bi konacno bila velika pobjeda Srbije i Hrvatske uz ogromnu pomoc tkz politickih i stranackih lidera Bosnjackog naroda iz pozicije i opozicije.

U daljnjem tekstu procitajte jedan dobar prilog iz danasnjeg Oslobodjenja.

Izvor: http://oslobodjenje.com/index.php?optio ... &Itemid=46
Piše: Ramo KOLAR,
Sarajevo – BiH
Datum: 17/10/05




Teferič nam na nos skočio


Vlastiti prag je najveća planina. Čim ga pređeš, vidiš da sunce i druge grije. A pod suncem nebeskim svašta u božijoj bašči. Tako se u nas, gdje i dan i noć politika čini život, a život ne pravi politiku, od ovih ozbiljnih poslova čini šegamaheraj za raju.
Novopredsjedavajući Ivo Miro Jović je usred Zagreba, kamo je otišao na samit, zatekao sam sebe kao onoga koga su nazor naćerali da pređe najveću planinu. Samo što on nije stigao, od aviona i zatamnjenih stakala na luksuznoj limuzini, ništa vidjeti oko sebe. Izgovorio je svašta pa se onda sutradan vadio. Misleći da će se dopasti braći po vjeri, zakukao im je kako nije ravnopravan u svojoj zemlji. Stjepan Mesić mu je hladno reko kako one koji su krali treba suditi. Jović za jarana Antu Jelavića nije imo komentara.

Ko što je, primjerice, za se ga imo Dragan Čović. Kojega isto sude u vlastitoj zemlji kao političkog gonjenika. Samo zato što želi jednakopravnost za svoje. Ovdje mu nema ko reći da se za krađu sudi. A u nas narod voli reći ko krade taj i laže. Tako on, zapravo, neće još i dalje Bosnu dijeliti na još jednu državicu. Samo neka u njoj pak budu ljudi nacionalno prepoznatljivi. To, jelde, nije novi blentitet.
Dejton stiže na proslavu. Ne znam šta se tu ima slaviti. Najprije bi trebalo otplakati turu. Nad onima koji su nam ga priredili. Ratujući za komad zemlje, hrpu blaga i fotelju. Pri čemu su uradili najvažnije za se i njihovu demokraciju. Ukinuli zemlju i državu koju im je Tito, ko jedinstvenu i građansku, ostavio u nasljeđe. Nasljednici, pak, ljuti na babu, krvavo se hotjedoše razići. Svak u svoju avliju, pa makar i fildžani bili. U kojoj je najvažnije srušiti lik i djelo babino, tatino i očevo.

Ustavne promjene koje sinovi zazivaju trebale bi im ozakoniti stečevine. Te će to fino pojasniti izvjesni Rajko Kuzmanović, prvi među mnogo jednakih i nepoznatih, srpski akademik. Naučno, za po sahata, onako snogu, dokaza da je Dejton najbolja stvar koja se bosanskim Srbima dogodila od Kosova do danas. I jest, boga mi. Dobili su državu koju će sutra, ne krije to nimalo socijalista Milorad Dodik, konačno priključiti majčici da bi majka postala Velika. A čija mama nije golema...Te eto ti Buva Alekse, iz samozatajne šutnje se probudio, a od šefa Karadžića uputstva primio. Te istinu historijsku reče. Za Kosovo koje im oteše, Srbiji će darovati Bosnu.

Ne baš celu, al u pola delu. Nešto malo priprema su imali na Marakani, gdje su poslali elitne odrede iz dilja srpske, takorekuć predstavnike naroda, koji su šakom, kapom i majicom pokazali da nikad neće biti Bosna, al hoće vazda Srbija.

U kola im upire rukama i nogama Sulejman Tihić. Tako što će prirediti demonstracije na Sarajevskom aerodromu. Gdje će zapjenjeni omladinci pod njegovom palicom i zastavom vikati da hoće svoj aerodrom. Kad nisu već mogli fildžan državicu, mogu, vala, aerodrom. S imenom onoga koji se nije za to borio, doli za državu ravnopravnih naroda. Jerbo je prije toga ukinuo građane, popljuvo babuku, njegovu Republiku BiH, Ustav i njeno jedinstvo. Što Dodiku, Čaviću i Koštunici daje puno pravo da navijaju protiv Turske. No kako je Visoki sada jači od njega, to će Tihić, prema svojim riječima, sačekati vrijeme kad će „mnoge institucije nositi ime Alije Izetbegovića”. Do tada, računa, ostat će na vlasti. Ako će biti tamo narednih pedeset godina, znači Bosna će ostati vaka kaka jest. Nikakva. Ili morebit ona koju je zacrtao „otac nacije”. U fildžanu, nakon što Dodik i Jović postignu svoju konačnu jednakopravnost.

Tako se i sam slažem da ukinemo nikakav trg oslobođenja. Jer to ne bješe nikakva sloboda nego tamnica, mrak i čengele plus okovi. Kao i onaj u Tuzli Trg bosanskh vladara. Ta koja Bosna, koji vladari. Prije ovih demokrata starih petnestak godina, zemlja, a ni država, nisu postojale. Oni došli i stvorili državu. Prvi put u hiljadugodišnjoj historiji Bosne. Za to ih ne treba nagraditi ulicom, trgom, aerodromom, školom i firmom, no nebeskim prostranstvima...

Zato i treba napraviti teferiče. Jedan za godišnjicu Dejtona, drugi za dan kad je „otišao Hase”. E da bi mogli reći, ko „demokrate” onomad kad su svezali nacionalističke zastave, sve slaveći sedam dana i godina mnogih: ebeš teferič ako ti na nos ne skoči!

[Novi_Nick]

Izvor: http://oslobodjenje.com/index.php?optio ... &Itemid=46

Piše: Senka KURTOVIĆ
06/11/05


Obljetnica

Niko sretniji od Ričarda Holbruka što se približava deseta obljetnica potpisivanja Dejtonskoga sporazuma.
Ovaj američki političar, kojega zovemo i arhitektom Mirovnog sporazuma, ima pune ruke posla. Svjetskoj i domaćoj javnosti objelodanjuje ono što smo i znali, ali nekako nismo imali zvanične potvrde. Dejton jeste bio nužno zlo, ali... Najprije je diplomat otkrio kako je Karadžić mogao biti davno, davno uhapšen, ali, eto, tadašnji američki zapovjednik snaga NATO-a, admiral Lejton Smit, jednostavno (?!) nije poslušao naređenje svog tadašnjeg šefa, američkog predsjednika Bila Klintona. Da se radnja dešavala u Bosni, hajde da i shvatimo. Ovdje i onako niko nikoga ne sluša, ali za Ameriku i tamošnju politiku to je, u najmanju ruku, nemoguće.
No, eto, tvrdi Holbruk, tako je bilo. Karadžićev je zeleni (!) mercedes bio parkiran na Palama, a Smitu se nije dalo da pokreće silu. Sad je, veli Holbruk, Karadžić negdje u planinama. Ričard Holbruk vjeruje da je Rašo promijenio svoju “slavnu frizuru” i da se krije u nekom manastiru. Što, je li, do sada nismo čuli manje od milion puta. Dejtonski “arhitekt” ovih dana ne propušta uputiti kritike Srpskoj demokratskoj stranci koja je, kaže, kriminalna, mafijaška partija, pa ni Republici Srpskoj, kojoj nije trebalo dozvoliti da ima Narodnu skupštinu. Lako je biti general poslije boja, kaže narod. Ali, šta sad treba Ričardu Holbruku da kritizira sve za šta se zalagao prije deset godina. Iz ove vremenske perspektive, njegove se kritike čine sasvim opravdane. No, uzevši u obzir da su Dejton kreirali veliki stručnjaci i znalci, da se i tada, kao i danas, znalo što će za BiH značiti postojanje dva entiteta, tri realiteta, bezbroj razina vlasti... nije jasno što se sada kani poduzeti. Zemljom, ustvrdio je to nedavno predsjedatelj Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović, “vršljaju” razne skupine stručnjaka, angažiranih na promjeni ustava. Dokle je posao došao, ko ga radi, u čije ime, kako, ostaje još tajna. No, neosporno je da se danas gotovo svi bave izradom novoga ustava Bosne i Hercegovine. Koji će, kad jednog dana i bude završen, biti početak. Početka ili kraja, ko će znati.
Biće zanimljivo danas, kad u Sarajevu počinje sastanak Igmanske inicijative, kad predsjednici susjednih nam zemalja izlože svoje viđenje Dejtona i dobrosusjedskih odnosa, deset godina kasnije. Da ima pomaka nije sporno, no nije jasno kako će ovdašnje vlasti pogledati u oči hrvatskom predsjedniku Mesiću. Bosna i Hercegovina se, naime, već mjesecima nije udostojila i imenovala veleposlanika u Hrvatskoj. Što ponajprije govori o javašluku i primitivizmu aktualnih vlast, koje su dopustile sebi luksuz da kod prvog susjeda gube dragocjene bodove. Drugi skandal tek je na pomolu.
Za ponedjeljak je predviđen susret predsjednika Hrvatske i Srbije i Crne Gore sa Ivom Mirom Jovićem, prvog među jednakima u bh. Predsjedništvu. No, Jović neće biti domaćin svojim susjednim kolegama. Otišao na daleki put. Ima neizostavne poslove. Prati Dragana Čovića, predsjednika HDZ, na putu u Brisel. Tamo je Čović, zajedno sa stranačkim vrhom, otišao da se Martensu pravda. Da objašnjava je li na Saboru HDZ odista izabran za predsjednika ili su, kako tvrdi Božo Ljubić, izbori namješeni. Čović predvodi visoku delegaciju HDZ.
No, nije jasno u kojoj funkciji ide Ivo Miro Jović. Koliko je poznato, on u stranci nema neka velika zaduženja. Osim ako ne misle da će Martens biti fasciniran Jovićevom funkcijom. Umjesto da sa Mesićem i Marovićem razgovara o bitnijim, suštinskim stvarima za zemlju, Jović izigrava Čovićevog posilnog i po Briselu gubi vrijeme. U RS, opet, Dragan Čavić kupuje vrijeme. Nakon što ga je odbio Igor Davidović, predsjednik RS se svim silama trudi da nađe idealnog pregovarača sa Europskom unijom. Kako su stvari krenule, u ime BiH pregovarače pregovaračica. Aktualna ministrica finansija RS Svetlana Cenić. Nije loše! Gospođa je poznata kao tvrd pregovarač. Kad to radi u ime RS. Možda joj i treba dati šansu. Da pregovara za interese BiH.